Crnogorsko pleme Ćeklići, bratstvo Gvozdenovići

[Ćipur]

Dr Đuro Batrićević: Crnogorsko pleme Ćeklići, bratstvo Gvozdenovići

Pleme Ćeklići obuhvataju jedan od najkrševitijih krajeva u krševitom dijelu Crne Gore. Oni se na jugu graniče sa Cetinjskim plemenom, a na jugozapadu sa Njegušima. Na zapadu, prema Boki, granica im ide od Ivanova osoja, pa preko visokih brda Gomilica, Radaljeva vrha i Visoke glavice, do Gnjilova ždrijela. Odatle se nastavlja sjeverna granica Ćeklića prema Cucima. Ona prelazi preko visoke, prostrane zaravni Puhalovih krša i izlazi na vijenac planine Kurjanika, koja je na tromeđi Ćeklića, Cuca i Bjelica. Od Kurjanika nastaje, velikom dužinom, sjeveroistočna granica Ćeklića, prema Bjelicama. Ona ide preko visokih brda i planina: preko Debelog brijega i iznad Šijaca, pa visokom i prostranom presjedlinom Simunjom, iznad koje se diže na planinu Crni vrh i dalje ide sve vijencima visokih planina Čelinca i Oporca do na Radojev brijeg, a odatle granica skreće na jug, na planinu Sinsić, koja je na tromeđi Ćeklića, Bjelica i Kosijera i završava se dalje na jug na Latkovu ždrijelu prema Kosijerima.
Ovaj negostoljubivi prostor poslužio je njegovim žiteljima, kroz surovu borbu za slobodu, kao posljednji bastion za odbranu, pred nadirućom turskom najezdom.
Najstariji podaci o Ćeklićima datiraju, prema tvrđenju Konstantina Jiričeka, od 1381. godine.
Ćeklići se u početku pominju kao katuni, a u listini Ivana Crnojevića, iz 1489. godine, kao naselje.
Marijan Bolica je 1614. godine o Ćeklićima pisao kao o jednom od većih katunskih naselja.

U "Grlici" za 1835. godinu, pominju se u Crnoj Gori četiri nahije i u svakoj od njih se nabrajaju plemena. U Katunskoj nahiji se, među devet plemena, nabrajaju i Ćeklići, za koje se kaže da su nekad bili obrasli u gustoj cerovoj šumi, pa se, prije 100 godina, moglo s drveta na drvo prelaziti s kraja na kraj.
Međutim, uništenjem šume u ovom kraju, po pričanju starih Ćeklića, nestalo je jezera i podzemno oticanje rijeke Ljute, kod Orahovca u Boki.
Vuči Do, Antovo rodno mjesto, prvi put se pominje u knjizi Rista Kovijanića: "Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI)", u kojoj piše:
"Milovan iz Ćeklića, iz Crne Gore, otac pok. Jovana iz Ćeklića, koji je služio i umro na ratnoj galiji kojom je zapovijedao Đovani Kontarino, opunomoćio je 26. februara 1575., Rada iz Njeguša, bojadisara, da naplati novac za službu pok. Jovana, jer je on, prema Kotorskom statutu, zakoniti nasljednik zaostavštine svoga sina".
Dalje se kaže:
"Kojemu je rodu pripadao ovaj Milovan ne može se znati. U Ćeklićima je sačuvana uspomena na one plemenike koji su služili na mletačkoj ratnoj galiji kao najamnici za Bokelje koji su bili obavezni da odsluže vojni rok".

Povelja Ivana Crnojevića

Erdeljanović je zabilježio pričanje jednog starog Vučedolca: "kako je neko jednom Vučedoljaninu donio iz Kotora glas, da mu je sin, za kojeg je mislio da se utopio - živ".
U pomenutoj knjizi se pominju Ostojići, za koje se kaže: "Po njima se nazvalo selo Ostojići, u kojemu je bila džamija, koju Njegoš pominje u "Gorskom vijencu". To su: Ostojini doci, Ostojića krši, Ostojićska kamenica, Ostojićska jama i Ostojići (do i strana) u istom selu. Sve su to uspomene na negdašnje veliko i razgranato muhamedansko bratstvo Ostojiće". U istom dokumentu se dalje navodi: "U povelji Ivana Crnojevića iz 1489. godine pominje se Ljepoje Ostojić iz Ćeklića, jedan od prvaka plemena. To je, nesumnjivo, mlađi brat Branka Ostojića, koji se pominje u kotorskim spomenicima. Ostojini doci u Krajnjem Dolu vjerovatno su nazvani tako po rodonačelniku bratstva Ostojića, možda upravo po Ostoji, ocu Brajka i Ljepoja. Kako su se Ostojići bili raširili u više sela, nije isključeno da su Brajin do i Brajin vrh u Vojkovićima dobili ime po ovome Brajku Ostojinu".

Ilija Plamenac je pokrenuo podizanje džebeane

Na osnovu pisanja Rista Kovijanića moglo bi se zaključiti da su predstavnici današnjih Ćeklića bili Ikovići i Ostojići. Međutim, o tim prezimenima ni do današnjih dana nije doprla nikakva pouzdana tradicija. Postoje jedino navedeni topomini i ostaci nekih manjih kućišta, koja su skoro sravnjena sa zemljom, kao svjedoci da je tu nekad neko živio.
Kasnije su, od Njegoša na ovomo, taj lokalitet šapatom, a možda i zlonamjerno, pojedinci "identifikovali" kao naselje ********. Na jedan kilometar udaljenosti od tog lokaliteta nalazila se "džebeana", za koju se pouzdano zna da je podignuta poslije oslobodilačkih ratova, 1875-1878. godine, koju su pojedinci poistovjetili sa džamijom, valja da bi se potvrdili navodi u "Gorskom vijencu" o postojanju ćeklićkih Turaka.
U vezi sa pomenutom džebeanom u Ćeklićima, kao i ostalim, koje su podignute u Crnoj Gori onoga vremna, na jednom mjestu piše. "Neposredno po uspješnom završetku oslobodilačkih ratova, poučen dotadašnjim iskustvom, Ilija Plamenac je samoinicijativno pokrenuo podizanje pojedinih skladišta municije i naoružanja-džebeane. Tako je u Crnoj Gori za veoma kratko vrijeme podignuto nekoliko novih zgrada, a izvršena je i rekonstrukcija nekoliko postojećih objekata koji su adaptirani za skladište i čuvanje ratnog materijala". Dalje se navodi: "Sem toga, otvorena su skladišta naoružanja u Bajicama, Ćeklićima i na Čevu". Prema tome, ne radi se ni o kakvoj navodnoj "džamiji", već o džebeani, koju je ministar vojni, vojvoda Ilija Plamenac, kao i druge, podigao neposredno poslije 1878. godine.

Ljetnja pozornica na Cetinju

Vrlo je zanimljiva sudbina ove ćeklićke džebeane. Nju su, prema provjerenim podacima, neposredno pred drugi svjetski rat, mještani ćeklićkog sela Krajnji Do razrušili i od njenog fino tesanog kamena ozidali i svoltali divnu seosku bistijernu.
Sličnu sudbinu doživjela je, poslije drugog svjetskog rata, i džebeana u Bajicama, od čijeg je kamena dovršena Ljetnja pozornica na Cetinju.
Prema jednoj legendi u Ćeklićima su se poturčenjaci "bili veoma ugnjezdili i razgranali". Oni su kasnije odlučili da prodaju svoje posjede, a neke parcele lošijeg kvaliteta nijesu mogli ni prodati. Kako Krše Ostojića niko nije htio kupiti, oni su ostali komun tri sela: Krajnjeg Dola, Kućišta i Vučjeg Dola. Navodi se i ovaj primjer: "Jedan je poturčenjak zaostao u Ćeklićima do smrti i dao je jednom Vučedoljaninu Brajkov Do da bi ga sahranio". Legenda dalje kaže da u Ćeklićima nije bilo "neke krvave istrage muhamedanaca, nego da su oni pošto su izbjegli iz plemena (izuzevši one koji su se pokrstili) u toku 18. vijeka osjećajući da im nema više opstanka među njihovim hrišćanskim saplemenicima potpuno rasprodali svoja imanja i svoje porodice iz plemena iselili".
Prema jednoj legendi, rodonačelnik četiri ćeklićka bratstva: Džakovići i Sinanovići, iz Vojkovića, te Muhadinovića i Ramadanovića, iz Krajnjeg Dola, koja nose muslimanska prezimena, otišao je u Carigrad, kao član pratnje Stanka Crnojevića, i tamo primio islam. Kasnije se vratio u Ćekliće i od svoja četiri sina, kojima su data muslimanska imena: Džako i Sinan, u Vojkovićima i Muhamed i Romadan, u krajnjem Dolu, dobila su ime četiri navedena bratstva.

