rekli su o ljubavi;citati,odlomci....;)

[vikky]

Sve te rijeci ponavljane svake veceri razlicitim djevojkama sa zadivljenim pogledom djeteta koje otvara paket s poklonom. Promjena navodi na ponavljanje. Ostati s istom, paradoksalno, omogucuje inovacije. Don Juani nemaju mašte. Misli se da je Casanova stahanovac, dok je on zapravo lijencina. Jer uzalud mijenjaš ženu, ostaješ uvijek isti muškarac, privrženik linije manjeg otpora. Ostati zahtjeva više talenta.

F. Beigbeder

[vikky]

-Ne diraj me – rekla je. – Molim te, nemoj me dirati.
-Što je?
-Ne mogu to podnijeti.
-Ah, Brett.
-Nemoj. Moraš znati kako mi je. Ne mogu podnijeti, i to ti je. Ah, dragi. Molim te, shvati!
-Zar me ne voliš?
-Da te ne volim? Naprosto se sva rastapam kad me dotakneš.
-Zar mi tu ne možemo ama baš ništa?
Sad se opet uspravila. Obgrlio sam je i ona se na mene naslonila i bili smo posve mirni. Gledala me u oci onako kako samo ona zna gledati, tako da se covjek mora pitati da li ona zapravo išta vidi vlastitim ocima. To su oci, koje bi gledale i dalje nakon što sve druge oci na svijetu prestanu gledati. Gledala je kao da na svijetu nema nicega što ona ne bi jednako ovako gledala, a zapravo toliko se stvari bojala.
- I zbilja ne možemo napraviti ništa – rekao sam.
-Ne znam – rekla je ona. – Ne bih nikako htjela da opet jednom prodem kroz citav onaj pakao.
-Bolje da se držimo daleko jedno od drugog.
-Ali, dragi, moram te vidjeti. Nije to sve što ti možeš.
-Nije, ali uvijek tako nekako ispadne.
-Ja sam zato kriva. Mi uvijek skupo placamo sve što radimo.
Citavo to vrijeme gleda me u oci. Njene su oci imale razlicite dubine; katkad su djelovale savršeno plošno. Sada se moglo gledati u njih do dna.

[my name is ...]

Zaljubiti se znači – voljeti podudarnosti, voljeti znači – zaljubiti se u različitosti; zaljubljenost nije osjećaj koji dijelimo jer još ne postoji neko s kim bismo ga dijelili. Ljubav je, naprotiv, promišljen i skupocjen proizvod; ljudi traže partnera kao rješenje svojih problema. Misle da će ih blizak odnos izliječiti od tjeskobe, dosade, nedostatka smisla.

[Artemis]

Svako ubija onog koga voli,dobro slusajte sto vam kazem...
Neko gorkim pogledom,neko rijecju laskavom
Kukavica poljupcem,hrabar macem.
Neko ubija voljenog dok je mlad,neko dok je star
Neko ga zadavi rukama zudnje,neko rukama od zlata
Milostivi ubija nozem jer se tijelo brze hladi...
Neko voli premalo,neko voli previse,neko kupuje a neko prodaje
Neko ubijajuci pusti suzu,a neko i ne trzne
Jer svako ubija onog koga voli,al svakoga to ne ubije.

[_Ingrid_]

- Oprosti.

Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.

[my name is ...]

"Ljubav je uvek nova nije vazno da li volimo jednom, dvaput, deset puta u zivotu-jer se stalno suocavamo sa situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas moze odvesti u pakao ili u raj, ali ona nas uvek negde odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je osnovna hrana naseg postojanja. Ako je uskratimo sebi, umrecemo od gladi gledajuci zudno u drvo zivota, a necemo imati smelosti da uberemo plodove. Treba traziti ljubav, ma gde ona bila, cak i onda kada to podrazumeva sate, dane, nedelje razocarenja i tuge. Jer onog casa kada krenemo u potragu za ljubavlju i ljubav takodje polazi nama u susret.
I spasava nas! "

[slana_cokolada]

Ljubav je kao i čokolada uvek spremna da se proba. Čeka samo ugriz i već ste njegovi. Poenta je da li ćete se prepustiti i uživati ili plašiti se šta će se desiti posle svakog zalogaja i pritom gubiti dragoceno vreme na strah umesto osetiti svaki delić u svakoj sekundi svega što ona donosi.
Ti si moja čokolada, ono što se ceni u svakom trenutku i malim sitnicama svakodnevnice, ti predstavljaš sve ono u čemu želim da uživam. U trenucima u kojima zastaje dah i svet prestaje da se okreće. Vreme u kome sve stoji osim tebe.

