rekli su o ljubavi;citati,odlomci....;)

[mok4]

"Nisam računao na njen ponos. Iznenadila me njena samosvjesnost, njena nadmoćna hladnoća, njeno potpuno vladanje sobom. Suviše je jaka, i isključiva, kao i ja, samo ne žuri da to pokaže, tiha je i uporna, uvjerena da će biti onako kako ona hoće. Njen otpor nije pobuna, već strpljivo zauzimanje položaja, ne za trenutak, već za dugo vrijeme. Možda bi najbolje bilo da je na tom zauzetom položaju ostavim samu, jer odjednom želim da što prije odem, ne volim poraze..."

[chloe]

To je jedina fotografija na kojoj smo zajedno. I zato sam je uramio jos onda, da je cuvam.
Iz nekih vaznih razloga ne mogu je okaciti, a iz nekih malih ne mogu se otkaciti i iscepkati je na sitne komadice.
I tako je tu, u ladici. Ni tamo ni ovamo.

[puppy]

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Nisam računao na njen ponos. Iznenadila me njena samosvjesnost, njena nadmoćna hladnoća, njeno potpuno vladanje sobom. Suviše je jaka, i isključiva, kao i ja, samo ne žuri da to pokaže, tiha je i uporna, uvjerena da će biti onako kako ona hoće. Njen otpor nije pobuna, već strpljivo zauzimanje položaja, ne za trenutak, već za dugo vrijeme. Možda bi najbolje bilo da je na tom zauzetom položaju ostavim samu, jer odjednom želim da što prije odem, ne volim poraze..."

You must spread itd...



"I znaj... Sinoć si bio moja želja, ona koju nisam rekla glasno, ona na koju sam pomislila brzo, toliko brzo da niko ne uhvati taj osmeh kad sam pomislila na tebe."

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Bože, kako sam samo voleo njenu kosu...
Provlačio sam prste kroz nju i pleo joj najružnije pletenice na svetu. Tad sam joj ukrao srce i crvenu gumicu za kosu, nikad joj nisam vratio nijedno od to dvoje."

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"...Od svega što sam izgubio u životu, najteži mi je gubitak jedne senovite ulice i džinovske vrbe koja se ogledala u Miljacki kod Pozorišne kafane; hrapava, izbrazdana kora drveta u koju sam kao mladić, dolazeći leti, urezao ime svoje prve ljubavi - šest slova iscurelih sa vrha peroreza, što su godinama, zajedno sa stablom, rasla i rasla, sve dok se nisu rasplinula i u mrkosivoj boji poprimila oblike zauvek iščezlog sna..."

[puppy]

"Kad se udala, poludio je. U bunilu prist'o da ga mati oženi jednom prekrasnom ženom, ljepoticom, koja je karijeru doktorice žrtvovala i otišla za njim preko Atlantika, sina mu rodila, kuću pazila, njega samo što ljuljala nije... Opet džaba. I žena je uvijek sve znala. Prvo da nije jedina, a drugo da voli samo Nju. Jest, samo Nju. Čak joj je rekao stihove pjesme Plavog orkestra: - Čovjek u životu ima dvije ljubavi - jedna mu kuha, a druga mu je sudbina." I. S. K.

[mok4]

“Presluso sam sekretaricu. Tri zadnje poruke su bile bez reči,no neke glasove i ne moram čuti da bih ih prepoznao…
Laku noć, ti mala Breskvo,kako si samo i mogla da pomislis da te neću prepoznati po načinu na koji zadržavaš dah?”

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"...Dodirnem pokislo sunce, stisnem zube i opsujem....

'Preboljeću te ja,
moje srce zna...
Preboljeću te ja,
pa makar mi trebala vječnost sva..'


Dodirnem pokislo sunce, stisnem zube i opsujem....

Operi se od mene, od imena mog...od dodira umornih.."

[mok4]

"Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Čarobnjacki me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primjećujuci pukotine."

