CRNA GORA NA PRAGU SAMOSTALNOSTI
ILI NA PRAGU POTPUNOG NESTAJANJA

Sadrzaj:

1. Istorijska pozadina
2. Sadasnja situacija
3. Kakve odnose predloziti Srbiji
4. Kakav Referendum organizovati


1. ISTORIJSKA POZADINA

Stara Crna Gora je ubijena 1919 godine.

Zlocinu su predhodila apokalipticna stradanja u Balkanskim ratovima (1912/13), Prvom svjetskom ratu (1914-191 i Bozicnom Ustanku (1919).

Balkanski ratovi su donijeli potpuno oslobodjenje Balkana od Turaka, ali je svojim vojnickim pobjedama Crna Gora dvostruko oslabljena. Prvo, broj mrtvih i ranjenih ratnika iznosio je skoro jednu trecinu ukupne crnogorske vojske. Drugo, Crna Gora je, prosirujuci se na teritorije tek oslobodjene od Turaka, naglo udvostrucila teritoriju i broj stanovnika, koji su uglavnom imali slab ili nikakav crnogorski osjecaj. Zanimljivo je podsjetiti da su tek 1912 godine od Turaka oslobodjeni Berane, Mojkovac, Bijelo Polje, Pljevlja, Rozaj, Plav i Gusinje koji se i danas nalaze u Crnoj Gori i Pec i Djakovica koji su srecom samo kratko pripadali Crnoj Gori. Trebalo je vremena da ti novi krajevi pocnu da osjecaju Crnu Goru kao svoju drzavu, a vremena nazalost nije bilo. Vec iduce 1914 godine poceo je Prvi Svjetski Rat, rat u kome ce broj poginulih, ranjenih i nestalih crnogorskih vojnika dostici 40%-

Da je vodila racuna jedino o svojim interesima, Crna Gora bi sto je moguce duze ostala neutralna u Prvom Svjetskom Ratu. Recimo mogla je spremnije poceti rat u ljeto 1915 nego u ljeto 1914. (Primjera radi Albanija je citav rat bila neutralna , Bugarska je pocela rat u jesen 1915, a Grcka tek u ljeto 1917 godine). Crnogorsku neutralnost je zeljela i diplomatskim kanalima trazila Austrija, koja je u crnogorskoj vojsci vidjela teskog protivnika, protiv koga je u svojim ratnim planovima pripremala priblizno iste snage kao i protiv mnogo brojnije srpske vojske!

Crna Gora je protivno svojim interesima i zdravom razumu ali u skladu sa vjekovnim viteskim duhom, romantizmom i idealima, nesebicno i odmah usla u rat sa dva osnovna cilja. Prvo da pomogne Srbiji. Drugo da pomogne konacno oslobadjanje svih Juznih Slovena i stvaranje Jugoslavije kao zajednice bratskih i ravnopravnih juznoslovenskih naroda. Malo je poznato a veoma znacajno da se Stara Crna Gora zalagala za konfederalnu Jugoslavuju veoma slicnu onome sto se danas zove Evropska Unija. Da je prihvacen crnogorski prijedlog i da je 1918 godine Jugoslavija stvorena kao Konfederacija, najvjerovatnije bi se izbjegle tragedije koje su se desile u Drugom Svjetskom Ratu i devedesetih godina pri krvavom raspadu komunisticke Jugoslavije. Nazalost, poslije rata, voljom Srbije i uz pomoc Francuske, stvorena je Jugoslavija kao unitarna drzava, a virus unitarizma koji je nosila od pocetka pokazao se smrtonosnim.

Srbija je odmah shvatila da je Prvi Svjetski Rat idealna prilika da unisti crnogorsku drzavu u kojoj nije vidjela brata nego glavnu SMETNJU za stvaranje unitarne drzave, koje je vec bilo zapoceto srpskom okupacijom slovenske brace u Makedoniji 1913 godine. Ostvarenje srpskih namjera je uveliko olakasao stari Kralj Nikola koji je ucinio najvecu gresku u svome zivotu (a mozda i najvecu gresku u citavioj crnogorskoj istoriji) dozvolivsi da crnogorska vojska (radi vece efikasnosti zajednickih ratnih operacija) u velikoj mjeri bude pod srpskom komandom, sto je Srbija zloupotrijebila.

