Page 1 of 11 12345 ... LastLast
Results 1 to 25 of 255

Thread: Istorija Crne Gore

  1. #1
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    zippyland
    Posts
    1,187
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Istorija Crne Gore

    izvolite...
    ps. bez kilometarskih copy/paste postova, za velike tekstove stavite link... ovdje je vazno vase vidjenje dogadjaja i kometara :wink:
    mirisnih mi latica, biti ce very nice!



    DOLJE VLADA!!!!
    VRATITE NAM JAGNJECE BRIGADE!!!!

  2. #2
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Crna Gora Cetinje
    Posts
    1,591
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Between 1916 and 1918 the Serbian government led an organized campaign against the Montenegrin dynasty and Montenegrin government in exile. The goal of these activities was to prevent restoration of the Montenegrin state after the end of the war. Independent Montenegrin state became an obstacle for creation of the common Yugoslav state with the Karađorđević dynasty on the throne. The activities aimed at elimination of King Nikola, the Montenegrin government and Montenegro were carried out by the Serbian government till the end of 1916 through a group of Montenegrin citizens that had high positions in the Montenegrin state authorities. The Serbian government first formed the "Temporary Board for National Unification" and then the so-called "Montenegrin Board for National Unification". Members of the Board conducted a campaign through the "Unification" aimed at moral and political disqualification of King Nikola.



    Organizovana politička i propagandna akcija kojom se trebalo suprotstaviti djelovanju crnogorske emigrantske vlade i njenom osnovnom cilju – očuvanju nezavisne Crne Gore i dinastije Petrović–Njegoš, započela je krajem 1916. godine. Najprije je srpska vlada formirala Crnogorski odsjek u okviru Ministarstva spoljnih poslova, preko kojeg je trebalo da vodi poslove oko ujedinjenja Crne Gore i Srbije.

    /1 Nedugo potom, srpska vlada je formirala Privremeni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, sa sjedištem na Krfu. U Odboru su bili crnogorski državljani koji su bili u službi srpske vlade. Na ovaj način, srpska vlada je borbu protiv kralja Nikole prepustila samim Crnogorcima, tretirajući to kao njihovu unutrašnju stvar, sa kojom ona formalno nema veze. Na čelu ovog Privremenog odbora bio je bivši crnogorski ministar pravde Janko Spasojević, koji je i za vrijeme ministrovanja bio u službi srpske vlade. Krajem novembra 1916. Spasojević je dobio Pašićevu instrukciju da podnese ostavku na ministarski položaj, kako bi se stavio na čelo pokreta za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, što je Spasojević i učinio.

    /2 Već početkom decembra 1917. godine, Janko Spasojević je postao predsjednik Privremenog odbora za narodno ujedinjenje. Novac za rad Odbora obezbijedila je srpska vlada.

    /3 Program Privremenog odbora Crnogoraca za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, koji je objavljen 8. decembra 1916. godine, predviđa da se “brzim ujedinjenjem” Srbije i Crne Gore stvori od njih srpski Pijemont, koji bi izvršio ujedinjenje čitavog srpskog naroda, i koji bi stvorio jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Što se tiče principa na kojima bi trebalo izvršiti ujedinjenje Srbije i Crne Gore, kaže se da bi ono bilo sprovedeno uz poštovanje demokratske procedure. Takvim ujedinjenjem bila bi stvorena država u kojoj bi svi njeni građani bili ravnopravni, u kojoj bi svi podjednako uživali ličnu i imovinsku sigurnost, ali i politička prava koja bi im pružio jedan demokratski parlamentarni režim, nalik onom u zapadnoevropskim državama. Pored demokratije i sloboda, predviđa se daće Crnogorcima nova država omogućiti i ekonomski prosperitet, jer će ona riješiti egzistencijalna pitanja najsiromašnijih slojeva i podstaći razvoj trgovine, industrije i saobraćajnih komunikacija. Takvim mjerama nove države obezbijediće se toliko željeno ekonomsko blagostanje i zaustaviti iseljavanje. Napominje se da upravo zbog ovih blagodeti posebno Crnogorci treba da teže ujedinjenju.

    /4 Pored ovih razloga, u Programu se navodi da ujedinjenju treba težiti zato što to od Srba traže sile–saveznice, jer one, navodno, žele da Srbi kraj rata dočekaju kao jedna cjelina, kao i zato što je za Srbe pitanje ujedinjenja – pitanje njihovog opstanka. Uvažavajući sve ove činjenice, članovi Privremenog odbora smatraju za svoju dužnost da svim silama rade kako bi se ujedinjenje što prije izvršilo. Oni, takođe, smatraju da je njihova obaveza da se bore protiv svih onih koji ometaju pokret za ujedinjenje, ali i da pomažu one koji tom njihovom cilju doprinose. Naravno, za njih nema spora da je stožer čitavog pokreta Kraljevina Srbija, pa zato pozivaju sve Srbe da se okupe oko nje, kako bi kasnije bila stvorena zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca. Zajednička država Srbije i Crne Gore u Proglasu se uslovno naziva Novom Srbijom.

    /5 Uz ovaj Program, njegov tvorac, Janko Spasojević (B. Brđanin), napisao je i opširan pogovor, u kojemu je konkretnije ukazao na razloge zbog kojih Crnogorci treba da bezuslovno teže ka ujedinjenju sa Srbijom. Spasojević najprije navodi da je težnja ka ujedinjenju Srbije i Crne Gore – prirodna težnja, budući da u obije kraljevine živi jedan isti narod. Drugi je razlog ekonomske prirode. Naime, Crna Gora je siromašna i nerazvijena zemlja, pa ukoliko bi ona zadržala državni status koji ima, tj. ukoliko bi ostala nezavisna, njen bi se ekonomski položaj stalno pogoršavao. To bi u dogledno vrijeme dovelo do njene potpune propasti. Međutim, ukoliko bude izvršeno ujedinjenje, Spasojević pretpostavlja da bi se njene privredne prilike iz osnova promijenile. U prvom redu, on vjeruje da bi ona bila povezana putevima i željezničkom prugom sa plodnim i bogatim krajevima, a zatim da bi došlo do naglog razvoja industrije.
    Takođe, ujedinjena država bi omogućila Crnogorcima da se školuju i da bolje iskažu svoju preduzimljivost, pa Spasojević pretpostavlja “da će u roku od 30 godina, pošlje našeg ujedinjenja, srazmjerno broju stanovnika, najviše dati činovnika, trgovaca i preduzimača Ujedinjenoj Kraljevini Krševi Crnogorski.” Ukoliko do ujedinjenja dođe, sjajnu budućnost Spasojević ne predviđa samo obččnim Crnogorcima, već i samom kralju Nikoli. Smatrajući da kralj Nikola ometa ujedinjenje zarad svojih ličnih (dinastičkih) interesa, on navodi da je Kraljev strah bezrazložan, jer će u Ujedinjenoj kraljevini imati sve što je i do sada imao: “i dvor, i titule, i počasti, i apanaže; a ljubav i poštovanje narodno imaće mnogo i mnogo veće. Srpski je Narod veliki i umije da poštuje i cijeni svačije žrtve učinjene za dobro i sreću narodnu.” Na kraju, Spasojević predviđa da će se srpsko ujedinjenje neminovno izvš{iti, jer Crnogorci kao “veliki Srbi” ne mogu ni zamisliti da ne žive u zajedničkoj državi sa svojom braćom, odnosno, u ujedinjenoj srpskoj dr`žvi za čije su stvaranje nekoliko vjekova ratovali.

    /6 Važan prilog ujediniteljskoj propagandi bila je i Spasojevića knjiga “Ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom”, u kojoj je on pokušao dokazati dvije stvari: prvo, da Crna Gora nema nijedan uslov da i dalje bude samostalna država, i drugo, da je kralj Nikola izdajnik srpskog naroda, pa samim tim i da je njegovo “srbovanje” lažno. Spasojević je najprije ukazao na istorijski i državotvorni razvoj Crne Gore, polazeći od stanovišta da je Crna Gora “jedna srpska država, koju isključivo sačinjava srpski narod i koja ima jedne iste želje, ciljeve i narodne zadatke kakve ima i kraljevina Srbija: oslobođenje i ujedinjenje srpskoga naroda.” Nakon pregleda crnogorske istorije od pojave prve države do sticanja samostalosti, Spasojević je napravio osvrt na njen unutrašnji život (ekonomija, finansije, prosvjeta, politički sistem). Iz njegovog se osvrta može zaključiti da je čitav crnogorski unutrašnji život obilježen siromaštvom, problemima i improvizacijama, što mu je poslužilo da zaključi da Crna Gora, ma koliko da se teritorijalno proširi, nikako ne može ekonomski opstati kao nezavisna država. Iz toga, naravno, slijedi da je za nju jedino moguće, i najbolje, rješenje da se ujedini sa Srbijom i ostalim srpskim krajevima, i da postane dio Ujedinjene Srbije. Sve one koji tome ne teže, Spasojević smatra najvećim neprijateljima Crne Gore.

    /7 Drugi cilj koji je Spasojević želio da postigne ovom knjigom, bila je politička i moralna diskreditacija kralja Nikole. U poglavlju “Dvolična politika vladarskog dvora” on tvrdi da je kralj Nikola gotovo od prvih dana vladavine počeo da vodi dvoličnu politiku, po čemu je sličan istočnim (orijentalnim) vladarima. On je uvijek koketirao čas sa jednom, čas sa drugom stranom, s tim što je njegova dvoličnost najvidljivija bila prema Srbiji i Srpstvu. Iako se u mladosti prikazivao srpskim rodoljubom, pa je čak pisao i patriotske pjesme, on je poslije smrti kneza Mihaila počeo da radi na štetu srpskih interesa i da sarađuje sa srpskim neprijateljima. Sve je to činio, kako tvrdi Spasojević, zbog ličnih interesa. U sva tri rata u kojima je Crna Gora za njegove vladavine učestvovala, njegovi lični interesi nanijeli su ogromnu štetu srpskim interesima. Najprije je 1876–1878, navodno pripomogao da se ovaj rat, po Srbe, “nesrećno svrši”, istovremeno pomažući austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine. Zatim je, navodi Spasojević, u Balkanski rat uveo crnogorsku vojsku nespremnu. Rat je završen gubitkom Skadra, “koji je prouzrokovan jedino i isključivo krivicom kralja crnogorskog”. I napokon, u Evropskom ratu, kraljeva izdaja dostigla je vrhunac. Spasojević tvrdi da je kralj Nikola sa svojim sinovima pripremao katastrofu Crne Gore, da je imao tajni dogovor sa Austro-Ugarskom, da se radovao propasti Srbije, te da je namjerno radio na kapitulaciji crnogorske vojske, kako bi se što prije izvukao iz rata. Sve ove tvrdnje Spasojević je pokušao da obrazloži i unekoliko argumentuje.

    /8 Političko–propagandna akcija protiv kralja Nikole i njegove vlade dobila je svoje najznačajnije institucionalno i organizaciono središte početkom 1917. godine – osnivanjem Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje. Odbor su uglavnom činili bivši crnogorski ministri, od kojih je jedan bio i predsjednik vlade. Ideja o formiranju ovog odbora potekla je od predsjednika srpske vlade, Nikole Pašića, koji je bio i njen glavni realizator. Pašić je očito želio da Privremeni odbor, koji je formiran na Krfu, zamijeni tijelom koje će nastupati aktivnije i djelotvornije, i u kojemu će biti lica od najveće političke važnosti u Crnoj Gori. Zato je on, krajem decembra 1916. godine, napisao jedan opširan memoar o crnogorskom pitanju, u kojemu je razradio ideju o formiranju Crnogorskog odbora za ujedinjenje, i u kojemu je u 15 tačaka označio glavne pravce njegovog djelovanja. Taj memoar Pašić je poslao M. Vesniću, srpskom poslaniku u Parizu, sugerišući mu sa sadržajem memoara upozna crnogorskog predsjednika vlade Andriju Radovića, sa kojim je, preko Vesnića, odranije održavao tajne veze.

    /9 Pašić je bio planirao da na čelu Odbora bude Radović, a da članovi Odbora budu njegove kolege iz kabineta i “još dve–tri ličnosti od viđenih Crnogoraca”. Andrija Radović je ubrzo prihvatio Pašićevu ideju, pa je, takođe na njegov nagovor, početkom januara 1917. podnio ostavku na mjesto predsjednika crnogorske vlade.

    /10 Formalni je razlog za Radovićevu ostavku bio odbijanje kralja Nikole da prihvati njegov memorandum o svesrpskom i jugoslovenskom ujedinjenju. Kraljevo neprihvatanje da se bezuslovno bori za stvaranje zajedničke države, poslužilo je tako Radoviću kao motiv za osnivanje odbora koji će se za takvu političku ideju zalagati. Na ovaj je način čitava akcija za političku eliminaciju kralja Nikole, izgledala kao čisto unutrašnja stvar Crnogoraca, sa kojom srpska vlada nema bilo kakve veze. Kako zapaža D. Vujović, srpska vlada nikada nije vodila otvorenu kampanju protiv crnogorske vlade, niti je preko svojih službenih organa i listova javno optuživala kralja Nikolu.

    /11 Umjesto nje, ali uz njenu podršku, to su radili crnogorski državljani okupljeni oko Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, koji svoju borbu nijesu smatrali borbom za interese srpske vlade, već borbom za ostvarivanje pravednog političkog ideala koji je istorijski utemeljen u crnogorskom biću, i koji doprinosi boljoj budućnosti Crne Gore.
    Na osnivačkom sastanku Odbora, koji je održan 18. februara / 4. marta 1917. godine u Parizu, bili su prisutni Andrija Radović, bivši predsjednik crnogorske vlade, koji je izabran i za predsjednika Odbora, Pero Vučković, bivši ministar prosvjete, Janko Spasojević, bivši ministar pravde, Danilo Gatalo, bivši ministar vojni i Miloš Ivanović, član Oblasnog suda. Crnogorski odbor je kao svoj osnovni cilj označio političko i propagandno djelovanje među Crnogorcima u korist ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom i sa ostalim jugoslovenskim zemljama. Formiranje Odbora podstaknuto je, kako se kaže, tvrdim ubjeđenjem da je rad zvaničnih predstavnika Crne Gore uperen protiv njenih vjekovnih ideala, tj. protiv oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda, tako i protiv interesa Crne Gore uopšte. Odbor zato smatra da je potrebno da on organizuje borbu za ostvarivanje interesa naroda Crne Gore i njegovih zavjetnih želja. Odbor će, dakle, raditi na okupljanju i organizovanju svih Crnogoraca koji žele da se Crna Gora ujedini “sa Srbijom i ostalim jugoslovenskim zemljama.” U tom cilju, Crnogorski odbor je najprije planirao da izda proglas Crnogorcima u kojemu će iznijeti sve razloge zbog kojih traži ujedinjenje, a zatim da se posebnim memorandumom obrati svim savezničkim vladama. Odbor je bio planirao i da pisanom i živom riječju širi ideju o ujedinjenju, odnosno, da štampanjem lista, brošurama, konferencijama i predavanjima potpomaže ostvarivanje svog osnovnog cilja.

    /12 U martu (14 / 27) 1917. godine Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje objavio je svoj Program, u kojemu su saopšteni razlozi zbog kojih se treba boriti za ujedinjenje, odnosno, razlozi zbog kojih se ta borba smatra pravednom i istorijski utemeljenom. Na početku Programa ukazuje se na istorijski i nacionalni karakter Crne Gore, pa se kaže da je ona oduvijek bila država srpskog naroda, koja je tokom čitave svoje istorije vodila borbu za srpsko i južnoslovensko oslobođenje i ujedinjenje. Srazmjerno svojoj snazi, ona je zasigurno najviše žrtava podnijela za narodno ujedinjenje, držeći ideal narodnog ujedinjenja kao svoju zavjetnu misao. Navodeći ove istorijske razloge kao nesporni dokaz crnogorske opredijeljenosti za jugoslovensko zajedništvo, u Programu se navodi i da ova težnja Crne Gore ima i svoje praktične prednosti. U prvom redu, Crnoj Gori zbog ekonomskih razloga odgovara ujedinjenje. Kao samostalna država ona nikada nije mogla da izvrši privredni i kulturni preporod, niti da svom narodu obezbijedi blagostanje. To svjedoči da samostalna Crna Gora nikada ne može postići ekonomsku moć koja bi predstavljala potrebnu osnovu za njenu državnost. Upravo zato, jedino rješenje za Crnu Goru je ulazak u zajedničku državu. Tu zajedničku državu, kako se ovim Programom predviđa, činile bi sve srpske pokrajine sa hrvatskim i slovenačkim zemljama. Time bi u potpunosti bilo zadovoljeno načelo narodnosti, jer bi svi južni Sloveni stekli slobodu, i konačno bi svima njima bila obezbijeđena sigurnost od stranih nasrtaja. Istovremeno, smatra se da bi nova država bila brana germanskom prodoru na Istok i važan činilac evropske i balkanske ravnoteže. Upravo uvažavajući sve te razloge, Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje traži da se Crna Gora ujedini sa Srbijom i svim ostalim srpskim, hrvatskim i slovenačkim zemljama u jednu nezavisnu državu.

    /13 Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje uputio je i poseban proglas Crnogorcima, kojim ih poziva da pristupe Odboru, kako bi pomogli da se ostvari veliki nacionalni cilj. Odbor ih poziva da se u danima koji slijede, ponašaju u skladu sa svojom tradicijom, tj. da budu ono što su uvijek bili – borci za srpsko ujedinjenje, kao i da ne dozvole da ih “upravljači Crne Gore” odvraćaju od zavjetne misli. U Proglasu se navodi da će ujedinjena Srbija i Crna Gora, zajedno sa neoslobođenim srpskim, hrvatskim i slovenačkim krajevima činiti “veliku otadžbinu” za koju su se vjekovima borili. U toj novoj državi Crnogorci će, kako se tvrdi, biti srećni, slobodni, ravnopravni i ekonomski zadovoljeni.

    /14 Takođe, Crnogorski odbor je zastupao stav da je crnogorska samostalnost jedino potrebna kralju Nikoli i Austro-Ugarskoj, te da ideja samostalnosti zato i nema uporišta među Crnogorcima. Osporavanje prava Crnogorcima da žive u zajedničkoj državi, smatrano je i kao pokušaj da se oni odvoje od Srpstva, od srpske svijesti i srpskih ideala kojima su oduvijek težili.

    /15 Za propagandnu djelatnost Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje posebno je značajno bilo pokretanje lista Ujedinjenje. Na sjednici Crnogorskog odbora, koja je održana 27. 03 / 09. 04. 1917. godine, odlučeno je da list Ujedinjenje izlazi dvomjesečno, da sjedište lista bude u Ženevi, te da se prvi broj štampa u 4.000 primjeraka. Planirano je bilo da se od ovog tiraža, 2.000 primjeraka pošalje u Ameriku, hiljadu na Krf i u Solun, dok bi hiljadu primjeraka ostalo da se podijeli prema nahođenju Odbora ili za prodaju. Svi primjerci lista koje je distribuirao Odbor bili su besplatni, a to znači da je gotovo cjelokupni tiraž dijeljen bez nadoknade.

    /16 Odbor je, inače, svim privrženicima koji su to pismeno zatražili, odmah slao jedan ili više besplatnih primjeraka lista. Na pojedine adrese slali su i po deset besplatnih primjeraka Ujedinjenja, što svjedoči da Crnogorski odbor nije oskudijevao u sredstvima za propagandu.

    /17 Već krajem 1917. godine, Ujedinjenje je, od početnih 4.000, štampano u 5.600 primjeraka. Pored lista, Odbor je publikovao i nekoliko biltena na francuskom i engleskom jeziku, i to u tiražu od dvije hiljade primjeraka.

    /18 Sredinom 1918. godine tiraž Ujedinjenja bio je 6.500 primjeraka.

    /19 Prvi broj Ujedinjenja pojavio se 2. aprila 1917. godine u Ženevi. Objašnjavajući da je pokretanje lista motivisano željom da se pomogne ostvarenju “velikog cilja” – stvaranja jugoslovenske države, i to u vrijeme kada kraljevska vlada i kralj Nikola nastoje da očuvaju kontinuitet “starog državnog i političkog `ivota”, tj. kada žele da Crnu Goru očuvaju kao nezavisnu državu. Takvu težnju oni označavaju kao udaljavanje Crne Gore od njenih životnih interesa i od njene srpske nacionalne misli, kojoj je oduvijek bila posvećena.

