Tako sam i ja dok nisam sebe nacerao da izlazim,pa sam onda u druzenju sa ljudima nasao
ono "skrecanje misli" sa svega shto me boli,dusi mi je prijalo...
I kako sam bjezao od samog sebe tako sam se sve vise i vise upustao u razgovore sa
ljepsim polom nerazmisljajuci ama bas ni na sekund o "ramenu za plakanje"...
To je bilo ono chisto bezveze,popijem koju,druzim se...A onda tako naletim na neki
lijep neobavezan "razgovor" koji mi se nekako POKLOPI i na mene ostavi utisak...
A onda,kao sto sam gore rekao u nekom postu,citiracu ga...
"jednostavno se desi onaj osjecaj u pogledu kod nas,nesto sto nas spaja
i tjera da dosta vremena provodimo zajedno (opet ne razmisljajuci o sexu,o njoj kao zeni).
Malo po malo se sve chesce chujemo,popijemo kafu,
razgovori su nam sve veci,dublji,povjerliviji,dolazi do sve veceg slaganja po pitanju svega.
To razumijevanje izmedju nas u komunikaciji dovodi do vece i vece slobode
a onda vremenom,spontano,dodje do tog presudnog dodira koji dovodi
do "ZICE",kad krenu misli...koje u pocetku odbijam jer ne mogu da vjerujem da sam pomisilio
da bih mogao sa njom da zavrsim u krevetu! Osjecam da je i kod nje tako!
Tad nastaje jos veca veza izmedju nas,time sto nesvjesno duze i dublje gedamo u ochi
kad prichamo dovodi do vrhunca povjerenja,pa na kraju i do kreveta...Slatko je to...
U pochetku sam morao prvo da prodjem dosta faza,strasan osjecaj da bih mogao
da budem pored druge zene,imao sam neki strasan napad grize savjesti,
desavalo se da se osjecam i prljavo,da se osjetim losim chovjekom...
A onda sam se vremenom opustio i shvatio da mi ustvari pomaze na svim poljima,
onaj prijateljski topli razgovor,zagrljaj,dodir...Sex...osjetim da ponovo zivim...
Pedpostavljam da je to zbog mnogo dobrih djevojaka koje su mi bile
prije svega ogromni prijatelji pa sve ostalo...
Boze moj,bude vremena kad nije chovjek raspolozen za klasichnu VEZU,
ne prija mu a opet nadje sebi ljepotu zivljenja u prelijepim trenucima onako
neobavezno-obavezno"
Eto tako lutko moja
Bookmarks