[my name is ...]

Ljubav se može samo doživjeti, pripovijedati o njoj znači odricati je se , ponižavati je. Ona je intimna i samo je dotle vrijedna dok je intimna, dok se o njoj ćuti.

Ivan Raos

Ljubav je jedna vrsta pijanstva. Kad čovjek prevali prvu, drugu čašu, otvori mu se apetit, javi žeđ, i onda sručuje čašu za čašom.

Branislav Nušić

Tesko je voljeti, jos teze ne voljeti, a najteze je naci voljenog koji te voli.

[POBR0]

Jednoga dana, svi se susretnu sa šumom kroz koju ne mogu proći. S planinom na koju se ne mogu popeti. Dok sam bio mlad, mislio sam da mogu šakama drobiti kamenje. Ali svatko jednoga dana naiđe na stijenu koju ne može zdrobiti. Znati unaprijed samo je teret kada ne možeš ništa promijeniti. Čovjek poludi od pitanja koja nemaju odgovor. Provalija između onoga što želiš i onoga što možeš zatvori se tek kad odustaneš od sebe samog ili kad se baciš na drugu stranu, po cijenu smrti.

[Oljce]

— Zdravo — rekao sam.
— Čekala sam te — odgovorila mi je.
Zagrlio sam je, naslonio glavu na njezino rame i počeo plakati. Ona me je milovala po kosi, a po načinu na koji me milovala, ja sam shvatio što nisam želio shvatiti i prihvatio što nisam želio prihvatiti.
— Čekala sam na mnogo načina — rekla je kada sam
malo suspregnuo suze. — Kao očajna žena koja zna da
njezin muž ne razumije njenu odluku i da je nikada neće
potražiti pa mora sjesti na avion i vratiti se samo da bi
ponovno pobjegla kada dođe nova kriza i vratiti se i pob
jeći i vratiti se...
Vjetar se smirio, drveće je slušalo što mi govori.
— Čekala sam kao što je Penelopa čekala Uliksa, kao
što je Romeo čekao Juliju, a Beatrice da je Dante spasi. Ovu
praznu stepu ispunila sam uspomenama na tebe, zajednič
kim trenucima, zemljama koje smo posjetili, našom sre-
ćom i našim svađama. Tada sam se osvrnula u prošlost, pogledala tragove svojih koraka i nisam te vidjela.
Patila sam. Bilo mi je jasno da sam krenula na put bez povratka, a kada takvo što činimo, preostaje nam samo ići naprijed. Posjetila sam nekog nomada kojega sam davno upoznala, zamolila ga da me pouči kako da zaboravim svoju osobnu priču i da me otvori prema ljubavi što me posvuda okružuje. S njim sam se posvetila izučavanju tradicije Tengri. Jednog sam se dana osvrnula oko sebe i ugledala tu ljubav u očima slikara Dosa.
Ništa nisam rekao.
— Bila sam shrvana, nisam vjerovala da ću ponovno
moći voljeti. On nije mnogo govorio, samo me učio rus
ki i govorio da se u stepi za nebo uvijek kaže da je plavo,
čak i kad je sivo — jer znaju da je iza oblaka nebo i dalje
plavo. Uhvatio me za ruku i poveo preko tih oblaka. Nau
čio me voljeti prije nego što sam ga zavoljela. Pokazao mi
je da moje srce služi meni i Bogu, a ne drugima.
Rekao je da će me prošlost uvijek pratiti, ali što se više oslobodim činjenica i usredotočim na osjećaje, shvatit ću da sadašnjost krije prostranstva velika poput stepe koja možemo ispuniti ljubavlju i životnim veseljem.
Objasnila mi je da se patnje javljaju kada očekujemo da nas vole kako mi to želimo, a ne kakva ljubav treba biti - slobodna, neobuzdana, da nas usmjerava svojom snagom i ne dopušta nam da stanemo.
Maknuo sam glavu s njena ramena i pogledao je.
— Voliš li ga?
— Voljela sam ga.
— Voliš li ga još uvijek?
— Misliš li da je to moguće? Da znam da ćeš doći, a
da volim drugoga, misliš li da bih još uvijek bila ovdje?
— Mislim da ne bi. Mislim da si cijelo jutro čekala da
se vrata otvore.
— Zašto mi onda postavljaš blesava pitanja?
Zbog nesigurnost, pomislih. Ali sjajno da je pokušala ponovno pronaći ljubav.
— Trudna sam.
U tom mi se trenu srušio cijeli svijet, ali trajalo je samo tren.
— Dos?
— Ne. Netko tko se pojavio i potom nestao.
Nasmijao sam se iako mi je srce pucalo.
— Ipak se ovdje, na kraju svijeta, nema što raditi —
rekoh.
— Ovo nije kraj svijeta — rekla je i nasmijala se.
— Ali možda je ipak vrijeme da se vratiš u Pariz. Zvali
su me s tvog posla, pitaju gdje te mogu naći. Žele izvješ
taj iz Afganistana i da podeš s NATO-ovim snagama.
Moraš im odgovoriti da ne možeš.
— Zašto ne bih mogla?
— Trudna si! Želiš li da dijete dobije negativnu ratnu
energiju?
— Zbog djeteta? Misliš li da će me to spriječiti da ra
dim? Osim toga, zašto se brineš? Ti nemaš ništa s ovim
djetetom!
— Nemam ništa s djetetom? Nisi li zbog mene ovdje
završila? Ili misliš da je to nevažno?
Izvadila je iz džepa svoje bijele haljine komadić tkanine umrljane krvlju i predala mi ga suznih očiju.
— Za tebe je. Nedostajale su mi naše svađe.

