Results 1 to 8 of 8

Thread: Prvi „plavi šljem” bila je crnogorska kapa

  1. #1
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Prvi „plavi šljem” bila je crnogorska kapa

    U PRVOJ MIROVNOJ MISIJI, KRAJEM 19. VIJEKA, NA KRITU BILI SU CRNOGORSKI VOJNICI


    Milutin Labović: Prvi „plavi šljem” bila je crnogorska kapa


    Uz vijest da je Ministarski savjet državne zajednice Srbije i Crne Gore donio odluku o slanju pripadnika vojske ove zajednice u mirovne snage Ujedinjenih nacija, prisjetismo se da sa ovih prostora nije ovo prvi put da se ide, ako ustreba, u mirovne misije. U ovo novije vrijeme išli su vojnici bivše JNA, a mnogo ranije i odred vojnika iz Crne Gore.

    Prva svjetska misija bila je, koliko se zna, povjerena Crnoj Gori, odnosno njenom gospodaru Knjazu Nikoli, kako bi s onima koji će im se kasnije pridružiti iz ostalih zemalja, posredovali i pomirljivo djelovali između kritskih Grka i Turaka, u ustanku koji je tada uznemirio ne samo Evropu već i svijet.

    Knjaz Nikola nije krio zadovoljstvo što su velesile, na muci kako da smire i ugase žarište na Kritu, izabrali baš Crnogorce da među prvima pođu u misiju mira.

    Kada je došao dan za odlazak na Krit - 11. januar 1897. godine na Obilića poljani postrojen je odred od sedamdeset vojnika, osam podoficira i dva oficira. Zastave, bojna muzika sa Cetinja. Ispred odreda njihov komandant Mašan B. Božović i Knjaz Nikola počinje besjedu obraćajući se ovom odabranom skupu njegovih vojnika:
    - Junaci!
    Počašćen sam od velikijeh evropskih sila da pošaljem na Krit, međunarodnoj vojski, jednu četu mojih Crnogoraca, jer su oni uvjereni da će Crnogorci vršiti svoju dužnost kako njima dolikuje, pošteno i junački. Na vas je pao izbor, pa sam došao, moja draga djeco, da vam zaželim srećan put, da se zdravo, pošteno i junački vratite u svoje domove kako to dolikuje Crnogorcima! Slušajte starješine i pokoravajte se njihovim naredbama. Vi ćete se družiti s drugovima iz raznih država. Drugujte pošteno i iskreno. Službujte tačno i pošteno. Pazite još na to - hrišćanski narod na Kritu ustao je i bori se za slobodu koja je i nas skupo koštala.

    Obrati se Knjaz komandantu Božoviću:
    Gospodine kapetane, sve što učiniš, činiš u moje ime. Neću ti tražiti objašnjenje. Hoću da ostane ime, ime Crnogoraca, na onoj visini koje je vazda bilo, ma sve vas koštalo života”!

    S Obilića poljane, tog svetog mjesta odakle su Crnogorci vazda kretali u slavne pobjede, krenuo je i ovaj odred mirovnjaka. Danas su mirovnjaci sa plavim šljemovima, a tada su bili sa crnogorskim kapama na glavi. Ispratila ih je vojna muzika, a oni pješice putem ka Baru, gdje ih je čekao „prigotovljen” vapor do Kandije na Kritu, gdje će prispjeti nakon pet dana ploveći uztalasanim morem.