Različite legende

Postoje i druge legende. Jedna od njih je da su prvi ćeklići poturčenjaci bili zanatlije, koji su u Ćekliće došli da rade i tu ostali da žive. Po drugoj legendi ostalo je vjerovanje u narodu kad nekome djeca umiru, da im se daju muslimanska imena, pored pravoslavnih, koja se kriju od naroda, kako bi se "zlim duhovima" zavarao trag.
Po raspoloživim podacima, kao i po narodnom predanju, jasno je da izgnanje, ili "istraga" ******** iz Crne Gore, nije bio događaj koji se odigrao samo jednog, ili više dana. To je bio u stvari niz događaja, mjesnih i plemenskih sukoba s potučernjacima, koji su imali za posljedicu njihovo iseljavanje, a djelimično i pokrštenje, a dešavali su se u toku dosta dugog vremenskog perioda: "od crnogorskog ustanka (1684-1685), pa do u drugu polovinu 18. vijeka". Svakako je najžešći i najopsežniji od tih sukoba bio onaj, koji se obično naziva imenom "istraga ********", ili - "Badnje veče", "a dogodilo se pod uticajem vladike Danila u Cetinjskom Plemenu, u Ćeklićima, u Crmnici i u Ceklinu na početku 18. vijeka, najvjerovatnije 1709".
Vrlo je značajno napomenuti da su se poturčenjaci i u tim istim krajevima Crne Gore, kao i u svim drugim, neko vrijeme poslije istrage vraćali na svoja ognjišta i ostajali u svojim sjedištima neki duže, neki kraće vrijeme i šta više prodavali svoja imanja Crnogorcima, o čemu postoje i pisani dokumenti. To se donekle tumači kao posljedica uspješnog Ćuprilićeva pohoda na Crnu Goru 1714. godine i, s druge strane, slabosti Crne Gore usljed razdora i nesloge među plemenima, koja je trajala za sve vrijeme vladavine vladike Save Petrovića, a negdje još i dosta dugo poslije toga. Posebno treba istaći da su mnogi potučernjaci imali po plemenima svojih rođaka i prijatelja, koji su iz ma kojih razloga nalazili za korisnije da sa njima stoje u dobrim odnosima. Takve prilike su jedino mogle biti uzrok da se istraga ******** iz Crne Gore protegla sve do 1742. godine.

[Ćipur]

Od Njegoša do kralja Nikole oživio kult kosovskog junaka

Zanimljiva je i burna istorijska prošlost bratstva Gvozdenovića. Međutim, ni o porijeklu ovog ćeklićkog bratstva nema pouzdanih podataka.
Porodične tradicije o njihovom porijeklu jako su izmijenjene u prošlom vijeku, u doba romantizma, a naročito u razdoblju od Njegoša do kralja Nikole, kada je posebno oživio kult kosovskog junaka. Tako je nastala i legenda, koju na jednom mjestu navodi Tomo Orahovac, po kojoj su Čengići iz Gacka, Krivokapići i Perovići iz Cuca, Gvozdenovići iz Ćeklića, Martinovići iz Bajica, Milići iz Bjelica i Osmanagići iz Podgorice, porijeklom od Pavla, ili mu brata Nikole, Orlovića, "barjaktara čestitoga kneza".
Što se tiče bratstva Gvozdenovića i njegovog porijekla, o tome ima više verzija. Po porodičnom predanju, preci Gvozdenovića su, prije dolaska u ćeklićko selo Vuči Do, živjeli u Čarađe, ispod brda Orline, u Gackom. Tu su, prema legendi, živjela tri pasa ljudi: Andrija, Filip i Vučko. Oni su se tada, možda, prezivali Orlovići, ali, najvjerovatnije, ne po Pavlu Orloviću, već po tom brdu Orlina.
Priča se da je Vučkov sin Mihajlo, prilikom napada na tursko utvrđenje Klobuk, uspio da u njem uskoči i da ga zapali. Kako je utvrđenje bilo uglavnom od drveta, ubrzo je planulo, pa Mihajlo nije uspio da iskoči iz zapaljenog utvrđenja, već je, na očigled svojih drugova, našao smrt u plamenu. Zbog tog podviga, njegovi drugovi ga nazvaše "gvozdenim junakom", a njegovi potomci se od tada nazvaše Gvozdenovići.
Postoji i drugo, ne manje ubjedljivo predanje, pa je moguće da su se i po njemu prozvali Gvozdenovići. Riječ je o dvoboju između jednog dalekog pretka današnjih Gvozdenovića, po imenu Mitra, i nekog hercegovačkog bega na Grahovu. Legenda, o kojoj su sačuvani i pisani tragovi, opširno govori o tom događaju. Po ondašnjim riterskim običajima, prije dvoboja, sekundanti ili đeveri, kako su se nekada zvali, imali su zadatak da opipaju protivnika i da utvrde da na njemu nema pancirne košulje. O pregledu protivnika sekundanti su, kao najvjerniji drugovi megdandžija, bili dužni da obavijeste svog pobratima. Priča se da je tom prilikom Mitar sekundant, za novac izdao svog pobratima, kome nije rekao da se na njegovom protivniku nalazi pancirna košulja. Kada su Mitar i Turčin jedan drugome izašli na megdan i kada su se počeli sjeći "u rane", ispod Mitrovog handžara počeše sijevati varnice. Mitar odmah shvati da je u pitanju izdaja. Više ga razbijesni izdaja svog pobratima, nego očigledna smrt, sa kojom se suočio. Onako ranjen i iskrvavljen u jednom trenutku pokuša nemoguće, u namjeri da iznenadi protivnika, koji je samouvjereno nalijetao na Mitra. Mitar se odjednom izvi kao da će da padne, što Turčina za trenutak zbuni, a zatim hitrim pokretom tijela i snažnim zamahom ruke Turčina udari po obije noge, koje mu salomi. Kad Turčin pade, Mitar dodade i bez muke mu odsiječe glavu. Zatim se dade u potjeru za svojim nevjernim pobratimom, koji mu nije daleko umakao. Mitar je morao surovo kazniti pobratimovo izdajstvo, pa, ga sustiže, koliko mu je bio kivan, bez milosti ga skrati za glavu. Tako mu, umjesto Turčina, isplati dug. Crnogorci su se radovali Mitrovom trijumfu, dok su Turci, u velikom bolu za poginulim drugom, počeli poluglasno izgovarati: "Valahi, bilahi, ovaj Vlah je gvozden". Moguće je da su i po ovoj legendi Mitrovi potomci dobili prezime Gvozdenovići.
Po jednoj drugoj verziji Gvozdenovići su, sa još nekoliko drugih porodica, prebjegli iz Čarađa, ispred Turaka, u Crnu Goru i naselili se u Vuči Do. Po toj legendi se pretpostavlja da je to bilo prije skoro 400 godina. Po jednoj sačuvanoj čitulji od najstarijeg pretka, do današnjeg potomka Gvozdenovića, ima 14 pasova. Otprilike u isto vrijeme iz Čarađa, ili njegove bliže okoline, doselili su se Erakovići i Rajićevići u Njeguše. To, pored ostalog, potvrđuju njihova imanja, sa kojima se Vučedoljani graniče u Vršanju. Gvozdenovići su, kao i Erakovići i Rajićevići, krsnu slavu svetog Đorđa, donijeli iz starog zavičaja. Kasnije su Gvozdenovići svoju slavu, koja je ostala kao prislužbnica, promijenili i uzeli za krsnu slavu Ilindan, kao i ostali Ćeklići.
Antov predak Rade bio je knez i poznati junak svojega vremena, čije se ime nalazi u spisku glavara koje je vladika Danilo pozvao da se odupru Turcima u boju na Carevom lazu. Rade je tom prilikom pogubio jednog od zapovjednika turske vojske, po imenu Tahir-pašu.
Ime Rada Gvozdenovića nalazi se i u spisku crnogorskih glavara, u "Istoriji o Černoj Gori", vladike Vasilija Petrovića Njegoša.
Radov sin Martin pominje se kao predstavnik Ćeklića u narodnoj pjesmi "Dioba Selimovića na Rijeci Ivanbegovića", od Vuka Karadžića, kao i u još dvije pjesme. On je četovao po Hercegovini, pa je poginuo u jednom okršaju protiv Turaka, kao četovođa svoje družine iz Vučeg Dola i bjeličkog sela Prediš, u Banjanima, u mjestu Dubočke, braneći plijen iz Hercegovine.
Martinovi sinovi bili su: Paviša, Pejo i Pavić. Od Paviše su Pavišići na Riječkom gradu. Bili su to glasiti crnogorski junaci. Martinov sin Pejo u nekoj svađi ubije jednog Cucu. Plašeći se osvete, sva tri brata se presele na Ljubotinj i nasele se na Čistom polju, na Začiru. Mjesto na koje su se Martinovi sinovi naselili se zove Pavišića prodo.

