Vuk Mandušić, istorijska ličnost, bio je dalmatinski pravoslavni VLAH!

[Ćipur]

Na velikosrpskom sajtu, stoji tekst nacionalnog Srbina Boška Desnice koji ne spori da je etnički Morlak. Desnica je izvadio dokumenta iz mletačkih arhiva iz kojih jasno vidimo da nikakvih Srba tada nije bilo na teritoriji Dalmacije. Vuk Mandušić i ostali hajduci iz teksta su naravno Vlasi (sami sebe su zvali Vlasima).
Morlake to jest Vlahe, tek je Vuk Karadžić proglasio za Srbe, u njegovom članku :arrow: SRBI, SVI I SVUDA !

Tekst na veljesrpskom sajtu :arrow: http://www.srpsko-nasledje.co.yu/sr-l/1998/06/article-12.html

Napisao: Boško Desnica (Iz knjige "Stojan Janković i uskočka Dalmacija): HRABRA SMRT KOD ZEČEVA

"Vlaški kapetan Mandušić, iskusan u svim potrebama, doista je vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegova kova", pisao je zadarski guvernadur Lenard Foskolo, o Mandušiću Vuku, arambaši iz Šibenika, koji je za Mletke ratovao samo pet meseci, a opet ušao u pesmu, narodnu, guslarsku, odakle ga je preuzeo i "pocrnogorčio" vladika Njegoš.

Vladika Rade učinio je nama, dalmatinskim Morlacima, jednu nepravdu: oteo nam je Vuka Mandušića i pocrnogorčio ga. On je, nesumnjivo, naišao na to ime u narodnoj pjesmi i, očaran njegovom punoćom i zvonkom ljepotom, uzeo ga otuda i njim krstio ono mikelanđelski silno oličenje muškosti u svom Vijencu. Vladičino krštenje izbrisalo je zavičajnu pripadnost dalmatinskog Vlaha i vezao ga za tlo, sredinu i događaje koji su vrlo časni, ali nijesu njegovi.
Po Zlatoviću i Kolendiću, Vuk Mandušić doselio je u Šibenik sa narodom koga je definitor o. Nikola Ružić digao proti Turcima i preveo u mletačko područje. Zlatović ne navodi izvora za tu vijest, a Kolendić se pozivlje na dvije svjedodžbe u arhivu manastira Visovca, koje mi, na žalost, nijesmo imali prilike da ispitamo.
Ružić je, u nadi da će mu ta zasluga pribaviti u pražnjenu ninsku biskupiju, pobunio za račun Mlečića Petrovo polje i Prominu. Uslovi i potankosti tog ustanka utvrđeni su ugovorom zaključenim u Šibeniku 17. decembra 1647. g. među fratrima i glavarima s jedne strane, i šibenskim kontom Z. F. Zorzijem (Giovani Francesco Zorzi) s druge strane. Sporazum sa petropoljskim Morlacima omogućio je Foskolu osvojenje Drniša (oko 20. februara 1648.
Poslije tog osvojenja visovački fratri dovedoše odmetnuti narod u šibenske varoši, a oni se nastaniše u manastiru Sv. Lovre.
Među imenima knezova i glavara koji su potpisali šibenski ugovor ne nalazi se Mandušićevo ime, ali nemajući razloga da sumnjamo u Zlatovićevu i Kolendićevu vijest, uzimljemo kao tačno da je i on došao u Šibenik prilikom te seobe. Mandušić je dakle prešao k Mlečićima koncem februara 1648, a kako je poginuo 31. jula te iste godine, to je njegovo uskočko djelovanje u duždevoj službi trajalo svega 5 mjeseci. I već ta kratka djelatnost bila je dovoljna da ime Vuka Mandušića otme zaboravu i da mu otvori dveri narodne epopeje!
Arhivski podaci o Mandušiću nisu brojni, ali su zato vrlo zanimljivi i prikazuju njegovu ličnost sa izvjesnim reljefom.
Prvi je podatak o Mandušiću sadržan u jednoj depeši generalnog proveditora Leonarda Foskola od 3. jula 1648. g. Depeši je priložen i zapisnik Mandušićeva saslušanja o njegovoj provali na Ključ ("che nel nostro idioma vol dir chiave"), a Mandušićev je izvještaj važan samo po tom što nam kazuje kako su duboko (devet konaka) prodirali u turski kraj naši pljačkaški odredi, i što nas obavješćuje o jednoj sječi roblja, kojoj su naši morali da pribjegnu da bi mogli braniti se od turske potjere. Uostalom, to je prikaz tipičnog uskočkog pljačkaškog pohoda, koji prolazi neopažen planinama, napada turska naselja nenadno u osvit dana, pali yamije sa hoyom taman okuiše, hara, pljačka, ubija, podmeće vatru i vraća se natovaren plijenom i odsječenim glavama, braneći se od potjera i prolazeći kroz busije. U propratnoj depeši, koju smo prije citirali, Foskolo kaže da je "vlaški kapetan Mandušić, iskušan u svim potrebama, doista vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegova kova".

Harambaša Šorić, "pijandura i srebroljubac", ali "hrabar vojnik"

U junu te iste godine Senat je bio obdario popa Šorića, poglavicu goričkih uskoka, zlatnom kolajnom. Foskolo, koji tog odlikovanja nije bio predložio jer Šorić, pijanac i srebroljubiv, nije kod njega stajao na naročitoj cijeni, pokušao je da bar odgodi predaju kolajne. U depeši od 11. jula 1648. g. on je to opravdavao ističući "da bi taj znak vanredne ljubavi prema tom licu, mogao da oneraspoloži koga drugog koji služi jednako kao on (Šorić) ako ne i bolje od njega, jer iako je Šorić hrabar vojnik i ima nešto pristaša, ne može da računa na posluh, jer sa vojnicima nije darežljiv".
Taj drugi koji bi, po Foskolovom mišljenju, bio zaslužniji odličja nego Šorić, bio je Vuk Mandušić. U depeši koju je Foskolo odmah po ovoj, još istog dana, uputio Senatu, on to otvoreno kaže:
"Kad bi za kapetana Mandušića došla druga kolajna jednaka Šorićevoj, a on je zanago zaslužuje, to bi njemu prištedilo gorčinu isključenja, a naciji bi poslužilo na veliku utjehu, jer je on na Krajini cijenjen više nego ijedan drugi."
Te nagrade Mandušić nije doživio.
Novi bosanski paša Derviš Skopljak, sišavši u Livno, bio je koncem jula uputio u Kotare svog ćehaju Husein-bega sa jednim odredom od 4.000 ljudi da se sveti odmetnutim Morlacima. Husein je harajući Kotare bio dopro do Biograda i Turnja, pa se sa golemim plijenom vraćao u Knin. Foskolo, nemoćan da spriječi Huseinov pohod, izasla Smiljanića sa kotarskim, a Vuka Mandušića sa šibenskim uskocima, da mu pokušaju presjeći uzmak i oteti plijen. Sukob koji je otuda nastao i u kojem je Vuk Mandušić poginuo, opisan je do sitnica tačno u saslušanjima Ilije Smiljanića i još dvojica harambaša, koja su priložena Foskolovim depešama o tom događaju.
Mi ih donosimo u doslovnom prevodu:

Izjava harambaše Ilije Smiljanića

"Na prvi avgust 1648." Harambaša Ilija Smiljanić izvješćuje:

Jučer u osvit dana, pošto smo otkrili u okolici Zečeva neprijatelja, koji je u velikom broju dolazio sa plijenom upljačkanim oko Biograda, mi Vlasi, kojih je bilo oko 700, podijelismo se u dvije čete, jednu sam vodio ja, a harambaša Mandušić drugu. Turci učiniše juriš na kaštel, u kojem se nalazio harambaša Vukadin (Mitrović) sa 30 pješaka, i osvojivši obor pognaše 30 tovarnih konja i dva moja sedlanika. Zatim gvozdenim klinovima pokušaše da se popnu i osvoje kaštel. Naši, braneći se iznutra, ubiše ih više od trideset. Turaka je bilo veliko mnoštvo i neki su od njih toliko radili da su, popevši se na kulu, koja nema svoda, tukli kamenjem one koji su u njoj bili, tako da su ubili dvojicu. Videći mi opasnost onih u kaštelu digosmo se svi da ih branimo i jurnuvši na neprijatelja, ja sa svojom četom a Mandušić s druge strane, pobismo ih više od trideset, kojk su sa onima gore spomenutim nađeni na razbojištu, osim drugih koje Turci odnesoše, i ugrabismo im 400 konja, sa kojih su bili sjašili. Kad Turci primjetiše da je nas malo, toliko se osokoliše da nam okrenuše lice i prisiliše nas na uzmak. U tome pogibe desetorica naših i izgubismo one zaplijenjene konje, sve osim četiri, i ostade zarobljen jadni harambaša Mandušić, poslije neg se hrabro podnio i ubio četiri Turčina. Držali su ga živa nekoliko sati a najzad mu odsjekoše glavu. Ja sam kasnije pomogao da mu se trup sahrani. Mnogi su neprijatelji dopali rana a mi, ustavivši se na jednom vrletnom položaju gdje konjica nije mogla da se razvija, zadržasmo se sve dok Turci, oko pola dana, ne prođoše prema Kninu. U spomenutom je sukobu harambaša Martin Jagnjić oteo jedan barjak, ubivši barjaktara koji ga je nosio. Barjak smo prikazali presvijetlom gospodinu generalu. Jedan moj sluga, po imenu Obrad Cigović, ponio se hrabro u zečevskoj kuli, otsjekav više od 4 koplja onima koji su pokušavali da se popnu, i ubivši kroz puškarnice deset Turaka."