    /20 Istovremeno, u ovakvom kraljevom nastojanju Ujedinitelji su prepoznali “mali separatistički prohtjev”, koji počiva na dinastičkim i vlastodržačkim interesima, a ne na uviđanju stvarnih interesa Crne Gore. Državnoj samostalnosti Crne Gore oni su pretpostavili ujedinjenje srpskog naroda, smatrajući da ujedinjenje srpskog naroda isključuje potrebu njenog nezavisnog državnog opstanka. Naravno, Ujedinitelji nijesu smatrali da će time Crnoj Gori biti nanesena šteta, niti da će ona u zajedničkoj državi biti obespravljena. Naprotiv, oni smatraju da će Crna Gora, ujedinjena sa Srbijom i ostalim srpskim, hrvatskim i slovenačkim zemljama, biti sasvim ravnopravna. Uz to, u novoj državi njoj će biti omogućen ekonomski i kulturni prosperitet, demokratski razvoj i sigurnost. U prilog ovoj tvrdnji, navodi se i izjava predsjednika srpske vlade, N. Pašića, da će Crnogorci, ukoliko se ujedine sa Srbijom, imati isti status i ista prava kao Srbi iz Šumadije.

    /21 Ulaskom u zajedničku državu, Crna Gora će, kako se govorilo, dobiti položaj bolji nego je ikada imala, i ona u novoj državi neće biti u podređenom položaju prema Srbiji, niti će biti pod Srbijom. Ujedinjenje kakvo se predviđa, donijeće slobodu i jednakost svima, tačnije čitavoj “našoj naciji” i svim Jugoslovenima.

    /22 Izvan te zajednice sa Srbijom i zemljama slovenskog Juga, Crnu Goru, kako smatraju Ujedinitelji, čeka neminovna ekonomska i politička smrt.

    /23 Na stranicama Ujedinjenja pokušali su i da daju konkretan odgovor na pitanje: “Zašto se ujedinjujemo?” Najprije je rečeno da ujedinjenje Crne Gore i Srbije predstavlja davnašnji cilj Crnogoraca, za koji su oni nekoliko vjekova ginuli, a zatim, da je to i prirodna crnogorska težnja, budući da se radi o jednom narodu. Politička važnost ujedinjenja tumačena je činjenicom da će ujedinjenjem biti ukinuti jedan despotski režim, a umjesto njega uspostavljen demokratski režim. Takođe, ujedinjenjem se rješava životni problem Crne Gore, jer će konačno nestati njena vjekovna zaostalost i njeno siromaštvo. Imajući u vidu sve ove razloge, u Ujedinjenju se pitaju da li ima nešto prirodnije nego da se Crna Gora “spoji sa Srbijom, s kojom je i do sada dijelila i zlo i dobro; da dobije političke slobode i ustavna prava; da se prosvjetno i ekonomski podigne; da svako prema svojim sposobnostima napreduje; da, jednom riječju, svako bude slobodan i napredan građanin slobodne i napredne zemlje?” Ujedinjenje Crne Gore i Srbije, kao i ulazak Crne Gore u jugoslovensku državu, smatra se zbog svega toga za cilj za koji bi najzainteresovaniji trebalo da budu upravo Crnogorci, jer oni ovim ujedinjenjem, kao najsiromašniji, najviše dobijaju.

    /24 U jednom je članku izvedena i računica kojom se dokazuje da samostalna Crna Gora ne može ekonomski opstati, tačnije, da ne može samostalno živjeti. U prilog tvrdnji da Crna Gora nema uslova da se ekonomski razvija i da opstane kao nezavisna država, navodi se i konstatacija da bi kralj Nikola, da je to ikako moguće, riješio taj problem za pedeset godina svoje vladavine. Pored ostalog, i to je ono što primorava Crnu Goru da se ujedini sa Srbijom i svim ostalim jugoslovenskim krajevima.

    /25 Imajući u vidu sve te prednosti i koristi po Crnu Goru ukoliko se ujedini sa Srbijom, Ujedinitelji su kritikovali crnogorsku vladu zato što je kao svoj jedini cilj postavila oslobođenje Crne Gore i obnovu njene nezavisnosti, a ne oslobođenje Srpstva i njegovo ujedinjenje.

    /26 Ujedinitelji su, inače, smatrali da nakon uspješnog završetka rata Crna Gora “završuje svoju ulogu kao zasebna srpska država”, te da joj onda jedino predstoji ulazak u zajedničku državu Srba, Hrvata i Slovenaca. To bi bio, kako se govorilo, “jedini spas za Crnu Goru”.

    /27 Nedugo poslije obznanjivanja Krfske deklaracije, predsjednik Crnogorskog odbora izjavio je da je stvaranje zajedničke jugoslovenske države potreba cijele (troimene) nacije, ali je, još više, potreba Crne Gore. Crna Gora će kao mala, siromašna, kulturno i ekonomski nerazvijena država, najviše dobiti ulaskom u zajedničku državu, jer ulazi u demokratsku državu u kojoj stiče veće mogućnosti za razvoj i ista prava kao i oni koji su u toj državi bogatiji od nje. Motiv djelovanja Crnogorskog odbora nije zato posljedica želje da se neki njegovi članovi osvete kralju Nikoli, već je to briga za slobodu i blagostanje Crne Gore, kao i za njenu bolju budućnost.

    /28 Naravno, pored ovih argumenata, koji su se ticali rješavanja životnih pitanja Crne Gore, bilo je i istoričnih objašnjenja za njen ulazak u zajedničku državu. U jednom je članku rečeno da Crna Gora svojim opredjeljivanjem za ujedinjenje prirodno završava svoj “istorijski krug”: nastala je iz srpske države, pa u tu državu treba i da se vrati.

    /29 Pored popularisanja ideje svesrpskog i jugoslovenskog ujedinjenja, Crnogorski odbor je za jedan od svojih najvažnijih propagandnih ciljeva imao moralnu i političku diskreditaciju kralja Nikole. Nizom novinskih članaka i drugih publikacija, kralj Nikola je prikazivan kao protivnik srpskog i jugoslovenskog jedinstva, kao separatista, rasipnik državnog novca, i posebno kao nacionalni izdajnik.

    /30 Istina, takve su optužbe na kraljev račun postojale i godinu dana prije osnivanja Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, a među prvima ih je iznio serdar Janko Vukotić.

    /31 Kasnije, poslije formiranja Odbora, ovakve optužbe su postale sve češće. U jednom se memorandumu Crnogorskih organizacija za narodno ujedinjenje u Americi navodi da je kralj Nikola kapitulacijom pred austrougarskom vojskom počinio zločin prema Srpstvu i Saveznicima, postavši najveći izdajnik u istoriji Jugoslovena. On je, eto, krivac što je Crna Gora, ta “kolijevka srpske slobode”, po prvi put kapitulirala pred neprijateljem.

    /32 Jedna je grupa crnogorskih državljana iz Amerike javno tražila da saveznici onemoguće kralja Nikolu da upravlja crnogorskim novcem, zato što je on izdajnik kakvog istorija ne pamti.

    /33 Ujedinitelji su, naravno, isticali da njihov pokret nije usmjeren protiv bilo koje ličnosti, pa ni protiv kralja Nikole, niti njihovo djelovanje ima za cilj da pomogne bilo kojoj od suprotstavljenih dinastičkih strana. Tako su i napadi na kralja Nikolu prvenstveno pravdani kraljevim protivljenjem nacionalnom ujedinjenju, a ne ličnim razlozima i ličnom netrpeljivosti prema njemu.

    /34 Predsjednik Crnogorskog odbora, Andrija Radović, optuživao je kralja Nikolu za izdajničko i separatističko djelovanje, jer kralj ometa proces ujedinjenja. Kralj, navodno, slabi ujediniteljski pokret pričama da još nije vrijeme za ujedinjenje, i da najprije treba izvršiti oslobođenje, pa tek onda ostaviti narodu da o njemu odluči. Radović smatra da je ovo manevar kralja Nikole kako bi zadržao Crnu Goru izvan ujedinjenog Srpstva, navodeći da mu je lično kralj rekao da umjesto Jugoslavije treba da postoje tri nezavisne slovenske države: “Kakva Jugoslavija! – Poslije ovoga rata treba da budu tri države: Crna Gora, Hrvatska i Srbija.” S obzirom na ovakav kraljev stav, Radović ocjenjuje da je kralj Nikola jedini protivnik ujedinjenja među Crnogorcima, smatrajući, tako|e, da je njegov separatizam (u odnosu na srpski pokret) posljedica sebične težnje da se zadrži presto. Na sreću, tvrdi Radović, kralj ne može odlučivati o sudbini Crne Gore, jer ona nije njegov spahiluk, nego je ona srpska država koja pripada Srpstvu.

    /35 Težnja kralja Nikole “da i dalje zadrži zasebnu Crnu Goru kao svoj spahiluk, a Crnogorce kao svoje roblje nezarobljeno”, smatrana je od njegovih protivnika “sebičnom idejom”, koja je najprije štetna za interese samih Crnogoraca, pa tek onda za interese svih ostalih Srba. U prvom redu, ona je štetna za Crnogorce zato jer bi ratom opustošena i uništena Crna Gora, ukoliko bi ostala nezavisna, ekonomski sasvim propala. Samostalna Crna Gora ne bi imala sredstava ni da obnovi ono što je uništeno, a kamo li da pruži svom stanovništvu bolje uslove života. To bi ionako teško ekonomsko stanje još više pogoršalo, pa bi njen samostalni život bio nemoguć. Ekonomsku dovoljnost Crna Gora ne bi mogla ostvariti čak ni kada bi joj bile pridodate oblasti na koje pretenduje. Naime, sve te oblasti su uglavnom siromašne kao i Crna Gora, pa od njih ne da se ne bi mogla okoristiti, nego bi još morala i da ulaže u njihov privredni oporavak. Zato se kao jedino ispravno rješenje smatra ulazak Crne Gore u Jugoslaviju. Jedino tako ona bi mogla dobiti ono što joj je potrebno za privredni oporavak i razvoj, i jedino bi ujedinjenjem ona stekla potrebnu ekonomsku snagu, jer bi postala dio razvijenog i bogatog tržišta.

    /36 Ujediniteljska propaganda je posebno optuživala kralja Nikolu zbog, navodno, blagonaklonog držanja prema Austro–Ugarskoj. To se objašnjavalo činjenicom da kralju Nikoli ide na ruku austrijsko protivljenje srpskom ujedinjenju, a Monarhiji, opet, odgovara da poslije rata, umjesto velike srpske i južnoslovenske države, postoji nekoliko manjih država. Na taj način, kraljeva ideja o stvaranju velike Crne Gore podudara se sa interesima Austro–Ugarske, a kralj bi, zarad očuvanja svog prestola i vlasti, pristao da dvije trećine Srba ostanu pod tuđinskom vlašću ili da više od sedam miliona Jugoslovena ostane u habsburškom ropstvu. To bi bila cijena njegove separatne Crne Gore.

    /37 Zbog takve njegove politike, i zbog protivljenja ostvarenju vjekovne crnogorske težnje za nacionalnim ujedinjenjem, kralj Nikola i njegov narod se već nalaze na potpuno suprotnim stranama.

    /38 Upravo u vrijeme najvećih propagandnih napora Ujedinitelja da diskredituju kralja Nikolu i prikažu ga kao izdajnika Srpstva, pojavila se knjiga Steva Bogdanovića “Kako je Crna Gora zavedena za Goleš planinu”. Knjiga je štampana u Njujorku 1917. godine i, po svoj prilici, finansirao je Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, budući da je Bogdanović bio jedan od čelnih ljudi Odbora crnogorske organizacije za narodno ujedinjenje u Sjedinjenim Državama.

    /39 Tvrdnje da je kralj Nikola izdao “srpsku stvar” i Saveznike, da je imao tajni sporazum sa Austrijom i da je namjerno doveo Crnu Goru do propasti, što se u pojedinim novinskim napisima već navodilo, iznesene su ovdje u formi istoriografske rasprave, i sa argumentacijom koja je, ukoliko se ne zna “druga strana” priče, zvučala veoma uvjerljivo. Bogdanovićev metod više je nalikovao istorijskom nego propagandističkom, jer je u čitavo svoje djelo bio utkao “nepristrasna” svjedočenja učesnika događaja i one istorijske činjenice koje njegovoj tezi idu u prilog. Za ujediniteljski pokret nije bilo upotrebljivije i korisnije knjige, niti je ijedan ujedinitelj napisao nešto bolje. Svima onima koji tada nijesu znali “šta se stvarno desilo”, ova je knjiga nudila uvjerljiv odgovor. Čak i poslije rata, uslijedio je čitav niz rasprava o Bogdanovićevim tezama, a posebno o onoj da je kralj Nikola “zaveo Crnu Goru za Goleš planinu”.

    /40 Sasvim je razumljivo što je tada za crnogorski epski svijet bila posebno asocijativna sintagma o zavođenju “za Goleš – planinu”, budući da je postojala legenda da je Vuk Branković u vrijeme Kosovske bitke poveo svoju vojsku iza Goleš – planine, pod izgovorom da želi s leđa da napadne na Turke, dok je u stvari želio da izbjegne učestvovanje u boju. Tako je Vuk Branković namjerno zakasnio i počinio “izdaju”.

    /41 Bogdanović je upotrebom ovog motiva pokušao da za držanje kralja Nikole u ratu smjesti u odgovarajuću istorijsku matricu, i pokazalo se da je simbolika kojom se poslužio bila djelotvorna.
    “Novi Branković je predao severnim Turcima, zaveo za Goleš – planinu 50.000 srpskih boraca”, započinje Bogdanović svoju priču o kralju Nikoli i Austrijancima. On na početku svoje rasprave pokušava da dokaže da kralj Nikola uopšte nije imao namjeru da objavi rat Monarhiji, već da je austrijsku objavu rata Srbiji dočekao kao odličnu priliku da “skrene Crnu Goru sa tradicionalnog srpskog puta”, odnosno kao priliku da u ovoj situaciji ostvari neki dinastički interes. Isključivo će, kako tvrdi Bogdanović, patriotsko raspoloženje običnih ljudi na Cetinju, i odlučnost narodnih poslanika da se odmah pomogne Srbiji, primorati kralja da objavi rat. Bio je to “rat od nevolje”: “Srpski narod u Crnoj Gori primorao je svoga vladaoca i njegovu vladu da objave rat Austriji”. Ova iznuđena objava rata bila je, navodno, prvi znak da kralj Nikola ima neki tajni dogovor s Austro – Ugarskom. Bogdanović kaže da se kasnije to sve više potvrđivalo. Najprije time što kralj Nikola nije htio pristati na zajedničku komandu sa Srbijom, budući da je htio da ima odriješene ruke u zakulisnim radnjama sa Bečom. Kraljevo izdajstvo srpskih interesa, i namjeru da preda Crnu Goru Austrijancima, dokazuje, prema Bogdanoviću, i raspored crnogorske vojske. Navodno je glavnina crnogorske vojske bila na pravcu odakle se nije očekivao nikakav udar, a najmanje je bilo tamo gdje se najjači udar očekivao (na Lovćenu). Kralj je to učinio zato što je imao dogovor s Austrijancima da im preda Lovćen, a onda i svu crnogorsku vojsku. Pad Lovćena bi stvorio privid da više nikakva borba nije moguća, i da su Crnogorci “odužili svoj dug Srpstvu”. Kralj Nikola bi time bio zaštićen od optužbi da je izdao Srpstvo, i mogao bi s Austrijancima nakon pobjede Centralih sila, bez hipoteke izdajnika, dobiti izvjesne političke i teritorijalne koncesije. Navodno je kralj imao sa Bečom dogovor da preda crnogorsku vojsku, da razoruža ili preda srpsku vojsku koja se nalazila na crnogorskoj teritoriji i da prekine svaki kontakt sa Saveznicima, dok bi zauzvrat od Austrije dobio dio Hercegovine (sem Mostara i Trebinja), Skadar sa okolinom, dio Metohije, dio Dalmacije i Srbiju do Morave, čim se završi rat. Tako|e poslije rata, dobio bi titulu srpskog kralja. Čim dobije tu titulu abdicirao bi u korist prestolonasljednika Danila, a Danilo bi priznao vlast njemačkog cara. Upravo su to razlozi kojima Bogdanović objašnjava izdajničko držanje Crne Gore u ratu, i posebno njenu namjernu predaju Lovćena. Budući da je lično bio na Lovćenskom frontu, Bogdanović navodi nekoliko zanimljivih detalja kojima hoće da dokaže da je postojao neki tajni dogovor između dvije zaraćene strane. Svoje tvrdnje dokazuje i izjavama ostalih učesnika i svjedoka, koji, svi odreda, potvrđuju njegovu priču. Sve je to poslužilo Bogdanoviću da zaključi da je Crna Gora zavedena “za Goleš – planinu”.

    /42 U svom propagandnom djelovanju, Crnogorski odbor je osporavao i neke aluzije crnogorske vlade o nacionalnoj posebnosti Crnogoraca, koje su trebalo da posluže afirmaciji crnogorskog prava za očuvanje državne nezavisnosti. Prepoznajući u tim izjavama namjeru da se proklamovano pravo naroda na samoopredjeljenje primjeni na Crnogorce, što znači da im se na osnovu tvrdnje o njihovoj nacionalnoj posebnosti prizna legitimno pravo na nezavisnu državu, Crnogorski odbor je preko Ujedinjenja zastupao stanovište da Crnogorci nijesu poseban narod, već da su oni Srbi, tj. da su dio srpskoga naroda. Kako se tvrdilo, Crnogorcima niko ne može osporavati srpstvo, niti bilo ko može sporiti da je Crna Gora srpska država.

    /43 Čak je smatrano da je suvišno dokazivati – ne samo da su Crnogorci poseban narod, već i da su Srbi, Hrvati i Slovenaci, tri različita naroda. U pitanju je, kako se kaže, jedan narod sa tri lokalna imena. Nastojanje crnogorske vlade da proklamuje crnogorsku posebnost, tumačena je zato isključivo dinastičkim separatizmom i samovoljom režima, a ne razlozima koji imaju veza sa realnošću i istorijskim činjenicama. Za nesporno se smatra da je Crna Gora “srpska isto koliko i Srbija, Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat i Srijem”, tako da je ta novoproklamovana težnja za crnogorskom posebnošću isto utemeljena koliko i takva težnja neke od pobrojanih oblasti. Naravno, isticano je da je u pitanju potez crnogorske vlade kojim hoće da kod zapadnih saveznika stvori uvjerenje da u državi Crnoj Gori živi poseban narod, tako da se predstavi prirodnom njegova težnja za nezavisnom državom, odnosno, očuvanjem crnogorske državne individualnosti.

    /44 U Ujedinjenju su primjećivali i da u zvaničnom Glasu Crnogorca izbjegavaju da koriste riječi “Srbin”, “srpski”, već se umjesto njih potenciraju riječi “Crnogorac”, “crnogorski” ili čak sintagma “mali narod”. Na taj način crnogorska vlada želi da istakne činjenicu da uz državu Crnu Goru postoji i crnogorski narod (“mali narod”), koji, shodno američkom principu o pravu naroda, može sam da odluči o svojoj sudbini. Crnogorska vlada, kako se objašnjava, hoće da pravo naroda, za koje se evropski saveznici i Amerika zalažu, iskoristi kao pravo države, zbog čega im je odjedanput potrebno proklamovanje posebnosti crnogorskog naroda. Takvo insistiranje na nesrpskoj nacionalnoj individualnosti Crnogoraca, ocjenjuje se kao najobičniji falsifikat.

    /45 Upravo služeći se takvim falsifikatima, crnogorska vlada namjerno “ukriva Srpstvo naroda u Crnoj Gori”, želeći da stvori svijest o nekoj crnogorskoj nacionalnosti. Primjetno je i da crnogorska vlada želi da korišćenjem pojma “mali narod” izbriše srpsku nacionalnu prepoznatljivost Crnogoraca.

    /46 Posebno je Ujedinitelje ozlojedila izjava crnogorskog ministra unutrašnjih djela Nika Hajdukovića, i kraljevog sina knjaza Petra, da su Crnogorci posebna nacija.

    /47 Hajduković je, navodno, to uzgred napomenuo u jednoj izjavi prilikom posjete Londonu, dok je knjaz Petar opširno obrazlagao crnogorsku nacionalnu posebnost u intervjuu za rimsku Tribunu. U tom intervjuu knjaz Petar je rekao da su Crnogorci posebna nacija i da im prijeti velika opasnost od okolnih nacija iz Srbije, Bosne, Hercegovine, Vojvodine, itd. Knjaz Petar je ustvrdio da se crnogorska posebnost temelji na činjenici da je Crna Gora 640 godina živjela samostalnim životom, kao posebna državna cjelina i kao posebna nacija. On smatra da Crnogorci imaju posebnu svijest o zajedništvu, posebnu kulturu, tako da su to elementi zbog kojih se mogu smatrati nacionalnom posebnošću u odnosu na Srbe. Sa Srbima jedino imaju sličan jezik (dakle, ne isti). O tome šta je konkretno osnova nacionalne posebnosti Crnogoraca, i šta Crna Gora hoće, knjaz Petar je, pored ostalog, rekao: “Jedan narod je, prije svega, grupa ljudi ujedinjenih željom da zajedno žive, osjećanjem međusobne solidarnosti, jedinstvom radosti, bola, uspomena, težnja i sudbine. Crna Gora je ta grupa i ona to hoće i da bude”.