[Oljce]

Krajem tjedna morali su obustaviti istraživanje: »čuvari«, dobro odgojeni mladići i djevojke iz normalnih obitelji, pretvorili su se u prava čudovišta. Upotreba sile postala je svakodnevna, seksualna zlostavljanja »zatvorenika« postala su normalnom pojavom. Studenti koji su sudjelovali u projektu, i »čuvari« i »zločinci«, bili su toliko traumatizirani da im je dugo trebala liječnička pomoć. Projekt nikada nisu nastavili.
— Zanimljivo.
— Kako to misliš »zanimljivo«? Ovo o čemu govorim
iznimno je važno: čovjek je u stanju nanijeti zlo kad god
mu se pruži prilika. Govorim o svom poslu, o onome što
sam naučila!
— Upravo mi je to zanimljivo. Zašto se ljutiš?
— Ljutim? Kako mogu biti ljuta na nekoga tko me
nimalo ne sluša? Kako mogu biti ljuta na osobu koja me
ne potiče, već samo leži i bulji u zid?
— Jesi li danas štogod pila?
— Ti ne znaš odgovor ni na to pitanje, zar ne? Cijele
sam noći bila uz tebe, a ti nisi vidio jesam li pila ili ne?
Obraćaš mi se samo kada želiš da potvrdim nešto što si
rekao ili kada želiš čuti neku lijepu priču o sebi!
— Pa zar ne vidiš da radim od jutra i da sam mrtav
umoran? Zašto ne dođeš u krevet, sutra ćemo razgovarati?
— Zato što to radim već tjednima, mjesecima, zadnje
dvije godine! Pokušavam razgovarati, ti si umoran, odlazi
mo spavati, a razgovarat ćemo sutradan! A sutradan uvijek
iskrsne nešto drugo, novi je radni dan, večeramo, odlazi
mo spavati, a razgovarat ćemo sutradan. Tako provodim
život: očekujem dan kada ću te ponovno imati pokraj se
be dok se ne umorim i ništa više te ne tražim, dok ne stvo
rim svijet gdje se mogu skloniti kad god je to potrebno.
Svijet koji neće biti toliko dalek pa da ne izgleda da vo
dim o tebi neovisni život, ni toliko blizu da ne izgleda da
se zaliječeni u tvoj prostor.
— Što želiš da učinim? Da prestanem raditi? Da na
pustim sve što smo uz tolike napore ostvarili i pođemo na
krstarenje po Karibima? Ne vidiš li da volim svoj posao i
da nipošto ne namjeravam promijeniti život?
— U svojim knjigama govoriš o važnosti ljubavi, da su
pustolovine neophodne, govoriš o radosti borbe za svoje
snove. A koga to vidim pred sobom? Osobu koja ne čita
što piše. Osobu koja miješa ljubav i suživot, pustolovine
i nepotrebne rizike, veselje i obaveze. Kamo je nestao muškarac za kojeg sam se udala, muškarac koji je slušao što mu govorim?
— Kamo je nestala žena kojom sam se oženio?
— Ista ona koja ti je uvijek pružala podršku, poticala
te i voljela? Tijelom je prisutna, promatra kanal Singel u
Amsterdamu, mislim da će ostati uz tebe do kraja života.
Ali duša te žene je pred vratima ove sobe, spremna je otići.
— Zbog čega?
— Zbog proklete rečenice »razgovarat ćemo sutra«. Je
li to dovoljno? Ako nije dovoljno, sjeti se da je žena koju