[Ćipur]

Izvještaj harambaše Martina Miljkovića

"Dana drugog avgusta. Pristupi harambaša Martin Miljković i preslušan izjavi:

U četvrtak dođe harambaša Mandušić sa, otprilike, dvije stotine svojih šibenskih Vlaha, da se pridruži nama kojih je, pod Smiljanićem, bilo malo više od toliko. Turci koji su opljačkali biogradsko primorje, nalazeći se kod Otresa, digoše se otuda u petak ujutro i pojaviše se u pravcu Zečeva, gotovo nenadano, jer nas uhode nijesu dobro poslužile. U zečevskoj kuli ostavismo oko petnaestoricu naših da brane konje i komoru, koja se nalazila u oboru, i koju Turci jurišavši na obor zaplijeniše, pokušavajući osvojiti i kulu, pri čemu naši, oji su se uporno branili, ubiše najmanje dvadeset i petoricu.
Mi smo se sa pokojnim Mandušićem nalazili svi skupa u zasjedi, čekajući da neprijatelj prođe, jer je bio vrlo brojan, ali videći da su se Turci po kopljima, čavlima i klincima udarenim u zid od kaštela bili popeli i odozgo već tukli kamenjem one jadnike koji su bili zatvoreni, počesmo se dogovarati da im pomognemo. Mandušić se tome opirao jer je tu odluku smatrao opasnom, ali ustrajući Smiljanić u nagovaranju udarismo zajedniki na neprijatelja.
Kako bi bolje pritisli kulu, mnogi su Turci bili sjašili i ostavili konje po strani. Mi ih nagrdismo, i pobismo mnoge i postigosmo svrhu da oslobodimo naše, ali se dogodi nered, da su se neki, ugrabivši one konje, povlačili da ih spasu, a neki su nosili i koplja koja su Turci bili ostavil kod konja, tako da su ih mnogi naši držali zaTurke te otuda nastade metež i neki okrenuše bješati. Kad je neprijatelj, koji nam je prije bio okrenuo leđa uvidio da nas je malo, okrenu lice i opkoli nas i prisili na uzmak i na napuštanje opljačkanih konja.
Jadni Mandušić koji je bio naprijed izmakao praćen od malo svojih, bi opkoljen na jednoj ravnici od mnoštva konjanika i, dok se držao, ubio je za kratko vrijeme četiri Turčina. Jednim udarcem, odsječena mu je ruka, a potom ga živa uhvatiše i odsjekoše mu glavu. Izgubili smo četvoricu naših i osam Šibenčanaca, kako smo mislili, ali smo kasnije čuli da ih je poginulo dvadeset, računajući tu s Mandušićem i još trojicu ili četvoricu harambaša."

Izvještaj harambaše Matije Mihaljevića

Najzanimljiviji i najbliži istini je prikaz jednog šibenskog harambaše, koji nije imao razloga da ništa krije ni prećutkuje, kao što ga je u ovoj prilici imao Smiljanić, na kojeg u izvjesnoj mjeri on baca krivicu za Mandušićevu pogibiju.

"Na prvi avgusta u Šibeniku.

Pristupi pred presvjetlog i preuzvišenog gosnjpodina proveditora harambaša Matija Mihaljević ih Drniša, koji nam se podložio pa sada stanuje u morskom Varošu, te izvješćuje ut infra:

Pošavši odavle prošle srijede, a to je bilo 29. minulog mjeseca, sa harambašom Vučenom Mandušićem i drugim harambašama, sa njihovim ljudima i dvije oružane lađe Papalija i Ferlanića, stigosmo u Skradin a otuda se uputismo prema Lašakovici. Bilo nas je tri stotine pedeset ljudi. Harambaša Smiljanić, harambaša Miljkovioć i drugi od zadarskog Kotora Vlasi koji su se podjednako podložili (duždu), nalazeći se kod Zečeva i obavješteni o našem odlasku, javiše nam da im se moramo pridružiti svi i u tu nam svrhu poslaše kalazue, jer mi nijesmo vješti onom kraju.
Stigosmo u Zečevo u sumrak i počesmo da pregovaramo. Kotorani su uvjeravali da su Turci, koji su se bili utaborili kod Otresa sa plijenom upljačkanim u Kotarima, malobrojni, dok je Mandušić tvrdio da ih je on vidio i da ih je mnogo, pa da stoga treba stati na oprezu, istaknuti prema neprijatelju dobre straže koje će paziti na njegovo kretanje i raditi sporazumno. Upitani od Mandušića ima li njih doista četiri stotine, kako bjehu javili, odgovoriše da ih je toliko, mada ih u stvari nije bilo više od dvije stotine sedamdeset, tako da nas je svega moglo biti okolo sedam stotina.
Bi odlučeno da se pošalju straže od Kotarana kao vještijih kraju. Dobivši pristanak (?) harambaša Smiljanić izašlje stražu koja, pošto uhodi neprijatelja, vrati se u četvrtak uvečer i javi nam da je isti utaboren kod Otresa.
Poslasmo opet istu stražu sa izričitim nalogom da nam jedan njezin dio dojavi prvo kretanje Turaka, a da ostatak pazi na pravac njihova kretanja, pa ako primjete da su se uputili prema Lašđakovici, da izmetnu tri maškule, na koje bi oni koji su se nalazili kod mosta na Roškom Slapu potekli na tu stranu, dok su, ne čujući haber, morali da ostanu kod mosta, gde se bilo odlučilo uhvatiti busiju. Kad je bilo u petak ujutro, straže se ne pojaviše sa vijestima, samo što jedan Mandušićev vojnik, koji je sa svojima bio u Začevu povika: "Eto na nas Turaka."
Mandušić izašlje odah k zečevskoj tvrđavi deset ljudi među kojima sam bio i ja, i vidjesmo neprijatelja koji se je, jednu samu milju udaljen od tvrđave, primicao k istoj sa svojom glavnom snagom. Odmah javismo to Mandušiću i svim našim ljudima, a on zapovjedi da se svi od zakrčja, koji su bili u tvrđavi, povuku i dođu da sa njegovima uhvate busiju, kako ih Turci ne bi opazili. Kad su se svi povukli, u tvrđavi ostade šezdeset Smiljanićevih Vlaha sa konjima i stvarima a da se o tom nije obavijestio Mandušić. Neprijatelj opkoli tvrđavu, iz koje su se Vlasi branili, dok su se ostali povukli na jedno brdo obraslo gorom. Kad je vidio tu bitku, Mandušić upita Smiljanića ko je to ostao u tvrđavi, a ovaj mu odgovori da je tu šezdeset ljudi sa njihovim konjima i komorom. To je vrlo uvrijedilo Mandušića i on je počeo da kori Smiljanića, što je pustio da se oni ljudi, kojih je u stvari bilo samo trideset, vežu i tako povuku na nas neprijatelja. On je sumnjao da se tu radilo o izdaji. Međutim, kako se boj nastavljao, vidjesmo gde pade više od deset Turaka, ali pošto im je broj sve više rastao, oni osvojiše obor i povedoše konje koji su u njemu bili. Kad Smišljanić opazi da Turci odvode njegove konje, uze se jadati i moliti Mandušića da nasrnu na Turke i oslobode konje. Odgovori Mandušić da nije vrijeme da se upuštamo u boj, da treba popustiti okolnostima, da nije dužnost gubiti ljude radi spasavanja konja, i da će se, Gospodnjom voljom, pružiti drugih prilika da se namiri ta mala šteta.
Međutim su se Turci penjali da osvoje tvrđavu, a oni iznutra, pošto su bili ostavili džebanu u oboru, nijesu imali više čim da se brane. Kad su kotarski harambaše to vidjeli, uzeše svi jednoglasno moliti Mandušića da navale na Turke, i već jednom pomognu onim ljudima, jer će se inače svi izgubiti, a on će se pokazati nevjeran. Na te riječi Mandušić odgovori: ,Radite što vas volja, ali sam uvjeren da ćemo danas biti uhvaćeni i da ćete me napustiti; ako bude potreba ja ću vam doći u pomoć sa svojim ljudima. 'Kako nisu pristali da idu sami, Mandušić se riješi da im učini po volji, te svi zajednički jurnusmo na Turke, pobismo ih oko dvadeset, odbismo ih od tvrđave, nagnavši ih da napuste dvije stotina pedeset osedlanih konja. zakrčani uzeše grabitikonje ne progoneći neprijatelja, premda je Mandušić kričao da se ostave pljačkanja, a Turci nas kroz to u velikom broju opkoliše, prisilivši nas da pustimo sve konje osim tri ili četiri na kojima se Zakrčani dadoše u bijeg, a za njima i svi ostali njihovi ljudi, kao i oni oslobođeni iz tvrđave, ostavljajući prikačena jadnog Mandušića i njegove ljude. Bijući se žestoko sa Turcima, pobismo ih pedeset, od kojih smo dvadeset trojici pokidali glave i ostavili ih na polju, ostale su leševe Turci digli na konje i odnijeli sobom. Naših je palo oko 20, a među njima jadni Mandušić, harambaša Ivan Kraljević i dva brata Galiotovića, od kojih jedan zarobljen. Ostalo se spasilo po šumama, vodeći sobom dva neprijateljska konja ranjena. Turci, kojih je moglo biti dvanaest hiljada, odoše put Knina, a mi se vratismo u Skradin."

