Mesha.

[AIRBoy]

:arrow:


Za sve one koji su procitali 'Dervis i smrt', da bache po neki komentar u vezi sa njihovim vidjenjem same knjige, i likova.


*Mislim da je Selimovic postigao vrhunac u psiho-lingvistickom smislu.
Iako su monolozi i razmisljanja ponekad 'doky' i dugacki, knjiga je dobra i vise od toga.

Comments. ;p

[apsolutno_nemoguca]

Svidjela mi se ... Odlicna kombinacija religije i motiva religije sa svakodnevnim zivotom, prava knjiga kontemplacije ...

[cvrchak]

Nevjerovatna je snaga pripovijedanja u romanu Dervis i smrt. Iako sam ga davano citala jos uvijek mi je ziva prica o goniteljima i bjeguncu. Mucne misli dervisa koji neprestano preispituje sebe sto da cini s covjekom skrivenim u basti njegove kuce su jednostavno fascinantne.
Sjecate li se onih duboko filozofskih recenica kada dervis zakljucuje da se bjegunac pojavio upravo u trenutku da bi njime rijesio sebe i kao takav mogao je postati jezicak na kantaru dervisove kolebljivosti.

'Tvrdjava', drugi Mesin roman je sito tako dobar kao i 'Dervis i smrt', ako ne i bolji.

'Dervis i smrt' je izgleda autobiografski roman. Mesin brat je nepravedno ubijen od strane partizana (iako je bio partizan :roll:, valjda radi nekog cebeta da ugrije promrzlu familiju). Zal za bratom provejava tokom cijelog romana. Ne znam da li sam ovo negdje procitala ili mi je majka rekla, u svakom slucaju treba provjeriti. Ako ko zna neka napise.

Ah, da, da nije neko citao Mesine eseje o Vuku Karadzicu, tacnije 'Za i protiv Vuka-eseji'?

[independent girl]

Reci cu samo.. da sam je chitala 3 puta.
Fenomenalna knjiga! 'Tvrdjava' isto tako. Chitala sam josh i 'Ostrvo', 'Djevojka crvene kose' i 'Tisine' ali nijedna nije ni primac` 'Dervish i smrt' i 'Tvrdjavi'. Kao da to nije pisala ista osoba. :?



' Na cas sam bio izdvojen iz svega i vracen u djetinjstvo, pod neciju zastitu, oslobodjen godina, dogadjanja, muka odlucivanja, sve je bilo predato u jace ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zasticen ljubavlju koja sve moze.'

[apsolutno_nemoguca]

Ah, da, da nije neko citao Mesine eseje o Vuku Karadzicu, tacnije 'Za i protiv Vuka-eseji'?

Jesam ja ... ali me neprijatna sjecanja na srednju podsjecaju na ovu knjigu, prije svega...

[Thomas_O_Malley]

Nije strogo vezano za temu, ali mislim da ne moze da skodi! :wink:

Neke Selimoviceve misli....:

- Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro?
- Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini.
- Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis.

... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.

Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je ondacudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala
od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno.

[tobi_kinte_kunta]

"Dearvis i smrt" smatram svojom omiljenom knjigom, procitanom nebrojeno puta. Toliko sam njom zanesena da sam morala naci prevode na italijanskom i engleskom ne bih li vidjela kakav je prevod i kako zvuci na pomenutim jezicima. Naravno, najljepsa je u originalu.

Dvije glavne licnosti, Ahmed i posebno Hasan, su ostavile jak utisak na mene. Hasan - pravi prijatelj kakvog bi svi pozeljeli, neko na koga se uvijek mozete osloniti i ko ce vam pruziti ruku u nevolji, neko koga je Ahmed opisao kao "posljednji zrak svjetlosti" u sebi. Hasan - idealni muskarac, jednostavan a ipak tajanstven, neko ko konstantno pozitivno iznenadjuje svojim postupcima, stavovima i obrazovanjem. I konacno, Hasan - savrseno nesavrseni covjek koji shvata da je "ljudski grijesiti, a jos ljudskije kajati se". Samo je jedna recenica dovoljna da ga opise, a to je ona sa kraja knjige, kada je sve sto je imao reci na Ahmedovo izdajstvo bilo: "Nisam znao da je bio tako nesretan. Mir njegovoj namucenoj dusi."

Moje pitanje je: Da li zaista postoji bar jedan takav covjek van knjizevnosti? Da li postoji jos negdje takav zrak svjetlosti, bilo gdje?

Naravno, o knjizi se beskonacno dugo moze raspravljati i pricati, kao i o Ahmedu, kojega su mnogi smatrali negativnim likom, ali ja prema njemu mogu osjecati, i zaista osjecam, duboko zaljenje.

[bubby[Y]]

Tvrdjavu sam citala davno i ne sjecam je se. Sjecanja njegova sam isto pocela da citam i zatorokirala poslije nekoliko stranica..

A Dervis i smrt.. Padne mi na pamet sjenka nekog covjeka, islamska i zuta, i frazologija mrezasta i osvijetljena, i to je to..

Neke misli Selimovica iz te knjige toliko su silovane da je to strasno.

[InDiJaNkA]

"Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše
pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi
pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli…
Pozivam za svjedoka sudnji dan i dušu što sama sebe kori
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega
Da je svaki čovjek uvijek na gubitku…"

"Opet sam sam. Možda je najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam… Učiniću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro...
Pred očima mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim…
Ukočila mi se ruka kojom pišem, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam dušu tobom ubio ili oživio…”

"Više je bola u istini nego u bilo čemu što možemo da izmislimo"
Nisam mogla da odolim... ipak se diskutuje o mojim omiljenim djelima.