    /48 Na ovakve i slične izjave, kao i sve istupe crnogorske vlade u kojima se moglo prepoznati afirmisanje crnogorske nacionalne posebnosti, reagovale su preko Crnogorskog odbora brojne pristalice ujedinjenja. Grupa Crnogoraca iz Detroita je insistiranje na bilo kakvoj individualnosti Crne Gore ocijenila kao antisrpski i germanofilski čin, nadajući se da će crnogorski državljani, kao i uvijek, pokazati da su svjesni svog srpskog porijekla i svojih srpskih dužnosti.

    /49 I neki Crnogorci iz Južne Amerike su našli za shodno da uredništvu Ujedinjenja naglase da “kao Srbi i kao Crnogorci” podržavaju patriotski rad Crnogorskog odbora.

    /50 Nekolicina Bokelja iz Sjeverne Amerike poslala je otvoreno pismo kancelariji Crnogorskog odbora u Njujorku u kojemu negoduje zbog toga što je crnogorski ministar Hajduković negirao srpski karakter Boke Kotorske, izjavivši da je Boka po svom karakteru – crnogorska. Oni su u ovoj Hajdukovićevoj izjavi prepoznali davnašnju namjeru dinastije Pertović–Njegoš da ih “pocrnogorči”.

    /51 Crnogorski državljanin Luka Bulatović, koji je bio predsjednik Crnogorskog odbora u Kristoferu (Ilinois, SAD), navodi u otvorenom pismu Glasu Crnogorca da je pokušaj da se dokaže “kako su Crnogorci i Srbijanci dvije rase”, jedna od izmišljotina crnogorskog gospodara. Crnogorci su, kako Bulatović tvrdi, sinovi srpske majke.

    /52 Na optužbe da odjednom potencira nekakvu crnogorsku nacionalnu posebnost, crnogorska se vlada gotovo i nije osvrtala, niti je, mora se priznati, preko zvaničnog Glasa Crnogorca naročito radila na afirmaciji crnogorske nacije. Istina, bilo je u Glasu Crnogorca naglašene upotrebe termina “crnogorski narod”, ali se konkretnije o crnogorskoj nacionalnoj posebnosti nije pisalo. Izjave o crnogorskoj naciji, na koje su reagovali Ujedinitelji, pojavljivale su se u stranoj štampi, tako da se ne bi moglo reći da je crnogorska vlada imala neku osmišljenu ideološku osnovu za afirmisanje crnogorske nacije. Barem ne do kraja 1918. godine. Tek nakon Podgoričke skup{tine crnogorska vlada će postaviti trajnije ideološke temelje crnogorske nacije.

  3. #3
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Crna Gora Cetinje
    Posts
    1,591
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "Hocu da vam govorim o Lovcenu, o lepom crnogorskom bregu. Prvo sto putniku pred oci izadje, to je on; prvu crnogorsku rec koju cuje to je njegovo ime; prva stopa crnogorske zemlje na koju stane, to je kamen Lovcena. Kud se god maknete, vidite ga; to je polarna zvezda za Crnogorce."

    :wink:

  4. #4
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Crna Gora Cetinje
    Posts
    1,591
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    PRINC MILO PETROVIC OD CRNE GORE (Princ Milo of Montenegro)

    Milo Petrovic-Njegos je direktni potomak Rada Petrovica, brata vladike Danila, rodonacelnika posljednje crnogorske dinastije. Rodjen je na Njegusima 3.oktobra 1889. od oca Djura i majke Stane-Cane. Kralj Nikola je poklanjao veliku paznju svojim rodjacima, pa je mladog Mila kad mu je bilo nepunih 13 godina poslao na skolovanje u Rusiju u cuvenu Vojnu akademiju u Petrogradu u kojem su ucili studenti iz najuticanijih vlastelinskih porodica. Njegove starije rodjake, princeze Stana i Milica, udate za visoke careve rodjake, starale su se o jos nepunoljetnom princu i sistematski ga uvodile u visoko drustvo Petrograda i Rusije, kojem su one vec uveliko pripadale.

    Mladi princ se veoma brzo prilagodjavao novoj sredini, ucio strane jezike i sticao bogata zivotna iskustva, ali mu je uvijek bila na umu priprema za poziv oficira crnogorske vojske. Vratio se poslije sedam godina svojoj Crnoj Gori za kojom je mnogo ceznuo da bi prihvatio svoje vojnicke obaveze, kao i prisustvovao krunisanju kralja Nikole i proglasenju Crne Gore kraljevinom 1910. godine. Svoja vojnicka znanja i sposobnosti primijenio je u Prvom svjetskom ratu u Lovcenskoj diviziji da bi iz rata izašao kao njen komandant.
    Burni i tragicni dogadjaji Crne Gore u tom periodu brzo su se smjenjivali. Kralj Nikola je napustio zemlju i predao vojnu komandu srpskim generalima. Veoma poznati istorijski dogadjaji koji su slijedili pokazali su kolika je to bila greska starog kralja i najveca tragedija i ponizenje crnogorskog naroda. Milo je morao da bjezi iz Crne Gore.

    Dok je americki predsjednik Vilson propovijedao svoje moralne principe o zastiti malih nacija, Klemanso i Poenkare nijesu dozvoljavali povratak crnogorskoj vladi u domovinu, a kralja jedne male drzave saveznice drzali su prakticno u kucnom pritvoru! Razne delegacije i komisije slate su da ispitaju stanje u Crnoj Gori, a sve u cilju bacanja prasine u oci i obmanjivanja javnosti dok srpska vojska, potpomognuta francuskom i njenim generalima, ne okupira i potcini Crnu Goru.

    Kao vojniku Milu je bilo jasno da zauzimanje svih strateskih pozicija od strane francuske i srpske vojske nije uopste bilo potrebno, ako su oni tu samo zbog odrzavanja reda, dok se kralj i vlada ne vrate, kao i dio crnogorske vojske koja se nalazila u internaciji u Austriji. Znao je da je oruzani otpor jedino rjesenje.
    Na naredbu Generala Venela, komandanta saveznickih snaga kojom je trazeno da sukobi moraju hitno prestati i svi pobunjenici se odmah vratiti kucama, a put Cetinje - Kotor biti otvoren i siguran za prolaz hrane, uz prijetnju ostrim kaznama za prekrsioce, Milo mu je odgovorio: Ti nijesi pozvan ovdje da nam komandujes sta da radimo u svojoj zemlji, vec idi u Francusku i tamo komanduj kome hoces, a nas ostavi da zavodimo red u nasoj kuci.

    Medju mnogim delegacijama koje su odlazile u Crnu Goru da ispitaju "njen slucaj" bio je i americki vojni obavestajac major Charles Wellington Furlong, licni sekretar predsjednika Vilsona i clan americke delegacije na Pariskoj konferenciji. Antropolog, istrazivac, pisac i profesor, boravio je od 6. februara do 2. marta 1919. godine u Crnoj Gori i podnio Konferenciji u Parizu izvjestaj od 27 zakljucaka, kao i licno pismo Radojice Nikcevica upuceno predsjedniku Vilsonu. Konstatovao je da je Srbija jos prije potpisivanja primirja imala jasan plan unistenja Crne Gore, sto se poklapalo sa nacionalnim interesima Francuske na Balkanu.

    Legalna misija saveznika, pise Furlong, bila je odrzavanje reda i sprovodjenje uslova primirja, prije svega ublazavanjem konfliktnih situacija a ne njihovim raspirivanjem. “Moja obaveza je bila da zastupam principe zbog kojih je Amerika usla u rat, sto demagozi i izvjesni tipovi rijetko razumiju i nikada ne tolerisu, vec probleme cesto reduciraju na cisto pitanje licnosti kako bi se principi potpuno zamaglili”. Furlong kaze da je cesto sam sebi postavljao pitanja: “Zasto su Srbi svojoj braci najgori neprijatelji, jer je druga invazija Srbije na Crnu Goru bila gora od invazije Austrije, a primirje gore od rata?”. Zaista je bilo tesko vidjeti potrebu za boravkom u Crnoj Gori i jednog saveznickog vojnika, sem razumljivo crnogorskih, poslije evakuacije Austrije. Kad je doslo primirje, piše pored ostalog Furlong, Crnogorci kod kuce, kao i demobilisani vojnici, iako iznenadjeni okupacijom srpske vojske, sto su tesko mogli razumjeti, docekali su Srbe kao bracu. Mnogi su se ipak pitali zasto je francuski general poslat u Crnu Goru i zasto ove strane trupe zauzimaju strateske polozaje u njihovoj zemlji. Sumnja nije dugo trajala kad su vidjeli da Srbija dovodi pojacanje da bi plijen sto bolje osigurala. Tada su crnogorski patriote otisli u planine, svoju prirodnu tvrdjavu, postali, kako kaze Furlong, ustanici i krvavi konflikt je otpoceo.

    “U knjizi " Izgubljeno kraljevstvo" koju pripremam, nastavlja Furlong, namjera mi je da opisem Montenegro, sestostoljetnu naciju, nasu saveznicu, koja je sve izgubila a koja je od nas ocekivala spasenje i u americku zastavu i Vilsonov portret gledala kao u ikonu. Smatram da ce moje svjedocenje kao ocevica biti dokumenat o najtragicnijoj sudbini jednog naroda i istini sa kojom svijet treba da se upozna, ocijeni odluke Mirovne konferencije, Sporazum u Versaju i Ligu naroda. Prilika da kao jedini americki vojni posmatrac budem u Crnoj Gori i neposredno dozivim tamosnja zbivanja za mene je bila jedinstvena zivotna sansa. Moje biljeske, dosije o dogadjajima koje sam pratio, fotografije koje sam licno pravio, susreti, kontakti, intervjui i sjecanja cine da raspolazem opseznim izvorom informacija o dogadjajima u Crnoj Gori”.

    “Tradicija i duznost, kaze dalje Furlong u sacuvanom rukopisu svojih nedovršenih memoara, ne dozvoljavaju vojniku mnogo emocija. No, ja nijesam mogao zamisliti takvo podlo izdajstvo nacije i nasilje nad narodom, jos vise tragicno zbog njegove sustinske plemenitosti i dostojanstva, a da ne ponesem nesto od nesrece i tuge toga naroda u svojoj dusi. Osjetio sam ozlojedjenost i gadjenje prema zaslijepljenim i bezosjecajnim politicarima u Parizu, koji sebi dozvoljavaju da u internacionalnoj " trampi i trgovini konjima" uniste jedan starodrevni i ponosni narod. Ali vrhunski razlog mojoj nagomilanoj srdzbi bio je fakat da je Crna Gora bila nasa mala saveznica”!

    Dalje u neobjavljenim memoarima, koji se cuvaju u Huverovoj instituciji na Stanford univerzitetu, Furlong navodi utiske americkog majora Skanlanda, komandira americkog bataljona u Crnoj Gori: “Francuski General Venel komandir saveznickih trupa, dao je nalog da francuske trupe udju u Cetinje i vratio se u Kotor, a srpskom generalu Milutinovicu prepustio komandu i kontrolu”. Major Skanland, komandir americkog bataljona zajedno sa kapetanom Sautvortom htio je da se licno srete sa vodjama Bozicnjeg ustanka. Preko diskretnih veza uspostavljen je kontakt, jer su Srbi kontrolisali put Cetinje - Kotor. Nekoliko ustanika se tajno prikralo mjestu sastanka.
    "Ovamo, gospodo"- vlasnik kuce se obracao ustanicima u mraku, upucujuci ih u sobu sa nekoliko kandila koja su osvjetljavala prostor. Vlasnikovo postovanje ovih ljudi sugerisalo je Skanlandu da ima posla sa osobama od respekta, suprotno onome sto je cuo u Cetinju o njima od ljudi Andrije Radovica, u sta se ubrzo uvjerio. Kad se vlasnik malog hotela povukao i Scanland se predstavio, jedan od prisutnih Crnogoraca je odgovorio: "Princ Milo of Montenegro"
    Kandila su blago pucketala. Meka svjetlost treperavog plamena cas je krila cas pokazivala impozantnu figuru nesto visu od Skanlandovih sest stopa. Isticalo se njegovo visoko celo, prav kao isklesan nos iznad kratkih povijenih brkova, cetvrtasta odlucna brada i zaobljene jagodice. Ukupan izraz je pokazivao iscrpljenost od neuhranjenosti i tenzija nedavne bitke.

    "Dosao sam da vas savjetujem kao prijatelj i saveznik Crne Gore, i kao predstavnik Amerike, koja zastupa pravdu", poceo je razgovor major Skanland.
    Princ Milo mu je detaljno iznio vec istoriji poznat slijed dogadjaja i, po majorovom svjedocenju zakljucio: “Kao sto vidite, gospodine, nama je ostao samo jedan izbor - bitka za slobodu. Mi smo se okupili i rijesili da pocnemo borbu protiv ovakve nepravde i to na Badnje vece". Odsjaj u njegovim ocima, kaze Skanland, bio je celicni. "General Venel je, produzio je princ Milo, zahtijevao da polozimo oruzje i da se predamo Srbima. Ja sam mu poslao odgovor koji je vama poznat. Kako se mi mozemo predati onima koje smo godinama branili? Kako Francuska, kao saveznica Crne Gore moze cak i sugerisati tako nesto. Uostalom, zasto Francuska ima generala u nasoj zemlji? Citava Crna Gora je okupirana francuskim i srpskim trupama. One nemilosrdno maltretiraju narod koji nas pomaze i podmicuju stanovnistvo kako bi Crna Gora postala dio Srbije i francuski vazal na Balkanu”. Zatim se, kako podvlaci Skanland, nervozno stiskajući pesnice Milo unio u lice Amerikancu:
    "Kazite mi iskreno, mon komandant, sto nam vi savjetujete da cinimo?”
    Skanland je ramisljao neko vrijeme, a onda polako odgovorio: "Ja zaista zalim sto nijesam u poziciji da vam pomognem, jer kao sto vidite ja sam sa svojim odredom pod komandom francuskog generala". "Onda mi kazite otvoreno - insistirao je Milo - ima li uopste nade da ce saveznici ispuniti svoje obecanje prema mojoj otadzbini?”
    Majoru je bilo neugodno takvo pitanje, a jos mu je teze bilo na njega odgovoriti.
    Dugo je oklijevao: "Razmotrite pazljivo sta cu vam kazati. Ne vjerujte obecanjima bez obzira od koga dolaze. Osim toga, savjetujem vama i vasim saborcima da sto prije pronadjete sigurni prolaz, kako god znate i umijete, jer ako ostanete ovdje cak i do sjutra, to bi mogli platiti svojim zivotima, jer ste opkoljeni".

    Pred zoru Milo ce se zauvijek oprostiti od svog rodnog sela i svoje domovine.
    Italijanska kraljica Jelena starala se da u Kotorskoj luci uvjek bude neki italijanski brod kako bi prihvatio one koji su silom okolnosti napustali domovinu njenih predaka.

    Iz Italije su princ Milo i njegov veliki prijatelj i saborac major Marko Popovic otisli u Meksiko, gdje je revolucija bila u punom jeku, a zatim 1924. godine u Kinu. Svuda gdje je princ Milo putovao trazio je podrsku uticajnih ljudi i pomoc za Crnu Goru, ali su ove zemlje imale svoje probleme, nemire i revolucije u nastajanju da bise mislili o jednoj sicusnoj zemlji beskrajno od njih geografski udaljenoj. U Sangaju, internacionalnoj koloniji biznismena i diplomata, gdje nije bilo nikakvih ogranicenja za medjunarodni biznis, princ Milo je radio kao bankarski cinovnik, sto mu je omogucilo da se poveze sa engleskim poslovnim krugovima. Preko italijanskog vojnog atasea, koji je obozavao italijansku kraljicu crnogorskog porijekla, uspostavio je mnoge licne i poslovne veze. Posao ga je vodio do Pekinga, Tiandzina i ostalih gradova Kine. Upoznao je Valis Spencer, zenu americkog mornarickog kapetana, ciji je brak bio u velikoj krizi. Za njih dvoje tih dana, mada na razlicit nacin, ovo su bila srecna vremena, kojih ce se kasnije sjecati kao na mirni interlud u njihovim zivotima izlozenim stalnoj probi. Milova je osnovna egzistencija bila nesigurna i dobrim dijelom obesmisljena. Princ bez domovine, bez familije, usamljen u zivotnom pejsazu koji je mirisao na revolucije koje ga se nijesu ticale. Vraca se u Evropu 1925. godine, neko vrijeme boravi na jezeru Komo, gdje su se privremeno nalazili kralj Emanuelo III i kraljica Jelena, jer je Musolini proglasio sebe za diktatora.


    Nešto kasnije Milo odlazi u London gdje nastavlja da se bavi bankarskim poslom. U Londonu je postajao Crnogorski drustveni klub koji mu je ponudio platformu za širenje i propagandu ideja i poruka za slobodnu Crnu Goru. Klub je organizovao u Kraljevskoj akademiji umjetnosti na Pikadiliju izlozbu fresaka iz Crne Gore, kao i radova crnogorskog vajara Janka Brajovica, koji je samo zbog toga sto je javno isticao da je crnogorski patriota bio tri godine u srpskom zatvoru odakle je uspio da pobjegne. Na toj izlozbi princ Milo je bio pocasni gost.
    "Meni se neobicno svidjaju ikone vase zemlje. One su divne. Mora da je i vasa zemlja divna"? Ovim rijecima, koje po kazivanju svoje majke navodi Milova cerka princeza Milena, obratila se Milu jedna mlada zena.
    "Hvala na ljubaznim rijecima. Mislim da isto tako kao vi misli i pola miliona mojih zemljaka"- odgovorio je Milo i upitao je da li je Engleskinja.
    "Da, ali zadnjih 14 godina zivim u Americi"- odgovorila je Helena Smith.
    "Nadam se da cete mi pruziti priliku prije nego se vratite u Ameriku da provedemo zajedno jedno popodne uz caj"- nastavio je Milo."To bi mene veoma obradovalo"-odgovorila je ona.

    Tri mjeseca kasnije, Milo je zajedno sa Helenom Smith dosao u Kaliforniju. Vjencali su se 3. septembra 1927, a godinu kasnije rodila im se kcer Milena kojoj su dali ime po posljednjoj crnogorskoj kraljici.

    Situacija medju crnogorskim emigrantima u Americi tih godina je bila dosta konfuzna. Raniji iseljenici iz Crne Gore, skoncentrisani uglavnom u Hezeltonu, Bjut u Montani, Kaliforniji, Nevadi i Aljasci, dolazili su najcešce iz Boke, Pastrovica i Hercegovine. Mnogi su se u zvanicnoj dokumentaciji deklarisali kao Austrijanci, jer nije bilo kvote za ulazak u Ameriku iz Crne Gore. Imali su dobar smisao za biznis i trgovinu, ali bili neskolovani, dobar dio potpuno nepismen, pa o svojoj pripadnosti i identitetu nijesu mnogo znali. Mnoge to nije ni interesovalo. Na pitanje koje ti je otac nacionalnosti odgovarali biše "slavonik", pa su i mjesavinu jezika kojom su govorili zvali "slavonijen."
    Pocetkom dvadesetog vijeka sve se vise odomacuje i preovladava naziv Srbi i srpski, jer su Srbi forsirali sokolska kao i dobrotvorna drustva, primamljiva zbog zdrastvenog osiguranja, makar i oskudnog, koje se na drugi nacin nije moglo dobiti. Osnivaju se brojna "bratska srpska drustva"i "srpsko-jadranska udruzenja", a gase Ilirski, a posebno crnogorski nazivi. Poslije nestanka crnogorske drzave ponovo se pojavljuju crnogorska udruzenja kao "Zeta" u Oklandu, "Durmitor" u Cikagu," Crnogorsko literarno drustvo" u Bjutu, a u Detroitu cak "Crnogorci do smrti"! Neka od tih udruzenja stvorena su za jednokratnu upotrebu i aktivno nijesu radili gotovo nista, kao uostalom sto je slucaj sa nekima i danas. Iza nekih slicnih društava krila se srpska propaganda, jer su ih, bez obzira na crnogorske geografske i druge odrednice, kontrolisali srpski agenti.