si oženio voljela život, bila je prepuna novih zamisli, vese
lja i želja, a sada je na dobrom putu da postane domaćica.
— To je smiješno!
— U redu, to je smiješno. Glupost! Nevažno je, oso
bito kad se sjetimo da imamo sve, uspješni smo, imamo
novca, ne razgovaramo o mogućim ljubavnicima, već smo
prošli kroz ljubomoru. Osim toga, toliko je gladne djece
na svijetu, ratova, bolesti, uragana i tragedija što se zbiva
ju iz trena u tren. Na što se mogu požaliti?
— Ne misliš li da je vrijeme da dobijemo dijete?
— Na taj su način svi bračni parovi rješavali svoje pro
bleme: rodili su dijete! Ti si oduvijek trebao svoju slobodu,
govorio da djecu moramo još malo odgoditi, zar si se pre
domislio?
— Mislim da je sada vrijeme.
— Zaista nisam mogla više pogriješiti! Ne, ja ne želim
tvoje dijete — želim dijete muškarca kojega sam poznavala,
koji je imao snove, koji je bio uz mene! Odlučim li jedno
ga dana zatrudnjeti, bit će to s muškarcem koji me razu
mije, koji je uz mene, koji me sluša i koji me zaista želi!
— Ti si sigurno pila! Obećavam ti da ćemo sutra razgo
varati, dođi sada u krevet, molim te, strašno sam umoran.
— Dobro, razgovarat ćemo sutra. A ako moja duša,
koja je pred vratima ove sobe, odluči otići, to neće imati
velikog utjecaja na naš život.
— Neće otići.
— Već si dobro upoznao moju dušu; ali već godina ne
razgovaraš s njom, ne znaš koliko se promijenila ni koliko te o-
č-a-j-n-i-č-k-i moli da je saslušaš. Čak i ako je riječ o običnim
pitanjima, poput istraživanja na američkom sveučilištu.
— Ako ti se duša toliko promijenila, zašto si i dalje ista?
— Zato što sam kukavica. Zato što mislim da ćemo su
tra razgovarati. Zbog svega što smo zajedno izgradili i što
ne želim razoriti. Ili zbog onog najgoreg: navikla sam se.
— Donedavna si za to i mene optuživala.
— Imaš pravo. Gledala sam te, mislila sam da si to ti,
a zapravo sam to bila ja. Noćas ću moliti svom snagom i
svom voljom: molit ću Boga da mi ne dopusti da ostatak
života provedem na takav način.

[_senorita_]

Prvi snijeg, tiha priča, ludo djetinjstvo, paučinasta sreća, san o lijepom. Izvešću Tijanu, dugo ćemo hodati ulicama, koje će snijeg zatrpavati, pričaću joj o djetinjstvu, ne, govoriću joj koliko je volim i koliko se radujem životu. Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se bez razloga, smijaćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog!

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Prvi snijeg, tiha priča, ludo djetinjstvo, paučinasta sreća, san o lijepom. Izvešću Tijanu, dugo ćemo hodati ulicama, koje će snijeg zatrpavati, pričaću joj o djetinjstvu, ne, govoriću joj koliko je volim i koliko se radujem životu. Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se bez razloga, smijaćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog!