Izveštaj Prevedroj Republici o Mandušićevoj smrti:
"Bio je hrabar i skroman, a što je retko kod ovog naroda - nije bio grabljiv"


Foskoleve depeše od 1. i od 5. avgusta, kojima su ova saslušanja priložena, ukoliko se odnose na događaj, rezimiraju izvještaje triju harambaša, prelazeći preko Mihaljevićevih optužaba na Smiljanića i Kotarane. Iz depeše od 5. avgusta 1648. donosimo Foskolov sud o Mandušiću koji je ujedno i jedan dostojan pomen poginulom junaku:
"Iz Šibenika stiže potvrda vijesti o pogibiji jadnog Mandušića, kojemu nek Gospod Bog podari rajsko naselje, pogibiji koju je on prije smrti osvetio smrću petorice Turaka. Bio je zaista hrabar vojnik, skroman i nekoristoljubiv vojvoda, svojstvo na koje se vrlo rijetko nailazi kod ovog naroda, koji se u većini može da nazove grabljivim. Kad bi mu uspjelo da što upljačka, sve bi podijelio među vojnike, koji su ga stoga ljubili, štovali i slušali isto onoliko koliko su ga se Turci bojali. Ja sam živo osjetio njegov gubitak, radi štete koja će otuda nastati za opću stvar."
Dalje kaže da je Mandušić ostavio za sobom samo jednog sestrića, kojeg je bio posvojio, i da su šibenski Vlasi došli u Zadar da ga mole da im ga postavi za poglavicu namjesto poginulog Vuka. Taj sestrić (nipote di sorella), koji je u glavarstvu nad šibenskim Morlacima naslijedio Vuka Mandušića, bio je, kako doznajemo iz jedne Foskolove terminacije, kojom mu udjeljuje investiciju nad ujakovom četom plaćenih vojnika, Šibenčanin Tadija Vraničić.

[Morlacco]

Etnicki Morlak kao odrednica ne postoji, to je regionalni naziv za stanovnika dalmatinskog zaledja, bio on Srbin ili Hrvat, pravoslavac ili rimokatolik. Hrvatski kotarski uskoci su u mletackim arhivama isto Morlaci.


MORLACI (VLASI) GLEDANI S MLETACKE STRANE - Grga Novak - Zagreb

/. Od XIII — XV stoljeca
Sabiruci i obradujuci relacije mletackih predstavnika u Dalmaciji i Albaniji, nailazio sam često na Morlake, o kojima sam pisao god. 1928. u »Novostima« br. 34 u clanku »Morlaki (Vlasi)«, zatim u »Narodnoj Starini« god. 1930 pod naslovom »Jedan anonimni rukopis iz 1775/6 god. o dalmatinskim Zagorcima i(Morlakima), 'Primorcima i Otocanima«, i ona u »Starinama« JAZU knj. 49, str. 5—80 pod naslovom »Dalmacija god. 1775/6 gledana ocima jednog suvremenika«.

Medutim, uza sve toliko sretanje sa Morlacima, tokom stoljeca, pocam od trinaestog do osamnaestog, ne mogu ni danas dati odgovor na nekoliko pitanja, koja se pri tome uvijek namecu: 1) Kako i kada su se Morlaci (Vlasi) u svojoj simbiozi sa Hrvatima odnosno sa Srbima i drugim slavenskim plemenima na sjeverozapadnom dijelu Balkanskog poluotoka pretvorili u Hrvate odnosno Srbe? — 2) Kada su izgubili svoj morlacki jezik u Dalmaciji i Hercegovini? — Jesu li ih Mlecani u XVIII st. dijelili od Hrvata odnosno Srba?

Ovaj prilog nema pretenzije da ta pitanja riješi, ali smatram potrebnim da donekle doprinesem njihovom rašcišcavanju. Zbog toga ću iznijeti nekoliko zapažanja raznih mletackih visokih predstavnika u Dalmaciji i Albaniji, koja mogu koristiti boljem upoznavanju ovih pitanja.

Danas shvacanje naziva Morlak, odnosno Vlah, gotovo i ne postoji, ali je ono bilo živo još na početku ovog (XX-oga) stoljeca, kada su dalmatinski primorci i otocani nazivali tim imenom sve Dalmatinske zagorce od reda, tj. svo ono stanovništvo koje je nastavalo krajeve koji su bili s onu stranu gorja koje obrubljuje primorje.

»Vlah« (talijanski »Morlacco«) bio je za dalmatinskog primorca i otocanina svaki zagorac, pa nazivao on sebe Hrvatom ili Srbinom, bio on katolicke ili pravoslavne vjere.. Vlah je bio geografski, a ne nacionalni pojam, otprilike onako kao danas Slavonac, Licanin, Bosanac, Hercegovac i si. Ali dok danas postoji i Slavonija kao naziv za izvjestan kraj Hrvatske i Lika isto tako, ili Bosna za tocno oznacen dio našega teritorija, nikada nije postojala na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka ni Vlaška ni Morlakija, kao naziv za tocno ogranicen kraj, mada se često i jedan i drugi naziv upotrebljavao za pojam nekog širokog, ali ne i tocno ogradenog prostora u dalmatinsko-licko-hercegovackom kraju. "

G. Novak, "Zbornik za narodni zivot i obicaje", Zagreb, 1971.

[CGmafiozz]

Morlak znaci Crni Vlah

I vlah, ti znas, postoji, to su rumuni, i dosta su postojali kao hrvati ili srbi

Oni su stariji od hrvata i srba obavezno...

[Ćipur]

Ja postavim riječi, od slova do slova, hajdučkih harambaša iz 17. vijeka a naš nick Morlacco brčkotine nekog Grge Novaka između 2 svjetska rata, kad se pravila jugoslovenska nacija. :lolblue: :lolblue: :lolblue:

Ajmo opet na čitanje, da utvrdiš ko su ti bili preci, Vlasi, harambaše, a ne ratari-sebrdija, socijalni sloj! No, ti se stidiš što su ti preci bili ratnici. :blah:
Tu ja ništa ne mogu, SANU i SPC su te ubijedili da si iz Nemanjićke sebrdije, što ja tu mogu.

Ja samo mogu da predstavim riječi samih harambaša iz Dalmacije!

Ove riječi je prije 360 godina izgovorio harambaša Ilija Smiljanić!

Izjava harambaše Ilije Smiljanića

"Na prvi avgust 1648." Harambaša Ilija Smiljanić izvješćuje:

Jučer u osvit dana, pošto smo otkrili u okolici Zečeva neprijatelja, koji je u velikom broju dolazio sa plijenom upljačkanim oko Biograda, mi Vlasi, kojih je bilo oko 700, podijelismo se u dvije čete, jednu sam vodio ja, a harambaša Mandušić drugu. Turci učiniše juriš na kaštel, u kojem se nalazio harambaša Vukadin (Mitrović) sa 30 pješaka, i osvojivši obor pognaše 30 tovarnih konja i dva moja sedlanika. Zatim gvozdenim klinovima pokušaše da se popnu i osvoje kaštel. Naši, braneći se iznutra, ubiše ih više od trideset. Turaka je bilo velikomnoštvo i neki su od njih toliko radili da su, popevši se na kulu, koja nema svoda, tukli kamenjem one koji su u njoj bili, tako da su ubili dvojicu. Videći mi opasnost onih u kaštelu digosmo se svi da ih branimo i jurnuvši na neprijatelja, ja sa svojom četom a Mandušić s druge strane, pobismo ih više od trideset, kojk su sa onima gore spomenutim nađeni na razbojištu, osim drugih koje Turci odnesoše, i ugrabismo im 400 konja, sa kojih su bili sjašili. Kad Turci primjetiše da je nas malo, toliko se osokoliše da nam okrenuše lice i prisiliše nas na uzmak. U tome pogibe desetorica naših i izgubismo one zaplijenjene konje, sve osim četiri, i ostade zarobljen jadni harambaša Mandušić, poslije neg se hrabro podnio i ubio četiri Turčina. Držali su ga živa nekoliko sati a najzad mu odsjekoše glavu. Ja sam kasnije pomogao da mu se trup sahrani. Mnogi su neprijatelji dopali rana a mi, ustavivši se na jednom vrletnom položaju gdje konjica nije mogla da se razvija, zadržasmo se sve dok Turci, oko pola dana, ne prođoše prema Kninu. U spomenutom je sukobu harambaša Martin Jagnjić oteo jedan barjak, ubivši barjaktara koji ga je nosio. Barjak smo prikazali presvijetlom gospodinu generalu. Jedan moj sluga, po imenu Obrad Cigović, ponio se hrabro u zečevskoj kuli, otsjekav više od 4 koplja onima koji su pokušavali da se popnu, i ubivši kroz puškarnice deset Turaka."