Dva se elementa jasno uocavaju u srpskom odnosu prema crnogorskoj vojsci:

Prvo, crnogorska vojska je od pocetka pa zakljucno sa bitkom na Mojkovcu rasporedjivana i koriscena iskljucivo prema potrebama srpske vojske, sto je bitno smanjilo mogucnost odbrane Stare Crne Gore Moze se slobodno reci da je ukupno djelovanje crnogorske vojske u Prvom Svjetskom Ratu, spasilo srpsku vojsku od potpunog unistenja i omogucilo njeno povlacenje kroz Crnu Goru u Albaniju i kasnije otvaranje Solunskog fronta koji je znacajno doprinio pobjedi saveznika.

Drugo, Srbija je bila veoma zabrinuta da ce Crna Gora i poslije srpskog povlacenja uspjeti da sacuva svoju vojsku i nastavi rat sa Austrijom. Zbog toga je Srbija podmuklim destruktivnim djelovanjem uradila sve sto je u njenoj moci da izazove haos, oslabi crnogorsku odbranu i olaksa posao Austriji. Bez prikrivene i nedogovorene ali velike srpske pomoci Austrija ne bi vec u Januaru 1916 godine zauzela Lovcen i Cetinje.

Nikola Pasic, Predsjednik Srpske Vlade, obradovan ovim dogadjajima i siguran da ce Crna Gora poslije rata biti lak plijen Srbije, pobjedonosno obavjestava svoga Kralja «Srbija trenutno gubi rat protiv Austrije ali zato za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore». Nikola Pasic je tada bio na sigurnom, u Skadru u Albaniji, gde se ni on ni njegova vojska nikada ne bi nasli, nego bi bili opkoljeni i unisteni da ih nije spasila Crna Gora (ne samo bitkom na Mojkovcu nego i ukupnim ratnim ucinkom).

Desilo se sto se desilo. Crna Gora je spasila Srbiju ali je okupirana od strane Austrije. Uslijedile su dvije teske godine okupacije, sa velikim stradanjem civilnog stanovnistva i velikim brojem crnogorskih vojnika koji su kao ratni zarobljenici bili odvedeni u logore u Madjarskoj. Ipak, Austrija je tokom citave okupacije bila suocena sa upornim otporom crnogorskih komitskih ceta. Tako ce Crna Gora docekati kraj rata slabija nego ikada ranije, sa velikim civilnim i vojnickin zrtvama (broj mrtvih, nestalih i ranjenih bio je preko 40% ukupne crnogorske vojske koja je stupila u rat).

Poslije povlacenja srpske vojske u Albaniju, Srbija i Francuska su razvile bliske saveznicke odnose koji su posebno ucvrsceni borbama na Solunskom Frontu. Francuski interes je bio stvaranje unitarne Jugoslavije (naravno pod francuskim uticajem), koja bi zauvijek onemogucila uticaj Italije, Austrije i Rusije na Balkanu. Tako su iza scene Francuska i Srbija postali saveznici u stvaranju unitarne Jugoslavije. Prvi neizbjezni korak na tome putu bila je likvidacija crnogorske drzave, jer bi crnogorsko insistiranje na konfederaciji podstaklo i druge juznoslovenske narode da traze takvo rjesenje. Izvrsene su pazljive pripreme da bi Crna Gora poslije rata postala sto laksi plijen Srbije. Sistematskim lazima i dezinformacijama rusen je ugled Crne Gore kod ostalih saveznika. Francuska je zabranila povratak Kralja i Vlade u Crnu Goru i prakticno ih je protivno svim medjunarodnim zakonima drzala kao zarobljenike u blizini Pariza (to je pravdano brigom za njihovu bezbjednost u Crnoj Gori!). Crnogorskim vojnicima (a narocito oficirima) oslobodjenim iz austrijskih logora planski je otezavan i onemogucavan povratak u Crnu Goru...U takvoj situaciji, u jesen 1918 godine, kada vise nije bilo ni jednog austrijskog vojnika u Crnoj Gori, u Crnu Goru su upale srpske i francuske trupe. Crna Gora se nasla okupirana od svojih dojucerasnjih saveznika!

U tom trenutku Crna Gora je imala i svoga Kralja i legalno izabranu Skupstinu i Vladu (koje su Francuzi i dalje drzali u zarobljenistvu). Ne obaziruci se na to Srbija je 26 Novembra 1918 godine organizovala skup svojih pristalica, takozvanu «Podgoricku Skupstinu» i proglasila prisajedinjenje Crne Gore Srbiji!

