Šćepan Mali

[Ćipur]

20. septembra 1767.

Na zboru glavara u Ćeklićima potvrđen je za gospodara Crne Gore Šćepan Mali. Tom prilikom objavljeno je da je on bez sumnje ruski car Petar treći. Sa tim se složio i Vladika Sava koji ga je lično pozdravio kao gospodara Crne Gore.
Šćepan Mali je odmah postao apsolutni gospodar, formirao lično gardu, sud od 12 glavara, zaveo rad i zadobio povjerenje naroda, ali ne i Mletačke republike, Osmanskog carstva i Rusije koje su se trudile da ga likvidiraju, što im je uspjelo 1773. godine.

[Ćipur]

17. oktobra 1767.

Na opštecrnogorskom zboru na Cetinju potvrđena je odluka crnogorskih glavara sa skupa u Ćeklićima o, kako se tada vjerovalo, "dolasku ruskog cara u Crnu Goru". Šćepan Mali prihvaćen je za gospodara Crne Gore, - jer se predstavio kao ruski car Petar III.
Sa oduševljenjem je prihvaćen jer, nakon smrti vladike Vasilija, nije bilo autoriteta koji bi sredio tadašnje prilike u zemlji.
Plemenska zakrvljenost, pljačke, otimačina, ubistva, patnje, stradanja, nevolje i nesreće kao da su tražile "cara spasitelja" koji će zavesti red i mir.
Pojavljivanje Šćepana Malog kao "božjeg glasnika i ruskog cara" kod naroda je stvorilo vjeru i poštovanje.

[Ćipur]

Ovaj razgovor sa ovim Petrovićem je u originalu bio objavljen u neđeljniku "Svedok".

http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=3534

,

[macijikasalj]

Meni je nekako ovo interesantan dio:

" Radilo se o veoma pametnom i izuzetno obrazovanom coveku, koji se drzao na distanci od naroda. Kad bi ga neko pitao ko je i sta je, on bi odgovorio: "Sto ispitujes tako veliku tajnu. Budi zadovoljan s tim sto cujes da sam ja Scepan Mali". Izgovarao je neke nepoznate reci, cije znacenje ni danas niko ne moze da objasni: "Rud danija tanija" ili "Pane Irudanija".
Nekome je govorio da je iz Trebinja, nekome da je iz Bosne, nekome da je Rajicevic itd.
Skrivao je samoga sebe.

[Ćipur]

NAUČNI SKUP NA CETINjU I U BRČELIMA


Traganje za istinom o životu Šćepana Malog


Cetinje - Iako je od tragične sudbine Šćepana Malog prošlo više od 236 godina, njegovo ime nikada nije smješteno u arhivske depoe, nije izbrisano iz istorijskog reda gospodara Crne Gore, ali nije ni adekvatno vrednovano, rečeno je na konferenciji za novinare koja je održana na Cetinju, povodom Naučnog skupa „Traganje za istinitim životopisom Šćepana Malog”, koji će se u nedjelju 18. oktobra održati na Cetinju i u Brčelama.

Naučni skup počeće u 10 časova u Brčelima, dok će u Kraljevskom pozorištu „Zetski dom” na Cetinju biti održana Svečana akademija i prikazan prvi crnogorski film „Šćepan Mali”. Najavljeno je da će na skupu, između ostalog, učestvovati dr Novak Kilibarda, akademik Mijat Šuković, dr Čedomir Bogićević, akademik Radovan Radonjić, profesor Sreten Zeković i drugi.

- Da brčeosko - crmnički period Šćepana Malog, odnosno njegovog vladanja Crnom Gorom, ne bi prepustili laičkoj vjetrometini udruženje Crmničana se potrudilo da oko ovog projekta okupi eminentne i kompetentne istoričare, teoretičare države i prava, njegošologe, kulturne antropologe, politikologe i intelektualce i da uz njihov nesporni doprinos pomjeri istorijsku faktografiju i o Šćepanu Malom i o Crmnici, kazao je Jovan S. Lekić predsjednik udruženja Crmničana „Crmnica”, koja je i organizator ovog skupa.

- Rasvjetljavanjem životnog puta ove znamenite ličnosti ispunjavamo dug ne samo prema njemu, nego i prema sebi, a ujedno i prema budućim generacijama, kazao dr Milovan Janković gradonačelnik prijestonice koja je, takođe, jedan od organizatora ovog naučnog skupa.


