Prvo (da ne bih dobijao prozivke zbog toga) da se ogradim za nekoliko stvari: vaterpolo generalno ne gledam (ispratim nase u polufinalima i finalima velikih takmicenja kad dodju do tog nivoa), jer mi je generalno dosadan (ne bacam hejt, cisto kazhem da je meni tako). O vaterpolu mnogo ne znam-stoga necu komentarisati igru, utakmice, taktike i ostalo. Nisam sve ni pogledao-gledao sam nase protiv Srbije drugo poluvrijeme i sinoc citavu utakmicu (gledao bih i protiv Italije vjerovatno ali me putovanje sprijecilo).
Medjutim, moram prokomentarisati nekoliko drugih stvari. Prvo, vidim da se sveopshta mrznja baca na madjarskog golmana. Nije mi jasno zashto, jer je to covjek koji se ponasa apsolutno prikladno i upravo onako kako treba da se ponasa igrac finala svjetskog prvenstva, bilo kog sporta. Taj momak radi posao koji radi najbolje na svijetu, toga je savrseno svjesan i to i pokazuje=pravi profesionalac. Iskreno, bio bih veoma srecan kad bi se nashi ponasali onako, bilo koji sportisti.
Drugo, CG jeste mala zemlja, ali je, koliko znam, u vaterpolu velesila. Izmedju nas, Srba, Hrvata, Madjara, ponekad Italijana, Amerikanaca i Shpanaca odlucuju se sve medalje. Kao velesila treba da se i ponasamo-a sportske velesile se ponasaju tako da se na svakom takmicenju zadovoljavaju samo prvim mjestom. Konkretno, tim se u ovom slucaju tako i ponasao-ali cjelokupna javnost nije. Nasa javnost je puna gubitnickog mentaliteta i olako se zadovoljava manjim. Konkretno, kad su izborili polufinale ovdje je bilo slavlje kao da su osvojili 4 olimpijade-iako nisu jos ni medalju bili osvojili. Kad su izborili finale najavio se docek gromoglasno. Dragi moji, doceci se najavljuju i organizuju posle takmicenja, a ne dok traje. Javnost mora da tjera sportiste da streme ka najvecem, ka pobjedi i prvim mjestima, uvijek. Rezultatski pritisak je pozitivna stvar-on tjera igrace da izvuku poslednje atome snage iz sebe, sve shto imaju i potcine to samo jednom cilju-da pobijede. To je ovdje izostalo-igraci su za navijace i medije posle 1/4 finala vec osvojili zlato i takva percepcija javnosti im je odnijela dobar dio motiva i koncentracije u finalu.
Naravno, srebrna medalja jeste uspjeh-to niko ne spori, ali o tom uspjehu je trebalo pricati posle finala. Dok god moze da se osvoji zlatna-srebro nije uspjeh niti je dovoljno. Evo nekoliko primjera iz zhivota-biste li bili zadovoljni da konkurisete za radno mjesto i 3 dana prije konkursa vam neko saopsti da ste od 16 kandidata drugi na listi? Ili, zamislite da je u trci za atomsku bombu SAD "osvojila" drugo mjesto (a Njemacka prvo)-vjerovatno se ovo prvenstvo ne bi ni igralo. 
Jesu li navijaci Real Madrida zadovoljni sto je njihov tim osvojio srebrnu medalju u shpanskoj Primeri? Naravno da nisu. I zbog svega ovoga nije se trebalo postaviti kako se postavilo-vec motivisati tim i managera maksimalno za poslednju i najvazniju prepreku.
Ponavljam, ja nisam ekspert za vaterpolo-ali znanje drugih sportova mi dozvoljava da uocim kad jednom timu ocigledno fali koncentracija. To je bio slucaj sa nasima sinoc. Jer kad ti igrac 3 puta dodje na gol liniju i da gol (protivnicki), kad 10 shuteva pucash pravo u protivnickog golmana i kad ti se 90 posto napada svede na dodavanje 2 spoljna igraca (ne znam kako se zove pozicija-oni najudaljeniji od gola)-jasno je da je upravo problem koncentracija i motivacija. A mislim da je javnost odnijela dobar dio toga ovaj put. Ne sporim, ponavljam-naravno da su momci zasluzili docek i da je drugo mjesto uspjeh-ali se sve to radi posle takmicenja. Dok traje-"Vincere non e importante, e la sola cosa che conti-shto bi rekao Boniperti.
Deserve's got nothing to do with it.
Reply With Quote
Originally Posted by desert de Lleó
Bookmarks