U Crnoj Gori su se u prošlosti manja bratstva priključivala većim

U to vrijeme su na Riječkom Gradu živjela tri brata Selimovića. Mustafa, Jelez i Omer, potučernjaci i obodski zabiti. Godine 1749. zavade se braća Mustafa i Jelez, preko neke Saratove odive, Mare, koja je kod njih služila. Pozovu viđenije Crnogorce da ih pomire. Među pomiriteljima bio je i Radule Perović, iz cuckog sela Zaljut, rođeni brat Batrića Perovića. Jelez, koji je bio silan i obijesan, nije pristajao ni na kakvu nagodbu sa bratom. To izazva Radula Perovića te Jeleza izgrdi. Jelez se maši za džeferdar i ubije Radula Perovića, o čemu govori i narodna pjesma. Zaprepašćen ovakvim Jelezovim postupkom, Mustafa riješi da ga ubije. No, da ne bi krvario ruke bratskom krvlju, tražio je ko će to mjesto njega da obavi. Čuje za to Paviša sa braćom, od nekog Sorata, pa riješe da prvo ubiju Jeleza, a onda i Mustafu. Paviša pođe na Obod, izazove Jeleza i kad se ovaj pomoli na prozor, Paviša ga ubije iz puške. Plašeći se za svoj život, Mustafa, sa ********ma iz Salaca, pobjegne na Žabljak Crnojevića. Trećeg brata Omera su još ranije ubili Stijepovići na Klobučniku, kad je išao da naplaćuje harač od potučernjaka i pravoslavnih. Tri brata Gvozdenovića se tada nasele na imanje Selimovića na Obodu.
Kad Cuci doznadoše da su Gvozdenovići osvetili Radula Perovića, riješe da im oproste krv. Predstavnici Cuca dođu na Obod i na hljeb i so se izmire sa Gvozdenovićima. Pejo se potom vrati u Vuči Do, a Paviša i Pavić ostanu na Obod. Kasnije se Pavić iselio u Boku Kotorsku i njegovom potomstvu se gubi svaki trag. Od Pavišića je bio najznamenitiji Periša Radov, koji je, zajedno sa istaknutim ceklinskim junacima, učestvovao u pohari u Žabljaku.
Martinov unuk Gavrile bio je serdar. Njegovo ime nalazi se na spisku među 15 crnogorskih glavara, koji su dobili medalje ruskog cara Pavla I. Gavrile se, kao i mnogi Crnogorci, istakao u borabama protiv Turaka na Martinićima i Krusima 1796. godine.
I dr Jovan Erdeljović ima svoju verziju kazivanja, koje je najvećim dijelom nepouzdano, jer se on uglavnom oslanjao na neprovjerene i nepouzdane priče pojedinaca. Jedna od njih je i ova, koju je zabilježio po pričanju učitelja Špira Kaluđerovića iz Ćeklića. On navodi da je opšte ime Vučedoljani "ime za tri bratstva istog porijekla, koja su jedino stanovništvo ćeklićkog sela Vučeg Dola. To su tri bratstva: Gvozdenovići, Proročići i Vickovići". Ova teza o zajedničkom porijeklu tri vučedolska bratstva je neumoljiva. Prije bi se moglo reći da je muka natjerala ove porodice, koje nijesu imale nikakve krvne veze, da žive zajedno, da se pomažu, kako bi se održale u borbi za goli život. To ih je, najvjerovatnije, zbližilo, jer su zajedno bili jači. Tako se, dugim življenjem u komšiluku, iskovala legenda o njihovom navodnom zajedničkom porijeklu.
Nije bio rijedak slučaj u Crnoj Gori da su se u prošlosti manja bratstva priključivala većim, radi zaštite i sopstvene sigurnosti, pa su uzimala njihovo prezime. To je manjim bratstvima obezbjeđivalo veću sigurnost, a jačim bratstvima je to takođe bilo u interesu, jer su na taj način postajali brojniji, a samim tim i jači.

[Ćipur]

Prema starom predanju, predak svih Vučedoljana, Periša, dobjegao je u ove krajeve sa svoja dva sina "od krvi". Po dolasku u Ćekliće, Periša se, kao daleki predak i rodonačelnik svih Vučedoljana, pa samim tim i Gvozdenovića, sa sinovima naselio na imanju nekih muslimana "pod Ikoviće u Krajnjem Dolu, na mjestu koje se danas po njima zove Miševića rupe". Prema tome, kako legenda kaže, oni su se tada prezivali Miševići i, zna se, da su im najbliži rođaci Desančići iz Čarađa. Dalje se ispreda priča da su na tom mjestu živjeli Perišini potomci sve do druge polovine 18. vijeka, kad su od pokrštenih Sinanovića kupili "svu tursku zemlju od Simunje do njeguške granice". Tako dobiše u posjed zemljište starog sela Vučeg Dola, "u kome se sad nastane Perišini potomci i po selu dobiju naziv "Vučedoljani". Vučedoljani, najvjerovatnije preko crkvene čitulje, nabrajaju po 7 ili 8 pasova, na osnovu čega se da zaključiti da se Periša doselio u Ćekliće pred kraj 17. vijeka. Evo tog reda pasova, koji se odnosi na bratstvo Gvozdenovića: Petar-Risto-Dumelja-Petar-Pejo-Martin-Mitar-Božo-Periša.
Za dvojicu Perišinih sinova, koji su se zvali Božo i Vicko, kaže se da od obojice ima danas potomaka. Za Boža Perišina kaže se da je imao sina Mitra, od koga su Gvozdenovići i Radoja od koga su Proročići. Bilo bi normalno očekivati da su od Radoja Radojevići, ili Radovići, a ne Proročići. ali, i za to se pobrinula legenda, po kojoj je Radoje dobio nadimak "prorok", a njegovo potomstvo Proročići.
Priča se da je Radoje bio poznati junak. Uz to, bio je izuzetno hitar, spreman i okretan, zbog čega je još kao mladić dobio nadimak "Skako". Kad je Radoje jednom prilikom uskočio u turski Spuž, bude primijećen od turske straže, koja alarmira da se u gradu nalazi poznati crnogorski junak, a turski veliki krvnik. Turci navališe sa svih strana i uhvatiše Radoja. Ovom "lovu" se obradovao spuški kapetan. On u zarobljeniku prepozna hajdučkog harambašu Radoja. Malo zastade i u mislima se vrati na neki raniji susret sa Radojem. I dok su Turci sa nestrpljenjem očekivali odluku spuškog kapetana, kako će Radoja biti i mučiti, spuškom kapetanu je, po svemu sudeći, bilo žao pogubiti ovakvog junaka, sa kojim je, prema nekoj verziji, bio i pobratim.

Antov đed Dumelja bio je glavar ćeklićki

Plašeći se gnjeva razjarenih Turaka, koji su tražili Radojevu glavu, spuški kapetan naredi da Radoja odvedu u tamnicu. On u međuvremenu prošeta spuškom ravnicom, razmišljajući što da uradi sa Radojem. Odjednom dođe na ideju da uhvati skakavca. Pošto mu taj plijen nije bilo teško uloviti , vrati se s polja sa skakavcem u ruci. Okupljenim Turcima saopšti odluku. Reče im da Radoja izvedu iz zatvora i kad ga dovedu pred njim, on će ga upitati šta drži u ruci. Ako pogodi, predloži spuški kapetan, ima da mu se oprosti život. U protivnom, biće na licu mjesta pogubljen. Sa ovim predlogom se složiše Turci, čvrsto vjerujući da Radoje neće pogoditi što kapetan drži u ruci.
Kad Radoja izvedoše iz zatvora i dovedoše ga pred okupljene Turke, spuški kapetan ga upita: "Jesi li živ, Vlaše?" Radoje mu dostojanstveno odgovori: "Jesam, čestiti pašo, živ sam!" Spuškog kapetana iznenadi ovako odvažan odgovor neustrašivog hajdučkog harambaše, koji mu i kao rob prkosi. S druge strane, bi mu milo što ga udostoji onako visokim zvanjem, pa mu reče: "Slušaj, Vlaše! Ako pogodiš šta držim u ruci, turske mi vjere, oprostiću ti život". Tada, vjerovatno, ni Turčin, a još manje Radoje nijesu mogli ni pomisliti da će Radoje odgonetnuti što Turčin drži u zaтvorenoj šaci. Radoje shvati da mu je došao kraj. Ali, pri pomisli da je i on mnoge u crno zavio, prežalio je svoj život.