J.Đ.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...0-17&id=173077

[Ćipur]

Naučni skup „Traganje za istinitim životopisom Šćepana Malog” održan na Cetinju i Brčelima ukazao na istorijski značaj i vrijednost njegove vladavine


Veliki u svijesti i savjesti Crnogoraca


Brčeli - Iako je bio vladar relativno kratko vrijeme, činjenice kazuju da je njegovom vladarskom djelatnošću u političkom organizovanju crnogorskog društva ostvaren istorijski značajan i vrijedan rezultat i iskorak u odnosu na vrijeme kada je izabran za vladara, saopštio je akademik Mijat Šuković na simpozijumu „Traganje za istinitim životopisom Šćepana Malog” koji je održan u Brčelima, nekadašnjem sjedištu misterioznog crnogorskog gospodara.

Petnaestak eminentnih crnogorskih intelektualaca ponudili su odgovore na pitanja: ko je Šćepan Mali, ko ga je doveo na mjesto gospodara Crne Gore, kakva je njegova vladavina bila, otkud animozitet vladičanske kuće Petrović Njegoš prema toj istorijskoj ličnosti, zašto su velike sile bile protiv njegove vladavine, ko je stajao iza njegove likvidacije...

Analizirajući temeljne odlike uprave Šćepana Malog, dr Čedomir Bogićević ga je označio kao utemeljitelja strukturnih elemenata pravnog poretka crnogorske države.

- Šćepan Mali utemeljivač je organizovanog društvenog poretka zasnovanog na idejama vladavine zakona i ideje utvrđenog reda utemeljenog na odgovornosti po sistemu unaprijed predviđenih kaznenih sankcija, mira, kulture i prosvijećenosti crnogorskog naroda, kazao je Bogićević.

Akademik Mijat Šuković, istorijski značaj i vrijednost vladavine Šćepana Malog, nije bio sklon pripisivati silama ”višeg reda”.

- Ma koliko da je predstavljan kao ruski car, da je ličnost sa mesijanskom ulogom od boga opredijeljenom i dozvoljenom, vjerovatnije je da su ga, u jednom mučnom vremenu, Crnogorci prihvatili više kao izbavitelja iz nevolja, nego kao čarobnog Mesiju, izričit je akademik Šuković.

Akademik Radovan Radonjić je iznio niz činjenicu koje svjedoče da Crna Gora do danas nije bila u stanju riješiti brojna kulturno-istorijska pitanja na elementarno zadovoljavajući način.

- Mi danas nijesmo mogli pristupiti grobu ličnosti o kojoj govorimo, prvom svetovnom vladaru Crne Gore poslije Crnojevića, jer je crkva, usred slobodne Crne Gore i čestite Crmnice, bila zaključana, podsjetio je akademik Radonjić.

Sreten Zeković je u svom referatu osnovni smisao i značaj pojave Šćepana Malog sagledao u kontekstu istorijskog sukoba crnogorske svjetovne i crkvene vlasti. Jakov Mrvaljević je ukazao da period vladavine Šćepana Malog terba biti vrijedan pokazateljem superiornosti modela svjetovne nad teokratskom vlašću mitropolita. Akademik Đorđe Borozan je predstavio rezultate istraživanja koja je svojevremeno sproveo u inostranim arhivima tragajući za pravim identitetom Šćepana Malog.

Novak Kilibarda je skup posvećen Šćepanu Malom okarakterisao kao jedan od najznačajnijih događaja našeg vremena. Marijan Mašo Miljić istraživao je odnos Šćepana Malog i Stefana Zanovića. Borisav Cimeša je ukazao na mogućnost da je Šćepan Mali bio porijeklom Crmničanin. Učesnike skupa pozvao je da prema crnogorskim državnim vlastima upute inicijativu za podizanjem spomen obilježja u čast vladara koji je reformisao društveni poredak, odvojivši državu od crkve.


Svečana akademija na Cetinju

Nova stranica istorije


U okviru naučnog skupa „Traganje za istinitim životom Šćepana Malog“, na Cetinju je održana svečana akademija i prikazan prvi crnogorski film „Šćepan Mali“.