Etnicki Morlak kao odrednica ne postoji, to je regionalni naziv za stanovnika dalmatinskog zaledja, bio on Srbin ili Hrvat, pravoslavac ili rimokatolik. Hrvatski kotarski uskoci su u mletackim arhivama isto Morlaci.


MORLACI (VLASI) GLEDANI S MLETACKE STRANE - Grga Novak - Zagreb

/. Od XIII — XV stoljeca
Sabiruci i obradujuci relacije mletackih predstavnika u Dalmaciji i Albaniji, nailazio sam često na Morlake, o kojima sam pisao god. 1928. u »Novostima« br. 34 u clanku »Morlaki (Vlasi)«, zatim u »Narodnoj Starini« god. 1930 pod naslovom »Jedan anonimni rukopis iz 1775/6 god. o dalmatinskim Zagorcima i(Morlakima), 'Primorcima i Otocanima«, i ona u »Starinama« JAZU knj. 49, str. 5—80 pod naslovom »Dalmacija god. 1775/6 gledana ocima jednog suvremenika«.

Medutim, uza sve toliko sretanje sa Morlacima, tokom stoljeca, pocam od trinaestog do osamnaestog, ne mogu ni danas dati odgovor na nekoliko pitanja, koja se pri tome uvijek namecu: 1) Kako i kada su se Morlaci (Vlasi) u svojoj simbiozi sa Hrvatima odnosno sa Srbima i drugim slavenskim plemenima na sjeverozapadnom dijelu Balkanskog poluotoka pretvorili u Hrvate odnosno Srbe? — 2) Kada su izgubili svoj morlacki jezik u Dalmaciji i Hercegovini? — Jesu li ih Mlecani u XVIII st. dijelili od Hrvata odnosno Srba?

Ovaj prilog nema pretenzije da ta pitanja riješi, ali smatram potrebnim da donekle doprinesem njihovom rašcišcavanju. Zbog toga ću iznijeti nekoliko zapažanja raznih mletackih visokih predstavnika u Dalmaciji i Albaniji, koja mogu koristiti boljem upoznavanju ovih pitanja.

Danas shvacanje naziva Morlak, odnosno Vlah, gotovo i ne postoji, ali je ono bilo živo još na početku ovog (XX-oga) stoljeca, kada su dalmatinski primorci i otocani nazivali tim imenom sve Dalmatinske zagorce od reda, tj. svo ono stanovništvo koje je nastavalo krajeve koji su bili s onu stranu gorja koje obrubljuje primorje.

»Vlah« (talijanski »Morlacco«) bio je za dalmatinskog primorca i otocanina svaki zagorac, pa nazivao on sebe Hrvatom ili Srbinom, bio on katolicke ili pravoslavne vjere.. Vlah je bio geografski, a ne nacionalni pojam, otprilike onako kao danas Slavonac, Licanin, Bosanac, Hercegovac i si. Ali dok danas postoji i Slavonija kao naziv za izvjestan kraj Hrvatske i Lika isto tako, ili Bosna za tocno oznacen dio našega teritorija, nikada nije postojala na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka ni Vlaška ni Morlakija, kao naziv za tocno ogranicen kraj, mada se često i jedan i drugi naziv upotrebljavao za pojam nekog širokog, ali ne i tocno ogradenog prostora u dalmatinsko-licko-hercegovackom kraju. "

G. Novak, "Zbornik za narodni zivot i obicaje", Zagreb, 1971.

[Morlacco]

Morlak znaci Crni Vlah

I vlah, ti znas, postoji, to su rumuni, i dosta su postojali kao hrvati ili srbi

Oni su stariji od hrvata i srba obavezno...

Odlicno.


Morlak jeste Crni Vlah, ali ja ne pricam o Vlasima, romanofonom stanovnistvu koje zivi u Istri, Srbiji, Rumuniji s kojima Mandusic, ni Smiljanic... nema veze nego o regionalnoj odrednici koja se koristila za stanovnistvo slavenske provenijencije dalmatinsko podneblja, a i sire. Mitska Morlakija se prostirala od Kvarnera pa do Neretve. A za usporedbu, treba samo vidjeti jezik i obicaje, i sve ostalo...recimo istarskih Vlaha, nebo i zemlja. Dalmatinski Morlaci nemaju nikakve veze sa romanofonim Vlasima.



I u bliskoj vezi je s turkim vlahom koji nije opet znacio taj Vlah, rumunjski, nego je u pitanju stalezna, socijalna ili ekonomska odrednica.


Petar Skok daje 15 objasnjenja za rijec Vlah. Sad, kako moze neko kao Cipur mijesati etnicki odrednicu sa staleznom?

[Morlacco]

Kako moze romanofoni Vlah biti nosilac novostokavskog govora, a da u tom govoru nema ni traga rumunjskog jezika?

[Ćipur]

Odlicno.


Morlak jeste Crni Vlah, ali ja ne pricam o Vlasima, romanofonom stanovnistvu koje zivi u Istri, Srbiji, Rumuniji s kojima Mandusic, ni Smiljanic...

Ali su Mandušić, Smiljanići ostali pravoslavci sebe zvali Vlasima!!! :lolblue:
Evo izvještaj od riječi do riječi, da utvrdiš ko su ti preci bili, da vidiš da ti preci nijesu bili nikakvi Srbi, ovo je izustio harambaša Martin Miljković prije 360 godina:

Izvještaj harambaše Martina Miljkovića

"Dana drugog avgusta. Pristupi harambaša Martin Miljković i preslušan izjavi:

U četvrtak dođe harambaša Mandušić sa, otprilike, dvije stotine svojih šibenskih Vlaha, da se pridruži nama kojih je, pod Smiljanićem, bilo malo više od toliko. Turci koji su opljačkali biogradsko primorje, nalazeći se kod Otresa, digoše se otuda u petak ujutro i pojaviše se u pravcu Zečeva, gotovo nenadano, jer nas uhode nijesu dobro poslužile. U zečevskoj kuli ostavismo oko petnaestoricu naših da brane konje i komoru, koja se nalazila u oboru, i koju Turci jurišavši na obor zaplijeniše, pokušavajući osvojiti i kulu, pri čemu naši, oji su se uporno branili, ubiše najmanje dvadeset i petoricu.

Mi smo se sa pokojnim Mandušićem nalazili svi skupa u zasjedi, čekajući da neprijatelj prođe, jer je bio vrlo brojan, ali videći da su se Turci po kopljima, čavlima i klincima udarenim u zid od kaštela bili popeli i odozgo već tukli kamenjem one jadnike koji su bili zatvoreni, počesmo se dogovarati da im pomognemo. Mandušić se tome opirao jer je tu odluku smatrao opasnom, ali ustrajući Smiljanić u nagovaranju udarismo zajedniki na neprijatelja.

Kako bi bolje pritisli kulu, mnogi su Turci bili sjašili i ostavili konje po strani. Mi ih nagrdismo, i pobismo mnoge i postigosmo svrhu da oslobodimo naše, ali se dogodi nered, da su se neki, ugrabivši one konje, povlačili da ih spasu, a neki su nosili i koplja koja su Turci bili ostavil kod konja, tako da su ih mnogi naši držali zaTurke te otuda nastade metež i neki okrenuše bješati. Kad je neprijatelj, koji nam je prije bio okrenuo leđa uvidio da nas je malo, okrenu lice i opkoli nas i prisili na uzmak i na napuštanje opljačkanih konja.

Jadni Mandušić koji je bio naprijed izmakao praćen od malo svojih, bi opkoljen na jednoj ravnici od mnoštva konjanika i, dok se držao, ubio je za kratko vrijeme četiri Turčina. Jednim udarcem, odsječena mu je ruka, a potom ga živa uhvatiše i odsjekoše mu glavu. Izgubili smo četvoricu naših i osam Šibenčanaca, kako smo mislili, ali smo kasnije čuli da ih je poginulo dvadeset, računajući tu s Mandušićem i još trojicu ili četvoricu harambaša."

:ass:

[Ćipur]

Kako moze romanofoni Vlah biti nosilac novostokavskog govora, a da u tom govoru nema ni traga rumunjskog jezika?