[Oljce]

Vidim te kako piješ vodu iz fontane
sa tim dječijim plavim ručicama,
ipak ne, ruke ti nisu dječije…
samo su malene,
a fontana je u Francuskoj
tamo gdje si mi napisala posljednje pismo,
na koje sam odgovorio,
ne dobivši više nikad ni glasa od tebe. …Pisala si pisma sa suludim pjesmama o
ANĐELIMA I BOGU, veeelikim slovima,
i o tome kako si znala poznate face iz umjetnosti
i kako ih je većina spavala s tobom.
Odgovorio sam ti…, u redu je,
samo naprijed, živi sa njima,… i nisam ljubomoran
iako te ja nikad nisam dotakao, vidio….
Bila si mi blizu jedanput – u Nju Orleansu,
- par ulica daleko, ali te ne upoznah, ne dodirnuh.
… I tako si ti nastavila sa facama,
i pisala mi o facama
i, naravno, kako si provalila da ih
njihova slava više zanima nego prelijepa djevojka u njihovom krevetu
koja im se daje, a zatim se budi rano ujutru
da bi pisala, veeelikim slovima, pjesme o ANĐELIMA I BOGU.
…Rekoše nam da je Bog mrtav,
ali slušajući tebe posumnjah u to… Možda zbog VELIKIH SLOVA.
Bile su to najbolje pjesme koje sam čitao, a da ih je žena pisala,
i sve vrijeme sam davio izdavače, urednike,
“Štampajte je, luda je možda, ali i čarobna takođe.
Nema laži u njenom ludilu.”
…Volio sam te
onako kao što čovjek može jedino da voli
ženu koju nikada nije dotakao,
kojoj samo piše, i čuva njene fotke….
Možda bih te volio i više
da su došli dani u kojima bih sjedio u nekom sobičku
i savijao pljuge, slušajući zvuke tvog piškenja u kupatilu…
ali oni nikad nisu ‘došli’.
…Pisma su bivala sve tužnija.
“Ljubavnici” su te redom odjebavali.
Malena, odgovarao sam ti,
“Ti ljubavnici sve odjebu, sve sem sebe – prije ili kasnije.”
Nije pomoglo.
Pisala si mi da imaš “klupu za plakanje”
i da je pored mosta
i da je most preko rijeke…
…Kako dolaziš do te klupe svake noći
i oplakuješ sve one koje si voljela
a koji su te povrijedili, ostavili.
Pisao sam ti – ali odgovora nije bilo.
Prijatelj mi je javio da si se ubila
3 ili 4 mjeseca, nakon toga.
Da sam te upoznao, znam da bih te povrijedio,
…ili ti mene…
Najbolje je ipak ovako.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

-Uranio si...Putuješ ?
-Putujem...
-Na neko lijepo mjesto ?
-Prokletije, sve su to prokletije..Beznađe nastane čim zakoračim kroz ova vrata..oči se skupe u kap..
-Nigdje sreće ?!
-Ponekad, na tren, pojavi se osmijeh kraj puta... Pomislim da sam našao vjeru-lijek za patnju... Zaustavim se, pozovem ga pjesmom...Mjesto odgovora čujem samo jeku glasa svog... Sjene zavaraju čovjeka da ima nečeg, puste čežnju da slomi ono malo nade u grudima..
- Smiješan si ! Kad te slušam, pomislim da treba ugasiti budilnik, navući zavjese i ne izlaziti iz stana. Vidiš dragi moj, poderana usta nesreće naće te gdje god bio, makar se skrio u mišiju rupu..Nesreća te nađe i šapće laži da taština izdivlja, da preraste razum..i od aprila do novembra ne vidiš komadić sunca na vedrom nebu..
- Sve miruje ovdje kao kamenje, jedino mržnja zabijena u srce kao sječivo srlja iz zuba mrtvih ljudi...
- Šta ti znaš ? Skrojiš od duge šal i pustiš korak kroz razroke ulice.. Sretnom te učini obična šarena stvar... Možda je tako i bolje, nego biti ovakav...nakazan...
Vidiš ovo cvijetno polje ? Vidiš ove makove, ne možeš ih izbrojati ?! To su moje rane ! Kad me povrijede, zariju zelene očnjake u naivno srce, umjesto rane pojavi se crveni cvijet... Zato tišina!
Šta ti znaš kako je darovati želje dalekim vjetrovima i umjesto da si orao, ti umreš kao pas vezan za one iste snove kojih više nemaš !?
Putujem i putovaću samo zato što moram i zapamti: Jednom ću se sjetiti da nisam pas, ukrasću te od svih i odjedriti dalje od ovog beznađa! Nek ti onda neko drugi bude smiješan !