    Jedina svijetla tacka, pored Nezavisne crnogorske pravoslavne crkve u Detrojtu, koju je predvodio arhimandrit Nikodim Janjusevic, bilo je Udruzenje Crnogoraca u San Francisku na cijem je celu bio Nikola Petanovic. Odrastao i obrazovan u Americi bio je jedan od rijetkih crnogorskih intelektualaca medju iseljenicima tog perioda, profesor i poeta sa ozbiljnijim literarnim ambicijama, dobar poznavalac crnogorske istorije i tradicije. Juna, 1927. Petanovic pokrece publikaciju na engleskom jeziku "Crnogorsko ogledalo" u zelji da uspostavi neophodne kontakte i nadje podrsku za svoje ideje medju narodima sa engleskog govornog podrucja. Vatreno je zastupao samostalnost Crne Gore. Prevodio je Njegosa i Kralja Nikolu, kao i narodne deseterce i imao pjesnicki nadimak Naiad. Saradjivao je sa Internacionalnim komitetom za crnogorsku nezavisnost u Njujorku na celu kojeg je bio Luidji Kriskuolo posljednji opunomoceni konzul Crne Gore u Americi. Dopisivao se sa princom Milom koji mu javlja iz Kine: “Veoma me obradovala tvoja ideja da pokrenes publikaciju na engleskom. Ja znam da je to veoma tezak posao i zadatak, posebno ako se moras osloniti na nase ljude, koji su spremni da rade bilo kakve teske poslove, i da drze patriotske tirade, ali kad se od njih trazi da ucestvuju i pomognu materijalno u naporima za nas zajednicki cilj za to nemaju razumjevanja. Sto god budes radio savjetujem ti nemoj angazovati postojece organizacije, vec radi nezavisno i osloni se na pojedince”. Major Marko Popovic mu pise: “Crnogorci koji zive po raznim gradovima Evrope raduju se sto su braca na Pacifiku udarili novi temelj borbi za slobodu i nezavisnost Crne Gore pridruzujuci se kolu slobodnih Crnogoraca”.
    Petanovic je ubjedjivao Amerikance da je za Crnogorce Vladika Danilo isto sto i za njih Dzordz Vasington. Savjetovao je iseljenike: “Ucite engleski, jer ako te razumiju kad pricas, mozda ce ti nesto i pomoci”. Dobro je poznavao crnogorski mentalitet: "Neki su Crnogorci spremni da vjeruju bilo sta, a kad ih konfrotiras sa cinjenicama, onda se ljute i spremni su da dignu veliku galamu misleci da ce na taj nacin odagnati cinjenice”! Pratio je pomno svjetsku stampu i pojedine citate publikovao u svojem casopisu: “Grad Pariz je ugravirao na spomeniku podignutom Alfredu de Miseu: "Nista nas ne pravi tako velikim kao velika tuga". Boljeg natpisa koji bi pogodio sadasnje stanje Crne Gore nema”.
    Novina Le Courier de Metz, od 12. jula 1919. donosi poruku Francuzima:
    “O nacijo koja stupaš naprijed uz zvuke Marseljeze, vi heroji velicanstvenih dana slave i trijumfa prava nad silom, zar ne cujete da se iz daljine, izmedju vasih glasnih i odusevljenih pobjednickih klicanja, i zajedno sa njima mijesaju leleci zrtvovane Crne Gore!”

    Milo je u Kaliforniji napisao i publikovao brosuru "Zatiranje Crne Gore" i " Nezavisnost malih naroda". Drzao je konferencije za stampu, publikovao razne proglase, izjave i apele koji su objavljivani u vodecoj stampi Amerike i Evrope. Uputio je i pismo svim clanovima Lige naroda u kojem se zalozio za nezavisnost Crne Gore. No, Francuska, kao najuticajniji clan Lige naroda radila je sve da bi zataskala i prigusila bilo kakvu slicnu inicijativu.
    Predsjednik Stanford univerziteta David Djordan, prijatelj Crne Gore, odrzao je zajedno sa Milom nekoliko predavanja o tretmanu Crne Gore poslije Prvog svjetskog rata.

    Bilo je još pojedinaca koji su shvatali nezasluzeno tragičan polozaj Crne Gore, ali je njihov glas bio usamljen. Milu je bilo drago sto je bar neko bio njegov istomisljenik. Smatrao je da ipak moze vise uraditi za Crnu Goru u Evropi. Ameriku je tih godina razarala ekonomska depresija i socijalni nemiri i svako je bio opsjednut problemima licne egzistencije. Tog ljeta, 1930. godine oprostio se od svoje zene i kcerke planirajuci da i one dodju u Evropu kad za to bude prilika. Taj plan se nikad nije ostvario. Dolazak Hitlera na vlast, pa zatim nemiri i rat u Evropi sve su poremetili. Poslije deset godina odvojenog zivota doslo je do razvoda.

    Nikola Petanovic je jos za kratko vrijeme nastavio sa izdavanjem casopisa. Broj pretplatnika koje je okupio nije bio dovoljan da bi se publikacija odrzala, jer je on bio i urednik i glavni finansijer, sto je iscrplo njegova sredstva. Casopis se ugasio i prestao sa izlazenjem krajem 1927, da bi se ponovo pojavio 20. marta 1931. sa obnovljenim zadatkom: borba za samostalnu Crnu Goru. Teska bolest urednika i pisca razlog su da se "Ogledalo" ponovo ugasi. Primjerci svih 13 brojeva casopisa nalaze se u Huverovoj instituciji na Stanford univerzitetu.
    Kad je maja mjeseca 1994. godine, osnovano Udruzenje Crnogoraca Amerike u San Francisku, koje ove godine slavi desetogodisnjicu svog postojanja, smatrali smo da se na izvjesan nacin ukljucujemo u kontinuitet i nastavljamo napore ljudi nekad okupljenih oko “Ogledala” iako je izmedju nas period od osam decenija. Usvojili smo isti naziv Udruzenja i pokrenuli na Internetu prvi sajt na engleskom jeziku o Crnoj Gori.

    Gdje god se nalazio Milo je uvijek vodio strasnu borbu za povratak crnogorske drzavnosti, duboko uvjeren da ce nepravda nanesena crnogorskom narodu jednom biti ispravljena. Nikada nije govorio o restauraciji monarhije, vec o slobodnoj i nezavisnoj Crnoj Gori u kojoj ce sam narod odluciti kakvu formu vladavine zeli. Pise engleskom istoricaru sa univerziteta u Oksvordu R.B. Movatu. Tekst toga pisma na najbolji nacin ilustruje Milov karakter:

    “Gospodine,
    Paragraf na strani 63 iz vase knjige " Istorija evropske diplomatije, 1914-1925" pobudio je moju paznju. Od pocetka do kraja taj paragraf je cista laz, koju ste napisali, ili namjerno da biste zaveli i obmanuli, ili iz neznanja i apsolutnim nedostatkom interesa o istini. Crna Gora nije igrala "dvosmislenu ulogu" u ratu, kako navodite. Ona je usla u rat bez oklijevanja na poziv Srbije za pomoc, cak ne cekajuci da vidi sto ce vece nacije odluciti. Crnogorsku vojsku ostareli kralj Nikola je povjerio komandi srpskih oficira da bi osigurao najbolji nacin kooperacije u zajednickoj borbi. Nasa vojska je bila pod kompletnom komandom srpskog generala Petra Pesica, koji je jedini bio odgovoran za predaju Kuka na Lovcenu i u svim drugim slucajevima.

    Ja vas sada pitam: Dali ste vi bili na Lovcenu u toku dogadjaja o kojima pisete?
    Autor ovog pisma jeste i zeli da vas informise da je samo 700 crnogorskih vojnika bilo u ovoj tvrdjavi (Kuk), a protiv njih je bila armija od 25.000 Austrijanaca. Cak im je i tada trebalo tri dana i dvije noci da savladaju branioce sto je po vama bilo "iznenadjujuce lako". Potrazite slican slucaj u saveznickoj armiji i pitajte generala Pesica, ako zelite, zasto nije poslao pojacanje i pomoc braniocima.

    Tvrdite " Crnogorska vojska se mogla evakuisati, ali je kralj Nikola zadrzao". Da li znate da je Pesic upotrebio crnogorsku vojsku da pokrije otstupanje srpske armije i uspori napredovanje Austrije. Za to vrijeme austrijska flota stigla je na rijeku Bojanu blizu Skadra cime je Crnogorcima izlaz bio zatvoren.
    Kralj Nikola se licno jedva izvukao, a sto se tice Petra Pesica - ON JE NESTAO! Ovaj “hrabri” general je pobjegao iz Podgorice bez zbogom u ponoc 5. januara 1916. Kasnije je priznao i objavio saopstenje da je sve to napravio namjerno da bi osigurao zarobljavanje crnogorske vojske od Austrije, sto bi vodilo laksem osvajanju Crne Gore od njenog zahvalnog prijatelja i susjeda Srbije.
    Crnogorci obicno imaju visoko misljenje o Englezima kao ljudima koji vole cestitost, pravdu i ferplej. Zlobna laz, tada smo mislili lezi ispod engleskog dostojanstva.

    Zahtijevam od vas neodlozno odgovor na sljedeca pitanja:

    1. Da li ste bili u Crnoj Gori u ovom periodu o kojem tako besmisleno trabunjate?

    2. Ko vas je snadbio ovako neistinitim informacijama?
    3. Kakvo odlikovanje ste vi ili vas izvor informacija primili od Srbije?
    4. Da li cete preduzeti nesto u sljedecem pisanju da popravite vase pogresne zakljucke, ili cete, uz to sto ste lazov, postati jos i kukavica?

    Vas u istini!
    Milo of Montenegro
    P.S.Ovo pismo bice objavljeno u "Crnogorskom Ogledalu" od kojeg cete dobiti primjerak.

    Furlong se po završetku Prvog svjetskog rata i Mirovne konferencije u Parizu vratio svojem pozivu antropologa istarazivaca. Boravio je u ekspedicijama u Boliviji i Centralnoj Africi.
    Sa Milom je ponovo uspostavio vezu 2. jula 1935. godine. Piše mu:
    “Moj dragi prince, Milo”
    Primio sam tvoju posiljku sa brosurama " Izdaja Crne Gore" i "Nezavisnost malih naroda" u kojima sam nasao odgovor na vecinu pitanja koja sam od tebe trazio. Za mene je jos od posebnog interesa da saznam sto se desilo sa Andrijom Radovicem. Negdje ranije pojavila se vijest u americkoj stampi da je na njega pokusan atentat kad je prelazio preko Bukovice. Mene zaista zanima da li je jos ziv i gdje je, kakav mu je sada status? Ja bih isto tako zelio da znam da li jos ima lojalnih pristalica Crne Gore u planinama koji nastavljaju otpor. Mozes li mi poslati vise detalja o tvojoj geneologiji, posebno o rodbinskoj vezi sa kraljem Nikolom. Meni je major Skanlend poslao kopiju razgovora sa tobom u malom hotelu u Njegusima, kad ste se vas dvojica sreli, sto se apsolutno poklapa sa ovim sto si mi ti poslao.

    Mozes li me uputiti na nekog fotografa koji bi imao dobru fotografiju kralja Nikole. Ja imam jednu, ali samo glava i ramena koju mi je licno dalo njegovo velicanstvo, ali bih volio da imam citavu figuru. Takodje bih volio da imam tvoju fotografiju slicnu onoj koja se pojavila u "Sandej Dispac" decembra 1932. Smatrao bih velikom privilegijom kad bih mogao da imam licni razgovor sa tobom o mnogim stvarima, ali distanca to ne dozvoljava. Medjutim, postoji mogucnost da dodjem u Englesku. Bice mi cast ako se budemo sreli.
    Iskreno se nadam da ce se obnoviti nezavisnost Crne Gore. Kao prijatelj tvoje zemlje bicu neobicno srecan ako makar i jedna moja rijec bude od pomoci da se to ostvari”.
    Uz najbolje zelje, sa respektom,
    iskreno tvoj
    Carls Furlong


    Evo Milovog odgovora:
    “ Dragi moj pukovnice,
    Saljem ti odgovore na sva tvoja pitanja kao i kratku biografiju mojeg cijenjenog prijatelja Marka Zekova Popovica i njegovu fotografiju da uneses u tvoju knjigu.
    Ako bi dosao u Englesku, kao sto ocekujes, bio bih veoma zadovoljan da te vidim i razgovaram s tobom
    Veoma iskreno tvoj
    Milo of Montenegro

    U sljedecem pismu Furlong navodi nekoliko novih pitanja:
    Znas li sto se desilo sa onim cuvenim brijestom pred dvorom na Cetinju, pod kojim je kralj Nikola izricao pravdu? Da li je posjecen i pod kojim okolnostima?
    Isto tako cuo sam da su Austrijanci odnijeli posmrtne ostatke Vladike Danila. Da li je to tacno, pod kojim se okolnostima to desilo i gdje su sada? Ja bih htio da to, a mozda i nesto jos sto bi ti sugerisao unesem u moju knjigu”.

    Nije poznato zbog cega Furlong nikad nije obvjavio svoje memoare. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ponovo je bio vojni obavjestajac na Srednjem istoku.
    Umro je u dubokoj starosti 1967. u 93-oj godini.

    Milo je napustio London u toku rata, za vrijeme bombardovanja i otisao da zivi u Irskoj, u Dablinu gdje je kupio veliku kucu i imao poslovni prostor. Bavio se kolekcionarstvom i preprodajom umjetnickih slika, srebrnog posudja, zlatnika, kristala i porcelana. Kasnije se preselio u jedno malo mjesto na krsevitoj obali Irske. Zivio je sam sa dva psa u potpunoj izolaciji. Nije vidio mnogo mjesta za sebe u svim tim poslijeratnim zbivanjima. Negdje ranije je pisao: Od onoga kobnoga dana kada sam se ukrcao na italijanski brod ja nijesam nogom krocio na zemlju mojeg naroda. Niti ja to zelim uciniti dok se narodi konacno ne probudi i pravda ostvari. Dok sile evropske ne usvoje vapaj moje izdane otadzbine i ucine da Srbija otpusti uzdu koju je tako izdajnicki i podlo uhvatila.

    Njegova kcer Milena redovno ga je posjecivala. Umro je 22. novembra 1978. godine. Otisao je posljednji ratnik iz dinastije Petrovica koji je svoju domovinu branio puskom (ognjem?) i perom. Sahranjen je u gradu Limeriku pred katedralom Svete Marije.

    Proveo je citav zivot u izgnanstvu aktivno se boreci na okupljanju crnogorske emigracije i kao moralan covjek nikad nije stupao u kontakt sa Srbima. Cuvao je urnu majora Marka Popovica, alajbarjaktara i bivseg komandira kraljeve garde, sa kojim je cesto zajedno putovao po svijetu i dijelio sudbinu izgnanstva.

    Njegova kcer Milena Thompson objavila je knjigu" Moj otac princ". Mada vec u godinama i slabog zdravlja veoma se interesuje za sudbinu Crne Gore i aktivno pomaze Udruzenje Crnogoraca Amerike. Nedavno je poklonila Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi svu imovinu u Crnoj Gori koju joj je otac ostavio u nasljedje. Drzavnom sekretaru Amerike Kolinu Pauelu poslala je primjerak svoje knjige, moleci ga da procita bar peto poglavlje u kojem se govori o izdaji Crne Gore i masakru crnogorskog stanovnistva od strane srpske vojske.

  5. #5
    Join Date
    May 2004
    Location
    Bremen
    Posts
    1,120
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Proces naseljavanja slovenskih plemena na juznim, primorskim prostorima Balkana zapoceo je slabljenjem vizantijske vlasti u VI vijeku. Pretpostavlja se da su se ova slovenska plemena doselila sa prostora izmedju Poljske i polapske Germanije, Magdeburga i Baltika, u prvom talasu seobe Slovena.
    Slovenska drustvena i drzavna zajednica Duklja, "Sklavinija" – kako su je nazivali Vizantijci, nastala je pocetkom VII vijeka, na teritoriji ranije rimske provincije Prevalis, u granicama i pod formalnim suverenitetom Vizantijskog Carstva. Dolaskom i formiranjem svoje drzave Sloveni su iz temelja izmijenili zateceno stanje i demografski sastav provincije Prevalis. Duklja je nastala na geografski i istorijski kompaktnoj oblasti koja je obuhvatala siri basen Skadarskog jezera, uokviren planinskim vijencem. Ova oblast ce biti teritorijalna osnova i svih kasnijih faza drzavno-politickog organizovanja Crnogoraca.

    Upravo to – autonomno drustveno i drzavno organizovanje i vjekovna slobodarska borba za njegovo postizanje ili ocuvanje, za Crnogorce je prepoznatljiva odlika njihovog istorijskog postojanja.

    Razvoj dukljanske drzave, pod upravom knezeva-arhonata u ovom periodu karakterise stalna borba sa Vizantijom za potpunu autonomiju i nezavisnost; primanje hriscanstva kod Slovena; zblizavanje i prozimanje na etnickom, kulturnom i politickom planu sa zatecenim romanskim, ilirskim i drugim stanovnistvom neslovenskog porijekla.

    Do kneza Vladimira, krajem X vijeka malo je direktnih izvora o Duklji i njenim vladarima. Legenda o knezu Vladimiru i njegovoj mucenickoj smrti sacuvana je u Ljetopisu popa Dukljanina iz XII vijeka, ali i u narodnom predanju i danasnjim vjerskim obicajima. Za vrijeme Vladimirovog sinovca kneza Vojislava, Duklja (u vizantijskim hronikama se od tada naziva i Zeta i taj naziv postepeno zamjenjuje stari) je 1042. godine kod Bara izvojevala veliku pobjedu nad vizantijskom vojskom, nakon cega slijedi njen dalji uspon. To je natjeralo vizantijskog cara da sa Mihailom, sinom kneza Vojislava, sklopi ugovor o saveznistvu i prijateljstvu. Time je Duklji (od tada se pocinje zvati Zeta), prvoj od balkanskih zemalja, Vizantija priznala drzavni suverenitet. i nezavisnost.

    Poslije crkvenog raskola 1054. Mihailo je podrzao vecu samostalnost crkve u Zeti i drzavnu orijentaciju prema Zapadu. Mihailo je 1077. od pape Grgura VII dobio kraljevske znake (rex Sclavorum) cime je i Zeta bila priznata kao kraljevina.

    Njegov naslednik Bodin (1082-1101) imao je znacajnu ulogu u ustancima protiv Vizantije na Balkanu, pa u periodu njegove vladavine uticaj i teritorijalni prostor Duklje siri se i na susjedne drzave, Rasku, Bosnu, Bugarsku...

    Nakon smrti posljednjeg vladara iz Dinastije Vojislavljevica u Zeti nastaje period stalnih politickih borbi i razdora medju vlastelom oko nasledja trona, sto ce uzrokovati ponovnu prevlast Vizantije, a 1185. i osvajanje od strane srpske drzave Raske i njenog vladara velikog zupana Nemanje. Kako kazuju hronike srpske dinastije Nemanjica, osim Kotora, svi primorski gradovi u Zeti tada su razoreni.

    Ukljucivsi u svoju drzavu "Kraljevinu Dioklitije i Dalmacije" Nemanjici nijesu mijenjali uredjenje iz njenog ranijeg samostalnog drzavnog zivota koje se bilo razvilo u posebnu tradiciju. Izgradnja puteva od obale prema Srbiji, razvoj trgovine i zanatstva u periodu Nemanjica omogucio je znacajan razvoj i prosperitet primorskih gradova. Posebno je Kotor imao vaznu ulogu u posrednickoj trgovini izmedju zemalja u unutrasnjosti i juzne Italije.

    U drugoj polovini XIV vijeka Zeta se osamostaljuje od centralne vlasti srpske drzave i prvo pod vodjstvom dinastija Balsica, a kasnije Crnojevica egzistira kao samostalna feudalna drzava. Balsici su ostvarili znacajna treritorijalna prosirenja vodeci stalne borbe sa svojim susjedima: albanskim, bosanskim i srpskim feudalcima, kao i sve mocnijom Venecijom i Turskom.

    Usponom Crnojevica Zeta, tj. Crna Gora kako se od tada naziva, konstituise se kao drzava cije je drustveno uredjenje bilo mjesavina feudalnih i rodovskih elemenata, tada i nastaje pojam Crnogorci. U tom periodu turski napadi su sve cesci i jaci tako da se teritorija crnogorske drzave smanjuje, a narod povlaci prema masivu planine Lovcen. Za novo drzavno srediste Ivan Crnojevic odabrao je Cetinje, u kojem gradi dvorac i manastir, i koje 1482. postaje prijestonica suzene Crne Gore i drzavno i duhovno srediste slobodarskog pokreta Crnogoraca tokom narednih pet vjekova

    Na celo Crne Gore 1490. dosao je DJuradj, sin Ivana Crnojevica. Pod njegovim pokroviteljstvom od 1493. na Cetinju je radila prva stamparija kod Juznih Slovena iz koje je izaslo pet cirilskih knjiga crkvenog sadrzaja. Poslije kratkotrajne DJuradjeve vladavine, 1496 godine Crnu Goru pada pod tursku vlast.