Zato ima u toponima!!! :lolblue:

Gluposti, bar u Crnoj Gori ima bezbroj riječi latinskog prorijekla, a Vlasi su bili LATINIZIRANI, Rimljani su ih LATINIZIRALI, a Sloveni kasnije SLOVENIZIRALI.

[Morlacco]

Ali su Mandušić, Smiljanići ostali pravoslavci sebe zvali Vlasima!!! :lolblue:
Evo izvještaj od riječi do riječi ovo je izustio harambaša Martin Miljković prije 360 godina:

Izvještaj harambaše Martina Miljkovića

"Dana drugog avgusta. Pristupi harambaša Martin Miljković i preslušan izjavi:

U četvrtak dođe harambaša Mandušić sa, otprilike, dvije stotine svojih šibenskih Vlaha, da se pridruži nama kojih je, pod Smiljanićem, bilo malo više od toliko. Turci koji su opljačkali biogradsko primorje, nalazeći se kod Otresa, digoše se otuda u petak ujutro i pojaviše se u pravcu Zečeva, gotovo nenadano, jer nas uhode nijesu dobro poslužile. U zečevskoj kuli ostavismo oko petnaestoricu naših da brane konje i komoru, koja se nalazila u oboru, i koju Turci jurišavši na obor zaplijeniše, pokušavajući osvojiti i kulu, pri čemu naši, oji su se uporno branili, ubiše najmanje dvadeset i petoricu.
Mi smo se sa pokojnim Mandušićem nalazili svi skupa u zasjedi, čekajući da neprijatelj prođe, jer je bio vrlo brojan, ali videći da su se Turci po kopljima, čavlima i klincima udarenim u zid od kaštela bili popeli i odozgo već tukli kamenjem one jadnike koji su bili zatvoreni, počesmo se dogovarati da im pomognemo. Mandušić se tome opirao jer je tu odluku smatrao opasnom, ali ustrajući Smiljanić u nagovaranju udarismo zajedniki na neprijatelja.
Kako bi bolje pritisli kulu, mnogi su Turci bili sjašili i ostavili konje po strani. Mi ih nagrdismo, i pobismo mnoge i postigosmo svrhu da oslobodimo naše, ali se dogodi nered, da su se neki, ugrabivši one konje, povlačili da ih spasu, a neki su nosili i koplja koja su Turci bili ostavil kod konja, tako da su ih mnogi naši držali zaTurke te otuda nastade metež i neki okrenuše bješati. Kad je neprijatelj, koji nam je prije bio okrenuo leđa uvidio da nas je malo, okrenu lice i opkoli nas i prisili na uzmak i na napuštanje opljačkanih konja.
Jadni Mandušić koji je bio naprijed izmakao praćen od malo svojih, bi opkoljen na jednoj ravnici od mnoštva konjanika i, dok se držao, ubio je za kratko vrijeme četiri Turčina. Jednim udarcem, odsječena mu je ruka, a potom ga živa uhvatiše i odsjekoše mu glavu. Izgubili smo četvoricu naših i osam Šibenčanaca, kako smo mislili, ali smo kasnije čuli da ih je poginulo dvadeset, računajući tu s Mandušićem i još trojicu ili četvoricu harambaša."

:ass:

Pa zovem i ja sebe Morlakom, ali nisam romanofoni Vlah.

Objasni mi kako moze rumunjski Vlah savrseno pricati slavenski jezik, a bez tragova rumunjskog u njemu?

A danasnji narodi Balkana su zadrzali praslavensko u svojim obredima, mitologiji, a cudno nema tog vlaskog, rumunjskog jezika...

Ti Morlaci su donosili stokavski govor, a ne romanski jezik.

Hm.

Nisi odgovorio na moje pitanje.


Izuzmi venecijanski dijalekt, sto je normalno primanje rijeci zbog uticaja Mletacke Republike, bilo to kod dalmatinskih Srba ili Hrvata.

[Morlacco]

Zato ima u toponima!!! :lolblue:

Gluposti, bar u Crnoj Gori ima bezbroj riječi latinskog prorijekla, a Vlasi su bili LATINIZIRANI, Rimljani su ih LATINIZIRALI, a Sloveni kasnije SLOVENIZIRALI.

U Toponimima, u Dalmaciji.


Kosovo Polje, rijeka Kosovcica, selo Markovac. Interesantno.
Sve vlasko. Sjeverna Dalmacija.


Zasto onda postoje tri srpska manastira u Dalmaciji od 14. vijeka? Jesu to Vlasi donijeli ili je zlocesta SPC posrbila te Vlaje, koji usput dizu sebi grobnice i kazu ko su.

[Ćipur]

U Toponimima, u Dalmaciji.


Kosovo Polje, rijeka Kosovcica, selo Markovac. Interesantno.
Sve vlasko. Sjeverna Dalmacija.

Jesu to ovi Vlasi, koji su izbjegli sa Kosova pred Turcima, dali ime tim toponimima???

:ass: :ass: :ass:

:lolblue:

Na veljesrpskom sajtu www.rastko.org.yu , fino stoji i ovaj stari IZVOR, iz koga opet vidimo da Stefan Prvovjenčani Nemanjić nije smatrao Duklju srpskom zemljom, srpsku zemlju je odvajao od Duklje!
Jasno je da su svetosavska bajke samo bajke, a sami Nemanjići nijsu Duklju smatrali srpskom zemljom, već samo zemljom kojom vladaju!
Svetosavske bajke su jednine bajke na cijelom svijetu koje su proglašene za pravu istoriju!


:arrow: http://www.rastko.org.yu/knjizevnost/liturgicka/stefan-sabrana/stefan-sabrana_05.html



9. IZVOR


1. Natpis Stefana Prvovenčanog na severnom zidu pod kulom manastira Žiče (1)


Ovom presvetom hramu Spasa našega Isusa Hrista, po neizrecivoj milosti njegovoj, koju satvori sa nama, ja Stefan, po Božjoj milosti venčani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja, sa prevazljubljenim sinom svojim Radoslavom, po Božjoj milosti mojim namesnikom, prinosimo Tvoja od Tvojih, da bismo bili pominjani u molitvama, dar Spasu našem Isusu Hristu i njegovim svetima: (2) svete častice časnog i životvorećeg krsta Gospodnjega(3) i svetih strasti Hristovih i od rize i pojasa Presvete Bogorodice i od desnice svetoga proroka Preteče Krstitelja Jovana,(4) koju položi na teme Gospodnje, krsteći ga, i od glave Pretečine i od moštiju svih svetih apostola, proroka, mučenika i prepodobnih svetitelja; ikone svetih i časnih likova i sasude zlatne i srebrne i ripide mnoge i zavese i pokrove svete i rize časne i sveta jevanđelja i knjige mnoge i druge ukrase koji su na prosvećenje Spasu našem Isusu Hristu.

A za hranu i odevanje onima koji služe svetom hramu ovom: selo Talsko, sa Ratinom i sa Zaklopitom Lukom; Topolnica s Vojušama, Ribnica sa svim brežuljcima i sa Brenom; Žiča sa Batinom, Ribići s Crnom Rekom, Tlsto Brdo sa Raškim Delom i sa Štitarinom, Peščanica sva s Pečanom, Bukovica, Grahovišta sva, Svinjci, Gračanica, Radijevo, Konarevo, Črnjave sa Serčom, Bresnica sa trgom, Svibnica sa Okruglom, Bobolje sa Čečinom, Gvočanica sa Pupavnima; u Jelcima sela: Dolnja Vas, Borak, Gnjila, Dobrinja, Vitahovo; a u Hvosnu sela: Peć sa svojim zaseocima, Črni Vrh, Stlpezi, Trebovitići, Goražda Vas, Nakl Vas sa Čelpecima i Labljanima, Ljutoglavi sa gradom; a u Zatonu sela: Črnča sa svojim zaseocima, obe Ivanje sa zaseocima, Zamčane sa zaseocima, Dubovo, Gaje, i sva ova sela sa zaseocima svojim; a ovo su u Zeti sela: Trebolje, Plavnici; u Gorskoj Župi Golič. A ovo su planine: na Sporima Nozdre, Javorje s Lukavicama; u Hvosnu Slano Polje sa Tmastim Gvozdom, nad Breznicama Željin, a zimske paše od Brezne naniže niz Sutjesku sa svim pašama kao što obuhvata crkvena međa, sa svim pašama zimskim i letnjim sa one strane Kotlenika.(5)