- Rečeno je da u istoriji nema suvišnih stranica. Znamo je da stranice istorije nijesu istovjetno napisane i ne znače isto. Znaće se da je ova što je upravo pečatamo nova, drugačija od ostalih i veoma važna. Onaj ko je bude čitao lako će na njoj uočiti u prvom redu naše duboko poštovanje i divljenje prema ličnosti Šćepana Malog, koliko je znano prvog crnogorskog svjetovnog vladara postcrnojevićke ere - rekao je profesor Radovan Radonjić na svečanoj akademiji.

Prema njegovim riječima „Šćepan je ludost svog (na)uma da pokaže da Crna Gora može i hoće nešto drugo, drugačije od onoga što su joj nametali „gospodari“ prije i poslije njega, platio upravo onim u čemu je takav naum nastao-glavom“.


V.S. - J.Đ.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...0-19&id=173134

[Ćipur]

Slovo o caru: Šćepan Mali



Isteklo je vrijeme kada se budućnost Crne Gore mogla, i smjela, projektovati na istorijskoj svijesti koja se formira na kojekakvim ideološkim konstrukcijama u službi tuđih interesa, odnosno mitovima i krivotvorinama, umjesto na naučno verifikovanim spoznajama povijesti vlastitog naroda i države


Suočimo se s istinama o prošlosti


Rečeno je da u istoriji nema suvišnih stranica. U nauci o istoriji, međutim, ima ne samo suvišnih, nego i „skrivanih“ i polupraznih. Jedna od ovih potonjih (polupraznih), pupunjava se upravo ovih dana u Crnoj Gori. Riječ je o iznošenju na svjetlost dana nekih u našoj istorijskoj nauci do sada uporno „apstrahovanih” podataka i ocjena o Šćepanu Malom, prvom crnogorskom svjetovnom vladaru postcrnojevićke ere. „Dodati” tekst na toj stranici, verifikovan na naučnom skupu, osim izraza dubokog poštovanja i divljenja prema Šćepanovoj ličnosti i djelu, sadrži i dvije važne poruke: onu, da Šćepan nije bio ni lažni ni strani car, već car kojega su stvorili sami Crnogorci, jer im je bio potreban da bi s njim na čelu, po ugledu na ostale evropske narode onog doba, uspostavili centralnu vlast i učvrstili državu, a time i stekli uslove da svoj život učine sigurnijim i boljim; i onu, da je davno već isteklo vrijeme kada se budućnost Crne Gore mogla, i smjela, projektovati na istorijskoj svijesti koja se formira na kojekakvim ideološkim konstrukcijama u službi tuđih interesa, odnosno mitovima i krivotvorinama, umjesto na naučno verifikovanim spoznajama povijesti vlastitog naroda i države.
U aktuelnoj crnogorskoj istoriografskoj priči o Šćepanu, doduše, ima uzgrednih zapisa da se njegova pojava poklapa s potrebom Crnogoraca da u zemlji uspostave red i mir. „Priznaje” se i to da Šćepan, „ne kršeći naglo dotadašnje plemenske navike i običaje, postavi temelj međuplemenskoj vlasti u Crnoj Gori”, koja je „u suštini značila isto što i državna vlast“. Ima prikaza stanja u zemlji, po Šćepanovom dolasku na njeno čelo, koji ovako glase: „Na zborovima se krvnici grle i opraštaju glave svojih najbližih. Ljudi mirno putuju, bez straha da će iza svakog kamena planuti osvetnička puška; niko ne plijeni tuđe krdo; za ličnu uvredu ne poteže se nož; lopovi kao da su prekonoć nestali. I sve to je stvoreno bez nasilja, bez kapi krvi”. Čak će i Šćepanu nenaklonjeni mitropolit-pjesnik kazati da „lažni car“ učinje „što niko ne moga otkad ove gore ponikoše”, tako da bi Crnoj Gori bolje bilo da je kuga svu ponese no „vremena prva da se vrate“.