    Odmah nakon uspostave osmanske vlasti Crna Gora je bila pripojena Skadarskom sandzaku. Od 1513. Crna Gora je bila organizovana kao posebna teritorijalna i upravna jedinica, sa znacajnom autonomijom. Lokalna uprava, kao i sudstvo bilo je u rukama domacih ljudi, a vojne obaveze Crnogoraca odnosile su se samo na teritoriju Crne Gore. Medjutim njen autonomni polozaj ostaje nedirnut, da bi nakon Kandijskog rata (1645-69) Crnogorci povratili potpunu samostalnost.

    Ulogu svjetovnog vladara i rukovodjenje zemljom preuzimaju cetinjske vladike, Opsti crnogorski zbor i zbor glavara, kao vrsta drzavnog organa, a rukovodjenje na nizim nivoima bilo je u rukama plemenskih zborova. Od 1697. godine kada je crnogorski Zbor za vladiku izabrao Danila I, rodonacelnika dinastije Petrovic, pocinje organizovana borba za politicko i vjersko jedinstvo zemlje, cesto podijeljene plemenskim sukobima i islamizacijom stanovnistva.


    Dolaskom izaslanika ruskog cara Petra I u Crnu Goru 1711. uspostavljene su bliske politicke veze izmedju Crne Gore i Rusije koje ce uz povremena zahladjenja trajati do pocetka XX vijeka. Sljedece godine odigrala se bitka protiv snaga bosanskog vezira Ahmet-pase na Carevom lazu, dogadjaj koji je u narodno pamcenje usao kao jedna od najvecih pobjeda u ratnoj istoriji Crnogoraca.

    Ucvrscivanjem na vladicanski presto Petra I Petrovica (1784-1830) po mnogima najvece licnosti crnogorske istorije, Crna Gora se brze krece ka ucvrscavanju svoje nezavisnosti. Posebno poslije velikih pobjeda nad nadmocnijom turskom vojskom 1796.godine, nakon cega je odstranjen svaki turski uticaj i Crna Gora postaje de facto nezavisna i samostalna drzava. Zaslugom Petra I Crna Gora je prebrodila dugotrajnu krizu. On je sjedinio Crnogorce i njihova plemena. Povecan uticaj i veza sa stanovnistvom na primorju Crne Gore koje je bilo pod okupacijom Austrije. Za vrijeme Petra I donose se zakonski akti kojima se napusta tradicionalna, plemenska organizacija drustva i stvaraju osnove moderne drzave i drzavne uprave.

    Petar II Petrovic Njegos (1830-1851) veliki crnogorski pjesnik, bio je posljednji crnogorski vladar koji je objedinjavao i svjetovnu i crkvenu vlast. U toku svoje dvadesetogodisnje vladavine uspjesno je sproveo dalju izgradnju crnogorske drzave, formirajuci organe sudske, upravne i vojne vlasti. Na svojim putovanjima upoznao se sa mnogim evropskim drzavnicima i drugim istaknutim licnostima sireci ugled Crne Gore u Evropi. Razgranicenja do kojih je doslo Njegosevom zaslugom, kao ono ugovorom sa Austrijom iz 1841. ucinila su da se Crna Gora implicitno pocinje priznavati od velikih sila kao stvarno samostalna drzava sa priznatim granicama i teritorijom.

    Njegosev nasljednik Danilo Petrovic (1851-1860) je prvi svjetovni gospodar Crne Gore od vremena Ivana Cnojevica. Za vrijeme njegove vladavine oslobodjen je znacajni dio ranijih crnogorskih teritorija, razbijen je plemenski separatizam i drzavna vlast u potpunosti pocinje da funkcionise.


    Knjaz Danilo je vise znacaja davao okretanju ka Zapadu sto je poslije velike vojne pobjede nad Turcima 1858. na Grahovcu, i utvrdjivanja drzavne granice Crne Gore, priznate od predstavnika velikih sila na Carigradskoj konferenciji 1858. godine, za posljedicu imalo formalno priznavanje suverenosti Crne Gore.

    Nikola Petrovic (1860-1918) stupa na knjazevski crnogorski presto u vrijeme kada Istocno pitanje ponovo ulazi u prvi plan evropske politike. Kada je u Istocnoj krizi 1875-1878, Crna Gora odnijela zadivljujuce ratne pobjede nad osmanskim trupama (bitke na Vucjem dolu i Fundini), ostvareni su neki ciljevi njene politike: medjunarodno priznanje u punom obimu na Berlinskom kongresu, dobijen je izlaz na more vracanjem Bara i Ulcinja, a vraceni su i gradovi Podgorica, Niksic i Kolasin u okvire crnogorske drzave. Crna Gora se teritorijalno prosirila i populaciono i ekonomski ojacala. Prilikom ovih prosirenja od strane drzave i vojske iskazan je tolerantan odnos prema zatecenom stanovnistvu, pa je veliki broj pripadnika muslimanskog i albanskog naroda nastavio da zivi u Crnoj Gori sa punim pravima, dok su mnogi njihovi prvaci dobili znacajne drzavne i vojne polozaje.

    Borba malog crnogorskog naroda koji se jedini na Balkanu uspio oduprijeti vjekovnom pritisku mocne Otomanskom imperije i ocuvati svoju slobodu i autonomiju, ubira simpatije i podrsku cijele Evrope. To Crnoj Gori, izmedju ostalog, omogucava proglasavanje za kraljevinu 1910. godine.

    Crna Gora je u Prvi svjetski rat usla odmah po njegovom objavljivanju na stranu Srbije i Saveznika. Nakon kapitulacije pred Austro-Ugarskom 1816. kralj Nikola Petrovic i Vlada idu u izbjeglistvo u Italiju, a zatim u Francusku odakle se ne uspijevaju nametnuti niti kao partner u pregovorima i mirovnim konferencijama, niti svoj projekat federalne drzavne organizacije i ujedinjenja juznoslovenskih naroda na ravnopravnoj osnovi. Crna Gora je prisajedinjena Srbiji i gubi svoju drzavnost, vojsku i dinastiju. Iako zemlja pobjednica i saveznica u ratu Crna Gora se ne uspijeva izboriti sa planovima i interesima Srbije i pojedinih velikih sila i poslije deset vjekova njeno ime prvi put nestaje sa politicke mape Evrope.

    Jacanje opsteg i nezadovoljstva pojedinih naroda svojim polozajem u Kraljevini Jugosalviji pokusava se razrijesiti drugacijom teritorijalnom i upravnom organizacijom, formiranjem banovina. Medjutim, te promjene bile su nedoviljne i politicka borba i sukobi postaju sve ostriji.

    U tom periodu nijesu se ispunila ocekivanja privrednog razvoja i ukupne transformacije crnogorskog drustva koje je ostalo najnerazvijenije u Kraljevini Jugoslaviji. Diktaturom i ostrim, ponekad i krvavima represivnim mjerama kraljevski rezim pokusava da umiri sve vece nezadovoljstvo ekonomskim, politickim i nacionalnim stanjem i pravima u Crnoj Gori.

    Odmah po izbijanju II svjetskog rata zemlja se raspada pod udarom fasisticke Njemacke i Italije. Skoro 10% stanovnistva Crne Gore strada od njihovih okupacionih vojski, od nacionalistickih i fasistickih formacija iznjedrenih unutar zemlje, kao i revolucionarnih i ideoloskih sukoba tokom oslobodilackog rata.

    Slobodarska tradicija crnogorskog naroda ispoljila se i narodnim ustankom protiv italijanskog okupatora 13. jula 1941. koji po masovnosti i oslobodilackoj energiji predstavlja jedinstven primjer u Evropi, i koji je dao ogroman doprinos antifasistickoj borbi u Jugoslaviji. U toku II svjetskog rata, antifasisticki pokret obnavlja drzavno-pravni status Crne Gore. Ona je postala jedna od sest ravnopravnih republika u novoj jugoslovenkoj federaciji.

    Karakter unutrasnjeg sistema ucinio je da je u prvom poratnom periodu ustavno-pravna nadleznost republika, pa i Crne Gore vise formalna nego stvarna. Nakon toga pocinju odredjene promjene i procesi decentralizacije i demokratizacije i uspona ustavno-pravnog polozaja republika praceni nedosljednostima i sukobima izmedju tendencija federalizma i unitarizma. Sve te promjene, medjutim, ne zadiru u dominaciju jedne partije nad svim oblicima drustvenog zivota i arbitraznu ulogu partijskog i harizmaticnog drzavnog vodje Josipa Broza Tita.

    Nakon Titove smrti, nesposobnost i nespremnost republickih rukovodstava da otvore put politickim reformama – i da pitanje ocuvanja ili nestanka jugoslovenske federacije rijese na demokratski nacin – ucinice da se SFR Jugoslavija raspadne u krvavom ratnom raspletu pocetkom devedesetih godina.

    Od 1992. Crna Gora sa Srbijom cini federalnu drzavnu zajednicu Saveznu Republiku Jugoslaviju.

  6. #6
    Join Date
    May 2004
    Location
    Bremen
    Posts
    1,120
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Crna Gora se prvi put spominje u povelji kralja Milutina iz 1276. godine. Italijanski je izvori prvi put spominju u izvornom obliku 1348. godine kao Cerna Gora, a dubrovacki 1379. godine kao Cernagora. Preko italijanskog naziva Montenegro usla je u sve zapadnoevropske jezike. Ime Crna Gora je vjerovatno izvedeno prema tome sto su u srednjem vijeku Lovcen, njegova predgorja i podrucja starocrnogorskih planina bili pokriveni gustim "crnim" sumama. Takva popularna etimologija prihvacena je i u dijelu nauke. Pouzdano se moze reci da je na pocetku pojam Crne Gore oznacavao uzu oblast srednjovjekovne Zete, takozvanu podlovcensku Crnu Goru.

    DUKLJA

    Teritorijalna osnova svih kasnijih faxa drzavno-politicke organizacije Crne Gore bila je slovenska drustvena i drzavna zajednica Duklja (Doklea, naziv nastao po rimskom gradu blizu Podgorice koji je nosio isto ime kao i ilirsko pleme Dokleati), "Sclavinia" - kao sto su je zvali Vizantinci, formirana je na pocetku sedmog stoljeca na teritoriji prethodne rimske provincije Prevalis, unutar granica i pod formalnim suverenitetom Vizantijske carevine. Svojim dolaskom i formiranjem sopstvene drzave, Sloveni su fundamentalno promijenili stanje i demokratski sastav provincije Prevalis. Duklja je osnovana na geografski i istorijski kompaktnoj oblasti koja je obuhvatala siri basen Skadarskog jezera okruzen planinskom oblascu.

    Krajem 10. vijeka, Vizantija je Duklji dodijelila status nezavisne drzave, a Vladimir je postao prvi knez Duklje. Narod Duklje stekao je drzavnu nezavisnost 1040. godine, a ona je postala kraljevina 1077. cime je Zeta (ime Zeta je nastalo po slovenskom izrazu zeteoci koji je prenesen iz rodne zemlje Slovena Polablje – Istocna Njemacka) postala je jedna od prvih drzava na Balkanu koja je stekla drzavnu nezavisnost.

    ZETA PO NEMANJICIMA I BALSICIMA

    Nakon smrti svog prvog vladara iz dinastije Vladimir i Vojislavljevici, Zeta je bila izlozena stalnim politickim sukobima i nejedinstvom medju plemstvom oko pitanja ko ce sjedjeti na tronu, sto je izazvalo ponovnu predominaciju Vizantije, a 1185. godine osvojili su je srpska drzava Raska i njen vladar veliki zupan Nemanja.

    Ukljucivanjem "Kraljevine Dioklicije i Dalmacije" u svoju drzavu, Nemanjici nijesu promijenili poredak koji je vladao tokom njenog prethodnog nezavisnog drzavnog zivota, koji se razvio kao posebna drzavna tradicija. U drugoj polovini 14. vijeka Zeta je postala nezavisna i odvojena od vlasti srpske drzave, pod vodjstvom dinastije Balsica i dinastije Crnojevica, a kasnije je postala nezavisna feudalna drzava. Balsici su ostvarili znacajno teritorijalno prosirenje stalnim borbama protiv svojih susjeda: albanskog, bosanskog i srpskog plemstva, kao i protiv Venecije i Turske koje su postojale sve mocnije i mocnije.

    USPON CRNOJEVICA

    Usponom Crnojevica, Zeta, tj. Crna Gora formirana je kao drzava ciji je drustveni poredak bio mjesavina feudalnih i plemenskih elemenata. Tokom tog perioda, turski napadi su postajali sve cesci i snazniji i zato se teritorija crnogorske drzave smanjila, a narod povukao ka masivu planine Lovcen. Za svoj novi centar Ivan Crnojevic je izabrao Cetinje u kojem je izgradio dvorac i manastir. Cetinje je postalo prijestonica suzene Crne Gore, duhovni i drzavni stozer oslobodilackog pokreta Crnogoraca tokom sljedecih pet vjekova. Za vrijeme vladavine njegovog sina Djurdja, na Cetinju je 1493. godine proradila prva stamparija kod juznih Slovena, u kojoj je 1494. stampana prva knjiga na Balkanu "Oktoih". Nakon kratke Djurdjeve vladavine Crnu Goru su osvojili Turci 1496. godine.

    Poslije uspostavljanja turske vlasti, Crna Gora je pripojena Skadarskoj provinciji. Od 1513. godine Crna Gora je organizovana kao posebna teritorijalna i upravna jedinica sa znacajnim stepenom autonomije. Lokalna vlast i pravosudje bili su u rukama domaceg stanovnistva, dok je vojna obaveza sluzena samo na crnogorskoj teritoriji. Medjutim, njen autonomni polozaj ostao je netaknut sve do poslije Kandijskog rata (1645-1669) kada je Crnogorcima vracena puna nezavisnost.

    PERIOD VLADIKA I DINASTIJE PETROVIC

    Vlast nad stanovnistvom i rukovodjenje zemljom, preuzele su Cetinjske vladike, Opstecrnogorski zbor i Skupstina glavara postali su glavni organi drzavne vlasti, a rukovodjenje na nizim nivoima povjereno je zborovima glavara. Godine 1697. Zbor Crnogoraca izabrao je Danila I za vladiku. On je bio osnivac dinastije Petrovica, i od tada, zapoceta je organizovana borba za politicko i vjersko jedinstvo u zemlji koja je cesto bila podijeljena sukobima medju glavarima i islamizacijom stanovnistva.

    Jacanjem na tronu Petra I Petrovica (1784-1830) koji je, prema misljenju vecine, bio najznacajnija licnost u crnogorskoj istoriji, Crna Gora je pravila velike korake ka uspostavljanju svoje nezavisnosti. Posebno poslije velikih pobjeda nad nadmocnijom turskom armijom, eliminisan je sav turski uticaj u Crnoj Gori i ona je postala de fakto nezavisna i autonomna drzava. Zaslugom Petra I Crna Gora je prevazisla dugotrajnu krizu. On je ujedinio Crnogorce i njihova plemena. Povecani su uticaj i veze sa crnogorskim primorskim stanovnistvom koje je bilo pod austrijskom dominacijom. U vrijeme vladavine Petra I doneseni su zakoni na osnovu kojih je napustena tradicionalna plemenska organizacija drustva i stvorene osnove za modernu drzavu i vlast evropskih drzava i drugim znacajnim licnostima, cime je Crna Gora stekla ugled sirom Evrope. Zaslugom Njegosa, utvrdjivanje granica poput onog u sporazumu sa Austrijom iz 1841, ucinilo je da velike sile precutno priznaju Crnu Goru kao istinski nezavisnu drzavu sa priznatim granicama i teritorijom.

    Njegov nasljednik knjaz Danilo bio je vise orijentisan prema Zapadu, sto je nakon velike vojne pobjede nad Turcima na Grahovcu 1858. godine i uz utvrdjivanje drzavnih granica Crne Gore koje su priznali predstavnici velikih sila na konferenciji u Konstantinopolju 1858, doprinijelo formalnom priznanju suvereniteta Crne Gore.

    KRALJ NIKOLA I PETROVIC

    Kada je Crna Gora tokom Istocne krize 1875-1878. ostvarila briljantne pobjede nad turskom vojskom (bitke na Vucjem dolu i Fundini) tokom vladavine knjaza i kralja Nikole, ostvareni su neki njeni politicki ciljevi: puno medjunarodno priznanje na Berlinskom kongresu, sticanje dijela morske obale vracanjem Bara i Ulcinja, a gradovi Podgorica, Niksic i Kolasin su takodje vraceni u okvir Crne Gore. Teritorijalno je prosirena i ojacana i ekonomski i po broju stanovnika. Tokom ovih prosirenja i drzava i vojska pokazali su toleranciju prema stanovnistvu, tako da je veliki broj albanskih i muslimanskih stanovnika nastavio da zivi u Crnoj Gori, uzivajuci puna prava, a njihovi lideri dobili su vazne drzavne i vojne polozaje. Borba malog crnogorskog naroda koji se vjekovima jedini na Balkanu uspjesno usprotivio Turskoj imperiji i sacuvao svoju slobodu i autonomiju, stekao je simpatije i podrsku cijele Evrope. To je, izmedju ostalog, omogucilo Crnoj Gori da se proglasi kraljevinom 1910. godine.

  7. #7
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    71
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    fino je vidjet da turci i ******** ka ovaj grad i chakir iz nedakusa znaju crnogorsku istoriju i mijenjaju je kako im odgovara. josh je ljepshe znat da oni znaju i pravu crnogorsku istoriju, te da im od nje tresu i koljena i zubi, a smrad straovnoga znoja se shiri dolinama.

    Запис владике Данила о истрази потурица (1707)

    Пишем ја владика Данило да се зна како Турке изагнасмо између нас 1707 годишта. Прво када ме одкупише из Подгорице, скуписмо се неколико главарах црногорскијех у магазин на Стањевиће и ту ми дадоше вјеру да ће Турке између себе изагнати и да ће им ударити на Бијеле покладе, а договор чињасмо на Никољ дан пред Божић, али Црногорци преварише, на Турке не удрише. Када ја то виђех, јопета се скуписмо на Ловћен у житницу манастирску око Ђурђева дне, и ту се договорисмо да им удримо у Госпођине посте, но Госпођин[и] пости дођоше и прођоше, а Турци остадоше здраво. И јошт се почеше мнозина турчити, јере их мићаше паша из Подгорице. Када ја виђех да Црногорци не смију Турцима уложит, ја то оставим стојати до неђеље Светијех отацах, а у исту неђељу чујем ђе говори народ да оће Турци скандарински послати неколико људих [/i]да ме уфате зато што сам бунио Црногорце да своје Турке побију[/i]. Како ја то чујем, пошљем за Вука Бориловића и четири брата Мартиновића и све њима кажем како је и што је и речем им ако неће Турке побити који су међу њима да ћу се ја маћ из Црне Горе. Они одговоре да не смију уложити. Онда ја узмем моју сабљу и дам је Бориловићу, а онијема четворици, једноме ћурак, другоме двије пушке пецке сребрне, трећему шеишану везену сребром, а четвртоме десет дукатах, али они по свему томе мене рекоше да неће нипошто што им ја нећу дати моје људи да почну, е се бојаху и они да један другога не издају. Онда ја позовем Вучка Његуша, Станишу Велестовца и Марка Дупиљанина и речем њима да они пођу с њима и да они први почну бити Турке. И тако пођоше на Божић пређе зоре и побише Турке цетињске и ћеклицке који не кћеше доћ да се покрсти код мене. И ту се мој момак Станиша Велестовац рани. Али фала Богородици не би му ништа него га она сачува. А бјеше га убила пушка посред прсих и нож посјека по обије руке.

    И буди слава ва вјек Богу који нас чува од пасје вјере. Амин.



    fala alahu velikome te ne chuva ot pasa sovje vjere! sunet, sugreb i dzenaza uskoro!

  8. #8
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default kako se stvara lažna istorija !!

    Izvanredan tekst iz CKL, kako se pravi lažna, "grandiozna" srpska istorija, na čijim lažima Carski vrbuje naše mlade ********, pričajući im bajke o "junačkom" i "veličanstvenom" srpstvu !



    Velikosrpski mitovi i obmane

    “DRUGI ŽIVOT” MAJORA GAVRILOVIĆA

    Pise: Borislav Cimeša


    Kraj višedecenijskog mita o “drugom” i dugom životu kvazi heroja i crnorukačkoga zavjerenika, lišenog vlastite ličnosti, srpskoga oficira Dragutina Gavrilovića

    “20. vijek je doba plitkih mitova”
    Nikolaj Berđajev

    U srpskoj istoriografiji sve je moguće. U njoj se tuđe pretvara u svoje, kneževi u careve, nepostojeće u postojeće, laž u istinu, živi u mrtve.

    U svome djelu Ujedinjenje (Beograd 1928, 86) zvanični istoričar Vladimir Ćorović konstatovao je “da se Crna Gora za vreme sloma Srbije 1915. držala veoma bedno”, da bi šest godišta docnije, kao akademik SANU, korigovao i demantovao sebe tvrdnjom da se vojska Crne Gore “borila hrabro na Mojkovcu” (Istorija Jugoslavije, 566/568).