Teže od smrti

Teže od smrti bilo mu je javno zbijanje šale sa njim, i to u časovima predsmrtnim. Zato, ne obazirući se ni na Turke, ni na spuškog kapetana, više za sebe, izusti: "E, Skako, Skako, skakao si, skakao i doskočio si ga". Ove Radojeve riječi spuškog kapetana ne samo što iznenadiše, već i zbuniše. Znajući da je skako u stvari skakavac, a ne Radojev nadimak, kapetan otvori šaku i, na veliko iznenađenje prisutnih, pusti skakavca u polje, a zatim prisutnima reče: Jes', turske mi vjere, ovaj Vlah je pravi prorok, kad pogodi da u šaci držim skakavca".
Prisutni Turci zanijemiše od čuda, a spuški kapetan održa datu riječ i Radoju pokloni život, i ako su prisutni Turci u tom trenutku jedva čekali da ga skrate za glavu. Radoje se pozdravi sa spuškim kapetanom, kao junak sa junakom, a zatim se oprezno udalji, dok se nije uhvatio gore i planine. Kad stiže u rodni Vuči Do, ispriča što je doživio i preživio, zahvaljujući jednom skakavcu, koji mu je, igrom slučaja, spasio glavu. Od tada se Radojevi potomci prozvaše Proročići.
Gavrilov sinovac, a Antov djed, Dumelja Gvozdenović bio je glavar ćeklićki. To je bila po mnogo čemu interesantna ličnost. Isticao se u borbama protiv Turaka, a kad nije bilo rata s Turcima, Dumelja ga je sam izmišljao. Bio je po prirodi nemiran duh, ali oštrouman i druželjubiv. Sav svoj imetak trošio je i potrošio sa društvom. Često je silazio u Boku Kotorsku i tamo sklapao mnoga prijateljstva i pobratimstva. I to ne samo sa civilima, već i sa mornaričkim oficirima. Jednostavno rečeno, tražio je sebi ravno društvo.

Sudbonosno pobratimstvo

Jedno od tih pobratimstava sa nekim mornaričkim oficirima biće kasnije za Dumelju i njegovo društvo sudbonosno. Evo, o čemu je riječ. Francuska buržoaska revolucija, uperena protiv unutrašnjih kontrarevolucionarnih snaga, feudalnih eksploatatora i strane intervencije, započeta 1789. godine, završila se 1793. izdajom krupne buržoazije. Na taj se način pravedni, oslobodilački rat francuskog naroda izrodio u osvajački, nepravedni rat francuske krupne buržoazije, protiv slobode i nezavisnosti drugih naroda, koje je Napoleon, kao njen eksponent, htio pokoriti i potčiniti vlasti francuske osvajačke buržoazije.
Kada je Napoleonova vojska prešla u Italiju, bilo je jasno da će, poslije vojničkog osvajanja Mletačke republike i oduzimanja njene nezavisnosti, 1797. godine, zakoračiti i na Balkansko poluostrvo. Među prvim mletačkih oblastima na udaru se našla Boka Kotorska, koja je, po Tilzitskom miru 1807. godine, pripadala napoleonovskoj Francuskoj.
Budući da je Boka Kotorska bila pod mletačkom upravom od 1420. godine, Bokelji su se odjednom našli u teškoj situaciji, pa se nijesu mogli tako lako snaći u novim uslovima. Zbog toga su se obratili za savjet i eventualnu pomoć crnogorskom vladici Petru I. Bokelji su isticali pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini na osnovu ugovora, koji su još davne 1420. godine sklopili sa Mletačkom republikom. Zbog toga su se grčevito odupirali da ne padnu pod novu upravu, kao što je to bio slučaj sa drugim posjedima Mletačke republike, već su tražili "da se vodi računa o njihovom samoupravnom položaju, koji su vjekovima uživali u okviru Mletačke Republike".
Pošto Napoleon Bonaparta nije htio da čuje za bilo kakav povlašćeni položaj Bokelja u prošlosti, to su mnogi mornarički oficiri bivše Mletačke republike, u znak protesta, napustili Boku Kotorsku, odmećući se u nepristupačne planinske predjele.

[Ćipur]

Gusarstvo i piratstvo je staro koliko i istorija pomorstva

Jedan od mnogih nezadovoljnika novom Napoleonovom vladavinom bio je i jedan bivši mletački pomorski oficir, koji je pobjegao u ćeklićko selo Vuči Do. Tu je našao sigurno utočište kod svoga pobratima Dumelje Gvozdenovića, koji ga je, u svom časnom siromaštvu, toplo i srdačno primio, ukazujući mu poslovično katunsko gostoprimstvo. Prema ovom nenadnom, ali vrlo dragom i simpatičnom gostu, čitava Dumeljina porodica se vrlo korektno odnosila, što ovaj nikad nije mogao zaboraviti. Ali, po onoj narodnoj: "Svakog gosta, tri dana dosta", ni Dumeljinovom pobratimu se više nije ostajalo. Posle tri mjeseca boravka u Dumeljinoj kući, odluči da napusti pobratimov dom. Dumelja mu spremi "brašnjenik", onako i onoliko koliko su to ondašnje prilike dozvoljavale. Pri polasku se srdačno pozdravi sa ukućanima, a Dumelja ga otprati do turske granice, na pogled Skadra. Na rastanku se srdačno pozdraviše, ali se obojica tužno rastadoše. Neizvesnost, u koju je otpratio pobratima, Dumelju je strašno mučila. Plašio se za pobratimov život, jer su to bila teška vremena, puna opasnosti i neizvjesnosti, a ovaj inače vispreni mletački oficir, odlučno je pošao, tako reći, glavom u torbu.

Lutanje ulicama Skadra

Poslije izvjesnog vremena izmijenila se vojnopolitička situacija na štetu napoleonovske Francuske. To je išlo na ruku Dumeljinom pobratimu, koji je do tada lutao ulicama Skadra, tražeći za sebe bili kakav posao, samo toliko da bi održao goli život. Odjednom mu se, iznenada, osmjehnula sreća. Ukazala mu se prilika da stupi u englesku ratnu flotu. Zahvaljujući svojim izuzetnim vojničkim kvalitetima, ovaj Dumeljin pobratim je ubrzo avanzovao u engleskoj ratnoj mornarici. Poslije provjere, on postade kapetan bojnog broda.
Vrijeme je činilo svoje, pa su pobratimi izgubili svaki međusobni kontakt. Dumelja se ni kasnije nije mogao skrasiti na jednom mjestu, već se, po staroj navici, ponovo uputi u Boku Kotorsku. Tamo se ubrzo nađe sa svojim starim znancima, sa kojima je, prije pada Mletačke republike, gusario po Jadranskom moru. Odmah stvoriše nove avanturističke planove, kako, bez mnogo muke, da dođu do što bolje zarade. Donesoše odluku da organizuju novu gusarsku ekspediciju, kako bi, putem plijena i otimačine s mukom stečene zarade nezaštićenih trgovaca na otvorenom moru, došli do materijalnog bogatstva.
Kad je riječ o gusarenju i piratstvu, treba objasniti oba pojma. Dok je gusarenje, ili gusarstvo, nasilje na moru koje se vrši sa zvaničnim, ili prećutnim odobrenjem, ili uz pomoć države, ili neke organizacije, dotle je priratstvo uobičajeni naziv za svako nasilje na moru, vezano za pljačku brodova ili morskih obala. To je drugim riječima obično razbojništvo na moru, pojedinaca i njihovih družina, bez obzira prema kome se vrši. Gusarstvo i piratstvo je staro koliko i istorija pomorstva. Pošto je ono predstavljalo stalnu opasnost po pomorsku trgovinu, to su, krajem 18. vijeka, pet velikih sila: Engleska, Francuska, Rusija, Austrija i Pruska, donijele poznatu Parisku pomorsku deklaraciju o zabrani gusarenja, svi ratni i trgovački brodovi bili su dužni i obavezni da potope svaki gusarski brod na koji bi naišli, bez predhodnog upozorenja, njihovu posadu da likvidiraju bez ikakvog predhodnog isleđenja.