Desilo se ono sto Srbija i Francuska nijesu ocekivale. Samo sest nedelja poslije «Podgoricke Skupstine», 6 Januara 1919 godine Stara Crna Gora je smogla snage i digla se na masovan ustanak, poznat kao Bozicni Ustanak. Ustanici su u prvom naletu iako slabo naoruzani mogli da oslobode Cetinje i citavu Staru Crnu Goru. Uplaseni i iznenadjeni brojem i silinom ustanika, da bi dobili na vremenu dok im pristignu pojacanja, Srbi i Francuzi (koji su glumili neutralnost) su ponudili pregovore. Tu je dosla do izrazaja osnovna slabost ustanika koji su za razliku od svojih protivnika imali ljudskosti u sebi. Oni su cak i u okupatorskim srpskim vojnicima vidjeli grijesnu bracu i oklijevali da proliju bratsku krv. Zato su umjesto da krenu u odlucujuci napad prihvatili sa srpske i francuske strane potpuno neiskrene pregovore. Tako je propusten trenutak u kome je Stara Crna Gora mogla biti oslobodjena i borba nastavljena pod mnogo povoljnijim uslovima.

U srpsko-crnogorskom ratu koji je uslijedio poginulo je oko tri hiljade crnogorskih ustanika a jos vise ih je ranjeno. Izvrseni su strasni zlocini nad civilnim stanovnistvom Crne Gore. Poslednji ustanici su savladani tek 1926 godine, mada je vec 1919 bilo jasno da crnogorski ustanak protiv Srbije (u uslovima francuske podrske Srbiji i pasivnog drzanja medjunarodne zajednice) nece dovesti do oslobodjenja. Crnoj Gori cak nije dozvoljeno ni da ucestvuje na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919 godine, sto je jedinstven slucaj u istoriji mirovnih konferencija, na kojima po pravilu ucestvuju sve drzave ucesnice rata. Ma kako to apsurdno zvucalo, da su crnogorski ratni protivnici, Austrija i Njemacka dobili rat, Crna Gora bi sigurno ucestvovala na mirovnoj konferenciji i ne bi izgubila drzavu.

Odnos Srbije prema Crnoj Gori u Prvom Svjetskom Ratu i tokom Bozicnog Ustanka spada u jednu od najsramnijih stranica srpske istorije, uporedivu sa sramotom kada su Karadjordjevu glavu dali turcima na poklon.

Treba istaci da je svjetsko javno mnenje toga doba shvatilo tragediju Crne Gore.

«An immense injustice had been inflicted on a small nation...» (Velika je nepravda nanijeta jednoj maloj naciji...) pisao je New York Times.

Grcke novine su pisale « Crna Gora je simbol citavog covjecanstva; drzava koja je uprkos tome sto je mala znala kroz vjekove da sacuva nezavisnost. Mi vjerujemo da je nezavisnost Crne Gore svetinja i da oni koji su digli ruku na nju nijesu prijatelji slobode, mira i humanosti»

Casni savremenici su mirovnu konferenciju u Parizu nazvali zlocinom protiv Crne Gore.

Nazalost sve to nije moglo pomoci. Svijet je bio suvise umoran od Prvog Svjetskog Rata da bi se energicnije suprotstavio srpskim i francuskim interesima . Tako je zauvijek nestala Stara Crna Gora o kojoj je William Ewart Gladstone, cetvorostruki Predsjednik Engleske Vlade u doba kada je Engleska bila svjetska sila broj jedan napisao:

“Braveries and battles for independence of Montenegrins surpass those of the ancient Hellenes at Thermopylae and at Marathon.” (Hrabrost i bitke za nezavisnost Crnogoraca, nadmasuju one starih Helena kod Termopila i Maratona).

Stara Crna Gora je ubijena i iz svijeta stvarnosti zauvijek se preselila u isprepletane svjetove legende, mita i istorije.

Noviji dogadjaji su mnogo poznatiji i necu se na njima detaljno zadrzavati. Crna Gora se ponovo izborila za svoju drzavnost u Drugom Svjetskom Ratu, poslije koga je postala jedna od sest drzava, clanica Jugoslovenske Federacije. Nazalost 1990 godine je poceo krvavi raspad Federalne Jugoslavije i Crna Gora se ponovo nasla na udaru Srbije. Srbija je 1990 godine uspjela da uspostavi poslusnicku - marionetsku vlast u Crnoj Gori, koje smo se oslobodili tek 1997 godine.


2. SADASNJA SITUACIJA

U danasnjoj Crnoj Gori, 82 godine poslije nasilne smrti Stare Crne Gore, gradjani su podijeljeni u tri manjine.

Prvu manjinu cine nepokolebljive pristalice samostalnosti. Drugu manjinu cine nepokolebljive prustalice jedinstvene drzave sa Srbijom.Trecu manjinu cine oni kojima su u principu oba rjesenja prihvatljiva.