Sve će to, međutim, biti (pro)tumačeno kao slučajnost - bilo zbog toga što Crnogorci, navodno, sve to ne rade iz uvjerenja da im treba nego zbog ljubavi prema Rusiji, bilo zbog toga što Šćepan, tobože, nije govorio i radio na osnovu „racionalnog posmatranja događaja i izvlačenja zaključaka na osnovu zbivanja”, nego „nošen” uvjerenjem „da ga je sam bog nadahnuo da tako postupi“. Pri tome, neće izostati ni ocjena da je Šćepanova pojava izazvala „dosta težak poremećaj u kontinuitetu upravljanja podlovćenskom Crnom Gorom“.
O kojem je i kakvom „poremećaju” riječ, i sa kakvim posljedicama po crnogorsko društvo i državu, istoriografija ništa ne kaže. Kaže, međutim, sam Šćepan, na dva načina - simbolički i stvarno. Simbolički, Šćepan kaže ono što je istorijska nauka propustila da učini, tako što potvrđuje: da u Crnoj Gori druge polovine 18. vijeka postoji razvijena politička svijest o prednostima sekularne vlasti nad teokratskom, odnosno uvjerenje da tek svjetovna vlast može donijeti zemlji boljitak (otuda i njegov relativno lak i brz dogovor s vršiocima duhovne vlasti o tome što je čiji posao); da crnogorska plemena koja Šćepan povezuje nijesu razbojničke družine organizovane isključivo po krvnom srodstvu, već uređene društvene zajednice sa relativno visokim kulturnim nivoom eksterne i interne komunikacije, u kojima individualne slobode nijesu u opreci sa socijalnom kohezijom i koje i bez pisanih regula imaju valjano uređen pravni život, usljed čega su sasvim spremne da prihvate organizaciju centralne vlasti i funkcionišu po normama koje ona utvrđuje; da se samo iz relikata nedovoljno razvijene svijesti (istorijske i naučne) može izvoditi zaključak da su Crnogorcima druge polovine 18. i prve polovine 19. vijeka više bile potrebne molitve i kletve nego racionalne ideje i dijalog; da 19. vijek u Evropi traži racionalnog državnika, a ne zakašnjelog rapsoda koji zakonitosti istorijskog procesa posmatra iz fatalističkog rakursa „strašnog suda” i „posljednjeg obračuna” što će uslijediti kad pijemont pravovjerja i pravednosti, s njim na čelu, stane „na biljegu” izazovima civilizacije.
Stvarno, Šćepan govori ono što je ostalo izvan „fokusa” istorijske nauke, tako što na djelu potvrđuje: da u Crnoj Gori nije „izvanjac”, već reformator iznikao iz njene potrebe da se, na kritici i prevladavanju datog, uzdigne do nivoa na kome može da riješava ne samo svoje povijesne zadatke, nego i aktuelne probleme opstanka i razvoja; da Crnu Goru ne smatra egzotičnim staništem primitivnih gorštaka, čiji je osjećaj za organizovanim političkim životom nestao zajedno s centralnom vlašću potonjih svjetovnih vladara, već društvenim i državnim prostorom koji, uprkos svim unutrašnjim tjeskobama i spoljnim pritiscima, poznaje i cijeni tekovine novog doba i spreman je da ove prihvati čim mu se ukaže prilika;da vjeruje u svijest i političku zrelost ljudi s kojima hoće da stvara drugačiji svijet, pa im se - umjesto da ih kinji i zavarava pričama o boljem životu koji će im neko drugi donijeti - obraća kao sebi ravnima odnosno kao subjektima društvenog preobražaja kojega zajedno treba da ostvare, dijeleći istu sudbinu.