    Tamo ponovo prozivka, kapetan Mašan B. Božović, tada komandir Prve čete Drugog bataljona stojeće vojske, do njega njegov zamjenik, poručnik Jovo Bećir i oficir Božidar Bošković sa Orje Luke. U prvom redu desetari Radoje Nikolić iz Nikšićke Župe, Novo Gilić iz Bratonožića, Milinko Vujisić iz Morače, Vojin Lazović iz Kuča, Stevo Bošković sa Orje Luke, Đuro Ivović iz Crmničkog sela Seoci, Tomaš Dragović iz Zagarača i Šćepan Mijušković iz Pješivaca. U stroju vojnici: Đuro Perišin iz Nikšića, Mašan Jankov iz Ozrinića, Milan Nikolić iz Pive, Rade Bećković iz Šarenaca, Đuro Čedov iz Komana, Milisav Gavrilov iz Bjelopavlića, Mitar Spasojev iz Pješivaca, Đuro Stevov iz Lješanske nahije, Spaso Milutinov iz Banjana, Radoica Božović iz Pipera, Stevan Zajović iz Ozrinića, Marko Vukčević iz Lješanske nahije, Tomo Lekić (zvani Trubač) iz Crmnice, Ivan Stanišić iz Bjelopavlića, Ćetko Vujačić iz Kuča, Ćiro Stanišić iz Spuža, Pavle Marković iz Cuca, Petar Vukčević iz Lješanske nahije, Krsto Aleksić iz Oputne Rudine, Đoko Perović iz Rudine nikšićke, Ilija Vujačić iz Crmnice, Rade Dulov iz Bjelopavlića, Bogdan Kićović iz Vasojevića, Milutin Mašković iz Morače, Jovan Milosavov iz Bjelopavlića, Milovan Uskoković iz Pješivaca, Mitar Koprivica iz Banjana, Krcun Strugar iz Ceklina, Milovan Kostin iz Pješivaca, Luka Nikolin iz Gornje Crmnice, Novica Milošev iz Grahova, Joko Markov iz Gornje Crmnice, Miljan Vukadinović iz Kuča, Marko Radev iz Pive, Špiro Radović iz Pive, Marko Ražnatović iz Ulcinja, Špiro Milinkov Radović iz Pive, Mitar Mišin iz Pipera, Novo Pajov iz Pipera, Milo Vučetić iz Meteriza, Murat Bošković s Orje luke, Mašo Strugar iz Strugara, Stevo Ivanišević iz Donjeg Kraja, Pero Mašanović iz Dupila, Nikola Đ. Strugar iz Strugara, Marko Đurašković iz Ceklina, Mićo Bošković s Orje Luke, Stanko Bošković s Orje Luke, Savo Martinović iz Bajica, Vuko Poček iz Donjeg Kraja, Joko Mašanović iz Dupila, Niko M. Lekić iz Crmnice, Vido Tatar iz Ceklina, Mrkan Jovićević iz Ceklina, Milo Kršikapa iz Uskoka, Miladin Bojić iz Morače, Mitar Šćepanović iz Crmnice, Savo Memedović iz Nikšića, Marko Šofranac i Jokelja Ražnatović iz Ceklina, Savo Krivokapić iz Cuca, Marko Jovanović iz Bjeloša, Andrija J. Jovanović iz Bjeloša, Krsto Bošković iz Gornje Crmnice, Joko Kaluđerović iz Ljubotinja, Marko Kusovac iz Ljubotinja, Mićo Vuksanović iz Pulića, Vuk Adžić iz Nikšića, Filip Pejanović iz Ceklina, kao i njegov rođak Marko, takođe iz Ceklina.

    Grci nijesu znali da će ovaj odred stići na Krit, pa su ih dočekali plotunima iz pušaka a crnogorski vojnici nijesu imali kod sebe naoružanje. Tek kad im je guverner Krita paša Đorđe Perović pružio zaštitu i podijelio puške „matinke” sa po trideset metaka, laknulo im je jer su mogli da preuzmu čuvanje sedam saraja u kojima su bili smješteni evropski konzuli. Guverner Perović i mnoge grčke izbjeglice, uglavnom nejač, takođe su bili smješteni u dvorcima, odakle su ih sprovodili do brodova u Halepskoj luci.

    Na Kritu je, iz dana u dan, bilo sve opasnije jer se neprestano pucalo. Crnogorski vojnici, mada usamljeni mirovnjaci, štitili su goloruko stanovništvo sve dok im sa brodova nije pritekla u pomoć saveznička vojska. Mnogi evropski izaslanici su sa porodicama napustili Krit, tako da su u proljeće 1897. godine od stranaca samo bili tu vojnici iz Crne Gore-mirovnjaci sa crnogorskim kapama. Ko zna da li bi njihova misija tih dana bila uspješna da ih u kritičnom trenutku nijesu pozvali ruski oficiri na svoje brodove, koji su bili usidreni podalje od obale. Odbili su Crnogorci taj poziv i ostali na svojim mjestima da štite rezidencije, sve dok nije stiglo upozorenje da će saveznici bombardovati Halep. Tada su prešli na admiralski brod „Aleksandar 11” gdje su ostali tri dana.

    U međuvremenu u kritske vode uplovila je grčka flota pod komandom Timeleona Vasosa, sina Mavrovunitosa Brajovića, junaka sa naših prostora , kojega je grčki kralj ovlastio da okupira Krit.