Otrantska vrata

Ne osvrćući se na Deklaraciju o zabrani gusarenja i smrtnu opasnost, koja ih na svakom koraku vreba, Dumelja se, sa nekoliko svojih najpouzdanijih drugova ukrca u mali gusarski brod, uzjaha na morske talase i otisnu se na pučinu. Znajući da su pošli na riskantan i krajnje opasan put, vrlo oprezno su vrebali plijen, na koji bi eventualno naišli, izbjegavajući neželjene susrete. Međutim, lutajući tako po moru i vrebajući žrtvu, stigoše do Otrantskih vrata. Kad se nađoše u taj tjesnac, kroz koji se iz Jadranskog mora ulazi u Sredozemno more, primijetiše bijele galebove, kojima se obradovaše, ne sluteći da im je to, možda kobni predznak. U tom trenutku se pred njima, iznenada, pojavi jedan engleski ratni brod, koji ih, bez ikakvog upozorenja, zasu artiljerijskom vatrom, nakon čega gusarski brod poče da tone.
Gusarski brodovi su se na otvorenom moru lako prepoznavali. Nijesu imali potrebnih signalnih uređaja, niti zastave pod kojom su plovili, a uz to bili su slabo naoružani, pa nijesu mogli pružiti neki ozbiljniji otpor, daleko spremnijim i neuporedivo bolje naoružanim ratnim brodovima. Te njihove slabe strane, znali su svi kapetani ratnih brodova, pa, naravno, i ovaj koji je napao Dumelju sa družinom.

Kako se Dumelja oženio

Dok je Dumelja, sa svojom posadom, odbrojavao posljednje trenutke, dotle se posada engleskog broda pripremala da obavi i tu posljednju formalnost. Teško oštećeni gusarski brod poče da tone. U tom trenutku engleski marinci priskočiše, te Dumelju i njegovu posadu bez muke zarobiše, a zatim ih, onako pokisle i preplašene, privedoše svome kapetanu broda, koji im je po kratkom postupku trebao presuditi. Jer, bilo je poznato da su gusari stavljeni van zakona, a gusarenje, kao opšte društveno zlo, zakonom zabranjeno.
I, dok se očekivalo ono najgore, ovog puta se desi nešto što se najmanje očekivalo. Prije izvršenja smrtne kazne nad Dumeljom i njegovom družinom, bilo je neophodno obaviti određeni ceremonijal. Prije njihovog pogubljenja, kapetan broda je bio dužan obići postrojene zarobljenike.
Čitav ovaj ritual bio je priprema za oproštaj zarobljenih gusara sa ovim svijetom. Kad naiđe kapetan broda, sa svojom pratnjom, u obilazak otpisane družine nastade grobna tišina. U tom trenutku, na veliko zaprepašćenje prisutnih, kapetan broda, koji je do tada rutinski obavljao svoju dužnost, odjednom zastade pred ovim neobičnim strojem. Zatim se zagleda u jednu markantnu ljudsku figuru, čije je lice pokrivala gusta brada i time ga činila još strašnijim.
Bio je to Dumelja Gvozdenović, koji je nepomično stajao, netremice gledajući kapetana, kao da je to bila kamena gromada, a ne još uvijek, makar za kratko, živo biće. Pošto ga kapetan dobro osmotri, očigledno uzbuđen, jedva izusti: "Da li je to moguće, ili me sopstvene oči varaju, da se predamnom nalazi Dumelja Gvozdenović?"

Iznenadno pitanje

Na ovo iznenadno pitanje odjednom zanijemiše i mornari, i gusari, jedino Dumelja lijepo podiže glavu, na koju više nije ni računao, a zatim baci pogled na uglađenog, uniformisanog engleskog oficira. Uzalud je pokušavao da odgonetne ko bi ovaj oficir mogao biti, jer mu se činilo da ga nikada u životu nije sreo. I, dok se naprezao, i krajnjim naporom pokušavao da odgonetne ovog neočekivanog egzekutora, od čijeg će raspoloženja zavisiti sudbina njegova i njegovih drugova, kapetan broda je još uvijek začuđeno posmatrao.
Kada se uvjeri da ga Dumelja nije prepoznao, kapetan broda odjednom poletje Dumelji u zagrljaj. Čvrsto ga stegnu, a zatim, van sebe od sreće, uskliknu: "Ja sam, Dumelja Gvozdenoviću, pobratime moj! Ja sam onaj tvoj stari prijatelj iz Kotora, koji sam neko vrijeme uživao gostoprimstvo u tvojoj kući u Vučem Dolu. Pažnje koju ste mi ti i tvoja porodica ukazivali doživotno ću se sjećati. Slučaj je htio da se ponovo, i to u ovoj delikatnoj situaciji, sretnemo. Ovoga puta si imao sreće što si na mene naišao. Inače, u protivnom, odnio bi vrag i tebe i tvoju družinu".
Kapetan broda još jednom čvrsto steže svoga pobratima, sa kojim se po ko zna koji put poljubi. Nakon toga nasta neopisivo veselje. Pomiješaše se kapetanovi mornari i Dumeljini gusari, koji su već počeli zaboravljati na raniju bezizlaznu situaciju. Kapetana broda Dumelju i njegovu, prije neki čas, otpisanu družinu ugosti na svom brodu, podijeli im nešto obuće i odjeće, a zatim naredi da im se pripremi izvjesna količina hrane za put. Potom ih odvezoše do luke San Đovani di Medua, gdje ih iskrcaše i poželješe im srećan put i što skoriji povratak u domovinu.
Tu se Dumelja još jednom srdačno pozdravi sa pobratimom, zahvaljujući mu na svemu što je za njega i njegovo društvo ovom prilikom uradio. Tako se Dumelja i njegovi gusari, čudnom igrom slučaja, spasiše sigurne smrti.

[Ćipur]

Markantna ljudska figura

Dumelju je put za Boku Kotorsku vodio preko Njeguša, u kojima je imao takođe pobratima, kod koga je redovno navraćao. Kako je Dumelja bio markantna ljudska figura, a uz to izuzetno hrabar, dosjetljiv i snalažljiv, društvo ga je mnogo voljelo i cijenilo, pa ga je kao takvog rado primalo u društvo. On je prisutne tako lijepo umio zabavljati svojim dogodovštinama i mnogim avanturama, u koje je redovno ulijetao. Međutim, vrijeme je prolazilo, a godine se nizale, pa su Dumeljini prijatelji počeli glasno razmišljati o njegovoj ženidbi. Trebalo je naći zgodnu priliku, a istovremeno i odgovarajuću žensku priliku, da bi se sa Dumeljom mogao povesti otvoren razgovor.
Jedan Dumeljin pobratim, koji ga je volio kao rođenog brata, odluči da sa njim povede razgovor o ženidbi. Bez okolišavanja mu predloži da se upozna sa jednom mladom njeguškom udovicom, za koju reče da joj nema ravne u ovim našim krajevima. Na to Dumelja dade pristanak, pod uslovom da mu objasni ko je i od koga je ta njegova buduća izabranica, od kojeg je roda i plemena, i kako je ostala udovica.

Crnogorci se i sa vješala svete

Dumelja zatim upita pobratima da li je on siguran da će se on njoj dopasti, ako ona njemu "ispuni oko". Dumeljin pobratim je sve to unaprijed do detalja ispitao, o čemu ga je potanko informisao. Čak mu reče da je od nje već iznudio pristanak na brak sa Dumeljom.
Ova mlada njeguška udovica bila je sestra istaknutog hajdučkog harambaše Mija Godijelja. Kad su Turci vršili progon na Drobnjake, uspjeli su da zarobe Mija Godijelja, koji im je zadavao mnogo muka sa svojim hajducima. Zato Turci odlučiše da ga na licu mjesta objese. U trenutku kad su mu stavljali omču o vrat, Mijo Godijelj je, posljednjim trzajem, tako snažno udario nogom dželata u sljepoočnicu, da je ovaj ostao na mjestu mrtav. Od tada je ostalo da se priča među Turcima kako se Crnogorci i sa vješala svete.