Je li ovio iz "tvrdjave" Mese Selimovica? davno sam je, Boga mi, citala, ima i 10 godina Sjecam se da sam se iznenadila time da je glavna junakinja...ni manje ni vishe nego Tijana Ali je knjiga extra!

Elem...na temu....

"Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.


Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naređuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti."



Tvrđava
Meša Selimović

[makica-pakica]

— Zdravo — rekao sam.
— Čekala sam te — odgovorila mi je.
Zagrlio sam je, naslonio glavu na njezino rame i počeo plakati. Ona me je milovala po kosi, a po načinu na koji me milovala, ja sam shvatio što nisam želio shvatiti i prihvatio što nisam želio prihvatiti.
— Čekala sam na mnogo načina — rekla je kada sam
malo suspregnuo suze. — Kao očajna žena koja zna da
njezin muž ne razumije njenu odluku i da je nikada neće
potražiti pa mora sjesti na avion i vratiti se samo da bi
ponovno pobjegla kada dođe nova kriza i vratiti se i pob
jeći i vratiti se...
Vjetar se smirio, drveće je slušalo što mi govori.
— Čekala sam kao što je Penelopa čekala Uliksa, kao
što je Romeo čekao Juliju, a Beatrice da je Dante spasi. Ovu
praznu stepu ispunila sam uspomenama na tebe, zajednič
kim trenucima, zemljama koje smo posjetili, našom sre-
ćom i našim svađama. Tada sam se osvrnula u prošlost, pogledala tragove svojih koraka i nisam te vidjela.
Patila sam. Bilo mi je jasno da sam krenula na put bez povratka, a kada takvo što činimo, preostaje nam samo ići naprijed. Posjetila sam nekog nomada kojega sam davno upoznala, zamolila ga da me pouči kako da zaboravim svoju osobnu priču i da me otvori prema ljubavi što me posvuda okružuje. S njim sam se posvetila izučavanju tradicije Tengri. Jednog sam se dana osvrnula oko sebe i ugledala tu ljubav u očima slikara Dosa.
Ništa nisam rekao.
— Bila sam shrvana, nisam vjerovala da ću ponovno
moći voljeti. On nije mnogo govorio, samo me učio rus
ki i govorio da se u stepi za nebo uvijek kaže da je plavo,
čak i kad je sivo — jer znaju da je iza oblaka nebo i dalje
plavo. Uhvatio me za ruku i poveo preko tih oblaka. Nau
čio me voljeti prije nego što sam ga zavoljela. Pokazao mi
je da moje srce služi meni i Bogu, a ne drugima.
Rekao je da će me prošlost uvijek pratiti, ali što se više oslobodim činjenica i usredotočim na osjećaje, shvatit ću da sadašnjost krije prostranstva velika poput stepe koja možemo ispuniti ljubavlju i životnim veseljem.
Objasnila mi je da se patnje javljaju kada očekujemo da nas vole kako mi to želimo, a ne kakva ljubav treba biti - slobodna, neobuzdana, da nas usmjerava svojom snagom i ne dopušta nam da stanemo.
Maknuo sam glavu s njena ramena i pogledao je.
— Voliš li ga?
— Voljela sam ga.
— Voliš li ga još uvijek?
— Misliš li da je to moguće? Da znam da ćeš doći, a
da volim drugoga, misliš li da bih još uvijek bila ovdje?
— Mislim da ne bi. Mislim da si cijelo jutro čekala da
se vrata otvore.
— Zašto mi onda postavljaš blesava pitanja?
Zbog nesigurnost, pomislih. Ali sjajno da je pokušala ponovno pronaći ljubav.
— Trudna sam.
U tom mi se trenu srušio cijeli svijet, ali trajalo je samo tren.
— Dos?
— Ne. Netko tko se pojavio i potom nestao.
Nasmijao sam se iako mi je srce pucalo.
— Ipak se ovdje, na kraju svijeta, nema što raditi —
rekoh.
— Ovo nije kraj svijeta — rekla je i nasmijala se.
— Ali možda je ipak vrijeme da se vratiš u Pariz. Zvali
su me s tvog posla, pitaju gdje te mogu naći. Žele izvješ
taj iz Afganistana i da podeš s NATO-ovim snagama.
Moraš im odgovoriti da ne možeš.
— Zašto ne bih mogla?
— Trudna si! Želiš li da dijete dobije negativnu ratnu
energiju?
— Zbog djeteta? Misliš li da će me to spriječiti da ra
dim? Osim toga, zašto se brineš? Ti nemaš ništa s ovim
djetetom!
— Nemam ništa s djetetom? Nisi li zbog mene ovdje
završila? Ili misliš da je to nevažno?
Izvadila je iz džepa svoje bijele haljine komadić tkanine umrljane krvlju i predala mi ga suznih očiju.
— Za tebe je. Nedostajale su mi naše svađe.