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Divno je kad progledamo, shvatimo šta hoćemo i nećemo. Ne odustatajem od sebe - on možda nije taj, ali ni ja više nisam ljuta.
Vuk - Dlaka - Ćud..!
Nije ni to. Nekad' je bio.
Kad' oprostimo u potpunosti prestanemo tražiti 'krive Drine'.
Udahnemo i krenemo dalje -
korak lak, misao lelujava...

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Što te nema ? Biserno je veče...Što te nema ?
Čuješ li glas srca mog ? Što te nema ?
Pjesma je utihla...i ne trebam je, ti si sve što želim...
Što te nema ? Da li je to znak da nema Boga ?
Pitao bih za tebe, ali koga?
Ćutim, pokrivam se zvijezdama bijelim....
Da li ima Boga?
Što te nema ? Skupio sam sva ljeta kao mrvice...
S ovim što ti pišem pljunuo sebi u lice..
Što te nema ?
Što te nema ?"

[mok4]

"Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje."

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Stari, mi smo prokleti...Umorne su naše zjenice..umivaju ih samo olujni oblici... Stari, mi smo iz drugog filma..iz boljeg vremena.... Da, da...crno-bijelog vremena...
Stari, niko za nas ne mari... kao da to nije dovoljno, još sam zaboravio miris kose njene...Kao da je mirisala na jagode ? Kao da me nekad volila?
Stari, u blatu smo..daleko od čista izvora...Kao da je mirisala na vanilu? Kao da je bila medena ?

Ima nešto u usnama koje vole....tope se kao prvi snijeg...Ima nešto u grudima koje žele...sladak je u njima zbijeg...

Moje tijelo propada, moje misli nestaju...duše odavno nemam...suzu ne puštam ni za čim, a ona neće da me sjeti... kako sam bio nježan.. kako sam je grlio...Kao da sam je volio ? Kao da sam je ljubio ?

Ovi puti, naši puti, stari moj..vode u dugu noć...i teško je, a još teže će biti...I priznajem tebi: volio sam je, volio...

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Voleo bih da znam kako da napisem uzdah. Jedan tamni, duboki uzdah. To sad strasno nedostaje na ovom mestu..

[Raquel]

Pri palačiNKama baron izjavi da je oženjen. "Moja supruga je divna žena sa mozgom deteta, telom grenadira i glasom kao cvrkut ptice. Nikad ne priča ništa što je vredno da se čuje, a sve to ispriča hiljadom ljupkih reči. Ima srce anđela i isto toliko duha. Bilo je vreme kad smo bili ludo zaljubljeni jedno u drugo. Brak nas je oboje izlečio od tog opasnog duševnog stanja."

On ponovo podiže čašu i zamišljeno ispi gutljaj šampanjca.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Od nekih stvari se nikad ne oporavis. Jednostavno ih, samo prezivis.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Čekao sam je svako jutro od 8,00 do 11,00 časova...u crnim bojama, u dvorištu podno Stare čaršiije.....Čekao sam je u daljinama tuđih zemalja, u istrulilim autobusima...Nije došla ni raskalašna, ni čista kao prvi dah... Da neće doć, nekako duboko u sebi, znah..


Čekao sam je više radi sebe, kao što djeca čekaju prve džanarke...Dio mojih želja, mora da snuje, da kaže: Sad će....Evo, tu je...mora da traži njene ruke...da brodi noću do njene luke...


Možda nekom drugom izgleda da ja nešto radim od 8 do 11 ..To je varka, ja čekam nju...Godine valjaju olujne oblake na obzorju, lupaju čežnju o prozore sjećanja..krv navire i pitam se: Da li sam trebao pristati na tuđe nježnosti ? Da li sam izgorio zalud mladost svu ? Ako je tako, taj ispit nisam položio, a popravnog nema....Ako je tako, ja nemam šta izgubiti.... nek se oluja slobodno sprema..


U čekanju su proletjela pokisla jata na Jug...pol se pomjerio par centimetara... okeani su nadošli... Nestali su heroji, ostale su samo žrtve..Mislim da sam propustio par odličnih pijanstava, priliku da napišem knjigu...da naučim svirati saksofon... da odaberem pogrešnu stranu u ratu...da nakrivim šubaru starom svatu...