A ovo su Vlasi koje smo dali ovoj crkvi - ovo su imena: Grd knez s decom, Radota, Vlkoslav, Tihomir, Stanimir, Vojihna, Dragšan, Njegoslav,(6) Zlina, Miroš, Brajen, Njeguš,(7) Njegota,(8.) Sina, Radomir, Dragan, Bratin, Vojilo, Držihna, Pačemil, Batina, Bratmir, Draguš, Tihomir, Brateš, Grdoš, Gostilo, Pop, Pačen, Bun, Stan, Dragoman, Stan, Desislav, Kupljen, Dajša, Berilo, Njeg,(9) Bunilo, Dragomir, Braten, Stanimir, Bratonjeg, Njegota(10), s decom, Draguš, Bratilo, Radoslav, Tudor, Lucan, Dobromir, Dragoslav, Mužilo, Tihoč, Dragomir, Draguš, Kuman, Milobrat, Draguš, Dragoslav, Brapa, Predilo, Draga, Prvoslav, Draguš, Poligrad, Radiš, Tihomir, s taštom i decom, Zlata, Stan, Dragan, Pop, Mik, Dobriša, Berilo sa decom, Gostimir, Rad, Gostimirova mati, Čuč, Kuman, Bratoslav, Buta, Njeg,(11) Vasil, Brateš, Bratoslav, Dobrc, Ljev,(12) Dragomir, Sraštan, Tudor, Tihomir, Bunilo, Braja, Gostilo, Vojmir, Božaja, Turjak, Predimir, Buč, Krasimir, Bratilo, Budislav, Tihoslav, Mrgela, Raduš, Kupljen, Bratan, Bun, Prodan, Vojihna, Bratohna, Gostiša, Ilija, Bukor, Rad, Bratina, Bala, Sracin, Hrelja, Milac, Dobromir, Sina, Vlad, Desilo, Dobroslav, Tešimir, Budin, Božica, Kuman, Bukor, Rad, Vlad, Stan, Ponjeg,(13) Rug, Grdoš, Zlata, Stan, Dragut, Vlksan, Bogdan, Bratoslav, Begota(14) s decom, Tolak, Dragun, Lubota, Kulin, Velimir, Brzej, Tudor, Bukor, Nanota, Sina, Njeg,(15), Brateša, Berislav, Prvoslav Buckat, Crnomuž, Grdan, Nikola, Dragoš, Dragoslav, Vojin, Gugota, Vusin, Skoromir, Pružin, Vojislav, Doda, Radota, Velimir, Povržen, Vojislav, Berilo, Miroš, Veljen,(16) Sracin, Andrija, Begota,(17) Gostilo, Čvrnjega,(18.) Grgur, Bukor, Bogdan, Stan, Desimir, Bežan,(19) Pljen,(20) Vratiša, Dedol,(21) udovica Dragušla i Tus s majkom, Gripon, Črnota, Stan, Šarban, Vojnjeg,(22) Belota,(23) Vojila, Miroš, Slavko, Gostilo, Njež(24) Prodan, Bun, Đed(25) Draguš, Gunja, Bratimir, Vokosav, Gostimir, Hodiša, Predihna, Bukor, Trusen,(26) Nerad, Singur, Draguš.

I ove župe priložismo pod vlast ove crkve: Krušilnicu, Moravu, Borač, Lepenice obe, Belica, Levoč, Lugomja, Rasina, Jelšanica i nad ovim što se prilaže ovoj crkvi da nema protopop dvorski nikakvu vlast, nego što dolazi ili od popova ili od Vlaha, ili popovski bir od zemlje, koji dolazi od popova, polovina da se uzima za ovu crkvu. I da se ne poziva arhiepiskopov čovek kralju bez kraljevog pečata, već ako je kome dužan arhiepiskopov čovek, da ga pozivaju s kraljevim pečatom kralju. Pa ako ne dođe na pečat, onda da mu se pečati upišu kod kralja i da globu uzme arhiepiskop sebi.(27) I ako se pozove kraljev čovek arhiepiskopu, i da bude...

[Morlacco]

Jesu to ovi Vlasi, koji su izbjegli sa Kosova pred Turcima, dali ime tim toponimima???

:ass: :ass: :ass:

:lolblue:

Ja pricam o Dalmaciji, a ne o Duklji.

Ti spominjes crnogorske toponime, a tema ti je dalmatinski vlah!





Kako to da Vlasi dizu 50 srpskih crkava u Dalmaciji, objasni mi.

I pod jurisdikcijom su srpskog Patrijarha.


Kako to da Zovinic, pravi spomenik i naziva se Srbinom?

Kako to da vatikanski arhiv pise o pravoslavnim Srbima? O njihovom doseljavanju kao i austrijski arhiv 1522. srpski uskoci se doseljavaju u Dalmaciju.




Kako to Jelena, sestra cara Dusana gradi srpski manastir u Dalmaciji, kad su Vlasi, u Dusanovo vrijeme, znas i sam kakav stalez?

[Morlacco]

Ja se izvinjavam prvenstveno moderatoru, da ne misli da spamujem.


Evo dokaza, sto rusi tezu o Vlasima da ne postavljam slike i tekstove manastira i sl...., Zovinici su plemicka familija, isto kao Sinobadi, Jankovici, Smiljanici, itd.



1. Grb i nadgrobna ploča u klaustru samostana Sv. Frane u Zadru, koji cuva srpsko ime od 1527. godine.


VIVITE MORTALES CVRE QOT VIVITIS ANOS
NON SIT. SED VOBIS Q BONA VITA FVIT
STEPHANO. ZOVINICHIO.
SERVIANO. VI. TURCHAR
PROFVGO. VIRO. OPT.
PATRI. CHARISS. BONAE Q.
INDOLIS. V. FRATRIB.
DILECTISS. DESCE-
NDENTIB Q. IO IOVINVS.
IV. VT. DOC. VNA.
CVM. MATRE. VRSVLA.
PIENTISS. MOESS. Q. POSV.
OB. M. D. XXVII. DIE
XXV. AVGVSTI.
- SI -

Prevod:

„Živite moralno!
Ne brinite koliko godina ćete živjeti,
već da ste primjerno živjeli.
Stefanu(Stevanu) Zoviniću, Srbinukoji je izbjegao od turskog nasilja,
odličnom čovjeku, najdražem ocu i dobrom sinu,
petom po redu bratu i najvoljenijem potomku.
Ja Jovin(Jovan), četvrti po redu brat,
zajedno s majkom Ursulom pobožno postavih.
Prestavi se 25. avgusta, 1527.”

Slika:

http://tinyurl.com/6fy8fb

Kopija grba i natpisa u crkvi odnosno u kapeli Sv. Ante:

Slika:

http://tinyurl.com/62ksyv

Samostan i crkva Sv. Frane, Zadar
http://www.tzzadar.hr/events.php?id=12&el_id=2075

[Ćipur]

Ja se izvinjavam prvenstveno moderatoru, da ne misli da spamujem.


Evo dokaza, sto rusi tezu o Vlasima da ne postavljam slike i tekstove manastira i sl...., Zovinici su plemicka familija, isto kao Sinobadi, Jankovici, Smiljanici, itd.



1. Grb i nadgrobna ploča u klaustru samostana Sv. Frane u Zadru, koji cuva srpsko ime od 1527. godine.


VIVITE MORTALES CVRE QOT VIVITIS ANOS
NON SIT. SED VOBIS Q BONA VITA FVIT
STEPHANO. ZOVINICHIO.
SERVIANO. VI. TURCHAR
PROFVGO. VIRO. OPT.
PATRI. CHARISS. BONAE Q.
INDOLIS. V. FRATRIB.
DILECTISS. DESCE-
NDENTIB Q. IO IOVINVS.
IV. VT. DOC. VNA.
CVM. MATRE. VRSVLA.
PIENTISS. MOESS. Q. POSV.
OB. M. D. XXVII. DIE
XXV. AVGVSTI.
- SI -

Prevod:

„Živite moralno!
Ne brinite koliko godina ćete živjeti,
već da ste primjerno živjeli.
Stefanu(Stevanu) Zoviniću, Srbinukoji je izbjegao od turskog nasilja,
odličnom čovjeku, najdražem ocu i dobrom sinu,
petom po redu bratu i najvoljenijem potomku.
Ja Jovin(Jovan), četvrti po redu brat,
zajedno s majkom Ursulom pobožno postavih.
Prestavi se 25. avgusta, 1527.”

Slika:

http://tinyurl.com/6fy8fb

Kopija grba i natpisa u crkvi odnosno u kapeli Sv. Ante:

Slika:

http://tinyurl.com/62ksyv

Samostan i crkva Sv. Frane, Zadar
http://www.tzzadar.hr/events.php?id=12&el_id=2075

Ja sam bio odgovorio na ovo, a nijesam dobio nikakav uzvratni odgovor poslije. Morlacco se jednostavno slaze sa mnom. :arrow: https://forum.cdm.me//showpost.php?p=941178&postcount=87

No dobro, evo opet

Moguće je da su pred Turcima, iz Srbije bježali i Vlasi i Srbi. Moguće je!
Ali sudeći po izvorima, po učestalosti pominjanja Vlaha i Srba do 19. vijeka zapadno od Drine, radi se o bar 95% Vlaha izbjeglih u Bosnu i Hrvatsku!!!
Znači ako je od ukupnog broja izbjeglih iz Srbije bilo 95% Vlaha, onda ne možemo nikako smatrati da je postojao narod Srbi zapadno od Drine, prije nego ih je Vuk izmislio u tekstu :arrow: SRBI, SVI I SVUDA !
Tih 5% Srba se utopilo u 95% Vlaha i svi su naravno zvani V L A S I M A.
Vjerovatno ćeš uspjeti srušiti onih milion pomena Vlaha zapadno od Drine do 20. vijeka, pa čak i u 20. vijeku! :ass:

[Ćipur]

Ček, ček, mora da nijesi viđeo ovo!

