MUKE S ISTINOM: CRNA GORA - DEŽURNI NEGATIVAC
Draško ĐURANOVIĆ


DA LI JE NOVINAR BRITANSKOG SANDEJ MIRORA, AUTOR TEKSTA O NAVODNOJ TRGOVINI DJECOM U CRNOJ GORI, BIO UMIJEŠAN U REŽIRANJE TEKSTA ILI JE I SAM BIO ŽRTVA DOMAĆIH MAJSTORA?


Senzacionalno otkriće Sandej mirora pokazalo se kao senzacionalna laž. Sve je, prema nalazima crnogorske policije, bila prevara. Četvorica crnogorskih građana dogovorili su se da za britanskog novinara, uz simboličnu novčanu nagradu, režiraju reportažu o trgovini djecom, da mu serviraju glumce, koji su se predstavljali kao albanski mafijaški bosovi i, na kraju, čak su obezbijeđeni i epizodisti za uloge žrtve. Ostalo je nepoznato, da li je britanski novinar bio upetljan u namještaljku ili je i on žrtva prevare domaćih majstora? Svejedno. Plasirana je još jedna prljava priča, a Crna Gora se opet našla na stubu srama. Ovog puta, sasvim je izvjesno, nezasluženo.

Zaista, teško da bi tako veliki, organizovani kriminal, kao što je trgovina djecom, mogao da bude u tako malenoj državi, a da niko, ne samo policija ili tužilaštvo, već niti jedan crnogorski medij ili opoziciona stranka, ne ukaže na taj stravičan problem. Otuda je i zabrinjavajuće ponašanje dijela međunarodne zajednice. Prvo se, umjesto obećanja da će provjeriti ovu priču, predstavnik britanskog lista obrecnuo, pozvao na svoje pravo da ne vjeruje u rad crnogorske policije, navodeći da ih novi podaci naprosto ne interesuju. Nešto u stilu: ako priča ne odgovara istini, utoliko gore po istinu.

No, taj se autizam možda i može razumijeti kada je u pitanju stav britanskog tabloida. Kao i ovdašnji, tako i strani novnari teško priznaju vlastitu grešku. Krajnje neprimjereno, međutim, reakcija je došla od Reportera bez granica, organizacije koja bi trebalo da čuva ne samo novinare od drugih, već i druge od novinarske zloupotrebe. No, ova je organizacija glasno i arpiori osudila pravne akcije protiv britanskog novinara i četvorice crnogorskih državljana, pozivajući se na pravo slobode izražavanja. Kao da se pod slobodom izražavanja može podrazumijevati prevara, lažno predstavljanje ili kleveta.

I u tome se ogleda ključni problem. Crna Gora je označena zemlja. Jedna od onih crnih tačaka na atlasu Evrope i stvorena je slika o državi negativcu, o zemlji u kojoj cvijeta kriminal od šverca cigareta do seks trafikinga i trgovine ljudima. Zato je mnogima i bilo lako da povjeruju kako ovdje, u carstvu kriminala, postoji trgovina djecom i zato se, povodom fabrikovanja priče o trgovini djecom, niko u inostranstvu nije pretjerano uzbudio. To je bio samo sloj više na ionako lošoj slici jedne balkanske državice. Sada je, i to se dobro vidi, vlast u Podgorici, naprosto, ozlojeđena najnovijim optužbama. Međutim, nema razloga za ljutnju. Upravo je Đukanovićeva vlast u velikoj mjeri zaslužna za tako loš tretman crnogorske države. Jer, to nije loša karma ili neka nesrećna sudbina, već sasvim logična posljedica godinama stvaranog lošeg imidža. Početkom 1990. Crnogorci su bili varvarski rušitelji Dubrovnika, potom su, u vrijeme sankcija, postali poznati jadranski šverceri, a onda je, poslije pada Miloševića, došla afera seks trafikinga. Pri tom, niko u posljednjih desetak godina nije u Crnoj Gori odgovarao za djelo šverca cigareta ili trgovine ljudima. Jednostravno su zatvarane oči nad očiglednim, kao da državnim čelnicima nije bilo stalo za ugled vlastite države.

I zašto onda Crnogorci ne bi bili viđeni i kao šverceri djece? Ta laž nikoga ne košta. Naprotiv. Možda se tako može povećati tiraž, zaraditi novac ili još bolje to može poslužiti kao nova ucjena nekome iz evropske administracije. Uostalom, kad iz Crne Gore sami ne brinu o svom imidžu, zašto bi to bila dužnost stranaca? I Evropa, kao i Holivud, voli da ima dežurne negativce.