Pogrom na Drobnjake

Turci su redovno vršili pogrom na Drobnjake, kojima su se surovo svetili zbog njihove neposlušnosti i nepokorenosti. Tako su, neposredno prije hvatanja Mija Godijelja, Turci zarobili popa Cerovića, kojega su odveli u Mostar, paši na dar, koji je, bez imalo milosti, naredio da ga posijeku. Ali, nije prošlo mnogo vrmena dok je Mijo Godijelj, sa svojom četom, osvetio popa Cerovića. Zato je pogubljenje Mija Godijelja došlo kao lijek na ranu, zloglasnim zulumćarima, koji su žarili i palili po Drobnjaku.
Prilikom hvatanja Mija Godijelja, Turcima je pošlo za rukom da zarobe i njegovu maloljetnu sestru Krstinju. Ovu lijepu robinjicu Turci su poklonili nikšićkom zabitu, kapetanu Mušoviću.
Očaran njenom ljepotom, kapetan Mušović je zadržao kod sebe, u tvrdom nikšićkom bedemu. I, dok se Mušović topio od radosti što će jednog dana, kad Krstinja poodraste, imati lijepu robinjicu za ženu, Krstinji se na novi život toliko gadilo da je često pomišljala na samoubistvo. Najzad je počela kovati plan kako da se oslobodi ovoga pakla i tako pokvari planove kapetanu Mušoviću. U tom smislu je iz dana u dan vršila potrebne pripreme za bjekstvo. Prvo je isplela duge konopce, pomoću kojih je planirala da se neopaženo spusti niz strmi nikšićki bedem. Najzad je došla ta dugo očekivana mračna noć praćena jakom olujom. Krstinja se neopaženo spustila niz bedem, a zatim se dala u bjekstvo, preko tamnog i kišovitog Nikšićkog polja. Bježeći tako, kao da je krila nose, naiđe na prvu ozbiljniju prepreku. Bila je to plahovita rijeka Zeta. Ali se Krstinja ni pred njenim pomahnitalim valovima nije dala zbuniti, već odlučno zakorači u nabujalu rijeku, koja je bila nadošla od silnih jesenjih kiša, predade se njenim valovima, koji su je primili na svoja nemirna leđa i odnijeli je munjevitom brzinom.
No, i pored toga što nije znala da pliva, Krstinja se nabujale rijeke nije uplašila, već je, nošena njenim valovima, uspjela da se domogne druge strane obale, pomoću povijene grane jedne vrbe, koja se iznad rijeke neprestano klatila, baš kao da je nju čekala da joj se u nevolji nađe. Tako se Krstinja, jednim naglim trzajem tijela, odbaci na drugu obalu rijeke Zete.

Podvig mlade gorštakinje

Iako potpuno pokisla i promrzla, Krstinja dobi novu snagu i nezadrživo pojuri Nikšićkim poljem. Kad je već bila daleko odmakla od nikšićkog bedema u kome je robovala, nikšićki Turci tek tada primijetiše da im je lijepa robinjica nestala. Uzalud je bila njihova potjera, jer tada se već Krstinja bezbjedno i bezbrižno odmarala u kući vojvode Ilije Bojovića, pobratima njenog brata Mija Godijelja.
Krstinja je neko vrijeme ostala u kući Ilije Bojovića, u kojoj je uživala takvo i toliko gostoprimstvo, kao da se nalazila u roditeljskom domu. Pričala im je o danima teškog robovanja, a posebno o njenom prvom susretu sa kapetanom Mušovićem, koji se topio od radosti kad je ugledao. "Mušović je tom prilikom izjavio da mu je posebno drago što potičem od soja gospodskoga, na što je on, kako reče, mnogo polagao. Zatim me nježno pomilova i pored toga što je po mom izrazu lica osjetio prezrenje prema njemu. U nadi da će me svojom pažnjom odobrovoljiti, svojim slugama je naredio da budu krajnje pažljivi prema meni. Odredio mi je jedino zanimanje - da mu održavam i hranim njegove kerove, koji su mi bili jedino društvo, jer me niko od Turaka, za kratko vrijeme robovanja, nije uznemiravao".
O podvigu ove mlade gorštakinje čulo se nadaleko. Priče o njenoj hrabrosti i odlučnosti stigle su i do Njeguša. Jedan od mnogih interesanata, za Krstinju kao buduću zaručnicu, bio je i jedan mladić iz uglednog njeguškog bratstva Popovića, u kome se vijorio crnogorski alaj barjak. Ovaj divni mladić odluči da Krstinji ponudi brak.

Za Anta je đed Dumelja bio pojam i uzor

Krstinja je, po nagovoru uglednih ljudi, pristala na ponuđeni brak. Bio je to divan bračni par. Međutim, sreća im nije bila naklonjena. Mladoženja se uskoro teško razboli, te vrlo mlad umre, ne dočekavši da zajedno sa svojom životnom saputnicom proslavi ni prvu godišnjicu braka. Tako Krstinja u 22. godini života ostade udovica, ali ne zadugo.
Kako sa svojim suprugom nije imala poroda, ova, po dobru glasu na daleko čuvena mlada udovica, postade predmet pažnje i poštovanja mnogih neženja, te se moglo zaključiti da Krstinja neće za dugo nositi ni malo popularno ime udovice.
Krstinju počeše salijetati momci sa svih strana. Krstinja je, međutim, naročito prve dvije godine, sve te prosce i udvarače posmatrala potpuno nezainteresovano. Ona ih je jednostavno odbijala, navodeći neki vrlo ubjedljiv razlog zbog kojeg ne želi stupiti u novi brak.
Bilo je to tako sve do onog dana kad joj ozbiljni ljudi, a njeni veliki prijatelji, predočiše da je Dumelja Gvozdenović vrlo ugledan i izuzetno cijenjen Crnogorac, a uz to i kandidat sa najozbiljnijim namjerama za sklapanje braka sa Krstinjom.

[Ćipur]

Krstinjina odluka

Krstinja je ovog puta donijela odluku da lično upozna svog budućeg životnog saputnika. Pošto je došla do zaključka daje Dumelja zaista onaj pravi, kojeg je uistinu priželjkivala, Krstinja dade pristanak, pa se ovo poznanstvo uskoro okruni brakom.
Krstinja se u novom domu potvrdila kao kompletna supruga i uzorna domaćica. Uz poslovičnu privrženost novom suprugu i nježnost prema djeci, koju je uskoro donijela na svijet, Krstinja je ispoljila izuzetnu umješnost u vođenju domaćinstva. Zbog svega toga za nju se uskoro počelo pričati da joj nema para na daleko. Uza sve kućne poslove, Krstinja se posvetila i poljoprivrednim radovima. Krstinja je bila poznata i kao veoma darovita pletilja, vezilja i tkalja. I, dok je ona, pretežno noću, neumornao plela i tkala, dotle je njen Dumelja i dalje krstario Bokom, stvarajući nova poznanstva i prijateljstva. Međutim, odjednom se našao bez novca, do kojeg je ranije uglavnom na lak način dolazio. Zato jednoga dana dođe na ideju da Krstinjine rukotvorine unovči. Kad stiže kući, pokupi Krstinjine novoistkane struke, preturi ih preko ramena i sa njima se uputi u Boku. Kao dobar poznavalac prilika u Boki, Dumelja je znao da će njegova roba naći dobru prođu na kotorskoj pijaci, kao vrijedan suvenir, za koji su od ranije bili zainteresovsni engleski, francuski i drugi strani turisti, koji su u svako doba godine krstarili Bokom Kotorskom. Čim bi svoju robu unovčio, Dumelja je oko sebe ponovo okupljao svoje stare prijatelje i pobratime, sa kojima je ovu skromnu zaradu redovno ostavljao po kotorskim kafanama. Krstinja bi i dalje Dumelji plela struke, koje bi on, kada bi ostao bez novca, prodavao.