To je razlog: što Šćepan, neophodni autoritet i legitimitet za ulogu koje se prihvatio ne gradi na pričama o izmišljenom vlastitom nobilitetu, nego na principu hic Rhodus, hic salta; što za svoj „trajni smještaj” ne bira Cetinjski manastir, jedini u ono vrijeme koliko-toliko bezbjedni i udobni objekat u Crnoj Gori, nego, zavisno od toga gdje mu to obaveze nalažu - čitavu Crnu Goru; što, mada je stvarni gospodar, ne gradi sebi dvor, da bi iz njega „uvjerljivije” vladao, nego zemlji put da bi unaprijedio njen razvoj; što svoju pismenost ne „troši“ na stvaranju vlastitog kulta, već na pisanje zakona i projekata za otvaranje škola; što ni lično, ni bilo čijim posredstvom, ne trguje ni stokom, ni žitom, ali limitira cijene i jednog i drugog, „da bi spriječio da trgovci ekonomski izrabljuju stanovništvo“; što utiče na Crnogorce da, zbog nasušno im potrebnog mira s Mlečićima i Otomanskim carstvom, prvi put od 1711. ne prihvate „bratsku ponudu“ da ratuju za tuđi račun; što za nepunih sedam godina više postiže u održavanju mira i poretka u zemlji i pokretanju narodne energije na rješavanju mnogobrojnih društvenih pitanja i problema, nego „gospodari“ prije i poslije njega na crnogorskom kormilu decenijama, mada nijesu imali više spoljnih neprijatelja nego on, niti su manje od njega bili skloni mistici i „čvrstoj ruci“.
Zanemarivanje svega toga, kao i mnogo drugog važnog za sticanje potpunije slike o Šćepanovoj ličnosti, spriječilo je istorijsku nauku čak i da „primijeti“, a kamo li da otvoreno kaže: da Šćepan nije došao na čelo Crne Gore da bi, prizivajući u pomoć duhove prošlosti, vratio ovoj slavu moćne feudalne države i tako postao „vladar kontinuiteta“ između „podlovćenske Crne Gore“ i njene dukljansko-zetske odnosno crnojevićke prethodnice, ili da bi je prikovao za fatazmagoričnu duhovničku ideju o vaskrsu davno i nepovratno propalog tuđeg carstva kao vlastitog pribježišta, već da bi u pukotinama svijesti i stvarnosti koja opstojava na reliktima etničko-religijskog fundamentalizma, otkrio puteve i afirmisao sredstva njene građanske emancipacije i razvoja; da se krucijalna razlika između ovoga „civila“ i „duhovnih stratega“ ogleda u tome što on pretpostavke za opstanak i napredak Crne Gore ne vidi u izvršenju „kosovskog amaneta“ i ostvarenju ruskog „pokroviteljstva“, već u njenom prestrojavanju na put evropske civilizacije novog doba;da je on bio car, u simboličkom i stvarnom smislu, upravo onoliko koliko je umjesto naloga apstraktnih „viših ciljeva“ slijedio logiku i interese crnogorskog stvarnog života, koji su i onda, kao i danas, bili neuhvatljivi i za najmaštovitiji tvorce kosmogonijskih mitova.
„Ludost“ svog (na)uma, da (po)kaže da Crna Gora može i hoće nešto drugo, više i bolje od onoga što su joj nametali njeni „gospodari“, tj. da nije ni božji ni ruski detašman nego država s vlastitim smislom i interesima, Šćepan je platio onim u čemu je takav naum nastao - glavom. Mi „ludost“ svog nauma da se suočimo s istinama o prošlosti svog naroda i države nećemo platiti ni glavom ni slavom, ali je možemo naplatiti otklanjanjem nekih krupnih predrasuda i zabluda koje nas i dalje sprječavaju da zbiljski zakoračimo u budućnost.