    Uoči 2. svjetskoga rata Ćorovica su demantovali srpski đenerali povodom 25-godišnjice Mojkovačke bitke vlastitim panegiricima posvećenim crnogorskom oružju. Uradili su to onda kada im je prizivanje slave crnogorskoga oružja bilo neophodno, kako bi ponovo Crnogorce stimulisali da mjesto Srba ginu za srpske interese protiv sila Trojnoga pakta čija je opasnost prijetila ne samo ondašnjoj Jugoslaviji, već i svijetu.
    Poput zvanične, obmanama i plitkijem mitovima, na temeljima oficijelne obiluje i počiva školska istoriografska literatura, stvarajući od mladijeh naraštaja duhovne bogalje. To se postizalo i još uvijek postiže manipulisanjem mladima od kojih najveći broj, izuzev rijetkih, ostane doživotni zarobljenik idiotije.
    Jedan od najeklatantnijih primjera manipulisanja plitkom mitologijom i ideologijom je Istorijska čitanka za 8. razred osnovnih škola (Beograd, 1993) autora Branke Bečanovic i Biljane Stojanović po kojoj su generacije naše đece učile mnogo, podastrtih kao svetim istinama o srpstvu. Na str. 47 ove čitanke, npr. nalazimo sve same kontradikcije, mitove i obmane, kojima je inače prebogat duh velikosrpskih lakirovki. Tako npr. Direktiva Vrhovne komande srpske vojske o povlačenju iz Srbije br. 24942 od 25. II 1915. glasi: “Usled neaktivnosti i nepomaganja naših saveznika” došlo je do sloma Srbije, što je u debeloj koliziji sa gore citiranim V. Ćorovićem ili sa Nedićem koji je u Politici od 31. 8. 1940. ustvrdio: “Crna Goro, u tebi je sve što imaš i znano i pošteno i junačko i čuveno”, a da ne govorimo koliko je u suprotnosti sa molbom regenta Aleksandra iz njegovoga telegrama upućenog Crnogorcima u epopeji Mojkovačke bitke kada je ponizno klikovao: “Ako još samo 24 sata zadržite neprijatelja vi ste se vječno odužili Srpstvu”. Na istoj 47 strani autorke su ustvrdile da je feldmaršal Makenzen u obraćanju vojnicima naglasio da su “Srbi narod koji se bori do poslednjega”, da bi samo nekoliko redova docnije, na istoj stranici, demantovale sebe stavom “srpska vojska, kada je došla u situaciju da bira, kapitulacija ili odlazak u tuđinu, opredelila se za ovo drugo”. Pri tom nijesu objasnile kako odlazak u tuđinu može predstavljati herojsku borbu do posljednjega ili i da li je i to kapitulacija. Tako se srpska bježanija pretvara u vrlinu, a srpski moral još jednom dokazuje po onoj izreci Sekule Drljevića, koji je Srbe okarakterisao: Stisni ga pišti, pustio ga vrišti. O žrtvovanju srpskijeh vojnika, vele autorke na istoj strani svoje čitanke, “najslikovitije govori naredba majora Dragutina Gavrilovića srpskim junacima”. Slijedi zatim naredba majora Gavrilovića od 7.10.1915. koju izdaje svojim vojnicima 10. pješadijskog puka. Ona, po ovim autorkama, glasi: “Vojnici! Junaci! Tačno 3 sata neprijatelj se ima razbiti našim silnim jurišima, razbiti vašim bombama i bajonetima. Obraz Beograda, naše prestonice, ima da bude svetao! Vojnici, junaci, Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz brojnog stanja. Naš puk je žrtvovan za čast otadžbine i Beograda. Vi nemate da se brinete za svoje živote koji više ne postoje. Zato naprijed u slavu! Za Kralja i Otadžbinu! Živeo Kralj! Živeo Beograd!”.
    Dr Danilo Radojević pokazao je da je Gavrilovićevu naredbu u stvari napisao i prvi objavio kapetan Đorđe Ros u knjizi na Dunavskom keju (1930) od koga je preuzeo dalje Branislav Nušić u svojoj Retorici (1934), a potom Milos Đurić u antologiji Besede 1966. (D.R. Crnogorci na Limesu, Podgorica, 1999, 164/165).
    Dalje se ova mistika, da dopunimo Radojevića, nastavila u djelu Solunci govore A. Đurića (Gornji Milanovac, 1979) i u brojnijem radovima drugih pisaca. Nušić i čitav niz velikosrpskih mitotvoraca objavili su Gavrilovićevu smrt na Dunavskom keju 1915. koju su kod nas demaskirali dijelom R. Rotković i D. Radojević. Definitivno drugi život majoru Gavriloviću dao je pješadijski potpukovnik iz Beograda Dimitrije Trifunović koji je za godinu smrti ovoga kvazi heroja odredio 1945. u enciklopedijskoj jedinici o njemu (Vojna enciklopedija, Beograd, 1972, III, 174). Radivoje Bojović, bibliotekar iz ČaČka, i autor enciklopedijske jedinice o ovom srpskom oficiru, produžava mu “drugi život” zaključno sa datumom 19.7.1945. (Enciklopedija Jugoslavije, IV, Zagreb, 1986, 325).
    Međutijem, ni tu nije kraj mitu o Dragutinu Gavriloviću i o njegovom životu poslije proglašene smrti. Naime, pored svojeg javnog, Gavrilović je imao i svoj tajni zivot. Bio je, u stvari, istaknuti crnorukac u grupi br. 106 Vladimira Tucovića, brata istaknutoga srpskog socijaliste Dimitrija Tucovića, noseći šifru 131, sto je značilo da je, kao rukovodilac, zadužen za tajnu prevratničku djelatnost kapetana Radoja Đurovica i Tihomira Brašica, kao i dvojice poručnika Pante Draškića i Milana E. Skoble koji su mu bili potčinjeni. (Milan Z. Živanović, Pukovnik Apis, Beograd 1995, 675).
    Po cl. 30 Ustava velikosrpske zavjereničke organizacije Ujedinjenje ili smrt, svaki član stupanjem u ovu organizaciju “gubi svoju ličnost i ne može da očekuje nikakve slave”. Ovo očito nijesu znali ni jedan od pomenitijeh pisaca koji su slavom ovjenčali prvi život upokojenoga “vampira Dragutina Gavrilovića”. Njihovo upokojenje Gavrilovića najubjedljivije je demantovala Srpska vrhovna komanda i regent Aleksandar lično koji je Ukazom FAO br. 18824 od 18/31. 7. 1917. u Solunu, prema spisku penzionisanih aktivnih oficira, razriješio aktivne službe i penzionisao ranijeg majora, a tadašnjeg već potpukovnika Dragutina Gavrilovića (Srpske novine, br. 93 od 5/18. 8. 1918, M. Živanović, isto, 703). Sa “drugim” i dugim životom majora, a kasnije pukovnika Gavrilovića, povezan je i jedan reklamni spot velikosrpske propagandne mašinerije. Prije nekih dvadesetak godina, u pripremama za AB revolucioju, TV Beograd reklamirala je jetrenu paštetu iz proizvodnoga asortimana Fabrike Gavrilović iz Petrinje riječima: “Odlično je, gavrilovićevo je”. I dok je “caru” Lazaru komercijalno “zloupotrebom istorijskog imena” darivano kosovsko vino, bivšem voždu Srbije Miloševiću parfem sa sloganom “Vožd je stigao”, novom Obiliću - Gavriloviću bila je posvećena samo obična jetrena pašteta. Možda i u tome leži kraj višedecenijskog mita o “drugom” i dugom životu ovoga kvazi heroja i crnorukačkoga zavjerenika lišenog vlastite ličnosti.

  9. #9
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default opet falsifikat !

    Quote Originally Posted by ZAVRZAN
    fino je vidjet da turci i ******** ka ovaj grad i chakir iz nedakusa znaju crnogorsku istoriju i mijenjaju je kako im odgovara. josh je ljepshe znat da oni znaju i pravu crnogorsku istoriju, te da im od nje tresu i koljena i zubi, a smrad straovnoga znoja se shiri dolinama.

    Запис владике Данила о истрази потурица (1707)

    Пишем ја владика Данило да се зна како Турке изагнасмо између нас 1707 годишта. Прво када ме одкупише из Подгорице, скуписмо се неколико главарах црногорскијех у магазин на Стањевиће и ту ми дадоше вјеру да ће Турке између себе изагнати и да ће им ударити на Бијеле покладе, а договор чињасмо на Никољ дан пред Божић, али Црногорци преварише, на Турке не удрише. Када ја то виђех, јопета се скуписмо на Ловћен у житницу манастирску око Ђурђева дне, и ту се договорисмо да им удримо у Госпођине посте, но Госпођин[и] пости дођоше и прођоше, а Турци остадоше здраво. И јошт се почеше мнозина турчити, јере их мићаше паша из Подгорице. Када ја виђех да Црногорци не смију Турцима уложит, ја то оставим стојати до неђеље Светијех отацах, а у исту неђељу чујем ђе говори народ да оће Турци скандарински послати неколико људих [/i]да ме уфате зато што сам бунио Црногорце да своје Турке побију[/i]. Како ја то чујем, пошљем за Вука Бориловића и четири брата Мартиновића и све њима кажем како је и што је и речем им ако неће Турке побити који су међу њима да ћу се ја маћ из Црне Горе. Они одговоре да не смију уложити. Онда ја узмем моју сабљу и дам је Бориловићу, а онијема четворици, једноме ћурак, другоме двије пушке пецке сребрне, трећему шеишану везену сребром, а четвртоме десет дукатах, али они по свему томе мене рекоше да неће нипошто што им ја нећу дати моје људи да почну, е се бојаху и они да један другога не издају. Онда ја позовем Вучка Његуша, Станишу Велестовца и Марка Дупиљанина и речем њима да они пођу с њима и да они први почну бити Турке. И тако пођоше на Божић пређе зоре и побише Турке цетињске и ћеклицке који не кћеше доћ да се покрсти код мене. И ту се мој момак Станиша Велестовац рани. Али фала Богородици не би му ништа него га она сачува. А бјеше га убила пушка посред прсих и нож посјека по обије руке.

    И буди слава ва вјек Богу који нас чува од пасје вјере. Амин.



    fala alahu velikome te ne chuva ot pasa sovje vjere! sunet, sugreb i dzenaza uskoro!
    Ovo je jedan srpski "istoričar" izmislio, 200 god pošto se ovo navodno odigralo.
    U kotorskom arhivu ne postoji ni jedan jedini dokument o ovom događaju, a tamo postoje izvještaji kad bi se potukla dva čovjeka.

    "Istragu ********" ne spominje Vladika Vasilije koji je izdao knjigu "Istorija o Černoj Gori" u Moskvi 1754 god.

    Ne spominje je ni Sveti Petar Cetinjski koji je takođe dao prikaz crnogorske istorije.

    Da se "istraga ******** " stvarno desila, lećela bi pisma na sve strane u vezi toga događaja, izbila bi veeeeelika frka, a kaznena vojska bi se odmah digla u pohod na Crnu Goru.

    Ovo što je prikazano je objavio jedan Srbijanac 1909 god ( dakle 200 god kasnije), naravno, ne postoji originalni dokument ovoga gore.

    Inače je ovo skinuto iz klerofašističke centrale.

    Njegoš je "istragu ********" izmislio da bi spjevu dao jači intezitet i dramatičnost !

  10. #10
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    71
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    U nastojanju da provjerim, tako mi blisku, tezu o postojanju malog plemena Bosnjaci odlucih se da ih trazim u najnepristupacnijim dijelova napacene nam majke Otadzbine
    I trud urodi plodom. Nadjoh ih u Bihoru i Rozaju. Uvjerite se i sami. Sve Bosnjak do Bosnjaka. Ima primjera koliko hocete, ali i ovo je dovoljno.
    Adrovici
    - u Bihoru, od Djuraskovica (krsna slava Sv. Nikola) u Ceklinu;
    - u Vrbici (100 kuca,1965 god), Boru i Petnjici u Bihoru, i u Lecanima u Koritima, \"njihov rodonacelnik Andro dosao je iz Ceklina pre 300 godina, kad i njegovi pravoslavni rodjaci u Luscu kod Berana (Tomasevici, Popovici, Pajkovici, Vekovici, Radicevici i dr.). Kazu da su od Djuraskovica. Adrovici su bili ugledno i borbeno bratstvo. Njemu je pripadao gornjobihorski barjak. Iako su razgranati, Adrovici se ni sada ne zene izmedju sebe\";
    Adzamanici, u Rozaju, Sjenici i Niksicu, poreklom iz sela Momce u Kucima, od bratstva Jovovica koje slavi Sv. Nikolu;
    Babicici u Tucanju u Bihoru, poreklom iz Njegusa, rod im Obradovici u Gornjim Selima kod Ivangrada i Zekici kod Rozaja. Po predanju\" dosla baba sa dvoje djece (Juko i Selim) koja su primila islam pre 6 pojaseva (generacija)\". Ima ih u Ljesnici, Krnjoj Jeli i Trijebinjama kod Sjenice;
    Balijici, u Zmijanjcu u Bihoru, \"kazu da je njihov predak kao pravoslavni Srbin pobegao od krvi iz Saronja u Pesteru. Jedan brat je primio islam a drugi, Rade, otisao u Crvsko. Od njega su Radovici\";
    Balotici, po kojima je nazvano selo u Rozaju su jedan od najstarijih rodova Kuca cija je matica Kosor, gdje je sacuvana uspomena na njih. Slavili su Sv. Nikolu. Njihovi srodnici su Camici u rozajskom selu Paucina. Rodovi Balotica su: Dautovici, Feizovici, Mujovici, Mehovici, Kujovici i Redzepagici. Locirani su u; rozajskim selima Njegusi, Grahovo, Bac, zaseoku Vuca, a njihovih srodnika u Brnjici i Jasenoviku kod Novog Pazara;
    Begovici u Rasovu, u Bihoru, poticu od vlastelina Jovana koji je primio islam dobivsi zvanje Jovan-beg i zadrzao posede. Od njih su Dizdarevici u Godovu. Rod su im pravoslavni Srbi Jacimovici u Kostenici koji slave Sv. Stefana;
    Bektesi, u Gusinju, od Banjkana iz Zatrijepca u Kucima ciji je rodonacelnik Milos tu naseljen iz Crnojevica Rijeke krajem 15 veka. Staro krsno ime Sv. Nikola;
    Brdjani, u Ibarcu u Rozaju, dosli iz Bjelopavlica pocetkom 19 veka i ovde primili islam;
    Velovici, u Kosticu u Bihoru, rod sa pravoslavnim Bozovicima u Zagradu (krsno ime Nikoljdan), starinom iz Kuca - neki Vaso pobjegao u Loznu kod Corovica koji su ga preveli na islam i dali mu zemlju u Kosticima;
    Visnjici, u Crnisu u Bihoru, poticu od udovice Visnje. Rod sa Durovicima u Godusi i Mulicima u Godusi;
    Ganici u Rozaju i Bijelom Polju poticu od roda Milica, bratstva Djurdjevica u Kucima. Staro krsno ime Sv. Dimitrije;
    Goljo, u Dobrodolu u Bihorskoj planini, poislamljeni pravoslavni starosedeoci;
    Guberinici, na Trubini u Bihoru, doseljeni iz Vasojevica. rodjaci su im prvoslavni Guberinici na Polici, Budimlji i oko Andrijevice;
    Dazdarevici, najstarije bratstvo u Rozaju, dosli iz Rasova u Bihoru, poreklo vode od stare srpske vlastele. U Rasovu su im rodjaci Begovici. Bili dizdari grada Rozaja, odakle su ih proterali Klimenti Nokici. Ima ih u stavnickim selima Godovo i Sas. Od ovih u Godovu ima ih odseljenih u Tutin;
    Dakovici, naseljeni u drugoj polovini 18 veka u Niksic, poticu iz sela Bezihova u Kucima. Stro prezime Nilejici. Staro krsno ime Sv. Nikola. Ima ih i pravoslavnih, u Bezihovu (1907), Podgorici i Gusinju;
    Drpljani, u Obrovu u Bihoru, dosli iz Drpa kod Kolasina posle 1878 god;
    Dudici, u Bijohanu (zaselak Popa) u Stavici, poreklom su Bratonozici. Njihov predak, Barjaktarevic, doselio se iz Petnjika u rozajsko selo Bogaje, a odatle sidje niz ibar u selo Njeguse, gde primi islam,po cemu predje u stavicko selo Pope;
    Durakovici, u Trpezama u Bihoru, iz Bratonozica, poreklom Bukumire;
    Ducici, u Rozaju i Plavu, poreklom iz sela Ducica u Kucima, koji izvode lozu od vojvode Gojka Mrnjacevica, brata kralja Vukasina (pog. 1371). Staro krsno ime Sv. Dimitrije.
    U Hercegovini je vise bratstava Ducica koji poticu iz sela Ducici;
    Erovici (Herovici), u Podinama u Bihoru, rodonacelnik Bulatovic iz Rovaca, doseljen pocetkom 18 veka, primio ovde islam. Rod sa Erovicima u Koritima;
    Eci, u Crnisu u Bihoru, smatraju se za najstarije, \"…kazu da su im rodjaci pravoslavni Corovici u Stitarima\";
    Zverovici, u Vrsevu u Bihoru, dosli iz Meduna,\"primili su islam posle doseljenja\";
    Zuk-Orlici, u Orlju u Ibarskom Kolasinu, tako nazvani po pretku Zuk -Orlu doseljenom pocetkom 19 veka iz okoline Gusinja. Poreklom Kuci;
    Idrizovici u Zatonu u Bihoru, poreklom Ceklinjani;
    Isakovici, u Pasica Polju u Bihoru, dosli iz Foce posle 1878 godine;
    Kalaci, u Kalacima (Zasmrdje) u Rozaju, pravoslavni predak dosao pocetkom 19 veka iz Kuca, bratstvo Milacica i primio islam. Od njegova tri sina (Mustafe, Ahmeta i Sulejmana) bilo je sredinom 20 veka oko 80 kuca Kalaca koje se nisu orodjavale;
    Kaljici, u Kolasinu i Podgori u Polimlju i Potarju, dosli iz Morace. Po zapisu Petra Mrkonjica,\"najpre dosao nekakav Kaljo iz Morace u Kolasin i stao u najam kod Musovica, muhamedanca. Ovde se ozeni i poturci, i od njega se izrodi citavo pleme Kaljica, kojih danas ima vise od 500 pusaka\" (1902). Kaljici se dele na Eldice, Lanice, Zarene, Cikovice, Gezovice, Racice, Kupusare, Ibraimovice i Redzovice;
    Karadzici, u Petrinjci u Drobnjaku. Kada se deda Vuka Karadzica odselio u Trsic, Savo Karadzic se odseli preko Koma i predje u islam dobivsi ime Sako, sinu dade ime Alija a unuku Zule. Od njih poticu Sakovici u Seocu i Zulevici u Peovcu. Stara krsna imena Djurdjevdan i Sv. Arandjel;
    Kacapori, u Orlju, dosli pocetkom 18 vek iz kacaporskog sela Besnika u Rozaju, gde su bili pravoslavni, starinom su Kuci. Njihov predak Smako je najstariji poznati naseljenik u Orlju;
    Kacari u Bukovici u Rozaju i njihova grana Ibrahimovici od roda su Belojica, najstarijeg poznatog stanovnistva Bukovice koji su rodom Balevici u Bratonozicima (krsno ime Nikoljdan). Kacari su primili islam u prvoj polovini 19 veka . Imaju granu u stavickom selu Detanima i Orlju u Ibarskom Kolasinu;
    Kijameti, u Godijevu u Bihoru, pooreklom od popa Jeremije. Dva popova sina su otisli sa grupom seljaka da predju na islam kod dzamije u Radulicima jer nisu hteli da se sele. Pop se ovome protivio. Kada je na putu cuo da su se i njegovi sinovi poturcili uzviknuo je: \"Koji me kijamet snadje da se pod starost turcim\". om mjestu je presvisnuo. Njegovi potomci su po tom dogadjaju dobili prezime Kijameti.
    Koraci, u Petnjici u Bihoru, rod sa pravoslavnim Koracima u Gornjim Selima (krsno ime Nikoljdan). Njihov ogranak su Palamari;
    Kuprejovici, u Sredjanima u Rozaju, potomci Pejovi (Petrovi), koji se pocetkom 19 veka doselio iz Morace. Njegov sin primi islam i dobije ime kurta pa se po Kurti Pejovom prezivaju Kurpejovici. Po Kurtinim sinovima Bektasu, Sinanu i Osmanu suani njihovi rodovi. Njihovi potomci su naseljeni u varosici Rozaju, Novom pazaru (Sinanovici), Streocu u Metohiji i rozajskim selima Seosnici i Susterima. Rodjaci Kurpejovica su Srbi Magdalenici (Bogaje u Rozaju i Tmusic kod Berana);
    Kuci, u Rozaju, dosli pocetkom 18 veka. Poticu od tri brata, koji po dolasku predju na islam. Najstariji Ilija, ciji se grob jos pozna u kucanskom groblju, dobije ime Alija, a dva mladja se nazovu Uso(Huso) i Ramo. Od Ilijinih (Alijinih) sinova: Fetaha, Ganije i Becira su rodovi Fetahovici, Ganijici i Beciragici. Ganijici (Ganici) su dali vise uglednika u turskoj upravi (kajmakame Murat-agu i Hamid-bega, ii Hamet-efendiju, poslanika u turskom parlamentu 1910 god, koga su zvali Vidic, \"po majci Vidi, koja je rodom iz Biseva iz porodice pravoslavnih Srba\". Od Ilijinog brata Usa poticu Usovici (Husovici) u rozajskim selima Koljenu i Seosnici (zaselak Bacevac), a od drugog brata Rama - Ramovici u Lucnici, od kojih su Suljovici u Seosnici (uzeli prezime Nurkovica). Od njih su Kuci odseljeni u sela Starcevice i Jezgrovice u Ibarskom Kolasinu, gde se prezivaju Lucicani, po mestu iz koga su potekli, Rizvanovici, mahmutovici i Ibrahimovici. Rizvanovica ima u Popicu, zaseoku Ribarici u Ibarskom Kolasinu, gde su otisli na ujcevinu. Od Ramovog (Ramadanovog) roda su i Colakovici, a od doseljenog Ilijinog sinovca (ili bliznjeg rodjaka), \"koji je s njima dosao iz Brda\", potice bratstvo Kamberagica, ciji su rodovi Kadrovici ( ima ih u Vuci i Malin Dubravi, kao i Crnokrpama) i Hadzijici (hadzici). Od rozajskih Kadrovica ima naseljenih u Tutinu. Rozajskim Kucama (Ganicima) su srodnici Hamzagici u Tutinu;
    Latici, u Lagatorima u Bihoru, doseljeni pre 250 godina iz Peleva Brijega u Bratonozicima. Najpre se naselili u Trpezama, gde je ostao njihov rod Uremovici. Rodjaci su im pravoslavni Veljici u Docu i Babinu i Vujovici u Daspicima u Beranu.
    Ledinjani, na Ledinama u Fundani, u Kucima. Pocetkom ovog veka ih je jos bilo u Podgorici i Tuzima. Potomci su Cetka Ivanovog koji se pocetkom 17 veka sa bratom Kojom doselio na Ledine. Koja potom ode u Krivi Do i od njega nastanu Ljuljanovici Krivodoljani, a Cetkovi potomci prime islam. Stara slava Sv. Nikola koju Ljuljanovici prisluzuju, uz Sv. Dimitrija prihvacenog od Mrnjacevica. Srodnici Ledinjana su Mustafagici, Prekovici i Curici;
    tako dalje i tako blize. Ista prica i sa Licinama, Luboderima, Lukacevicima (Lukacima), Ljuharovicima, Memovicima, Mehovicima, Micinama, Mrkulicima, Mujanovicima, Mulicima, Muljanima, Muratagicima, Muhovicima, Nurkovicima, da ne nabrajam dalje. Ovo je samo sa jednog lokaliteta a raspolazem sa oko 2500 prezimena.
    Memovici
    Memovici poticu iz bratstva Ostojica. Do istrage su zivjeli u Crnom Vrhu, u selu Raskoj kod Djurdjevih stupova. Nazvani su "crnovrski Turci" po om Vrhu u Ceklicima. U vrijeme istrage pobjegli su Niksic. (U Bratonozicima i Vasojevicima je sacuvano secanje da su Memovici ziveli u Lutovu, a odatle otisli u Ceklice). Erdeljanovic je zapisao da su Memovici potom " iz Niksica prebegli na zemljiste manastira Decana, na zapadu od Djurdjevih stupova, u danasnjim Vasojevicima," i osnovali tamo selo koje su nazvali Crni Vrh " po mestu odakle su odselili". Ti su ceklicki Memovici, po tvrdjenju Bratonozi ca brojali na 60 porodica. Njih su Vasojevici najpre 1856-8 a drugi put 1875 godine sasvim isterali odatle, a njihovu zemlju zauzeli. Kuda su ti Memovici otisli, ne kaze se".