Trenutno je treca manjina naklonjenija samostalnosti ali zavisno od razvoja situacije (politicke, ekonomske, stava Srbije i medjunarodne zajednice...) njihova podrska samostalnosti moze i da poraste i da oslabi. Ishod buduceg referenduma, dakle dugorocnu sudbinu Crne Gore, odlucice trenutno raspolozenje ove trece manjine.

Ono sto sadasnju situaciju u Crnoj Gori cini posebno teskom nije unutrasnja opozicija samostalnosti nego mijesanje Srbije u unutrasnje stvari Crne Gore. I na javnoj sceni a jos mnogo vise iza scene Srbija je bila i ostala zestoki protivnik crnogorske samostalnosti.
Unutrasnji protivnici crnogorske samostalnosti bili bi malobrojniji i miroljubiviji da nije podrske koju dobijaju iz Srbije. Bez pomoci Srbije danasnji unutrasnji protivnici cronogorske samostalnosti ne bi mogli sprijeciti obnovu crnogorske drzave, kao sto ni njihovi istomisljenici prije 82 godine ne bi mogli sami ni ugroziti a kamoli likvidirati Staru Crnu Goru.

Da zlo bude vece iz raznoraznih interesa, a djelimicno i zbog straha od novih sukoba na Balkanu, protiv crnogorske samostalnosti su i Rusija i Evropska Unija i Amerika…To raznoliko drustvo se jos nikada u nicem nije slozilo sem sada protiv samostalnosti Crne Gore.

Dakle Crna Gora ima izuzetno tezak zadatak da se u uslovima izrazenog stranog mijesanja i podrske domacoj opoziciji, na miroljubiv i demokratski nacin izbori za samostalnost.


3. KAKVE ODNOSE PREDLOZITI SRBIJI

Unaprijed je jasno da ce Srbija odbiti svaki prijedlog koji ukljucuje samostalnost Crne Gore i njeno punopravno clanstvo u Ujedinjenim Nacijama. No bez obzira na sigurno odbijanje, zbog unutrasnje opozicije i stava medjunarodne zajednice, veoma je vazno da Crna Gora uputi Srbiji kratak, jasan i medjunarodnoj zajednici razumljiv prijedlog o Uniji Samostalnih Drzava.

Postojeca Platforma Vlade Crne Gore se zalaze za Uniju Samostalnih Drzava ali je tekst platforme nepotrebno dug, komplikovan i povremeno nejasan.

Moje je misljenje da crnogorski prijedlog treba da bude izrazen u jednoj jedinoj recenici:

„VLADA CRNE GORE PREDLAZE DA SE CRNA GORA I SRBIJA, KAO SAMOSTALNE DRZAVE – CLANICE UJEDINJENIH NACIJA, MEDJUSOBNO POVEZU NA POTPUNO ISTI NACIN KAO I CLANICE EVROPSKE UNIJE KOJE SU PRIHVATILE SENGENSKI SPORAZUM , STO JE NAJVECI STEPEN BLISKOSTI KOJI POSTOJI U EVROPSKOJ UNIJI.“

Dakle umjesto nepotrebnog eksperimentisanja i izmisljanja odnosa kakvi nigde u svijetu ne postoje predlozimo nesto sto vec postoji, nesto sto Evropi i svijetu ne treba objasnjavati.

Evropskoj Uniji bilo bi veoma tesko da se suprotstavi svom sopstvenom modelu, a Srbiji bi bilo tesko da crnogorski prijedlog napada kao nesto sto je suprotno evropskim kretanjima. Sem toga uspostavljanje odnosa Sengenskog tipa izmedju Srbije i Crne Gore omogucilo bi da jednoga dana udjemo u Evropsku Uniju bez ponovnog mijenjanja odnosa. Odnosi Sengenskog tipa izmedju Crne Gore i Srbije mogli bi biti primjer i podsticaj za takve medjudrzavne odnose na citavom Balkanu.

Ovakav prijedlog trebala bi da prati medijska kampanja koja bi jasno istakla sledecu cinjenicu:

Mada drzave Sengenske Grupe (Njemacka, Francuska, Italija, Grcka, Spanija...) predstavljaju samostalne drzave – clanice Ujedinjenih Nacija, gradjani tih drzava imaju na citavoj teritoriji sva prava (sloboda kretanja i izbora mjesta rada i prebivalista, pravo vlasnistva...)kao da se radi o jedinstvenoj drzavi. Dakle gradjanima Srbije i Crne Gore ne bi bilo uskraceno ni jedno pravo koje danas imaju.