Pomjeranje s pozicije pukog incidenta

To što istorijska nauka i dalje baštini strategemu da bi već i sama pomisao na pomjeranje „epizode Šćepan“ s pozicije pukog incidenta, ili akcidenta, u inače srećnom i neprotivurječnom crnogorskom istorijskom hodu i prohodu, predstavljala jeres - nije samo njen već i naš problem. Jer, što više budemo oklijevali da je izvučemo iz prokrustovske dvorske postelje, duže ćemo ostati zakinuti za nasušno potrebnu bistrinu pogleda i na neke druge ličnosti i djela iz bliže i dalje prošlosti.

Radovan Radonjić

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...0-24&id=173372

[Ćipur]

Devastacija groba Šćepana Malog


Manastir Gornji Brčeli je bio sjedište crnogorske države za vrijeme crnogorskoga cara Šćepana Maloga u vremenu od 1767. do 1774. godine. U njemu je i sahranjen. Zato je svaka pa i najmanja devastacija ovog sakralnog kompleksa, njegovog groba ili ambijenta koji imaju iznimnu vrijednost za noviju crnogorsku istoriju, zločin- kaže publicista Stevo Vučinić

Manastir Gornji Brčeli, opština Bar, je osnovao vladika Danilo, početkom XVIII vijeka. Kompleks je obnovljen 1906.godine, a spomenik je III kategorije. Bez prethodno odobrenog projekta i bez učešća stručnih službi Zavoda i bez odobrenja Ministarstva uređenja prostora, u produžetku konaka sa istočne strane ozidan je novi objekat, čija je visina jednaka visini postojećeg konaka, sa elementima i materijalima neprimjerenim zatečenoj arhitekturi, stoji u nalazu vladine Komisije koja je posjetila ovaj manastir.
-Prvo treba reći da manastir Gornji Brčeli treba da bude spomenik prve,a ne treće kategorije - kaže Stevo Vučinić, objašnjavajući da je razlog taj što je on bio sjedište crnogorske države za vrijeme crnogorskoga cara Šćepana Maloga u vremenu od 1767. do 1774. godine. - U njemu je i sahranjen. Zato je svaka pa i najmanja devastacija ovog sakralnog kompleksa, njegovog groba ili ambijenta koji imaju iznimnu vrijednost za noviju crnogorsku istoriju - zločin - kategoričan je Vučinić.
-Ne treba, međutim, smetnuti s uma da je u njemu svojevremeno učestvovala i crnogorska država posredstvom svojih stručnih predstavnika iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture koji nijesu vodili nikavu brigu o njemu. Pošteno rečeno nijesu ga ni kao takvog prezentirali javnosti niti tražili propisani režim zaštite za njega. Dakle, ovaj spomenik treba da bude zaštićen kao takav odlukom crnogorske Skupštine i stavljen pod poseban režim zaštite, prezentiran javnosti, i on i ličnost kojom bi se, inače, ponosile i velike nacije. Mada, se Šćepanova iznimna uloga danas na žalost ne valorizuje vjerovatno zato što je on utemeljio crnogorsku državu i državnu organizaciju još u vrijeme kada su svi slovenski narodi, sem nas, u političkom smislu, spavali dubokim snom. Pa, stoga, velikosrpski nacionalisti i njihova crkva pokušavaju da zapriječe proces crnogorske samospoznaje u toku kojeg bi njegova ličnost zasijala svom snagom današnjim mladim crnogorskim naraštajima. Zato su i primijenili metod brisanja pamćenja o njemu na način što su manastir i njegovu okolinu devastirali, a njegovu ličnost, moguće i grob, zaklonili od pogleda javnosti- kaže Vučinić.

Tanja Knežević Perišić

http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=30015





REAGOVANJE


U crkvi Sv. Nikole je grob Šćepana Malog


U broju 325 Vašeg cijenjenog dnevnika od 26. 09. 2005. godine, na strani 5, pod naslovom ''Devastacija groba Šćepana Malog'', pogrešno su interpretirane neke istorijske činjenice kroz usta publiciste Steva Vučinića. Vučinić kaže:
''... Što je on bio sjedište crnogorske države za vrijeme crnogorskog cara Šćepana Malog u vremenu 1767. do 1774. godine.
U njemu je i sahranjen''.
Ove istorijske činjenice su tačne, ali se odnose na manastir Sv. Nikole u Donjim Brčelima, a ne u Gornjim Brčelima kako to kaže Vučinić. Ova greška premještanja manastira Sv. Nikole iz Donjeg Brčela u Gornje Brčeli prvi put je napravljena u jednoj veoma skromnoj sa dosta grešaka knjižici ''Crmnica-info'' čiji je autor Vladimir Nikaljević. Pravi namjernu grešku, jer se to drugačije ne može tumačiti kada na više mjesta u svojoj skalameriji tvrdi da se manastir Sv. Nikole nalazi u Gornjim Brčelima. Gospodin Nikaljević kao Gornjobrčeljanin dobro zna gdje se nalazi manastir Sv. Nikole, koji je, po predanju, sagradila Jelena Balšić početkom 15. vijeka. Pošto g-din Vučinić pravi istu grešku, prinuđen sam da dokazujem nešto što je dokazano i što zna svaki osnovac iz Brčela.Akademik CANU, pok. Pavle Mijović u knjizi ''Tipologija crkvenih spomenika Crne Gore'', Podgorica 1996, na strani 196. kaže: ''Donji Brčeli, Sv. Nikola 1981'', str. 160. ''Brčeli, Donji Manastir Sv. Nikole, na temeljima starog iz 15. vijeka, obnovljen u 16. vijeku i 1891...''Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Cetinje, rješenje o upisu u Centralni registar nepokretnih spomenika kulture, br.02-352 od 25.05.1994. godine u rubrici naziv piše ''Manastir Donji Brčeli'', a u rubrici mjesto ''Donji Brčeli, Bar''. Manastir Sv. Nikole smješten je u treću kategoriju.
Dr Jovan Vukmanović, ''Crmnica antropogeografska i etnološka ispitivanja'', Beograd 1998, str. 345. kaže: ''U Donjem Brčelu po predanju, kraljica Jelena je podigla manastir Sv. Nikola koji je pripadao Sv. Nikoli na Vranjine (Sl.35)''.
Ova moja ispravka tako drastične greške uslijedila je i na zahtjev mojih Donjobrčeljana, koji se pitaju kako neko može preseliti jednu kulturno i istorijsku gromadu iz Donjih u Gornje Brčele.