Sajt SRPSKO KULTURNO DRUŠTVO PROSVJETA iz HRVATSKE, :blah: baštini, naravno, ovaj dokument iz 1630. austrijskog cara Ferdinanda koji je VLASIMA dao!

Statuta Valachorum (original na latinskom) :hardrock:

Vlaški Statut iz 1630. (prijevod) :ass:

Ovo je dato, ovaj Statut, precima Desnica, Tesli, Paspalja, Martića, Mandušića .... oko toga nema ništa sporno jel Morlacco?

[Morlacco]

Ček, ček, mora da nijesi viđeo ovo!

Sajt SRPSKO KULTURNO DRUŠTVO PROSVJETA iz HRVATSKE, :blah: baštini, naravno, ovaj dokument iz 1630. austrijskog cara Ferdinanda koji je VLASIMA dao!

Statuta Valachorum (original na latinskom) :hardrock:

Vlaški Statut iz 1630. (prijevod) :ass:

Ovo je dato, ovaj Statut, precima Desnica, Tesli, Paspalja, Martića, Mandušića .... oko toga nema ništa sporno jel Morlacco?

Pazi, ti si postavio tezu da nije bilo Srba zapadno od Drine prije 19. vijeka, odnosno Vuka Karadzica i Garasanina.

Ja sam ti dao Ferdinandove privilegije iz 1538., izvore o Srbima zapadno o Drine, cak i povlastice Matije Korvina 1481., gdje se spominju Srbi.

Znaci, tvoja teza je srusena. Ti meni pricas o Morlacima, nazivu za Srbe i Hrvate koji su forsirali Mlecani u izvjestajima koje NEMA veze sa Vlasima rumunjima, a srpsko ime i nadgrobna ploca se sija od 1527. godine u Zadru, onolike crkve, manastiri, jezik narodni koji je bio getoiziran, i sve ostalo.

Srbin u Dalmaciji, u Bosni, Slavoniji, Sremu, svuda se razmislio.... i sto rusi opet tvoj Vlaski statut. Izmedju Ferdinanda I. i Marije Terezije nalaze se privilegije Leopolda, Karla, Josipa, Rudolfa, itd. Vlaski statut je kopija turskog ekonomskog sistema, da si citao turske popise u Dalmaciji, vidio bi da nema Srba i Hrvata nego eflak, tj. Vlah i raja.

Onda po toj logici, raja i Vlah su etnicki ti narodi koji tamo zivi. Teza je suplja, da ne moze biti supljija.



Ferdinandova privilegija iz 1538, koju sam postavio 10 puta ovdje i koja zakopava tvoj Vlaski statut tako lijepo da ja ne znam zasto ponovo postavljas sve to, kad za sve ima lijeka

Mene zanima koji ti je to Srbin napakostio toliko da pomalo i patoloski postavljas ove neistine i mom narodu. A to sto si ti, to je za mene svetinja. Ja jesam ostar pomalo, ali nikada necu pljunuti na tvoju vjeru, narod, komsiju, ovdje ili vanka, a kamo da skrnavim nesto licno i intimno kad sto je etnicki ili nacionalni identitet. Hahahahaha.....


100 godina prije Statuta, zamisli, Srbi se smekaju kraj Zagreba.



Ovdje imas 40 strana privilegija za srpski narod ZAPADNO od Drine, po 10. put ti postavljam, i rusim Vlaski statut iz 1630.
Srbi se spominju tada u Hrvatskoj i to je NEPOBITNA CINJENICA.

http://carskepovlastice.blogspot.com...srpske_07.html

[Ćipur]

Pazi, ti si postavio tezu da nije bilo Srba zapadno od Drine prije 19. vijeka, odnosno Vuka Karadzica i Garasanina.

Naravno da ih nije bilo, imali su VLAŠKI STATUT, da su bili Srbi, da su sebe smatrali Srbima, imali bi SRPSKI STATUT!

Pazi, ti si postavio tezu da nije bilo Srba zapadno od Drine prije 19. vijeka, odnosno Vuka Karadzica i Garasanina.

Ja sam ti dao Ferdinandove privilegije iz 1538., izvore o Srbima zapadno o Drine, cak i povlastice Matije Korvina 1481., gdje se spominju Srbi.

Znaci, tvoja teza je srusena. Ti meni pricas o Morlacima, nazivu za Srbe i Hrvate koji su forsirali Mlecani u izvjestajima koje NEMA veze sa Vlasima rumunjima, a srpsko ime i nadgrobna ploca se sija od 1527. godine u Zadru, onolike crkve, manastiri, jezik narodni koji je bio getoiziran, i sve ostalo.

Srbin u Dalmaciji, u Bosni, Slavoniji, Sremu, svuda se razmislio.... i sto rusi opet tvoj Vlaski statut. Izmedju Ferdinanda I. i Marije Terezije nalaze se privilegije Leopolda, Karla, Josipa, Rudolfa, itd. Vlaski statut je kopija turskog ekonomskog sistema, da si citao turske popise u Dalmaciji, vidio bi da nema Srba i Hrvata nego eflak, tj. Vlah i raja.

Onda po toj logici, raja i Vlah su etnicki ti narodi koji tamo zivi. Teza je suplja, da ne moze biti supljija.



Ferdinandova privilegija iz 1538, koju sam postavio 10 puta ovdje i koja zakopava tvoj Vlaski statut tako lijepo da ja ne znam zasto ponovo postavljas sve to, kad za sve ima lijeka

Mene zanima koji ti je to Srbin napakostio toliko da pomalo i patoloski postavljas ove neistine i mom narodu. A to sto si ti, to je za mene svetinja. Ja jesam ostar pomalo, ali nikada necu pljunuti na tvoju vjeru, narod, komsiju, ovdje ili vanka, a kamo da skrnavim nesto licno i intimno kad sto je etnicki ili nacionalni identitet. Hahahahaha.....


100 godina prije Statuta, zamisli, Srbi se smekaju kraj Zagreba.



Ovdje imas 40 strana privilegija za srpski narod ZAPADNO od Drine, po 10. put ti postavljam, i rusim Vlaski statut iz 1630.
Srbi se spominju tada u Hrvatskoj i to je NEPOBITNA CINJENICA.

http://carskepovlastice.blogspot.com...srpske_07.html

Gluposti, pravoslavci pa i dio katolika u Hrvatskoj, naročito u Dalmaciji, su sami sebe zvali V L A S I M A do pola 19. vijeka. Sami sebe su zvali VLASI!

[Ćipur]

Konačno!

Prvi put na internetu, pojavila se slavna knjiga Alberta Fortisa iz 1774. godine. Alberto Fortis je bio veliki prijatelj Morlaka, boravio je među njima, to su današnji takozvani Krajišnici.
U 19. vijeku ko je među njima bio katolik postajao je Hrvat, ko je bio pravoslavac postajao je Srbin. Fortis dakle opisuje - pretke Tesli, Desnica, Martića, Raškovića .... Knjiga je u ovim krajevima bila dobro ukrivena, ali u III mileniumu informacije ne mogu bit vječno skrivane.


Karta Morlačke zemlje koju opisuje Alberto Fortis

• - Morlaci, narod koji je živio u Dalmaciji i njenom zaleđu, to su današnji Srbi i Hrvati, evo kako ih je opisao Alberto Fortis u svom čuvenom spisu, 1774. godine

01. Njegovoj ekselenciji milordu JOHN STUART -u grofu od Bute itd, itd.

02. Podrijetlo Morlaka

03. Etimologija ovog imena

04. Različno podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe

05. O hajducima

06. Moralne i obiteljske vrline Morlaka

07. Prijateljstva i neprijateljstva

08. Prirodni darovi i vještine

09. Praznovjerje

10. Običaji

11. Ženska nošnja

12. Svadbe, trudnoće, porođaji

13. Jela

14. Pokućstvo i kolibe; nošnja i oružje

15. Glazba i pjesništvo; plesovi i igre

16. Liječenje bolesti

17. Pogrebi

Bibliografija o Albertu Fortisu

Priređivač dr Josip Bratulić o knjizi i o Albertu Fortisu

[Ćipur]

Vuk Karadžić, knjiga Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, Beograd 1898., 70 kaže:

• - U Dalmaciji građani i varošani i ostrvljani zovu Vlahom svakoga seljaka sa suhe zemlje, koje mu drago vjere, a što se našijem jezikom onamo zove Vlah, ono se talijanskijem i po ovome njemačkijem zove Morlak, Morlacco. Riječ ova Vlah onamo nije nikakva poruga, jer i sami Vlasi za sebe reku, na primjer kad se kakav pravda da kakvoga gospodina nije dočekao ili ugostio kao što treba: "Oprostite gospodine mi smo Vlasi, u vlaškijem kućama ovako se živi."