    Tek tada su crnogorski vojnici našli svoje mjesto i ulogu i ostali da sa patrolama vojnika evropskih velesila stražare i čuvaju konzulate.
    Ostao je ovaj odred crnogorskih vojnika na Kritu do 1899. godine kada je Krit oslobođen, a oni ispraćeni uz velike počasti.
    Last edited by G R A D; 06-03-08 at 12:35.

  2. #2
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Prva mirovna misija u istoriji bila je povjerena Crnogorcima!

    Iz naše prošlosti: CRNOGORCI U MISIJI MIRA NA KRITU



    POD KOMANDOM kapetana Mašana Božovića 12. januara 1897. godine sa Cetinja je krenulo 70 vojnika i osam podoficira u misiju mira na Krit. „Junaci! Počašćen sam od velikih evropskih sila da pošaljem četu Crnogoraca u međunarodnu vojsku jer su uvjereni u vaše poštenje i hrabrost...” rekao je knjaz Nikola prateći ih


    Milutin Labović: Preteče plavih šljemova



    Početkom 1897. godine došlo je do žestokih borbi između Grka i Turaka, jer su Grci htjeli da svojoj teritoriji pripoje ostrvo Krit. Poslije jednomjesečnih borbi, u momentu kada je Turska izgubila skoro sve šanse da ovo ostrvo zadrži, umijašale su se velike sile i spriječile da do toga dođe. Krit je ostao opasna i nemirna zona, poprište sukoba između 200.000 Grka i 90.000 muslimanskog življa grčkog porijekla. Jedini način da se uspostavi kakav-takav red bilo je dovođenje jakog odreda međunarodne vojske iz neutralnih evropskih zemalja.
    Kako je Crna Gora tada uživala veliki ugled, na predlog ruskog carskog izaslanika, predstavnici velikih sila su se složili da odred biranih Crnogoraca dođe na ovo, za njih, daleko ostrvo.

    Engleski ministar-recenent na Cetinju Robert K. predao je knjazu Nikoli zahtjev sljedeće sadržine:
    „Ministar Rusije dobio je instrukcije da zamoli crnogorsku vladu da bi regrutovala jedan manji broj crnogorskih podanika koji bi služio na Kritu. Biću zadovoljan ako prihvatite ovu ponudu koju su sačinili šestorica ambasadora...”

    Knjaz Nikola se složio s predlogom i pošto je upoznat ko bi trebalo da se nađe u redovima tog odreda odredio je da sastav bude od 40 vojnika stajaće vojske, a 40 iz naroda s obavezom da se dobrovoljno prihvate službe u trajanju od jedne od tri godine.
    Na Cetinju se odmah prijavilo 200 mladića, ali su primljeni samo oni koji su bar donekle znali grčki ili turski jezik. Za komandira je imenovan kapetan Mašan Božović, a za zamjenika Jovo Bećir.

    Pred sam polazak na daleki put, okupljenim vojnicima na Obilića poljani, pred Vojnim stanom, knjaz Nikola je održao govor:
    - Junaci!
    Počašćen sam od velikih evropskih sila da pošaljem na Krit u međunarodnu vojsku jednu četu mojih Crnogorca, jer su oni uvjereni da će Crnogorci svoju dužnost vršiti onako kako njima dolikuje-pošteno i junački... Vi ćete se družiti s drugovima iz raznih država, ali dugujete pošteno i iskreno! Pazite još na - hrišćanski narod na Kritu ustaje da se bori za slobodu, koja je i nas skupo stajala! A tebi, gospodine kapetane Mašane Božoviću, dajem bjanko kartu da sve što učiniš u moje ime. Neću ti tražiti objašnjenja. Hoću da ostane ime Crnogoraca na onoj visini na kojoj je vazda bilo, pa vas sve koštalo života!”

    Na put, prvo pješke do Bara, a potom brodom „Kurudžija” s Obilića poljanje krenulo je 70 vojnika, osam podoficira, komandir kapetan Mašan Božović i njegov zamjenik Jovo Bećir.