Ilija Kopitović, Brčeli-Virpazar

http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=30941

[Ćipur]

IZ PRVE RUKE - SRETEN ZEKOVIĆ



Šćepan Mali: Sekularizacija i otpor

Suštastveno je riječ o dvije epohalne suprotne, ali i međusobno prožimane, uravnoteženo održavane duže istorijske tendencije u Crnoj Gori koje su se borile za prevagu i prevlašće. U njihovom sučeljavanju i opštenitom kontekstu potrebito je uočiti najdublji smisao i najveći značaj izuzetne, još uvijek misteriozne i neobjašnjene pojave Šćepana Maloga, koji je, po Njegoševoj konstataciji, „znamenitu epohu u Crnoj Gori i okolini učinio imenujući se ruskim carem”. To nije samo i bitno pitanje samozvanca, lažnoga predstavljanja, kolektivne psihologije mase i naivnosti Crnogoraca ili, kako Njegošev Teodosija Mrkojević u Š.M., zbori „huka glupoga naroda”, niti sukob familija ni dinastija, već dublje trzanje crnogorskoga bića oko uspostavljanja i ukorijenjivanja povijesno-društvene, duhovne i ideološko-političke vertikale ukupnoga crnogorkog političkog kursa.

Te protivne društveno-istorijske i političke struje mogu se pratiti, prepoznati i imenovati (i) kao nesklada i sukobljavanje crnogorskoga Principata i Vladikata, koji je ustvari u sebi protivrječni, paradoksalni vladičanski dinastički principat. Crnogorski Vladikat je vrlo posebit (ob)lik države i samostalne crkve, udvojeno jedinstvo (pretežno) svjetovne i crkovne vlasti utemeljene na „suverenitetu i vladavini naroda” oličena u vladici-gospodaru. To je, ustvari, unutrašnje, ali nedosljedno, (u)dvoj(e)no produženje Principata sa naglašenom zakonodavnom i našljednom vlašću vladika-gospodara, iznimnoj pojavi u svijetu, posebno u pravoslavlju. Bio je to sukob svjetovnoga (državno-nacionalnog) i crkovno-vjerskog, borba između naprednijeh evropskih tokova i konzervativizma carizma.

Pojava Šćepana Maloga je bila želja, izraz i potvrda, ali i uzmah, kaliranje prve, sekularne tendencije u Crnoj Gori. Njegoš sam zbori u ŠM kroz usta serdara Vukale „svak ga zove carem i željkuje”.

Nije Šćepan uznemirio okolna carstva i države ni nestao sa crnogorske političke pozornice radi toga što se lažno predstavljao kao ruski car, niti zato što je bio Mali, neznanac, izvanjac, nevješt, neznalica, što nije bio junak, no bitno zato što je odlučnije izvršio političku sekularizaciju crnogorskoga Vladikata, što ustvari znači, zacrtavanje samostalnoga crnogorskog političkog kursa i nezavisnosti. Zbog čega su bile docnije i tri zavjere protiv Svetoga Petra Crnogorskoga, koji je jedva izbjegao sudbinu Šćepanovu, a njegov vjerni tajnik Franćesko Dolči „platio glavom”, a kob Šćepanovu doživio knjaz Danilo Petrović, a zatim i kralj Nikola Prvi Petrović.

Pojava Šćepana Maloga je jako opominjujuće intenzivirala i ubrzala docnije Petroviće u smjeru koji je on aktivirao, utemeljio i zacrtao. Taj Šćepanov uticaj je bio toliko jak da je ostavio trajni trag na Petra Prvog i Petra Drugog Petrovića koji su, gore rečenu, borbu tendencija i sukob Principata i Vladikata, odnosno unutrašnjih elemenata „udvojenoga jedinstva”, tzv. „teokratije” prepoznali, po Šćepanovim formulacijama, kao terminološki autentični crnogorski sukob „crvenijeh kapa” i „crnijeh kapa”, odnosno između crnogorske svjetovno-državno-nacionalne, narodne, glavarske („crvenijeh kapa”), na jednom, i „kaluđerske”, crnomantijaško-crkovne, pećko-pravoslavne struje („crnijeh kapa”), na drugom boku.