  11. #11
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Crna Gora Cetinje
    Posts
    1,591
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    MANJE POZNATA CRNA GORA: PRVI, JEDINI I - NAJ...
    --------------------------------------------------------------------------------

    BOJANA TEČE I UZVODNO

    Crna Gora je u svojoj desetovjekovnoj istoriji, prvo kao Duklja, a potom kao Zeta, bila poprište burnih događaja, od kojih su mnogi privlačili i pažnju svjetske javnosti. Iznjedrila je brojne ličnosti koje su na razne načine obilježile svoje vrijeme i pročule se daleko van Crne Gore. Neke njene osobenosti i prirodni fenomeni jedinstveni su na zemljinoj kugli. O tome su svjedočanstva ostavljali putopisci, istoričari, naučnici, novinari, slučajni namjernici...Ipak, mnogo toga i danas je nepoznato široj javnosti, čak i velikom dijelu crnogorskih građana.
    Preuzimamo iz novogodišenjeg broja Monitora (2003) dio tih atrakcija koje je sakupio novinar Veseljko Koprivica, a koje će se uskoro pojaviti u njegovoj knjizi "Crna Gora: 1300 zanimljivosti"


    Petar I Petrović Njegoš- (1747 - 1830), crnogorski vladika, vladar i vojskovođa, jedini je vladalac na svijetu koji je tri puta ranjavan u bitkama za odbranu svoje države. Petar I je prvo ranjen u bici protiv Turaka na Martinićima 1796. godine, potom na Krusima, boreći se takođe protiv Turaka, i treći put, opet u borbi protiv Turaka, na Ljubotinju 1812. godine.
    Crna Gora se kao Montenegro prvi put pominje u jednom dokumentu iz 1397. godine, a na crnogorskom jeziku u dokumentu od 26. jula 1458. godine.
    Marko Martinović (Perast, 1663 - 1716) otvorio je u Perastu prvu privatnu i priznatu pomorsku školu u svijetu. Godine 1697. i 1698. na brodu Marka Martinovića plovilo je Jadranom 17 ruskih kneževa.
    Sikst V Peretije (13.12.1520 - 24.8.1590), jedan od najčuvenijih papa Vatikana, porijeklom je od Svilanovića iz sela Kruševice, u Boki Kotorskoj.
    Jovan Raičević, u Italiji poznat kao Đovani Tršćanin, prvi je Crnogorac svjetski šampion. Titulu svjetskog prvaka u rvanju Raičević je osvojio 1909. godine pobjedom nad Francuzom Polom Ponsom, koji je do tada pet puta uzastopno osvajao titulu svjetskog šampiona.
    Kleant Teodorides (Jedrene, 1865 - Cetinje, 1895), prvi je seksolog na svijetu. Dr. Teodorides napisao je knjigu "Tajne bračne ljubavi", prvu takve vrste na svijetu. Teodorides je Grk, a u Cetinje je došao kao dijete.
    Ivo Vizin (1806 - 1868), pomorski kapetan iz Prčnja, prvi je crnogorski pomorac, a prvi i sa južnoslovenskih prostora, koji je oplovio svijet - između 1852. i 1859. godine.
    Huan Vučetić, crnogorski iseljenik, izmislio je daktiloskopiju.. Postao je legenda u Argentini, gdje je živio.
    Ante Gvozdenović (Vučji Do, kod Cetinja, 26. januara 1854 - Ćekliđi, 2. septembra 1935), general, jedan od prvih crnogorskih ljekara i predsjednik crnogorske Vlade u emigraciji,, jednom je u Monte Karlu na ruletu dobio ogroman novac, ali je zakasnio na voz za Varšavu, gdje je službovao. Da bi na vrijeme stigao u vojnu jedinicu, naručio je posebnu kompoziciju sa jednim vagonom. "Kartu" je platio novcem dobijenim u kazinu i na vrijeme stigao u Varšavu.
    Andrija Maurović (1901 - 1981), rođen u mjestu Muo kod Kotora, jedan je od najvećih svjetskih majtora stripa.
    Prvi vodovod u Crnoj Gori izgrađen je na Cetinju 1891. godine.
    Najveći hrast u Crnoj Gori nalazi se u naselju Pelev Brijeg, kod Podgorice. Star je oko pet stotina godina.
    Orden Svetog Petra je najskuplje crnogorsko odlikovanje, praktično nema cijene.
    Prva crnogorska banka osnovana je 1906. godine na Cetinju.
    Prvi crnogorski Zakon o igrama na sreću donešen je 29. juna 1909. godine.
    Prva električna centrala u Crnoj Gori proradila je na Cetinju 16. avgusta 1910. godine.
    Prvi Crnogorci otišli su na školovanje u inostranstvo 1758. godine i to u Rusiju.
    Prva seoska knjižnica u Crnoj Gori osnovana je u Bajicama 1893. godine.
    "Gorski vijenac" je prvi put igran kao pozorišna predstava 1863. godine. Tada je Marin Stijepić, glumac i reditelj iz Kotora, izveo djelove "Gorskog vijenca".
    Prvi crnogorski igrani film zvao se "Lažni car". Snimljen je 1955. godine u proizvodnji "Lovćen filma". To je istovremeno bio i prvi istorijski film snimljen u bivšoj Jugoslaviji.
    Krsto Ivanović (Budva, 1628 - Venecija, 1685), doktor građanskog i crkvenog prava u Padovi, jedini je stranac sahranjen u crkvi Sv. Mojsija u Veneciji.
    Prvi Kinez rođen je u Crnoj Gori početkom juna 2001. godine, u Baru.
    Najljepša i najstarija sačuvana staklena čaša sa područja Evrope - diatret - iz IV vijeka prije nove ere, pronađena je kod Pljevalja. Visoka je 14.2 cm, a široka 12.9 cm.
    Crna Gora je prva na Balkanu sklopila Konkordat sa Vatikanom. Knjaz Nikola Petrović potpisao je sa papom Lavom XIII Konkordat 7. oktobra 1896. godine. Od tada su katolici u Crnoj Gori mogli da služe službu Božiju na njima razumljivom staroslovenskom jeziku.
    Katedrala Svetog Tripuna u Kotoru jedna je od najstarijih crkava u Evropi. Podignuta je 1166. godine. Od čuvene pariske crkve Notr Dam starija je 69 godina, a od Bazilike Sv. Petra u Rimu 460 godina.
    Minaret Džamije Husein-paše Boljanića u Pljevljima dostiže visinu od 42 metra i najviši je na Balkanu. U njoj se čuva jedan od najljepših primjeraka Kurana u svijetu.
    Ostroška pećina je jedina pećina na svijetu koja je u istoriji religije postala sjedište jedne mitropolije. Oko 1665. godine u Ostroškoj pećini je Sveti Vasilije Ostroški primao vjernike dok nije podignut Manastir Ostrog.
    Crkva Sv. Ilije na Carinama, ispod Komova, sagrađena je na najvećoj nadmorskoj visini na kojoj je do sada podignut neki hram u Evropi. Crkva se nalazi na 1800 metara nadmorske visine.
    Maska Mahmut paše Bušatlije, prva gipsana maska na Balkanu, čuva se u Državnom muzeju na Cetinju.
    Prvu prigodnu poštansku marku u Evropi izdala je Crna Gora 24. jula 1893. godine.
    Crna Gora je prva evropska zemlja koja je uvela automobilski poštanski saobraćaj. Od 5. jula 1903. godine poštanske pošiljke je umjesto diližanse počeo da prevozi automobil. To je istovremeno bio i prvi automobil u Crnoj Gori.
    Limljani, selo u Crmnici, nedaleko od Podgorice, imalo je u vrijeme knjaza Nikole četiri željezničke stanice. Limljani su ušli u Ginisovu knjigu rekorda kao selo sa najviše željezničkih stanica na svijetu.
    Najkraća ulica u Crnoj Gori, a vjerovatno i na svijetu, nalazi se u Podgorici i nosi ime nekadašnje najmanje prijestonice u Evropi - Cetinja. Duga je tridesetak metara i u njoj se nalazi samo jedna adresa.
    Bojana je jedina rijeka na svijetu koja teče i uzvodno. U kišnim periodima nabujali Drim joj pregradi tok i njena voda se vraća uzvodno i uliva u Skadarsko jezero.
    Crna Gora ima vegetacijskih jedinica koliko sav ostali prostor Evrope. Na prostoru Crne Gore žive 2.833 biljne vrste i podvrste. Među njima i 22 biljke kojih nema nigdje na svijetu osim u Crnoj Gori.
    Najstarije stablo u Evropi raste pored puta koji vodi od Bara prema Ulcinju - maslina stara preko dvije hiljade godina.
    Biogradska gora je, pored Perućice u Bosni, jedina prašuma u Evropi.
    Kasoronj (Trupa Longicurpa) je biljka koja jedino na svijetu raste u Skadarskom jezeru.
    U Skadarskom jezeru žive ukljeva i krap - dvije vrste ribe kojih nema nigdje drugo na svijetu.
    Najbogatija evropska rijeka lipljenom je Ljuća kod Gusinja.
    Pećina u Đinovića klisuri kod Bijelog Polja jedna je od najljepših na svijetu. Speleolozi su u njoj do sada otkrili 11.750 metara podzemnih hodnika. Pećina ima nekoliko prostranih dvorana visokih i po 50 metara. Posebna su joj atrakcija 45 jezera.
    Jezero na Visitoru, kod Plava, ima najneobičnije ostrvo na svijetu - ploveće ostrvo. Nastalo je od splava na koji su čobani sklanjali stoku. Stoka ga je đubrila, stvarao se humus iz kojeg je izrasla trava i spleli se žile i korijenje, pa se splav pretvorio u malo ostrvo koje plovi na nadmorskoj visini od 1820 metara.
    Gurdić, pored Kotora, je jedna od najneobičnijih rijeka na svijetu, jer je rijeka bez - korita. U vrijeme kišnih dana, rijeka, duga osamdesetak metara, proključa iz pećinskog grotla i morsku vodu, koja tu zalazi kao zaliv, vraća u more. Kad zasuši, Gurdić se gubi u lovćenskim ponorima, a njegovo mjesto ispuni morska voda.
    Nikšićko polje ima 300 vrela, 30 tokova i 886 ponora. Takva vrela, zvana potajnice, prava su prirodna rjetkost.
    Nevidio, kanjon Komarnice, smatra se najnaprohodnijim kanjonom na svijetu. U kanjon Nevidio prvi put je stupila ljudska noga tek 1965. godine. Tada ga je osvojila grupa planinara iz Nikšića.
    Kanjon rijeke Grlje kod Gusinja jedan je od najinteresantnijih kanjona na svijetu. Sa obje strane rijeke uzdižu se glatke litice, visoke dvadesetak metara, a jedna od druge udaljene su - dva koraka.
    Crna Gora je imala "kineski zid" koji je bio dug oko 500 kilometara, širok dva i visok preko tri metra. Vodio je od Bijele gore, preko Cuca, Čevskih planina, Ostroga, Bjelopavlićke ravnice i Morače do Kučkog Koma. Niko nije utvrdio kada je podignut i čemu je služio.
    Tara je najveći rezervoar pitke vode u Evropi i najduža crnogorska rijeka. Tok joj je dug 150 kilometara.
    U blizini pivskog sela Stabno jedini u Evropi, a možda i u svijetu, nalaze se ostaci mljekovoda. Mljekovodi su služili za transport mlijeka koje je, do pojave kreča, korišćeno u građevinarstvu, zajedno sa medom, jajima i kamenim prahom.
    Prva kuća od armiranog betona podignuta u Crnoj Gori sagrađena je na Cetinju 1910. godine. Bilo je to jedva sedam godina nakon izgradnje znamenite kuće Ogista Perea u Ulici Franklen u Parizu, čime se označava početak epohalnog rađanja armiranog betona.
    Jedina mozaička figura na svijetu posvećena božanstvu sna Hipnosu nalazi se u Risnu.
    U cetinjskom muzeju Dvor kralja Nikole nalaze se dvije zastave Džemaludin paše jedinstvene na svijetu - nema ih čak ni u turskim muzejima.
    Jedan od svega nekoliko u svijetu sačuvanih primjeraka brodskih ventilatora na ručni pogon nalazi se među eksponatima muzeja u Perastu.
    Sveti Stefan, jedinstveni grad-hotel na svijetu, kao svjetska atrakcija našao se i u Riplijevoj knjizi "Vjerovali ili ne". Njujorški "Lajf" ga je 1969. godine uvrstio među deset najboljih svjetskih hotela. Sveti Stefan je jedino ostrvo na svijetu koje je uskom prevlakom povezano sa kopnom.
    Žabljak je grad koji se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini na Balkanu - na 1485 metara.

    Prva iseljavanja Crnogoraca registrovana su 1478. godine, i to u Zadar, Senjsko primorje. Žumberak, Pakrac, Drniš, Benkovac....Od 1614. svake godine po oko dvije hiljade Crnogoraca odlazilo je na rad u tadašnje Mletke.
    Prema evidenciji iz pasoških knjiga, u periodu od 1879. do 1905. godine u Evropu, Ameriku i Afriku iselilo se oko 72.000 Crnogoraca i crnogorskih Muslimana.
    Međunarodni forumi dali su saglasnost 1817. godine da se iz Crne Gore iseli 20.000 crnogorskih porodica zbog teških ekonomskih neprilika u državi.
    Crogorci su se stotinu godina, a najmasovnije početkom XX vijeka, kada je u Crnoj Gori živjelo oko 240.000 stanovnika, raseljavali po cijelom svijetu zbog siromaštva i gladi.
    Samo u periodu 1879 - 1892. godine iz Crne Gore u Srbiju odselilo je 3.607 porodica sa 20.051 članom.
    "Slobodna misao" iz Nikšića bilježi da je 1907. godine u Americi živjelo oko 17.000 Crnogoraca. Između dva svjetska rata oko 25.000 Crnogoraca zarađivalo je hljeb u Americi.
    Oko 100.000 stanovnika iselilo se iz Crne Gore u periodu između 1948. i 1971. godine.

    Najveća stopa sklopljenih brakova zabilježena je 1953. godine (9.2 promila), kada su matičari proglasili 3.867 brakova, a najniža 1988 (5.6 promila) kada su sklopljena 4.022 braka.
    Stopa rastavljenih brakova bila je najniža 1979. godine (0.3 promila), kada je rastavljeno 205 brakova, a najveća 1997. i 1998. godine - po 0.9 promila. Tada je rastavljeno 289, odnosno 380 brakova. Prošlogodišnja stopa razvoda iznosila je 0.5 promila (2001. godina).

    Broj stanovnika u Crnoj Gori povećao se od 1950. do 2000. godine sa 397.001 (189.019 muškaraca i 207.982 žene) na 658.280 (327.427 muškaraca i 330.860 žena) što predstavlja ukupno povećanje stanovništva za 65,81 odsto (73,22 muškaraca i 59,08 žena)
    U istom periodu (1950 - 2000) došlo je do značajnog smanjenja živorođene djece - od 11.904 u 1950. godini na 9.188 u 2000, ili po stopi od 30 promila u 1950. na 13.9 promila u 2000. godini.
    Prosječna starost umrlih stanovnika je 67,44 (muškaraca 64,43 i žena 70, 74) godine. Najviše ih je umrlo u starosti od 65. do 74. godine, 1.562 (28,96odsto).
    Broj umrle odojčadi od 1950. do 2000. godine smanjio se, posmatrano u apsolutnom iznosu, 12-13 puta.

  12. #12
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Crnogorci su kad im se počelo da natura srpstvo, mislili da je to pojam za vjeru i mislili su da su oni srpske vjere.
    Kako su se sami Crnogorci izjašnjavali, piše ovđe.

    http://www.cafemontenegro.com/forumi...pic.php?t=9492

    Puno je naroda kroz istoriju nestalo i asimilovano putem vjere.
    Nema odavno Feničana, koji su izmislili ( po meni ) najveće čovjekovo dostignuće - fonetsko pismo.

    U devetnaestom vijeku ujedinila se današnja Italija, na kakav način; Firenza je izradila književni jezik, VJERA je bila tu, izmisljen je termin po nekim plemenima Italicima od prije 2000 -2500 godina i stvorena je nova nacija - Italijani !
    U suštini, kakve su sličnosti između Sicilijanaca i naroda iz Lombardije ???
    Vrlo jadne. Bliskiji su Bugari i Slovenci nego ovi prvi !
    100 puta je realnije da mi sebe nazivamo Dukljanima, nego Talijani što sebe nazivaju Talijanima !
    Ali to je sve vjera spojila.