    Jedan od dobrovoljaca Crmničanin Ilija P. Vujačić kasnije je zapisao:
    - Predvođeni trubačem Tomom Lekićem krenuli smo 12. januara 1897. godine za Rijeku Crnojevića, gdje smo se ukrcali na parabrod „Danica” i njime stigli u Virpazar, a potom džadom, preko Sutormana do Bara, gdje nas je sačekao Zejnel-beg, okružni kapetan. Iste večeri ukrcali smo se na jedan Lojdov parabrod i uputili ka Grčkoj. Na ostrvo smo prispjeli oko podne, gdje su nas srdačno dočekale grčke vlasti. Drugim parabrodom smo od Krfa otputovali za Pirej. Znao sam nešto grčki jezik i izašao sa nekoliko drugova da potrgujemo neke sitnice. Tu smo čuli da na Kritu bukti borba i da ustanike predvodi pukovnik Vasos. To se potvrdilo već sjutradan. Dok smo se približavali ostrvu primijetili smo veliki dim na mnoga mjesta, a najviše nad gradom Kanejom. Što smo se više primicali, sve se bolje čula pucnjava i gruvanje topova. Čim smo pristali u luku, na parabrod se popeo jedan turski žandarmerijski poručnik s trojicom vojnika koje je poslao kritski valija Đorđi-paša Berović, da nam se nađu pri ruci prilikom iskrcavanja. Radoznali da vide crnogorske vojnike k brodu je, ka onima što su se iskrcali pohrlila veća grupa grčkog stanovništva. Umijašaše se Turci i umalo na samom početku da se nađemo u boj. Pošto smo se iskrcali uputili smo se ka guvernarstvu gdje se naš kapetan Božović prijavio paši Beroviću. Dobili smo puške marke „marzin” sa noževima i po 30 metaka. Tako opremljeni, u stroju, predvođeni našim oficirima prošli smo glavnom kanejskom ulicom. Primijetili smo da nam se dive, divili se kršnim gorštacima, crvenim džamadanima... Smjestili su nas u sred parka Milet Bašči u kojemu je bilo veliko i lijepo kameno zdanje. Iako se oko nas pucalo, onako premoreni brzo smo zaspali i odmorili se. Sjutradan smo upoznali Kaneju. Jedno veliko naselje zvalo se Halep, u njemu raskošne vile i parkovi čuvenih grčkih bogataša. Tu su bile i zgrade evropskih izaslanika. Gore bedem, a na njemu se vijori grčka zastava. Tu u Halepu bilo je dosta grčkog življa. Veći dio je bio otplovio brodovima velesila. Drugog dana kod nas dolazi pašin kavaz, inače poturčeni Crnogorac, koji prenosi zapovijest da deset naših vojnika stalno štiti evropske konzulate, a ostali da vode računa o bezbjednosti paše. U kanejskom zalivu mirno stražare krstarice velikih sila. Jednog dana dobijemo naređenje da 25 naših vojnika pođe u pratnju jednog evropskog poslanika koji je imao zadatak da pregovara sa ustanicima, a ja sam, kao poznavalac grčkog jezika, bio i tumač. Međutim, grčki ustanici, vidjevši nas u crvenim džamadanima, pomisle da smo albanski Turci i osuše vatru po nama. Mi bespomoćni, jer nam je kapetan zabranio da na vatru odgovaramo vatrom, razvijemo se frontom prema njima, a onaj diplomata maše bijelom krpom. Konačno shvatiše i prekidoše paljbu.
    Objašnjava jedan ustanik da je došlo do promjene situacije. Traži da se borbe potpuno obustave, jer sad stvar drže velesile u svojim rukama, a umjesto turskih zaptija stigli su pravični Crnogorci, pravoslavci.
    Smanjeno je puškaranje, ali je trebalo čuvati odbjegle grčke porodice, jer su Turci sve pljačkali, čak su zapalili i veliku mitropoliju... Stoga su Grci opet ušli u borbu. Đorđi-paša je s porodicom pobjegao na englesku krstaricu, a nas zamolio da mu stvari dopremimo do obale. Odatle je otputovao na Kipar. Evropski konzuli su se sklonili na krstarice svojih zemalja. Sada smo mi jedini gospodari prelijepih zgrada i konzulata.


    Odred od 80 Crnogoraca bio je jedini iz sastava mirovnih snaga šest dana sam na ostrvu. Hrabro su stajali između zaraćenih strana. Bojeći se da ne stradaju pozvao ih je ruski admiral Skrilov da se povuku na neku od ruskih krstarica. Tek kada smo saznali da će krstarice bombarodvati Halep, poslušali smo savjet ruskog admirala-pričali su kasnije dobrovoljci.
    - Na „Narvani” smo ostali petnaest dana, ali sa nje nije ispaljen ni jedan hitac. Pored obilne hrane na brodu smo imali ruma i votke. Poslije tri mjeseca teških i krvavih borbi između ustanika i Turaka, počele su da pristižu trupe velesila kojima je komandovao italijanski admiral Kanevara. Njihovim dolaskom laknulo je i crnogorskim vojnicima. Išli smo u zajedničke patrole.