U čekanju je prestala mirisati trešnja iznad rijeke... Počeo sam se stidjeti, što Boga neću vidjeti... Zvona su počela pratiti sve moje znane... govoriti da jedno jutro ni meni neće da svane...da je njeno oko, jezero preduboko...


Šta da vam kažem ? Čekao sam i čekaću je... nek ide do vraga sve...slobodno uperite prst, svako nosi svoj krst...i da znate: Neću se stidjeti, ako zbog nje Boga neću vidjeti...

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"...Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo .. ko zna zašto. I ta je tajna lebdela nad desetogodišnjim okeanom prošlog vremena, kao ukleta lađa..."

[PG Garage]

"Na svijetu ne postoji ništa ljepše nego što je ljubav udane žene. Nažalost, oženjeni muškarci takvu ljubav nikada ne susretnu."
"Nema iskrenije ljubavi, nego što je ljubav prema jelu."
"Sva ljubav na svijetu čezne da progovori, samo se ne usuđuje, jer je strašljiva! To je tragedija svijeta."
"Zli su ljudi oni koji ne znaju za ljubav i zato ne znaju ni za stid. Oni imaju snage tražiti ljubav - jer je ne trebaju i imaju hrabrosti nuditi je - jer nemaju što dati."
Preeeeeeeeeeeeeeeelijepooooooooooooo...

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"...Zrak miriše na krv, miriše na more..Pišem ti da pobijem ćutanje koje si započela. Jedan mali, obični oblak imao je nos tvoj, usne tvoje. Opsovao sam mu „sve po spisku“ jer me sjetio na tebe. Nestao je nad kulama budvanskim u pravcu Dubrovnika. Sutra ću za njim.

Ljubio sam te jutros rano u snu. Usne su ti bile hladne. Ne voliš me. Ne želiš me. Sobarica koja je upala u sobu pokraj tog što sam govorio da me ne uznemirava, da nisam sam, zatekla me samog i čudno pogledala...Vjerovatno je pomislila da je neko u kupatilu.

Uronjenih nogu u pijesak pišem danas..Vreo je..Tvoja bedra... eh, gdje su sad..Peče me pijesak, skoro kao tvoje jutrošnje odbijanje. Nude se za utjehu žene bijele puti i lošeg engleskog. Ruskinje. Šteta, nema tu Ane Karenjine, ove nove Ane neće skakati pod voz, ove skaču na stol diskoteke..."

[mok4]

"Pretvarajući se da si divlja, oterala si sve od sebe, i to si želela. Htela si da nađeš neku ispriku da svi te napuštaju. A onda si naišla na mene, kome je bilo zabavno to što si drugačija i malo luđa od drugih. Ja želim da ostanem i uživam u tvom divljaštvu. Šta ćeš sada? Našla si luđeg od sebe, izgleda…"

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Da te ne volim, ovo sunce bi bilo zlatnije i nebo bi bilo zvjezdano. Da te ne volim, noću bih lakše usnuo i ne bih gledao koja sve ulica nosi ime Nikole Pašića, a koji grad krije tvoje korake.
Čuvaš li bijelu haljinu ?

Odvoji se duša nekad od srca, od kosti, i pokuca na tvoja vrata. Pun mjesec. Crveni dan u kalendaru. Stojim dugo i osluškujem. Plačeš ? Zašto?
Da te ne volim.....

Dočekuješ li vozove, izbjegle putnike ?

Revolucije se sramežljivo vuku pod prozorom. Pomalo tužno, rekao bih.... čim ojačaju uzeće najmilije, prekriti sve mrakom.

Jesi primjetila da više nema lasta ? Možda zbog toga nema ni proljeća ? Kad smo kod tog čega više nema; Nema jorgovana, zumbula, dragih mi ljudi. Nema tebe.
Priznaću ti strah me da sam se toliko ogriješio da povratka nema. Strah me prazne postelje, tuđih mirisa. Strah me sreće. Ne plašim se boli, iza nje dolazi sreća, plašim se sreće jer bol je njen sljednik.

Da te ne volim, bio bih frajer i ne bih se obzirao na tebe. Da te ne volim, ne bih vukao sva sjećanja naša kao predugačak kaput.
Otkriću ti tajnu, prekasno je...prekasno...I ovu bol...I ovu samoću, mi je darovao Bog, pa što onda da tijelo drhti ?
Što da mi išta i znači, što te volim ?