Njegošev Šćepan Mali to zaoštrava do maksimuma kada upućuje igumanu Teodosiju Mrkojeviću i vladici Savi da mudruju, jer su se od njega „uplašili da će im uzeti vlast vrhovnu”, radi čega „predskazuju strašnu pogibiju/ Crnoj Gori i njenoj slobodi”.

(Autor je filozof, član Senata Prijestonice, predsjednik Crnogorskog kulturnog kruga)

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-23&id=175072

[Ćipur]

11. avgusta 1769.

Na putu za Crnu Goru Georgij Dolgorukov stigao je u Čanj i odatle se uputio Šćepanu Malom u Brčela. Sa sobom je nosio Manifest i Proglas Katarine II kojim je ruska carica Crnogorce pozivala na oružje protiv Porte, zajedničkog neprijatelja. Za uzvrat je obećavala vojnu i materijalnu pomoć Crnoj Gori. Dolgorukov je po dolasku na Cetinje, 17. avgusta, održao zbor koji nije podržao zahtjeve ruskog dvora.

[Ćipur]

22. septembra 1773.

Šćepan Mali je ubijen na spavanju od svog sluge - Vladar Crne Gore koji se lažno predstavljao kao ruski car Petar III ubijen je u postelji, u snu. Počinilac ubistva po nalogu Turaka bio je Šćepanov sluga, porijeklom Grk. Šćepan Mali, čije porijeklo još uvijek pouzdano nije utvrđeno, u Crnu Goru je došao kao travar, a potom se sam proglasio za ruskog cara (koji je ubijen 1762) i na zboru u Ćeklićima, oktobra 1767, bio prihvaćen za vladara. Tokom kratke vladavine, izmirio je zavađena crnogorska plemena, uveo prvi stalni sud, počeo popis stanovništva i imovine i krčio puteve (jednom prilikom zadobio je teže povrede od eksplozije mine). Prvi put od perioda Vladikata, odvojio je svjetovnu od duhovne vlasti. Sahranjen je u crkvi Sv. Nikole u Brčelima, u Crmnici, gdje je inače boravio od 1768. do smrti.

[Ćipur]

Dnevnik ruskog kneza Dolgorukova koji je 1769. posjetio Crnu Goru u namjeri da ispita ko je Šćepan Mali, prvi put je objavljen u časopisu „Godišnjica Nikole Čupića“ 1889. godine. Faksimilno dnevnik kneza Dolgorukova koji je objavljen u tom časopisu. Izuzetno istorijsko svjedočanstvo!

11. avgusta 1769.

Na putu za Crnu Goru Georgij Dolgorukov stigao je u Čanj i odatle se uputio Šćepanu Malom u Brčela. Sa sobom je nosio Manifest i Proglas Katarine II kojim je ruska carica Crnogorce pozivala na oružje protiv Porte, zajedničkog neprijatelja. Za uzvrat je obećavala vojnu i materijalnu pomoć Crnoj Gori. Dolgorukov je po dolasku na Cetinje, 17. avgusta, održao zbor koji nije podržao zahtjeve ruskog dvora.

[Ćipur]

26. oktobar 1768.

Šćepan Mali, koga su Crnogorci prihvatili za vladara vjerujući da je on ruski car Petar III, predvodio je crnogorsku vojsku u bici protiv Osmanlija na Čevu. U tom okršaju odnio je značajnu pobjedu koja je donekle vojnički rehabilitovala Šćepana Malog poslije poraza crnogorske vojske u ostroškom klancu i njegovog bjekstva nakon te bitke.

[Ćipur]

19. novembra 1767.

Nedugo nakon što su Crnogorci prihvatili za vladara Šćepana Malog, osobu koja se predstavljala kao ruski car Petar III, jedan crnogorski knez zapisao je kako je „Bog narodu dao za pratnju najmanjeg Stefana, koji je umirio zemlju od Trebinja do Bara, bez užadi, bez galija, bez sjekira i zatvora”.