Odakle je ovaj odlomak???

[Artemis]

Šta umesto muškaraca ?
Dobro, evo uzmimo, na primer, da žene nemaju više nikakva posla sa muškarcima...,
Recimo da je došlo takvo vreme da se tako može i da je tako bolje!
Recimo!
E, sad me samo zanima - šta je to što mi žene dobijamo umesto muškaraca?
Evo, uzmimo šta bi to moglo da bude?
Da li su to mačke, kučići, štiglići, zlatne ribice - šta je to?
Drage moje, mi možemo da kažemo i da se složimo da muškarci nisu neke cvećke i premije.
Naprotiv!
Međutim, koliko ja znam, još nije izmišljeno ništa bolje
Muškarci su i ovakvi i onakvi - to je tačno! - ali, kakvi su da su oni su ipak muškarci a sve drugo su trice i kučine!

Ništa ne vredi.
Nego kad nestanu muškarci iz našeg života - najbolje je da nestanemo i mi!
Zajedno smo stvoreni, da zajedno živimo - pa ako to ne može da bude - molim, to znači da je došao kraj sveta!
Nemam ništa protiv!
A da se ja vodam s kučetom umesto sa muškarcem - izvinite!
Ili da čitam knjige umesto da razgovaram s nekim čovekom - to ne dolazi u obzir!
Dok se ne izmisli ništa drugo i bolje - moraćemo da ratujemo sa muškarcima.
I da ih volimo, i da ih mrzimo,kako kad......ali tek da su tu negde, blizu.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Citavog zivota shvatala sam ljubav
kao neku vrstu dobrovoljnog ropstva. To je laz: sloboda postoji jedino
kada je prisutna ljubav. Onaj ko se potpuno predaje, ko se oseca
slobodnim, taj voli celim bicem. A ko voli celim bicem, oseca se
slobodnim. U ljubavi niko nikoga ne moze da povredi; svako od nas je
odgovoran za ono sto oseca i ne mozemo drugog da krivimo za to. Niko
nikoga ne gubi, jer niko nikoga ne poseduje. To je istinsko iskustvo
slobode: imati najvazniju stvar na svetu a ne posedovati je."
(Jedanaest minuta)

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Vi ste svakako bili zaljubljeni, zar ne? I to više puta, jesam li u pravu?
Ali još uvek ne znate šta je to ljubav. Ne znate, tvrdim vam!
Desilo vam se da plačete celu noć? I da loše spavate ceo mesec?
Možda ste pisali pesme i pomalo se igrali idejom o samoubistvu?
Naravno, znam kako je to.
Ali to nije ljubav, ljubav je nešto drugo..."
Herman Hesse

[_Ingrid_]

Otac je imao dva sina. Jedan je bio uvijek tužan i zamišljen, bezvoljan i sam. Činilo se da ga ništa na svijetu ne može usrećiti ili bar malo oraspoložiti.

Drugom osmijeh nikada nije silazio sa lica. Vedar, stalno u jurnjavi, uvijek je pronalazio načina da bude radostan i oran za igru.

Ocu je ta velika razlika bila izvor brige, jer je smatrao da svijet nije ni mjesto vječne tuge niti stalne radosti. I odlučio je jednog dana da učini najviše što je mogao kako bi svoje dječake naučio da drugačije, uravnoteženije, gledaju na svet.

Napunio je dvije sobe različitim stvarima. U prvu, punu skupocjenih igračaka, najboljih slatkiša i šaljivih knjiga, poveo je svog uvijek tužnog sina.

-Pogledaj, zar nije divno? - upitao je mališana. Ali dječak je samo kratko pogledao sve te stvari, ovlaš otvorio poneku knjigu i mrzovoljno okusio kolač. A zatim je izašao iz sobe.