Dumeljino rasipništvo

Bez obzira na ovakvu Dumeljinu rasipničku prirodu, Krstinja je prema njemu bila krajnje tolerantna. Nikada nije ni zlu volju pokazala, a kamo li da je javno negodovala. Njena popustljivost i staloženost bila je prividna. Teška srca je podnosila Dumeljine avanture, njegov rasipnički život i zapostavljanje svoje porodice. Sve je to stoički podnosila, bez i najmanjeg znaka nezadovoljstva. Očigledno, i pored svih njegovih mana, Krstinja je Dumelju neograničeno voljela, pa ga nije željela za života uvrijediti. Tek u dubokoj starosti, nakon Dumeljine smrti, ponekad bi o njemu sa neskrivenim ogorčenjem pričala. Te priče babe Krstinje, Anta su, kao dječaka, teško pogađale. Za njega je đed Dumelja bio pojam i uzor, pa se nije mogao čudu načuditi kako može baba Krstinja takvog čovjeka i junaka kuditi.
Dumelja je kao hrabar ratnik, učestvovao u mnogim bitkama i bojevima. Istakao se u borbi protiv Turaka na Krusima i Martinićima, 1796. godine. Svoju hrabrost je ispoljio i u borbama koje su Crnogorci vodili protiv Francuza u Boki Kotorskoj i na prilazima Dubrovniku. Učestvovao je i u borbama za oslobođenje Budve od Francuza.
Prilikom napada na jaka utvrđenja Vrmac i Trojicu, 1812, Dumelja je teško ranjen u grlo. Tom prilikom su mu teško oštećene glasne žice, pa se je do kraja života sa njima bilo teško sporazumjeti. Umro je 1852. godine u Ćeklićima. Sahranjen je u crkvi u Vučem Dolu. Na njegovom grobu je do današnjeg dana sačuvan natpis na crkvenoslovenskom, koji glasi: "DUMELjA PETROV GVOZDENOVIĆ".
Krstinja je sa Dumeljom imala tri sina: Rista, Joša i Mićuna. Risto Dumeljin je bio vrlo hrabar ratnik, a uz to plemenit i razborit čovjek. Bio je jedan od prvih crnogorskih stotinaša, koje je zvanje ustanovio knjaz Danilo Petrović.

Kompletan tekst :arrow: Đuro Batrićević: Dr ANTO GVOZDENOVIĆ - GENERAL U TRI VOJSKE

.

[Ćipur]

MILOVAN MILO MIRKOVIĆ, NARODNI UČITELj I PAMETAR IZ ĆEKLIĆA


Riječ kao katunski kamen


Na odprilike petnaestak kilometara od Cetinja, prema "kamenom katunskom moru", smjestilo se jedno od najljepših katunskih sela - Petrov do. Dok mu se primičete uskim vijugavim asfaltom, između stijena i drveća, ono vam još iz daleka više liči na ogromni crveni đerdan, izgubljen u - zelenim brdima. Baš tako su i nama ovih dana izgledali njegovi crveni krvovovi, što su blistali na suncu. Nas je ovamo put doveo u kuću pokojnog Milovana- Mila Mirkovića (1908- 1996), narodnog učitelja i pametara, odnosno njegovih potomaka. U kuću koja je odvajkada bila duhovni centar ovoga sela.

A u kući Milov sin Dragoljub, snaha Dragica, kćerka Milka, rođak Božidar -Božo Mirković... Milov život i neprolazni "narodni duh sa kamena", kako neko reče, bili su nezaobilazna tema. Uz njihovu pomoć, a kasnije i uz pomoć Nikole Kaluđerovića, Zore Marković, Petra i Veljka Kaluđerovića, slažemo mozaik iz Milovog života, koji je, kako rekoše u selu, po svemu bio "primjer za primjer". Jer, njegova riječ je bila tvrđa od kamena katunskog, njegove ideje ispred onog vremena. On je, što reče njegov rođak Božo - vidio i mnogo više i mnogo dalje. I kao narodni učitelj, i kao ugledni poljoprivrednik koji je svojim proizvodima snabdijevao bolnicu "Danilo I", Sanatorijum i radničko-ugostiteljsku menzu, i kao intelektualac koji je govorio nekoliko svjetskih jezika i kao preteča budućih modernih preduzetnika... Naš narod kaže da - kad čovjek ode sa ovog svijeta, iza njega ostaje samo trag. Trag sastavljen od datih riječi porodice, moralnih pricipa... I iza Mila Mirkovića je ostao širok ljudski trag. Trag o kojem će se još dugo pričati i u Petrovom dolu i ostalim ćeklićkim selima, ali i u domovima brojnih Milovih potomaka (imao je desetoro djece). A svaka priča o njemu počinje pričom o Petrovom dolu i precima čijim venama je tekla krv crnogorska i slobodarska. Otac mu je bio Marko, a majka Stane od Roganovića. Marko je imao svega četiri godine kad je na Dugi krvavoj poginuo njegov otac Andrija. U Petrovom dolu je ostala da živi priča o ovom boju stečenom kumstvu sa jednim Draškovićem koga je Andrija u samrtnom ropcu zamolio da mu krsti sina Marka. Tako je i bilo...

Marko je jedno vrijeme bio pop, a kasnije i učitelj u selu. I njegova riječ se uvažavala i rješavala mnoge sporove. Naši sagovornici sa ponosom ističu da u Kosijerima i danas postoji jedan takav akt njegovom rukom ispisan. Interesantna je, svakako, i priča o tome kako je Milo Markov došao na svijet. Njegova majka Stana je kao i sve Crnogorke toga vremena, upravo toga dana pješke otišla niz kotorske strane, noseći na leđima breme krtole. Pri povratku, preko Bukovice, zapala je u duboki snijeg, dobila porođajne bolove i nemoćno pala. U pomoć su joj pritrčali poznati ugostitelj Pero Krstov Milošević i njegova porodica i te noći se rodio Milo Mirković kojeg su Miloševići i krstili. I Milovo školovanje je bila posebna priča. Samouvjeren, kako ga je Bog dao, nije trpio norme i šablone. Nikad recimo, nije mogao prihvatiti da je Mojsije sišao sa neba, pa je dolazio u sukob sa učiteljima vjeronauke. Ipak, nakon osnovne škole on je najprije upisao Bogosloviju, iz kojeg je ubrzo isključen. Njegova slobodoumna shvatanja se izgleda nijesu svidjela njegovim učiteljima. Otac ga upisuje u cetinjsku Gimnaziju. Zajedno sa Banjom Pavlićevićem, Stevom Mirkovićem i Dragom Markovićem, pješači svakog dana po 15 kilometara. Međutim, mladost i ovoga puta pobjeđuje. U Gimnaziji upoznaje nove komunističke ideje, širi letke i literaturu, bavi se propagandom. Ali, ni ondašnji režim nije sjedio skrštenih ruku. Isključuju ga iz škole bez prava upisa u ijednu drugu. Ni to ga nije obeshrabrilo - uči jezike, uzdiže se. Slijede, zatim, poznati belvederski događaji iz 1936. u kojima učestvuje ponesen komunističkim idejama iz Gimnazije.

Nemirni slobodarski duh i želja da živi od svoga rada odveli su ga kasnije i na jedan "sporedni" put - na šverc duvana. O tome u ćeklićkim selima i danas kolaju razne priče. U svakoj od njih Milo je svojom pronicljivošću nadmudrivao predstavnike vlasti. Jednom je bježeći pred potjerom, završio među svatove pjevajući i veseliće se sa njima dok su ga "financi" tražili na drugoj strani. Čak je stigao, vele, da bogato nagradi nevjestu...

I njegova ratna priča je interesantna. Naime, Milova kuća je partizanima uvijek bila širom otvorena. Bajički partizani su u njegovoj kući, u Boljesestri, ratne 1941. boravili puna tri mjeseca. Međutim, početkom februara 1942. oni isti ga hapse i vode u zloglasno Kunovo prisoje. Razlog se zvao - Milova trgovina sa Talijanima koji su bili stacionirani na Čekanju. Milo je, naime, htio da im proda "nešto krtole za malo pijeska i cimenta, kako bi izgradio jednu bistijernu," ali ova trgovina ga je umalo koštala glave. Partizani su ga uhapsili i, na zaprepašćenje njegovih seljeka i komšija, odveli preko Miljevića i Kosanica. Uzaludni su bili protesti čestite Jovane Mirković, majke Blaža Mirkovića, istaknutog zelenaša, zatim Milice Vujović koja mu je dodala "kap rakije" i drugih, koji su odlučno stali u njegovu odbranu. Puna tri dana je slušao jauke iz Kunove jame i čekao odluku Prijekog suda, kojeg su sačinjavali Peko Dapčević, Mihailo Vicković i drugi rukovodioci. Na Prijekom sudu su, međutim, mnogi stali u njegovu odbranu jer nijesu mogli zaboraviti Milov doprinos Ustanku, Pokretu i Revoluciji. Na kraju je presuda glasila - tri mjeseca kućnog pritvora. Baš kao što je i Gospodar nekad sudio ispod brijesta...

Osim u Kunovom prisoju Milo Mirković je, pričaju naši sagovornici, smrti gledao u oči i u Ćeklićima. To je bilo onoga dana kada je otišao da se preda Talijanima, "jer ako saznaju da su ga partizani pustili ponovo će zapaliti selo i pobiti nedužni narod". Talijani su ga sa Čekanja sproveli u blok na Cetinje, gdje su ga, uz neviđenu torturu, držali tri dana i tri noći. Trećeg dana su sve zatvorenike potrpali na kamione. Milo je mislio da ga vode na strijeljane pa je zapjevao prskoseći smrti. Ipak, odveli su ga na Njeguše, da kopaju rovove. Ubrzo se, zahvaljujući imenjaku Milu Stankovom Mirkoviću, poručniku crnogorske vojske, pod komandom Krsta Popovića, ponovo našao na slobodi.

Dolazi 1944. i Milo Mirković postaje borac Šeste crnogorske brigade. Učestvuje u bitkama za oslobođenje Grahova gdje dopada teških rana. Liječio se u nikšićkoj bolnici i ponovo vratio u partizane. Učestvuje, zatim u akcijama na čišćenju neprijateljskih ostataka, kako se to tada govorilo, sve do 1946. godine. Poslije toga slijedi period njegovog učiteljovanja od 1946. do 1951. godine. Slobodouman, kakav je uvijek bio, nije mogao prihvatiti da istorija počinje 1941., kako je smatrano "gore". Otvoreno je pitao "važne drugove" - gdje su Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići i Petrovići? I zašto se oni ne izučavaju? Izgleda da je "važnim drugovima" to bilo dovoljno da mu zauvijek uzmu školski dnevnik iz ruku. Naučen da se "ime stvara samo poštenim radom", okrenuo se poljoprivredi i stočarstvu. Desna ruka su mu bili supruga Maše i brojna porodica. Oformio je ogromno imanje, od preko četiri hektara obradive zemlje, kakvih je bilo malo u Katunskoj nahiji i počeo da proizvodi zdravu hranu, kako se to danas popularno kaže. Svojim primjerom je zadivio seljake iz ćeklićkih sela i šire uvodeći inovacije i dokazujući da na selu - država opstaje, kako je govorio. Bio je najveći snabdjevač Cetinja poljoprivrednim proizvodima, i jedan od najvećih proizvođača rasada i kastradine. Domaćin o kojem se pričalo. Na svom imanju, svojim rukama je postizao rekordne prinose, trudeći se da dokaže da katunska sela imaju perspektivu.

Međutim...

Odbio penziju

U Petrovom dolu i danas kruži priča kako je Milo Mirković imao običaj da kaže - "da je sve prolazno osim poštenog rada". Ovo je istovremeno bio njegov životni moto, od kojeg nije ostupao i koji je ostavio u amanet porodici...

Potvrdu ovih riječi, možemo naći takoreći na svakom koraku njegovog životnog puta. Sa školskim dnevnikom i bez njega, dok se bavio stočarstvom i poljoprivredom, u ratu i u miru, kao opozicionar i čovjek koji je često bio neshvaćen od okoline, ali i kad mu je reforma iz 1965. zauvijek odnijela veliki novac, stečen poštenim radom.

A da je bio čovjek od riječi, govori i ovaj primjer. Daleke 1974. njegov zet Radivoje i sin Filip dogovore sa čelnim ljudima iz SUBNOR-a Cetinje, Vladom Kapom i Jelenom Martinović, da mu se kao učesniku NOB-a i uglednom poljoprivrednom proizvođaču dodijeli penzija. Međutim, kad je to čuo Milo je, iako ni on ni supruga mu nijesu imali nikakvih "primanja od države", demonstrativno odbio govoreći da ne želi ništa od "današnjih komunista".

Škola "bez ponavljača"

Milo Mirković je bio narodni učitelj koji se ne zaboravlja. Vidi se to iz oproštajnog govora Mila Mijuškovića, koji je u ime prve generacije njegovih đaka govorio na Milovom posljednjem ispraćaju. Dragi učitelju, rekao je Mijušković između ostalog, nastavljam čas koji si ti počeo sa nama daleke 1946. Trudili smo se mi, tvoji đaci da tvoj nauk shvatimo i poštujemo, koliko ko uspije, ne bih ocjenjivao, ali gledano mojim očima iz ovog sadašnjeg vremena, malo je "ponavljača". Od tvojih pouka se nije moglo uteći. Što tada utuvismo u naše glave, ostade do danas i što se više preslišavamo u sebi, sve više shvatamo da ti je naše vaspitanje bilo važnije od obrazovanja. Naš siromašni ćeklićki mentalitet, uz tvoju dopunu od nas je stvorio ljude koji u svakoj sredini nađu svoje mjesto. Svima si ostao na nivou imena i kada se spomene ime Milo Mirković svima nama je milo, jer pored tvoga rada sa dnevnikom, kod nas je prisutan i tvoj rad sa nama ali bez dnevnika. Od tebe se imalo i šta čuti i naučiti.


J. Stamatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-14&id=165827

[Ćipur]

7. septembar 1320.

Prvi pomen Ćeklića

- U dokumentima Kotorskog arhiva, Ćeklići se pominju kao Tekla, a kasnije kao Teklići. U jednom dokumentu stoji kako je izvjesni „Miroje iz Ćeklića bio svjedok sklapanja bračno-miraznog ugovora”. U dubrovačkim izvorima, Ćeklići se prvi put pominju 1381.

[Ćipur]

Da li je u Ćeklićima izdata prva krštenica u Crnoj Gori

Tražim mišljenje istoričara

Jedan sam od čitalaca Vašeg cijenjenog lista i povremeno se javljam. Sada to činim iz određenih razloga. Iznenađen sam saznanjem, i "protestujem", da se Crkva Sveta Petka u selu Kućišta (Ćeklići) "nalazi" u selu Vuči Do! Povod za ovo pismo je moj boravak u Crnoj Gori u oktobru 2010. godine i posjeta mom bratu Petru u selu Kućišta u Ćeklićima. Tu sam se takođe sreo sa mojim rođacima i poznanicima koji žive u selu Kranji Do i u Kotoru. Tom prilikom, kako to obično biva, razgovarali smo o događajima iz prošlosti, kao i o tome gdje se ko od nas sada nalazi. Između ostalog, pričali smo o tome kako je seoska crkva Sveta Petka zapuštena i da se o njoj niko ne stara. Ne koristi se od 1945. godine, a popovi su je zaboravili, ili se ne mogu nagoditi kome pripada?
Tokom razgovora jedan od prisutnih kazao je da je crkva važna ne samo zato što se smatra najstarijom, već po tome što su za njeno ime vezani mnogi događaji i ličnosti. U crkvi su, između ostalih, kršteni pojedinci čije se krštenice smatraju najstarijim pisanim dokumentom ove vrste u Crnoj Gori. O tome postoje arhivski zapisi koje je potpisivao pop Petar Kaluđerović, paroh plemena Ćeklića, te da jedan takav dokument se može pročitati u "Lučindanu", glasu Crnogorske pravoslavne crkve. Naravno, ovo kazivanje me zainteresovalo i nastojao sam da vidim taj zapis. Nakon izvjesnog vremena uspio sam da dobijem jednu istrgnutu kopiju (strana 26) u kojoj piše: "Prva crnogorska krštenica". Pročitao sam štivo nekoliko puta i odlučio da ga ne komentarišem, iz prostog razloga jer nijesam stručan niti ovlašten da ispravljam, po meni, nedorečene zapise koje je potpisao pop Petar Kaluđrović, čukunđed, niti ostale koji su na svoj način pisali i tumačili prve crnogorske krštenice iz 1793, odnosno 1797. čije kopije zapisa prilažem.
Želim da kažem samo jedno, a to je da se Crkva Sveta Petka nalazi u selu Kućišta, a ne u Vučjem Dolu. Oba sela su u Ćeklićima. U Vučjem Dolu postoji Crkva Sveti Đorđe, ali je mnogo docnije sagrađena.
Smatram da bi bilo pravilno da se ovaj članak objavi u Vašem listu i da istoričari kažu svoje mišljenje o svemu što je ovdje zapisano.

Ilija Kaluđerović, Cirih

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-24&id=197653