Originally Posted by
Argonaut
Ja mislim da zena razmislja realno, na nacin koji svi mozda pomisle ali se boje priznati sami sebi i/ili okolini.
Argo, kritikujes nekoga sto je rekao da je drugacije razmisljanje normalno (sto samo po sebi ne mora da znaci da je drugacije, obavezno, nenormalno), a u ovoj recenici tvrdis da je ovakakv stav "realan" i da SVI tako misle ali se boje da to priznaju?
Cinjenica je da su ljudi vrlo "subjektivni" kad su licni stavovi u pitanju (sto je i logicno, jel?) i da na sustu suprotnost reaguju sa "gardom", kao i ti sto si u ovom slucaju.
Ja ne mislim da je realno razmisljanje da se sa jednom osobom ne bi provelo vise od sest mjeseci da se moze zivjeti sa jednom platom i da se moze samostalno podizati dijete!
Takodje ne mislim da je realno da se mora biti nevjeran da bi se ta "tortura" zvana zajednicki zivot (jedan partner za 30 godina) mogla izdrzati!
Definitivno ne mislim da su djeca roditeljima veliki teret, niti da je zivot sa djecom "pravi uzas"?!
Ima nas raznih, onima koji su promiskuitetni je vjerovatno grozna pomisao da moraju 30 godina provesti sa jednom osobom, ali nekima drugima je jedina radost mirna luka koju moze predstavljati ta osoba koju voli i sa kojom je odlucio provesti zivot.
Ne cvjeta cvijece u svakoj sekundi zivota, ima problema uvijek (a gospodja koja je intervjuisana ima mnooogo problema, definitivno) ali jedna lijepa stvar koja se dogodi potisne milion ruznih!
Ima trenutaka kad bih svog supruznika zafrljacila sa terase, ali u sledecem trenutku se raspilavim od jedne lijepe rijeci, pogleda ili gesta...
Covjek nije stvoren da bude sam sa svojim egom i da sam sebi bude dovoljan! To je sebican covjek!
A nebulozno mi je razmisljanje da bi svi bili razvedeni posle 6 mjeseci da nije kredita koji se moraju vracat i kao lakse je podizati dijete u dvoje?!
Iz svake rijeci doticne gospodje izbija nevidjena sebicnost i bijes prema sopstvenom zivotu.
Ma sta mislio, a mislis slicno rekla bih po ovom postu, ja uzivam u mom zivotu ovakav kakav mi je, djeca mi pricinjavaju samo radost, a nije uzas to sto provedem noc uz postelju djeteta koje ima temperaturu, nego ljubav i briga za njega, nacin da mu pokazem koliko mi je stalo, jer ga moj sjednik nece ozdraviti...Zar treba jedna jedinica u skoli, dolazak kuci u nevrijeme, sitna laz da opravda svoj postupak, zar to treba da me ubijedi da je zivot sa djecom uzas?!
a sta je sa zagrljajem, sa najljepsim osmijehom koji mozes dobiti, najsladjim poljupcem kad dodje sa priprema, najumilnijim glasicem i zavodnickim okicama kad oce nesto da te smuti, da sakrije...sta je sa pozivom da ga ususkas u krevetu i da mu das poljubac prije laku noc...zar je to "uzas zivljenja sa djecom"?
Ni jedna rijec nije na mjestu u ovom intervjuu. Trazio si misljenje, jedno imas.
Sve je krivo napisala sto se mene tice, ona vjerovatno tako i misli i nije nista slagala, ali samo u svoje ime...
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše, nit’ je kada, niti od nje stvorit može!
Bookmarks