Licno mislim da je u dugotrajnoj krizi koja predstoji Srbiji, za Crnu Goru daleko najbolje da bude samostalna drzava bez ikakve posebne Unije sa Srbijom. Medjutim Uniju dozivljavam kao nuzan kompromis izmedju nas koji smo za samostalnost i onih koji su za jedinstvenu drzavu. Prije nego se Prijedlog o Uniji Sengenskog tipa posalje Srbiji bilo bi dobro da da ga kao moguci kompromis razmotri i glasanjem usvoji Skupstina Crne Gore. Malo je vjerovatno da ce za njega glasati i neki od poslanika opozicije ali im treba dati sansu da to urade.




4. KAKAV REFERENDUM ORGANIZOVATI

Moje misljenje o Referendumu se bitno razlikuje od stava crnogorskih partija koje se u Skupstini i u Vladi casno bore za samostalnost.

Spadamo u one pojedince koji bi sve sem samostalne Crne Gore dozivjeli kao smrtnu presudu svojoj buducnosti i buducnosti svoje djece. Mi smatramo da nema toga Referenduma i te vecine koja nas ni krive ni duzne moze osuditi na smrt i oduzeti nam pravo na samostalnost. Mi ne damo nasu buducnost i kao jedini garant te buducnosti hocemo nazad Drzavu koju nam je u krvi i teroru oduzeta poslije Prvog Svjetskog Rata. Taman i da vecina bude protiv samostalnosti mi hocemo svoju drzavu – naravno ni u kom slucaju ne odstupajuci od miroljubivosti i demokraticnosti.

Krace receno Referendum ne moze da odlucuje o tome hoce li uopste biti samostalne Crne Gore ili ne. Samostalna Crna Gora mora postojati a Referendum, uz maksimalno postovanje volje gradjana, jedino moze da odluci hoce li obnovljena crnogorska drzava biti u sadasnjim ili nekim manjim granicama.

Van svake sumnje pristalice samostalnosti su u ovom trenutku vecina, ali se tesko radovati pobjedi u kojoj ce velika manjina ostati dugotrajno i ekstremno nezadovoljna. To je onda samo matematicka pobjeda a ustvari duboka i opasna podjela jednoga drustva. Drzava sa takvim stepenom nezadovoljstva ne moze biti stabilna. Pogotovo ne bi bila stabilna Crna Gora jer ce pojedini krugovi iz Srbije i poslije osamostaljenja nastaviti da podsticu protivnike samostalnosti.

Potrebno je zato naci nacin da se ispostuje volja sto veceg broja gradjana, to jest da se broj nezadovoljnika svede na minimum. Referendum mora biti zamisljen toliko fer i demokratski da unaprijed ublazi nezadovoljstvo i onih cija volja nece moci biti postovana.

Zato predlazem da se u svakoj opstini u kojoj postoji dvotrecinska vecina za jednu opciju, postuje volja gradjana te opstine pa maker bila i protivna rezultatu glasanja na citavoj teritoriji Crne Gore. To prakticno znaci da opstina u kojoj je dvotrecinska vecina protiv samostalnosti ne bi usla u sastav samostalne Crne Gore, bez obzira sto je vecina u Crnoj Gori za samostalnost. Nadam se da u nijednoj crnogorskoj opstini gradjani nece dvotrecinskom vecinom napraviti tako pogresan izbor, ali ako naprave to treba postovati. Naravno i u obrnutom slucaju, ako bi se desila nevjerovatna tragedija da vecina u Crnoj Gori bude protiv samostalnosti, opstine u kojoj je dvotrecinska vecina za samostalnost formirale bi samostalnu Crnu Goru.

Ovakav prilaz Referendumu bio bi jasna i pomirljiva poruka neistomisljenicima da pristalice samostalnosti ne zele nikome da namecu svoju volju ali i ne prihvataju nametanje tudje volje.

Sa malo srece Crna Gora ce 2007 godine biti samostalna drzava – clanica Ujedinjenih Nacija.

Stara Crna Gora se u svoje vrijeme po mnogo cemu uzdizala do visine primjera zbog cega je uzivala postovanje savremenika. Obnova crnogorske drzave ce dobiti puni smisao jedino ako i nova Crna Gora uspije da se uzdigne do visine primjera neceg dobrog. U ovom novom vremenu tri su sanse za to: Ekoloska Drzava, Drzava bez vojske i Drzava sa vrhunskim postovanjem ljudskih prava i sloboda.