"Prica se kako su se na zemlji nekada davno susrele sve ljudske osobine i osjecaji.
Ipak DOSADA je u tom neobicnom drustvu stalno zijevala. I kad je vec treci put zijevnula, LUDOST je, luda kao i uvijek, predlozila:
"Hajdemo se igrati zmurke!"
SPLETKA je znacajno podigla obrvu, a ZNATIZELJA je, u nemogucnosti da se suzdrzi upitala:"Kakva je to igra?"
"To je igra u kojoj ja pokrijem oci i brojim do hiljadu, dok se vi sakrijete. A kada izbrojim, krecem u potragu. Koji prvi bude pronadjen, zauzece moje mjesto u sljedecoj igri." Objasnila je LUDOST.
ODUSEVLJENJE je poletno zaskakutalo, dok se RADOST, gotovo bezuspjesno, trudila uvjeriti SUMNJU, koja nikome ne vjeruje u igri.
No bilo ih je jos nekoliko koji nisu zeljeli da se igraju....
ISTINA se pitala zasto bi se ona skrivala, kad ce je i onako na kraju pronaci.
OHOLOST je drzala da je igra odvratna (a zapravo ju je ljutilo sto zamisao nije bila njena). KUKAVICLUK nije zelio rizikovati.
"Jedan, dva, tri....." pocela je LUDOST brojati.
LIJENOST se sakrila iza prvog kamena na putu, VJERNOST je potrazila zaklon na nebu, a ZAVIST je chuchnula u sjeni USPJEHA, koji se sopstvenim snagama popeo na najvisi vrh stabla.
VELIKODUSNOST se gotovo nije uspjela sakriti jer joj je svako mjesto koje je pronasla izgledalo prekrasno za nekoga od njenih prijatelja. Kristalno jezero prepustila je LJEPOTI, hlad drveta SRAMEZLJIVOSTI, mekocu leptirovog leta ustupila je OSJECAJNOSTI,kretanje vjetrova SLOBODI...A sebi?!
Ipak, na kraju se i ona sklonila, i to u zraku Sunca.
SEBICNOST je, sto se, naravno, moglo i ocekivati, pronasla najudobnije mjesto na svijetu, idealno samo za nju. LAZ se sakrila na dnu okeana, a zapravo je bila iza duge. STRAST i POZUDA zavukle su se u jedan vulkan, a ZABORAV....Zaboravio je gdje se uopste sakrio, ali nije bitno.
Kad je LUDOST dosla do broja devetsto devedeset i devet, LJUBAV jos nije bila pronasla ni jedno mjesto za sebe, jer joj se svako cinilo zauzeto. Tada je ugledala prekrasan ruzicnjak i zavukla se medju crvene ruze.
Kad je LUDOST ibrojila do hiljadu i pocela traziti, prvo je, naravno, pronasla LIJENOST koja je bila iza najblizeg kamena. Potom je zacula kako VJERNOST na nebu s Bogom razgovara. STRAST i POZUDU osjetila je u podrhtavanju uznemirenog vulkana, a ZAVIST je pronasla cim je ugledala USPJEH.
SEBICNOST nije ni trebala traziti jer se sama otkrila bjezeci iz svoga skrovista, tacnije, iz osinjeg gnijezda. Trazeci dalje, LUDOST je dosla do kristalnog jezera i odmah otkrila LJEPOTU. SUMNJU je vidjela kako sjedi na jednom kamenu, otkrivsi se da ne bi morala nikome govoriti gdje se skrivala.
Doskora su svi bili pronadjeni. DAROVITOST je cucala u svjezoj, mirisnoj travi, TJESKOBA u tamnoj shpilji, LAZ ih je sve uvjeravala da je bila na dnu okeana (a virila je iza duge), ZABORAV je vec zaboravio da se necega uopste igrao....
LUDOST nikako nije mogla pronaci LJUBAV. Trazila ju je po cijelome svijetu,iza svakoga stabla, grma, cvijeta, na dnu svakoga potoka i na vrhu svake planine, a kad je vec skoro odustala pogled joj zastade na prekrasni ruzicnjak. Uzela je stap i poce razmicati ruze.
Odjednom je zacula bolan vrisak. Trnje se zabolo LJUBAVI u oci i silno je povrijedilo. LUDOST nije znala sto bi od jada. Izvinjavala se, plakala, molila da joj dopusti ida joj to nekako nadoknadi, a onda se sjetila......
Obecala je LJUBAVI da ce od tog trenutka zauvijek ostati sa njom.
I tako, odkad se igra skrivanja prvi puta igrala na Zemlji, LJUBAV je slijepa, a LUDOST joj je vjerna prijateljica."
Meksicka narodna prica.
Bookmarks