[Ćipur]

31. jula 1684. u borbi s Turcima poginuo je proslavljeni junak iz Ravnih Kotara - Vuk Mandušić.

[Ćipur]

CRNOGORSKI JUNAK I DALMATINSKI USKOK IMAJU ISTI IDENTITET

Dva Vuka Mandušića



~Vuk Mandušić iz Crne Gore je sa Čeva. Unuci od kćeri su mu Braletići porijeklom iz Kuča, sada nastanjeni u okolini Nikšića. Poginuo je u zimu od turske ruke. Opjevali su ga Njegoš, Vuk Karadžić, Sima Milutinović...

Postoje dvije ličnosti pod imenom Vuk Mandušić. Jedan je iz Crne Gore, a drugi iz Dalmacije. Vuk Mandušić, crnogorski junak, savremenik vladike Danila poginuo je u zimu 1711, po jednoj, a 1714. godine po drugoj verziji, za vrijeme pohoda vezira Ćuprilića na Crnu Goru, koji se računa kao najkrvaviji od svih turskih pohoda. Poginuo je sa sinom, odnosno sinovima, za šta, opet, postoje dvije verzije. Neki kažu da je imao imao jednog i kćer, dok drugi tvrde da je imao dva sina i kćerku. Najvjerovatnije je dobio prezime po imenu svoje majke Mande (Manduše) koje je u to vrijeme bilo često u Crnoj Gori.
Dalmatinski uskok Vuk Mandušić, koji je poginuo relativno mlad na polju Zečevu, po jednoj verziji 30. juna, a po drugoj 31. jula, rođen je u Petrovom Polju u Dalmaciji.
- Poznati srpski naučnik dr Jovan Erdeljanović piše da je Vuk Mandušić živio na Čevu u ozrinićkom selu Putima, na mjestu Milovoj Glavici. Erdeljanović je lično 1910. godine bio na kućištu Vuka Mandušića. Po njemu, Vuk je imao sina i jednu kćer, koja je bila udata za jednog Kuča. Brzo je ostala udovica, pa se vratila ocu sa sinom Baletom, kasnije rodonačelnikom Baletića. U selima Broćancu i Radovištu kod Nikšića i sada žive Baletići koji su se tamo s Čeva preselili krajem 18. vijeka i koji njeguju tradiciju da su zaista potomci kćeri Vuka Mandušića - kazao je Stamatović.
On navodi da je Erdeljanović zabilježio da se Mandušić, za vrijeme napada vezira Ćuprilića na Crnu Goru sa 70 duša sklonio u planinu Stavor (granica katunske i lješanske nahije). Tamo su ih Turci po velikoj zimi otkrili, te su im se svi na vjeru predali. Pošto Vuk Mandušić nije htio da prihvati Ćuprilićeve uslove, pogubljen je zajedno sa sinom (ili sinovima).
Stamatović navodi da je najstariji pisani spomenik koji se srijeće o crnogorskom Vuku Mandušiću kod Zaharija Stefanovića Orfelina 1772. godine. Orfelin piše o borbama Crnogoraca protiv Turaka u ostroškom klancu 1712. godine i navodi da su našu vojsku predvodile vojvode Mandušić i Rogan. Dalje kaže da se Vuk Mandušić pominje u šest narodnih pjesama, zatim u Njegoševom “Ogledalu srpskom” u pjesmi “Udar Turaka na selo Trnjine 1717. godine”, “Udar na Vuka Mandušića 1713. godine” i “Udar Turaka na selo Trnjine 1722. godine”. Mandušića pominje i Sima Milutinović Sarajlija u pjesmama “Osveta Kčeva” (što je staro ime za Čevo) i “Čengić Sinan beg”. Vuk Karadžić kaže da je u po jednoj pjesmi opjevao dalmatinskog i crnogorskog Vuka Mandušića u društvu sa crnogorskim junacima Živkom Damjanovićem i Vulom Gardaševićem.

“Pocrnogorčeni” Dalmatinac

- Poznati naučnik i istraživač narodnih pjesama Boško Desnica je u “Magazinu Sjeverne Dalmacije” objavljenom u Splitu 1934. godine, kritikovao Njegoša i upotrebu Vuka Mandušića u njegovim pjesmama. On navodi da “Vladika Rade, učinio je nama, dalmatinskim Morlacima jednu nepravdu: Oteo nam je Vuka Mandušića i pocrnogorčio ga. On je nesumnjivo naišao na to ime u narodnoj pjesmi i očaran njegovom ponoćnom i zvonkom ljepotom, uzeo ga je otuda i njim krstio ono mikelanđelski silno oličenje muškosti u svom “Gorskom vijencu”. Vladičino krštenje izbrisalo je zavičajnu pripadnost dalmatinskog Vlaha i vezalo za tlo, sredinu i događaje, koji su vrlo časni, ali koji nijesu njegovi. Osjećanje regionalnog ponosa nameće nam dužnost da tu ličnost revidiciramo za kraj kojem ona pripada” - naveo je Stamatović, kritičko pisanje sa strane 25 u “Magazinu Sjeverne Dalmacije” istraživača Desnice.


A. RAJKOVIĆ

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-08-04

[Ćipur]

STANISLAV MANDUŠIĆ IZ BEOGRADA TVRDI

Dva Vuka Mandušića - ogranci iste loze



Istorijsku tvrdnju koju je nedavno iznio dr Aleksandar Stamatović, istoričar iz Podgorice da su postojale dvije ličnosti Vuka Mandušića, od kojih je jedan iz Crne Gore, kojeg je opjevao Njegoš u “Gorskom vijencu” a drugi iz Dalmacije, dopunio je Stanislav Mandušić, iz Beograda koji kaže da junaci imaju isto porijeklo.
Po Stamatoviću, naš Vuk Mandušić poginuo je sa sinom (ili dva) u zimu 1712. godine, a dalmatinski jula 1648. godine. Od crnogorskog Mandušića ostala je kćerka (udovica iz Kuča) i unuk Braleta, koji je kasnije postao rodonačelnik Braletića, koji sada žive u okolini Nikšića. Dalmatinski junak poginuo je veoma mlad.
Iz priče šezdesetčetvorogodišnjeg Stanislava, Mandušići su iz Crne Gore za vrijeme turske carevine preselili na Kosovo i Metohiju, zbog krvne osvete. :lolblue: Živjeli su pod prezimenom Lazarovski. :lolblue: Po drugoj priči pominju se četiri brata Lazarovski koji su doselili iz Kičeva, na Šar planinu zbog pašnjaka, jer su bili stočari. Pašnjake su napustili iz straha od krvne osvete. Novo prezime Mandušić je od mandresa, :lolblue: što je turski naziv za katun. Dvojica braće krenula su na zapad. Jedan se zaustavio u Crnoj Gori i bio otac ili djed Njegoševog Vuka Mandušića. :lolblue: Drugi se nastanio u Dalmaciji, treći je ubijen, a četvrti je sišao sa Šare i nastanio se u selu Sredska, 12 kilometara istočno od Prizrena, gdje su živjeli do juna 1999. godine. :lolblue:Pod pritiskom Šiptara morali su opet da sele. Od tih Mandušića je Stanislav.
- Dolaskom na Šaru, četiri brata su podijelila stado ovaca. Dvojica su se nastanila na Šar planini, a druga dvojica na planini Ošljak, iznad sela Sredska. Na obje planine imali su bačije. Iz Prizrena su putevi prema Siriničkoj župi vodili preko planine Ošljak i medresa (katuna) Mandušića, koji su se tada prezivali Lazarovski. Jednom sedmično su poštari iz Prizrena prolazili preko dijela planine Ošljak i nosili poštu. Kada su došli u Ošljak, odmorili su kod jednog od braće Lazarovski i krenuli dalje. Psi šarpalninci su ih napali. Poštari su ubili pse, a onda pastiri vidjevši to pobiju poštare. Gazdi nijesu prijavili da su ubili poštare, koje su zakopali na planini - priča Mandušić.
Iz Prizrena je, prema predanju, nakon 10 do 15 dana krenula za poštarima potraga. Sreli su šumara i on im je rekao kako je vidio poštare kada su došli do medresa, gdje im je takođe potvrđeno da su dolazili. Otkrili su dvije humke i utvrdili da su poštare ubili.
- Lazarovski su znali da će doći do krvne osvete. Dogovorili su se da napuste nova staništa - kaže Stanislav.
Danas tri porodice Mandušića žive u Beogradu i po jedna u Kruševcu i Čikagu.
- U Sredsko ni danas nema ni jednog Šiptara. Na ognjišta se vraćamo jedan po jedan, ali uglavnom stariji, koje vuče nostalgija za zavičajem - zaključuje Stanislav. :lolblue:

A. RAJKOVIĆ

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-08-14

[FORMICA]

Pričica je baš lijepa. Naravno da je sve ostalo maštovita izmišljotina. I kako na kraju začini sa Šiptarima

[Osiris]

ja znam samo da je u rukama mandušića vuka, svaka puška bila ubojita