Otac je, razočaran i neveseo, uzeo za ruku svog drugog sina i odveo ga u sobu namjenjenu njemu. A ta soba je bila puna konjske balege – i ničeg više osim tog.

Dječak je lagano ušao u smrdljivu odaju, pogledao oko sebe, a onda se širok osmeh sreće pojavio na njegovom i inače uvijek nasmijanom licu.

- Zaboga, sine, pa šta je to ovde toliko lijepo da bi te učinilo još radosnijim?

Dječak je skočio, zagrlio oca i uzviknuo:

- Tata, ali tu mora da je negdje poni!

(prepričana priča iz filma „There must be a pony“ kod nas prikazanog pod naslovom „Tu mora da je negdje poni“, snimljenom 1986. godine sa Elizabet Tejlor i Robertom Vagnerom)

[my name is ...]

Kad čak i dvoje najintimnijih ljudskih bića shvate da među njima ostaje beskonačna distanca, mogu stvoriti divan život jedno uz drugo, uspiju li voljeti tu međusobnu udaljenost koja omoguđuje oboma da vide drugog u cjelini....

Gete

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

" Sto sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je zivot pruzao i sve jasnije sam shvatao gde treba traziti prave izvore radosti i smisla. Naucio sam da biti voljen ne znaci nista, a da je voleti sve, da je sposobnost da osecamo, ono sto daje vrednost i i lepotu nasem postojanju. Gde god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srecom, bilo je satkano od emocija. Novac nije nista, moc nije nista. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrecni. Lepota nije nista, video sam lepe muskarce i lepe zene koji su bili nesrecni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseca; bilo je bolesnika punih volje za zivotom koji su je negovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli muceni strahom od patnje.
Ali sreca je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i ziveo za svoja osecanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Lepota ne pruza radost onome ko je poseduje, vec onome ko ume da je voli i da joj se divi..."

Herman Hese

[my name is ...]

Savršena ljubav doista je rijetka... Zaljubljeni uvijek moraju imati prefinjenost mudrih, prilagodljivost djece, osjetljivost umjetnika, razum filozofa, smirenost svetaca, snalazljivost učenika i snagu samopouzdanih.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Savršena ljubav doista je rijetka... Zaljubljeni uvijek moraju imati prefinjenost mudrih, prilagodljivost djece, osjetljivost umjetnika, razum filozofa, smirenost svetaca, snalazljivost učenika i snagu samopouzdanih.

Elem...savrshenstva nema...


"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."

(D.Maksimovic)

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Jedne Nove godine, ne secam se vise koje, izadjoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je jos padao sneg i jelke bile prave, a ne plasticne.
Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbacenim sarenim kapama od kartona. Ucini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.

Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?

Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga vecernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sasivena od magle i paucine.
Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu drzala samo dva jedva vidljiva zlatna kaisica. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre. Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridrzavala je ovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.

Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?

Prosla je pokraj mene ne primetivsi me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzoticnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, ridja! Imala je ogromne tamne oci; u to sam siguran.

Zasto je napustila pre vremena novogodisnje slavlje? Da li je neko ko je te noci bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?

Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li mozda jedan od retkih nocnih setaca koji je imao srecu da je vidi licno?

Ili je to bila Snezana kojoj su dojadili pijani patuljci?

Ali, zasto je plakala?

Jesam li vec rekao da sam ovu pricu napisao samo zbog toga da je ona mozda procita i javi mi se telefonom?

Vec vise od petnaest godina razmisljam o tome zasto je plakala one noci."

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Sve moje ljubavi trajale su najviše sedam godina: kažu, telo se obnavlja svakih sedam godina. Uvek je predivno u početku. U sredini je još lepše. A na kraju ... zavisi od toga ko se prvi zasiti. Uvek je teško na kraju. Nikad nisam nekog volela, a da ga nisam još i "posle" volela. "Posle" ne postoji više ona povezanost glave s telom. Tad funkcioniše samo glava... Ali ipak nešto ostaje... nešto nalik na ožiljak. Ne u tužnom smislu te reči. Ostaje ožiljak koji nam služi na čast. Najlepše odlikovanje..."

[my name is ...]

-___-

Sa ljubavlju je isto kao i sa sjenkom; ako za njom trčiš dostići je nećeš nikada. No, samo joj okreni leđa i ona će te zauvijek pratiti.