    E sad "Pošto je žaba viđela da se konji potkivaju i ona je digla nogu", pa su tako SPC i ćopavi Vuk i Garašanin i ostali smislili da od nekoliko etničkih skupina stvore novu naciju SRBE, a da je vežu pomoću vjere i novog "reformisanog" jezika ( jezika Crnogoraca).

    Kakve sličnosti imaju Piroćanac i neki Srbin iz Banje Luke ?
    Bliskiji su Njemac i Holanđanin nego ovi prvi.

    Kakve sličnosti imaju Srbin iz Hercegovine i Srbin Vojvođanin ?
    Bliskiji su Danci i Norvežani.

    Ima dosta primjera u istoriji da je manja etnička grupa uspjela da nametne većoj ili više etničkih grupa svoje ime.
    Mađari su od nekog azijatskog nomadskog plemena - Huna.
    Međutim po izgledu današnjih Madjara, apsolutno je jasno da je ta manja etnička grupa uspjela da nametne svoje ime i svoj jezik daleko brojnijim drugim etničkim skupinama.
    Ista je stvar i sa Bugarima.
    Tako i u Crnu Goru srpstvo stiže preko crkve i dinastije Petrović u cilju "velikodržavlja" i vezivanja za veći narod. A i iz čistih dinastičkih interesa.
    Naravno 100% nepismenim Crnogorcima se mogla "prodati", bilo koja priča.
    Da su im Petrovići, rekli da su oni Iliri, oni bi se tome povinovali .
    Da su im rekli da su Finci, oni bi se i tome povinovali.
    Kad je Crnogorcima neko rekao da je Šćepan Mali, ruski car, oni su u to povjerovali!
    Nepismen čovjek je u stanju svašta da povjeruje.


    Pojam Srbin je nastao od latinske rijeci SERVUS=sluga, to jest, SERVI=SRBI, SERVIA=SRBIJA. Označavao je nekakave, zavisne/poluzavisne seljake u srednjem vijeku na Balkanu.
    Dakle to je socijalni pojam, koji je kasnije pretvoren u nacionalni.

    U Duklji nijesu živjeli Serbi, ni Srblji, ni Sorabi.
    Crnogorci imaju razlicito etničko porijeklo nego Srbi Rašani i ostali Srbi.

    Crnogorska istorija je veća nego srpska, zašto bi mi nekome poklanjali našu istoriju ?

    Srbi se sprdaju i krevelje našoj istoriji i maltene pričaju da smo 27. zvanično priznata država u svijetu postali slučajno !!!
    Kad ni milionski narodi nisu mogli da osvoje nezavisnost !

    U isto vrijeme Srbi do neba slave njihovu robovsku, luzersku, lažnu, mitomansku, bajkovitu istoriju !

    Pa su se proglasili za nebeski narod !

    Naravno, takva im propaganda poneđe, upali!
    Ako 10 000 000 puta ponoviš laž, moras upecati nekoga na te laži.
    I to dosta njih!

    Crna Gora je već odbačila đubretarski, luzerski kosovski mit i bez njega ušla u XXI vijek.

    Srpske bajke i mitovi su u Crnoj Gori završeni !

  13. #13
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Crna Gora Cetinje
    Posts
    1,591
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default


  14. #14
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    zippyland
    Posts
    1,187
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    podforum istorija vishe nema moderatora tako da opet mozete slobodno da raspravljate o svemu pa i o istoriji cg, tako da ovaj topic premejestamo dje mu je i mjesto
    mirisnih mi latica, biti ce very nice!



    DOLJE VLADA!!!!
    VRATITE NAM JAGNJECE BRIGADE!!!!

  15. #15
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Beograd,centar sveta i obliznjih planeta
    Posts
    21
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Постоје две историје:једна коју су знали Вук Караџић,Његош,краљ Никола,Данило,Балшићи и Црнојевићи и друга коју знају Мило Ђукановић,"црногорска православна црква" и дукљанска академија.

    Која је од њих ближа истини,ја не знам али знам да су ову прву знале све најпознатије ЦГ личности и да се у најгорим тренуцима ЦГ историје она негирала и покушавала изменити.Ова друга(ја не кажем да је скроз нетачна) је релативно новијег датума,ако се не рачуна онај период када су ЦГ владали Италијани и ЦГ фашисти.

    Ово сам говорио и раније и говорићу:
    Опште је правило да се одвајање црногораца од српског етникума дешавало у временима када су ЦГ владали тоталитарни режими,и што је режим био суровији то је и одвајање било веће.За то можете и да се уверите из новије историје: погледајте колико се црногораца изјашњавало Србима за време комунистичке диктатуре,а колико сада када је диктатура много мање изражена.Закључак је... да када ЦГ постане потпуно демократска земља потпуно ће се и вратити српству...
    Дај боже да се Срби сложе...

  16. The Following User Says Thank You to CarDusan For This Useful Post:


  17. #16
    Join Date
    Feb 2017
    Posts
    365
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    10
    Thanked in
    9 Posts

    Default

    Samo ovo je prava Crna Gora. http://rvasi.me/ceklin/stara-crna-gora-i-plemena/

    Većina onoga što se danas zove Crnom Gorom ustvari nije Crna Gora.

  18. #17
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    36,821
    Thanks Thanks Given 
    89
    Thanks Thanks Received 
    3,289
    Thanked in
    1,832 Posts

    Default

    Nas zanima nova Crna Gora sa granicama od prije 150 godina.. Ostalo je istorija.

    Poslato sa kompaktne pisaće mašine

    ............ Ż\_(ツ )_/Ż.............
    -> Forma za naručivanje online stvari <-

    Bugi Vugi tapši Raduj se!

  19. #18
    Join Date
    Feb 2017
    Posts
    365
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    10
    Thanked in
    9 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Bugi View Post
    Nas zanima nova Crna Gora sa granicama od prije 150 godina.. Ostalo je istorija.

    Poslato sa kompaktne pisaće mašine

    ............ Ż\_(ツ )_/Ż.............
    Ove su granice tek od 1947., kad je Sutorina oteta Hercegovini. Boka kotorska sve do 1946. nije imala ama baš nikakve veze s Crnom Gorom ni Bokelji s Crnogorcima. Još su partizani razdvajali, budući da je postojao ZAVNO Crne Gore i Boke. Znači, Boka nije bila u Crnoj Gori. Komunisti su godine 1946. potpuno neopravdano bez ikakve osnove Boku kotorsku koja nema veze s Crnom Gorom darovali Crnoj Gori.

    Crna Gora se sastoji od četiri nahije (Katunska, Lješanska, Riječka, Crmnička), nema izlaz na more, u njoj nisu ni Podgorica ni Danilovgrad ni Kolašin, Boka kotorska nema nikakve veze s njom, u njoj nema većeg mjesta od Cetinja i Rijeke Crnojevića. Samo to je prava Crna Gora. Ostatak avnojevske Crne Gore su Stara Hercegovina, Raška (južni Novopazarski sandžak Bosanskog ejaleta), Primorje, Boka kotorska, Zetska ravnica i Brda.

    Na području današnje Crne Gore podignuta je tijekom razdoblja osmanske uprave 171 džamija, od čega je 91 u 19. i 20. stoljeću uništena. Njih 80 je sačuvano. Evliju Čelebiju zadivila je Husein-pašina džamija u Pljevljima, podignuta u 16. stoljeću. Dao ju je podignuti Husein-paša Boljanić. Njega i mlađeg mu brata legendarni Mehmed-paša Sokolović odveo je na školovanje u Istanbul, a kasnije je Boljanić bio namjesnik u Egiptu. Vrativši se u Istanbul dodijeljen mu je naslov hercegovačkog i bosanskog sandžakbega. Od 1576. do 1831. upravo su Pljevlja, koja su poslije završila u Crnoj Gori, bila središte Hercegovačkog sandžakata. Punih 205 godina! Boljanić je Pljevljima podario banju, šadrvan, saraje, bezistan, medresu i mekteb. Njegova su zaostavština i Sahat-kula i turbe. Zlatni alemi krase pljevaljsku džamiju čiji je 42 m visoki minaret dugo bio najviši na Balkanu. Projektant džamije bio je Hajrudin, koji je projektirao i Stari most u Mostaru. Husein-pašina džamija u Pljevljima arhitektonski sliči Isak-Čelebijinoj u Bitoli, Čekrekčijinoj u Vrhbosni, bivšoj Aladža džamiji u Foči i čajničkoj. 110 stuba vodi do vrha minareta.

    Prije potpadanja pod Crnu Goru, u Podgorici je 1858. bilo 630 islamskih i 270 kršćanskih kućanstava. Prije nego što su ga Crnogorci osvojili i pripojili, Nikšić je pripadao Hercegovini i bio napučen islamskim stanovništvom. Godine 1878. nastupa masovnije iseljavanje muslimana iz gradova, koji su odlukama Berlinskog kongresa pripali Crnoj Gori. Samo iz Nikšića, od 410 muslimanskih obitelji, prema podacima iz 1877. godine, iselila se 391.

    Drobnjaci, Banjani, Piva, Nikšić, Krivošije itd. su povijesno Hercegovina, a Crnogorci su te krajeve dobili na Berlinskom kongresu 1878. I danas se mnogi Nikšićani, Pivljani, Banjani i Drobnjaci regionalno osjećaju kao Hercegovci, a ne kao Crnogorci. A to su uglavnom oni koji se u etničkom smislu osjećaju i izjašnjavaju kao Srbi, a ne kao Crnogorci.
    Vuk Karadžić je govorio da potječe iz Ercegovine a ne iz Crne Gore. On je podrijetlom iz Drobnjaka. Za Durmitor je zapisao: "U Ercegovini se pripovijeda da je Durmitor toliko visok da ljubi nebo." Dakle, Durmitor ustvari nije u Crnoj Gori nego u Hercegovini.

    Herceg-Novi je osnovan kako bi bio glavna hercegovačka luka, a danas kao nije u Hercegovini nego u Crnoj Gori?! To je povijesna ironija.

  20. #19
    Join Date
    Jan 2005
    Location
    Kotor
    Posts
    9,402
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default


  21. #20
    Join Date
    Aug 2011
    Location
    Pale
    Posts
    2,846
    Thanks Thanks Given 
    143
    Thanks Thanks Received 
    55
    Thanked in
    47 Posts

    Default

    Državnost CG u nedavnoj prošlosti tj sredinom 19 do 1910 nije beznačajna istorija kako razvijenosti demokratije tako i međunarodne uloge CG u tom vremenu,

  22. #21
    Join Date
    Jul 2008
    Location
    G-spot
    Posts
    20,655
    Thanks Thanks Given 
    96
    Thanks Thanks Received 
    113
    Thanked in
    91 Posts

  23. #22
    Join Date
    Jul 2008
    Location
    G-spot
    Posts
    20,655
    Thanks Thanks Given 
    96
    Thanks Thanks Received 
    113
    Thanked in
    91 Posts

    Default

    Ko ne vjeruje u Chicago Tribune jer nalazi vezu sa CIA i Vatikanom (ima ođe i takvih bolesnika) evo nešto malo iz "bratske" Srbije (Vreme 10.02.1924)


    PS.
    Iskreno ne znam đe sam ovo iskopao pošto u arhivi te novine nedostaju upravo godine 1922-1924 god. (iskreno se divim sposobnosti onoga ko ih je povukao iz javnosti)
    Last edited by Rakun; 23-03-19 at 02:52.
    "Ja i dalje čekam da mi dokažeš da je Sunce kancerogeno.", Bugi

  24. #23
    Join Date
    Jul 2008
    Location
    G-spot
    Posts
    20,655
    Thanks Thanks Given 
    96
    Thanks Thanks Received 
    113
    Thanked in
    91 Posts

    Default

    Evo malo iz Politike





    Izvučeno iz arhive Politike
    "Ja i dalje čekam da mi dokažeš da je Sunce kancerogeno.", Bugi

  25. #24
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    Bokesko Carstvo
    Posts
    13,701
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Samotnjak View Post
    Ove su granice tek od 1947., kad je Sutorina oteta Hercegovini. Boka kotorska sve do 1946. nije imala ama baš nikakve veze s Crnom Gorom ni Bokelji s Crnogorcima. Još su partizani razdvajali, budući da je postojao ZAVNO Crne Gore i Boke. Znači, Boka nije bila u Crnoj Gori. Komunisti su godine 1946. potpuno neopravdano bez ikakve osnove Boku kotorsku koja nema veze s Crnom Gorom darovali Crnoj Gori.

    Crna Gora se sastoji od četiri nahije (Katunska, Lješanska, Riječka, Crmnička), nema izlaz na more, u njoj nisu ni Podgorica ni Danilovgrad ni Kolašin, Boka kotorska nema nikakve veze s njom, u njoj nema većeg mjesta od Cetinja i Rijeke Crnojevića. Samo to je prava Crna Gora. Ostatak avnojevske Crne Gore su Stara Hercegovina, Raška (južni Novopazarski sandžak Bosanskog ejaleta), Primorje, Boka kotorska, Zetska ravnica i Brda.

    Na području današnje Crne Gore podignuta je tijekom razdoblja osmanske uprave 171 džamija, od čega je 91 u 19. i 20. stoljeću uništena. Njih 80 je sačuvano. Evliju Čelebiju zadivila je Husein-pašina džamija u Pljevljima, podignuta u 16. stoljeću. Dao ju je podignuti Husein-paša Boljanić. Njega i mlađeg mu brata legendarni Mehmed-paša Sokolović odveo je na školovanje u Istanbul, a kasnije je Boljanić bio namjesnik u Egiptu. Vrativši se u Istanbul dodijeljen mu je naslov hercegovačkog i bosanskog sandžakbega. Od 1576. do 1831. upravo su Pljevlja, koja su poslije završila u Crnoj Gori, bila središte Hercegovačkog sandžakata. Punih 205 godina! Boljanić je Pljevljima podario banju, šadrvan, saraje, bezistan, medresu i mekteb. Njegova su zaostavština i Sahat-kula i turbe. Zlatni alemi krase pljevaljsku džamiju čiji je 42 m visoki minaret dugo bio najviši na Balkanu. Projektant džamije bio je Hajrudin, koji je projektirao i Stari most u Mostaru. Husein-pašina džamija u Pljevljima arhitektonski sliči Isak-Čelebijinoj u Bitoli, Čekrekčijinoj u Vrhbosni, bivšoj Aladža džamiji u Foči i čajničkoj. 110 stuba vodi do vrha minareta.

    Prije potpadanja pod Crnu Goru, u Podgorici je 1858. bilo 630 islamskih i 270 kršćanskih kućanstava. Prije nego što su ga Crnogorci osvojili i pripojili, Nikšić je pripadao Hercegovini i bio napučen islamskim stanovništvom. Godine 1878. nastupa masovnije iseljavanje muslimana iz gradova, koji su odlukama Berlinskog kongresa pripali Crnoj Gori. Samo iz Nikšića, od 410 muslimanskih obitelji, prema podacima iz 1877. godine, iselila se 391.

    Drobnjaci, Banjani, Piva, Nikšić, Krivošije itd. su povijesno Hercegovina, a Crnogorci su te krajeve dobili na Berlinskom kongresu 1878. I danas se mnogi Nikšićani, Pivljani, Banjani i Drobnjaci regionalno osjećaju kao Hercegovci, a ne kao Crnogorci. A to su uglavnom oni koji se u etničkom smislu osjećaju i izjašnjavaju kao Srbi, a ne kao Crnogorci.
    Vuk Karadžić je govorio da potječe iz Ercegovine a ne iz Crne Gore. On je podrijetlom iz Drobnjaka. Za Durmitor je zapisao: "U Ercegovini se pripovijeda da je Durmitor toliko visok da ljubi nebo." Dakle, Durmitor ustvari nije u Crnoj Gori nego u Hercegovini.

    Herceg-Novi je osnovan kako bi bio glavna hercegovačka luka, a danas kao nije u Hercegovini nego u Crnoj Gori?! To je povijesna ironija.
    ovo sto si napisao je istina.za Banjane ko ne vjeruje neka podje gore pa neka pita sto su i ko su....a i Boka zna se mi koji zivimo ko smo i sto .....

  26. #25
    Join Date
    Jul 2008
    Location
    G-spot
    Posts
    20,655
    Thanks Thanks Given 
    96
    Thanks Thanks Received 
    113
    Thanked in
    91 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Samotnjak View Post
    Ove su granice tek od 1947., kad je Sutorina oteta Hercegovini. Boka kotorska sve do 1946. nije imala ama baš nikakve veze s Crnom Gorom ni Bokelji s Crnogorcima. Još su partizani razdvajali, budući da je postojao ZAVNO Crne Gore i Boke. Znači, Boka nije bila u Crnoj Gori. Komunisti su godine 1946. potpuno neopravdano bez ikakve osnove Boku kotorsku koja nema veze s Crnom Gorom darovali Crnoj Gori.

    Crna Gora se sastoji od četiri nahije (Katunska, Lješanska, Riječka, Crmnička), nema izlaz na more, u njoj nisu ni Podgorica ni Danilovgrad ni Kolašin, Boka kotorska nema nikakve veze s njom, u njoj nema većeg mjesta od Cetinja i Rijeke Crnojevića. Samo to je prava Crna Gora. Ostatak avnojevske Crne Gore su Stara Hercegovina, Raška (južni Novopazarski sandžak Bosanskog ejaleta), Primorje, Boka kotorska, Zetska ravnica i Brda.

    Na području današnje Crne Gore podignuta je tijekom razdoblja osmanske uprave 171 džamija, od čega je 91 u 19. i 20. stoljeću uništena. Njih 80 je sačuvano. Evliju Čelebiju zadivila je Husein-pašina džamija u Pljevljima, podignuta u 16. stoljeću. Dao ju je podignuti Husein-paša Boljanić. Njega i mlađeg mu brata legendarni Mehmed-paša Sokolović odveo je na školovanje u Istanbul, a kasnije je Boljanić bio namjesnik u Egiptu. Vrativši se u Istanbul dodijeljen mu je naslov hercegovačkog i bosanskog sandžakbega. Od 1576. do 1831. upravo su Pljevlja, koja su poslije završila u Crnoj Gori, bila središte Hercegovačkog sandžakata. Punih 205 godina! Boljanić je Pljevljima podario banju, šadrvan, saraje, bezistan, medresu i mekteb. Njegova su zaostavština i Sahat-kula i turbe. Zlatni alemi krase pljevaljsku džamiju čiji je 42 m visoki minaret dugo bio najviši na Balkanu. Projektant džamije bio je Hajrudin, koji je projektirao i Stari most u Mostaru. Husein-pašina džamija u Pljevljima arhitektonski sliči Isak-Čelebijinoj u Bitoli, Čekrekčijinoj u Vrhbosni, bivšoj Aladža džamiji u Foči i čajničkoj. 110 stuba vodi do vrha minareta.

    Prije potpadanja pod Crnu Goru, u Podgorici je 1858. bilo 630 islamskih i 270 kršćanskih kućanstava. Prije nego što su ga Crnogorci osvojili i pripojili, Nikšić je pripadao Hercegovini i bio napučen islamskim stanovništvom. Godine 1878. nastupa masovnije iseljavanje muslimana iz gradova, koji su odlukama Berlinskog kongresa pripali Crnoj Gori. Samo iz Nikšića, od 410 muslimanskih obitelji, prema podacima iz 1877. godine, iselila se 391.

    Drobnjaci, Banjani, Piva, Nikšić, Krivošije itd. su povijesno Hercegovina, a Crnogorci su te krajeve dobili na Berlinskom kongresu 1878. I danas se mnogi Nikšićani, Pivljani, Banjani i Drobnjaci regionalno osjećaju kao Hercegovci, a ne kao Crnogorci. A to su uglavnom oni koji se u etničkom smislu osjećaju i izjašnjavaju kao Srbi, a ne kao Crnogorci.
    Vuk Karadžić je govorio da potječe iz Ercegovine a ne iz Crne Gore. On je podrijetlom iz Drobnjaka. Za Durmitor je zapisao: "U Ercegovini se pripovijeda da je Durmitor toliko visok da ljubi nebo." Dakle, Durmitor ustvari nije u Crnoj Gori nego u Hercegovini.

    Herceg-Novi je osnovan kako bi bio glavna hercegovačka luka, a danas kao nije u Hercegovini nego u Crnoj Gori?! To je povijesna ironija.

    Quote Originally Posted by jokac View Post
    ovo sto si napisao je istina.za Banjane ko ne vjeruje neka podje gore pa neka pita sto su i ko su....a i Boka zna se mi koji zivimo ko smo i sto .....

    Ahahha
    Još samo da Boka nije bila u sastavu Crne Gore još u 12 vijeku.
    Dobro je to, potrudite se još malo. Genitalnost vam dolazi do izražaja

    Sent from my Mi A2 using Tapatalk
    Last edited by Rakun; 23-03-19 at 19:04.
    "Ja i dalje čekam da mi dokažeš da je Sunce kancerogeno.", Bugi

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •