OKTOBAR JE MJESEC U KOJEM SVIJET SVAKE GODINE SAZNAJE IME NOVOG DOBITNIKA NOBELOVE NAGRADE
Stokholmski akademici u potrazi za “čudakom”
Kada, a to se po uobičajenom ritualu dešava svakog trećeg četvrtka u oktobru, bude saopšteno ime novog laureata najprestižnije planetarne nagrade za književnost, knjiški crvi možda će se smješkati preko svojih zamagljenih naočara, ili će gunđati sa psovkom na usnama. No, dobitnik će biti jedan (doduše, ponekad se dešavalo da budu i dva), a odluka će, kao i uvijek, biti - neopoziva.
Koga će odabrati Švedska kraljevska akademija, po jednima branitelj standarda kvaliteta, po drugima hrpa izlapjelih snobova, teško je znati, jer je uži izbor imena, od kojih će samo jednome pripasti suma nešto veća od milion eura, ljubomorno čuvana tajna.
"Nobelov odbor je vrlo dobar u biranju najneočekivanijih imena. Ne sumnjam da će nas opet iznenaditi", kaže Frederik Tigstrup, profesor književnosti iz Kopenhagena.
Politička klima nezaobilazna je u spekulacijama o pobjedniku. Rat u Iraku stvorio je lobi koji pledira za dobitnika iz arapskog svijeta: sirijski pjesnik Adonis favorit je kladioničara kojeg slijede takođe pjesnici Ko Un iz Južne Koreje i “stari” kandidat Tomas Transtremer iz Švedske.
I ranije je, u brojnim slučajevima taj politički momenat donosio prevagu određenim, ponekad sasvim iznenadno izabranim autorima - od ruskih disidenata poput Bunjina, Solženjicina i Brodskog, pa do tajminga izbora - koji se u slučaju Česlava Miloša (1980) podudario sa političkim previranjima u njegovoj domovini. Naravno, riječ je o izuzetnim stvaraocima koji su zasluženo postali nosioci ovoga priznanja, ali, ako ništa drugo, određen politički kontekst nesumnjivo im je bio saveznik.
Opet, brojni pisci bili su, osobito u posljednjih pedeset godina diskvalifikovani zbog sopstvenih konzervativnih ili desničarskih političkih uvjerenja. Tako Nobela nije dobio vjerovatno najveći pjesnik dvadesetoga vijeka Ezra Paund, a zaobiđeni su i velikani poput Selina ili Jingera. Opet, prema mišljenju Nobelovoga žirija Krleža je bio previše lijevo, Moravija previše zabavan, Darel previše senzualan, Džojs pre radikalan, Borhes previše desno... Uz to je postojala i ta mistifikacija o njegovom identitetu od koje su u Stokholmu zazirali, čak i kada je dokazano da je bila riječ o novinskoj izmišljotini francuskih ljevičara.
Naravno, posljednje decenije su snažno afirmisale i takozvani “geografski faktor” - tom momentu mogao bi, bar djelimično, da zahvali i srpsko-hrvats-ko-bosanski nobelovac Ivo Andrić. Dag Hamaršeld je, izvještavajući komitet o kandidatima sa Balkana napisao - “Andrić nije baš nezaobilazan, ali, u tom dijelu svijeta nemate boljega”. Prva nigerijska (Vole Šojinka 1986), kineska (Gao Singđen, 2000), mađarska (Imre Kertes, 2002), portugalska (Saramago, 1998), arapska (Egipćanin Mahfuz, 1988), češka (Jaroslav Sajfert, 1984), australijska (Patrik Vajt, 1973), Nobelove nagrade makar dijelom imaju da zahvale i tom momentu - očita je namjera akademika da Nobel pokrije što veći dio svijeta, i sve kontinente - umjesto manira uobičajenog sve do šezdesetih godina prošloga vijeka, kada je najveći dio nagrada išao u najmoćnije svjetske književnosti - francusku, američku, njemačku, englesku, rusku, špansku, italijansku, poljsku... uz razumljivu naklonost za domaću, švedsku književnost.
Borhes, jedan od najneopravdanije zaobiđenih, govorio je, samo djelimično u šali, da je ta nagrada već odavno, “više stvar geografije, nego književnosti”.
Posljednjih pet godina novinari su na akademijinoj svečanosti pozdravljali objavu dobitnika sarkastičnim uzvicima: "Napokon!" Navodno je prvi uzvik izašao iz usta švedskog novinara Gerta Filkinga kao protest zbog "intelektualne snobovštine".