    Počele su da se u svoje kuće vraćaju grčke izbjeglice. Stalno se dežuralo na liniji razdvajanja. Ponajviše se povjerenja imalo u crnogorske vojnike. Komandanti stranih trupa su zahtijevali da sa njihovim vojnicima dežura i jedan broj Crnogoraca.

    Kapetan Mašan Božović u pismu Janku Vukotiću od 8. februara 1897. piše:
    „Crnogorci su se svakom dopali, tako da ni komisije ni konzuli ni paša nikad ne zaborave da ih pohvale, a osobito su strani oficiri oduševljeni sa našim vojnicima... Neće ni jedan od njih da se službe primi, no misle da đe je Crnogorac, osim Boga, ne može im niko ništa učiniti”.

    Ustanici bi pod vođstvom pukovnika Vasova (porijeklom Brajović iz Boke) često započinjali boj s Turcima. Pristizale su i nove mirovne trupe. Na predlog ruskog izaslanika crnogorski vojnici su ostali do 1. marta 1899. godine.
    Last edited by G R A D; 06-03-08 at 12:42.

  3. #3
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default The Montenegrin hat was the first “blue helmet”

    The Montenegrin hat was the first “blue helmet”


    Following a decision of the Council of Ministers of Serbia and Montenegro to send troops of the Armed Forces to peacemaking missions of the United Nations, we may recall that this is not the first time of such intervention, when it was necessary. Members of ex Yugoslav People’s Army intervened not so long ago, and much before, soldiers from Montenegro as well.
    The first world mission, as known, was confided to Montenegro i.e. its dynast prince Nikola – in order to intermediate and intervene peacefully together with those from other countries who would join them later, between Crete Greeks and Turks, in the uprising that shook not only Europe but the whole world at the time.
    Prince Nikola did not hide his delight by a decision of world powers to select Montenegrins as the first ones to join the mission, in order to calm and extinguish a fire in Crete.
    When the day of leaving came – January 11th of 1897. – unit of 70 members, eight noncommissioned officers and two officers was lined up in the Obilic field. Flags, battle music from Cetinje. Commander Mashan B. Bozovic stands before the Unit, and Prince Nikola begins the speech, addressing to the gathered soldiers:
    “Heroes! Great world powers honored me to send one unit of my Montenegrins to join international forces in Crete, because they are convinced that Montenegrins will fulfill their duty as appropriate – honorably and heroically. You were to be selected, so I came my children, to wish you good journey, and to return healthy, honestly and heroically – as appropriate to Montenegrins! Listen to your officers and obey their commands! You will associate with friends from different countries. Be friendly, fairly and honestly! Act punctually and decently! Also, be aware – Christian people in Crete rose up and they are fighting for freedom that cost us great as well.
    “Mister Captain, everything you do, you do on behalf of me”, Prince Nikola said to Commander Bozovic. “I will not ask an explanation. I wish the name, name of Montenegrins, to stay on the level it always was, even if that cost us lives!”.
    From the holy place of Obilic field, where Montenegrin soldiers always gathered to leave for glorious victories, this unit of peacemakers left as well. Today, peace forces wear blue helmets. At the time, Montenegrins had national hats on their heads. Battle music played when they were leaving the field. They walked to Bar, where “vapor” waited to take them to Kandia, in Crete, where they arrived after five days of sailing over the wavy see.

    Greeks were not informed about their coming to Crete, so they “greeted” unarmed Montenegrin soldiers with volley fires. Only when Pasha Djordje Petrovic provided them protection by giving them shotguns with 30 bullets, so they could calm down because they could take over to guard seven residences where European consuls were housed. Governor Petrovic and many weak Greek refugees were also situated in mansions, from where they were escorted to the boats in the port of Haleb.
    The more it was shooting in Crete, the more it was dangerous. Although solitary peacemakers, Montenegrin soldiers were protecting barehanded people till allied troops from boats came to help. Many European delegates left Crete with their families, so in the spring of 1897. the only foreigners in Crete were the soldiers from Montenegro, peacemakers with national hats.
    It is doubtful if their mission would be successful those days when Russian officers invited them in the critic moment to join them on their boats anchored away from the cost. Montenegrins at first rejected the invitation and remained on their positions to protect residences, until they were alarmed that the allies would bomb Haleb.
    So they moved to admiral boat “Alexandar 11” where they remained for three days.
    Meanwhile, Greek navy with Captain Timeleon Vasos (the sun of Mavrovunitos Brajovic, hero of our origin who was empowered by Greek king to occupy Crete), sailed into the waters of Crete.
    Only then Montenegrin soldiers found their place and role, and remained with squads of great European powers to guard and protect Consulates.
    This unit of Montenegrin soldiers remained in Crete till 1899. when Crete was liberated. They left with great honors.



    ----
    Last edited by G R A D; 06-03-08 at 12:44.

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Unhappy Pobjeda, 07. 02. 2007. Društvo.......... neka mu je laka crna zemlja!

    Sinoć u Podgorici


    Umro novinar “Pobjede” Milutin Labović



    Podgorica, 6. februara – Milutin Labović - Labo, dugogodišnji novinar “Pobjede”, večeras je iznenada preminuo u Podgorici, u 58. godini života.
    Više od tri decenije Milutin Labović bio je ugledni i renomirani poslenik javne riječi u “Pobjedi”, poznato i priznato ime u novinarskim krugovima, dostojanstveni i pouzdani svjedok i tumač vremena i događaja u kojima je živio i stvarao.
    Autor mnogih briljantnih reportaža i zapisa, nezaboravne rubrike “Sjećanja davna-sjećanja bliska”, kroz bezbrojne susrete sa znanima i neznanima, putopise koji se pamte, Milutin Labović-Labo ostavio je širok i neizbrisiv trag u crnogorskom novinarstvu.
    Za svoja novinarska ostvarenja, Milutin Labović je dobio brojne nagrade i priznanja, među kojima i onu za životno djelo.
    Dostojanstveni život i časno ime koje je Milutin Labović ostavio na stranicama “Pobjede”, više su od uspomene i utjehe za njegovu porodicu i kolege.

    Sahrana Milutina Labovića obaviće se u četvrtak, 8. februara u 14 sati na podgoričkom groblju Čepurci.
    Last edited by Ćipur; 26-02-10 at 03:23.

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Pobjeda, 11. 02. 2007. Društvo