"To je literarni Oskar koji prenose televizije širom svijeta, ali oni uvijek odaberu najvećeg čudaka od svih mogućih", kaže Filking.
I dok su sami Austrijanci bili iznenađeni pobjedom Elfride Jelinek prošle godine, dobitnici su inače vrlo često proglašavani "opskurnima" samo zato jer dolaze izvan mejnstrima širom svijeta prevođenih anglofonih autora.
Akademijin moto - Duh i Ukus - uglavnom rezultira barem podizanjem obrva još od utemeljenja Nobelove nagrade za književnost 1901. godine.
Dobitnici u posljednjih deset godina bili su i Kinez, Poljakinja i Mađar. Neki od njih, poput pjesnika Gao Singđena, nijesu čak ni čitani u vlastitoj domovini. Drugi, poput Kolumbijca Gabriela Garsije Markesa, već su bili svjetski poznati autori kad im je nagrada, napokon, dodijeljena.
Šef Akademije Horas Engdal suprotstavlja jasan interes iz zemalja s raznolikim čitalačkim ukusima površnosti Britanaca i Amerikanaca, koji uglavnom čitaju vlastite autore.
"Vjerojatnije je da francuski ili njemački čitalac, pisac ili kritičar, ima veću mogućnost dijaloga o književnostima koje je Gete svojevremeno nazvao Weltliteratur (svjetska literatura)", rekao je Engdal za Rojters.
Ne sviđa mu se ni poređenje s Oskarom, jer je, po njemu, "Nobelova nagrada mnogo vrednija i duže se pamti".
"Draža mi je staromodna ceremonija Nobela, s kraljem i kraljicom te profesorima u frakovima od blještavila plastičnih operacija koje su osnovno obilježje Oskara".
Odbor za selekciju često je bio optuživan i da preferira lijevo orijentirane autore, što Engdal takođe opovrgava.
Frank Nuši, urednik književnosti u pariskom Le Mondeu, kaže da je izbor prečesto politički korektan.
"Volio bih biti iznenađen... ma, hrabrom gestom. To ne znači nagraditi uzbečkog pjesnika ili romanopisca kojeg ćemo tek otkriti kroz nagradu, nego nekog ko neće nužno biti smatran pogodnim za Nobela", rekao je francuski novinar.
On bi nagradu rado vidio u rukama američkog romanopisca Filipa Rota ili izraelskog autora kao što je Aron Apelfeld.
Nakon što je Jelinek prošle godine dobila nagradu, konzervativni američki Weekly Standard grmio je o "ozloglašenim snobovima" iz Akademije koji su nagradu opet dali "nepoznatom i nepriznatom ljevičarskom fanatiku".
Iako je primjedba o ljevičarskim laureatima ponekad na mjestu, ne smiju se zanemariti konzervativne ikone, kao što su Radjard Kipling, apologeta britanske imperijalne slave i Vinston Čerčil, legendarni premijer i jedan od pobjednika iz Drugog svjetskog rata, nagrađen 1953 za svoje monumentalne memoare o ratu.
A ako se krene još malo desnije, norveški dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1920, Knut Hamsun, kasnije je osuđen zbog saradnje s nacistima tokom Drugog svjetskog rata.
No, najkontroverzniji izbor bili su 1974. Šveđani Ejvind Jonson i Hari Martinson, i to ne zato jer su pobijedili u konkurenciji s Grejemom Grinom, Solom Belouom i Vladimirom Nabokovim, nego zato što su bili - članovi Nobelovog odbora.
(Priredi-la K.V.)
SIRIJAC ADONIS FAVORIT
Za dobitnika koji će biti objavljen 6. oktobra, favorit kladioničara Ladbroksa je Adonis s razmjerom 2:1, no, i neki poznatiji pisci, kao što su američka spisateljica Džojs Kerol Outs ili najpopularniji moderni češki pisac Milan Kundera, takođe su među prvih osam mogućih dobitnika, sudeći prema kvotama ove kladionice.
Visoko su kotirani i Albanac Ismail Kadare, snažno podržan od Francuske, po mnogima sljedeći nobelovac sa Balkana, zatim Holanđanin Sejs Notebom, dok su “tradicionalni” ruski kandidati (sa podužim stažom) dva Andreja - pjesnik Voznesenski i prozaik Bitov.
Bookmarks