    Milutin Labović: PUTEVIMA TRADICIJE: POČASNA REZIDENCIJALNA GARDA - NASLjEDNIK PERJANIKA


    Pred njima se kapa skida


    OSAM STASITIH MLADIĆA iz počasne rezidencijalne garde na Cetinju plijene izgledom, uniformom i ponašanjem. Oduševljavaju, ne samo građane prijestonice i turiste, već i državnike koje prima predsjednik Crne Gore u svojoj rezidenciji. Stari Crnogorci ih pozdravljaju skidanjem kape, kao nekad perjanike što su pozdravljali Ispred ulaznih vrata Rezidencije predsjednika Crne Gore na Cetinju od 25. novembra prošle godine stoje dvojica gardista. Obučeni u nove uniforme počasne rezidencijalne garde, pogleda uprtog ispred, sa rukom o pojasu o kojem visi sablja. Gordi i stameni. Baš ko što su bili perjanici u staroj Crnoj Gori. Nakon što je nasilno ukinuta stara crnogorska država nestalo je i perjanika, a evo prošle godine, sedam mjeseci prije proglašenja nezavisne Crne Gore, došli su njihovi nasljednici – gardisti. Ovi mladići su policajci. Odabrani su u gardu zato što su se na poslu posebno isticali, što su primjerni mladići, visoki 190 santimetara ( što je uslov za gardistu), pristojnog ponašanja i van posla. Upravo onakvi kakvi su svojevremeno birani i za perjanike. Po sat vremena, koliko im traje smjena počasnog stajanja na ulazu u Rezidenciju, nema razgovora i pomjeranja izuzev kada ulazi ili izlazi Predsjednik, kada ga počasno pozdravljaju, okrećući se jedan prema drugom, što simboliše živa vrata kroz koja prolazi Predsjednik ili njegovi visoki gosti iz inostranstva. Ljeti su od 10 do 18, a zimi do 16 sati na ulazu u Rezidenciju. - Velika je čast biti u počasnoj gardi – veli Mirko Lađić iz Podgorice. Svugdje u svijetu postoje počasne straže koje privlače pažnju prolaznika, posebno turista. Tako smo i mi česta meta fotoaparata turista koji posjete Cetinje. Poneko hoće i da razgovara sa nama, ali mi ne odgovaramo, premda im dozvoljavamo da se slikaju u našoj blizini. Sjećam se svog prvog dana i prvog sata u smjeni. Bilo je malo treme dok nijesam izašao ispred Rezidencije, svjestan odgovornosti i pogleda radoznalih. Ali, brzo je nestala, kaže ovaj stasiti mladić. - Teško nam je bilo, dodaje, kada smo držali počasnu stražu pored knjige žalosti nakon željezničke nesreće na Bioču, ali nam je zato bio uzvišen trenutak - ispred zgrade Skupštine u Podgorici - na proglašenju nezavisne Crne Gore, kada su se podizale zastave na visoke jarbole. Bili smo sretni kada su nakon referenduma dolazili ljudi da nam ovdje na „radnom mjestu“ čestitaju državu, željeli su da sa nama podijele radost. Znaju ljudi da im mi ne možemo odgovoriti, ali da ih dobro čujemo pa nas pozdravljaju. Makar mahnu rukom, prolazeći ulicom, skinu kapu i poklone se ... - Cetinje je grad koji ima specifičnu, toplu dušu, pa se onda ne treba čuditi što pojedini mještani i namjerno porolaze ispred Rezidencije samo da nas pozdrave, makar osmjehom i rukom – veli Mirko Ivanović, iz Berana. Do sada nijesmo doživjeli da nas neko uvrijedi ni najmanjim gestom. A, za turiste smo baš atrakcija. Mi stojimo u stavu mirno, sa rukom o pojasu, oni prilaze, snimaju, popnu se uz stepenice do nas. Koliko li je tek naših fotografija širom svijeta. Velibor Lazarević i Goran Vulović tek završili smjenu. I to je mala ceremonija koja privlači pažnju prolaznika Njegoševom ulicom. Skidaju uniformu, oblače trenerku i odlaze u sobu za odmor. Nakon sat vremena će ponovo u stavu mirno. Danas je smjena ove četvorice gardista, sjutra će druga četiri. - I kad nijesmo na poslu moramo paziti na svaki postupak. Mi smo i tada gardisti – kaže Lazarević. Doduše i ranije smo imali primjerno ponašanje što nam je bila osnovna viza za ovaj posao. Nije bilo dovoljno da smo visoki 190 santimetara i da nam uniforma lijepo stoji. Pored nas četvorice u počasnoj rezidencijalnoj gardi su još i Strahinja Lakić, Marko Kaluđerović, Željko Mićunović i Milovan Petrović. Naravno, dobro znamo ko su bili perjanici u staroj Crnoj Gori, kako su birani i poštovani, podvlači on i dodaje: - Za nas kažu da smo njihovi nasljednici. Dovoljno razloga da budemo ponosni i da pazimo na svaki pokret i postupak. Uniforme Kada je donijeta odluka o formiranju počasne redizencijalne garde trebalo je prelistati istoriju kako bi se moderno uklopilo u tradicionalno. I bilo je tako, modni kreatori, istoričari, kustosi, svi su se uključili u ovaj posao, birali, predlagali i osmišljavali. Modni kreator Ljiljana Bobot dala je konačnu riječ kreirajući uniforme koje gardisti nose. Za razliku od perjanika, koji su nosili crnogorsku nošnju sa posebnim grbom na kapi, njihovi potomci danas nose modernije uniforme koje nijesu daleko od tradicionalne nošnje. Grb Crne Gore krasi kape i jednih i drugih. Perjanici Da bi ojačao i usavršio organe vlasti, vladika Petar II sazvao je glavarsku skupštinu oktobra 1831. godine na kojoj je donesena odluka o formiranju Teljtvujuščeg senata crnogorskog i brdskog, kao i Vrhovnog suda i njegovih izvršnih organa Gvardije i Perjanika. Krajem 1831. godine obavijestio je ruskog konzula Jeremiju Gagića da je osnovao sud i policiju. U početku je bilo i osam perjanika da bi se taj broj kasnije popeo na 164. Perjanici nijesu bili samo izvršni organ već i pratnja vladaru i počasna straža ispred dvorca. Sedam mjeseci prije proglašenja nezavisne Crne Gore na Cetinje su vraćeni perjanici. Oni su doduše počasna rezidencijalna garda, ali su kod naroda perjanici.

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Dan", 11. 03. 2006.

    IZ RIZNICE CETINjSKOG MANASTIRA

    Ikona poklonjena crnogorskim vojnicima



    U kandijskom ratu (od 1645-1669) Turci su okupirali Krit, koji je do tada bio u rukama Mletaka. Nakon desetogodišnjeg oslobodilačkog rata protiv Turaka, odlukom evropskih velesila formirana je 1830. Kraljevina Grčka. Grci nastanjeni u Epiru, Tesaliji, Trakiji i Kritu i dalje su ostali pod vlašću turskih okupatora. Kritski Grci nijesu se mirili sa okupacijom i težili su ujedinjenju sa maticom. Na Kritu je 1866. planuo ustanak protiv Turaka. Turci su ga ugušili. Tokom 1896. planuo je novi ustanak na Kritu. Grčka je aktivno pomagala ustanike i proglasila pripajanje Krita matici. Turska je stoga 5. aprila 1897. objavilka rat Grčkoj. U relativno kratkotrajnom ratu Turci su okupirali veći dio Tesalije, koji će ustupiti Grčkoj nakon svršetka sukoba. Odlukom velesila sukob je obustavljen 6. maja iste godine. Krit je ostao u okviru Otomanskog carstva, ali je dobio široku autonomiju. Na ostrvo su upućene međunarodne mirovne snage koje su suštinski preuzele upravljanje Kritom. Rješenjem velesila na Krit je upućen i crnogorski mirovni odred od oko 200 vojnika pod komandom kapetana Mašana Božovića. Pune dvije godine (od 1897-1899) Crnogorci su ostali na Kritu. Iza sebe su ostavili izuzetno poštovanje mjesnog stanovništva koje su zaslužili svojim postupanjem. Jedna ulica u primorskom gradu Hanja u zapadnom Kritu i danas nosi ime - Mavrovunio (Crna Gora). Uoči odlaska sa Krita u Crnu Goru, kao znak osobitog uvažavanja i poštovanja, komanda ruskih mirovnih trupa poklonila je crnogorskom odredu ikonu Sv. Nikole Čudotvorca. Ista ikona danas se čuva u riznici Cetinjskog manastira. Dužina ove odista divne ikone iznosi 31 cm, dok njena širina iznosi 27 cm. Na podnožju ikone utisnut je napis na ruskom jeziku: “Bratjam Černogorcam ot ruskih sosluživcev po Kritu 1899. g.”
    Slobodarske težnje nepokorenog naroda ipak su ostvarene u Prvom balkanskom ratu 1912. kada je Krit konačno prisajedinjen Kraljevini Grčkoj.

    P. VUKIĆ

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-03-11

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan

    6. marta 1899.

    Crnogorski „plavi šljemovi”.
    Odred od 80 crnogorskih vojnika, oficira i podoficira, koji je na poziv Velikih sila bio u sastavu međunarodnih snaga na Kritu, završio je uspješno svoju misiju i vratio se u domovinu. Na ostrvu koje je još od XVIII vijeka bilo poprište sukoba između Grka i muhamedanaca, 1897. došlo je do žestokih borbi pošto su Grci htjeli da ga pripoje matici. U cilju smirivanja sukoba, evropske velesile su odlučile da na ostrvo upute jedan jak odred međunarodne vojske iz neutralnih evropskih zemalja. Delikatna uloga u tom angažmanu pripala je Crnoj Gori koja je tada uživala veliki ugled pa je, na prijedlog ruskog carskog izaslanika, engleska diplomatija uputila crnogorskoj vladi zahtjev da oformi odred koji bi učestvovao u smirivanju situacije na Kritu. Prihvativši zahtjev, Crna Gora je poslala odred formiran od 40 vojnika iz Drugog bataljona stajaće vojske i još toliko iz narodne vojske. Odredom je komandovao Mašan Božović, a njegov zamjenik bio je Jovo Bećir. Tokom boravka na ostrvu, koji su okončali 1. marta 1899. godine, Crnogorci su dobili niz komplimenata od strane predstavnika Velikih sila.

  8. #8
    Join Date
    May 2007
    Location
    Podgorica
    Posts
    3,264
    Thanks Thanks Given 
    27
    Thanks Thanks Received 
    85
    Thanked in
    38 Posts

    Default

    Pero Masanovic mi je cukundjed...Samo nije iz Dupila nego iz Popratnica...

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •