Marko Miljanov: Vaso, Kraso, Pipo, Ozro, Oto, Bijeli Pavle, pleme Ceklin

[Ćipur]

Iz knjige koju je 1996. izdalo Ministarstvo Kulture Crne Gore

Poglavlje :arrow: Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi

To je to, to su prava predanja, stara crnogorska, svi preci velikih plemena živjeli su u Državi Duklji.
Vaso, Kraso, Pipo, Ozro, Oto, Bijeli Pavle, Ceklinjani ... pola Crne Gore današnje vodi porijeklo od njihovih plemena!

Prvi put na www. ovaj zapis Marka Miljanova, ogromna exluziva!

[Slavic]

Iz knjige koju je 1996. izdalo Momirovo Ministarstvo Kulture Crne Gore

Poglavlje :arrow: Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi

To je to, to su prava predanja, stara crnogorska, svi preci velikih plemena živjeli su u Državi Duklji.
Vaso, Kraso, Pipo, Ozro, Oto, Bijeli Pavle, Ceklinjani ... pola Crne Gore današnje vodi porijeklo od njihovih plemena!

Prvi put na www. ovaj zapis Marka Miljanova, ogromna exluziva!

Po najosnovnijoj pretpostavci Marka Miljanova Popovića i rekonstrukciji predanja, taj nepoznati Keća Pontin kako se zvao, se doselio u Zatrijebač negdje sa sjevera "niz korito Cijevne". Imao je šest sinova: Ozra, Pipa, Krasa i Vasa iz prvog braka, a Ota i Bona iz drugoga. Po njemu, od Ozra, Pipa i Vasa su srpska plemena Ozrinići, Piperi i Vasojevići, a od Krasa i Ota arbanaški Krasnići i (H)oti. Marko sam naglašava da ne vjeruje u postojanje Bonkeća.

Popović Krasniće misteriozno naziva "Krastenići". Razlog zašto on sumnja u Bona, je što je prikljupljanjem podataka došao i do raznih drugih izvještaja po kojima je predanje zapamptilo da je Keća imao samo petoro djece, odnosno sinova (Ozro, Pipo, Kraso, Vaso i Oto).

[Slavic]

Miljanov je isto zabilježio predanje da su Kuči, Kastrati i Šaljani od braće Grče, Krsta i Šaka. Marko tvrdi da se još i u njegovo vrijeme Kuči, Kastrati i Šaljani, bez obzira što su ovi drugi poarbanašeni, smatraju "svojima po krvi" - ali isto oni zajedno i sa Berišama, koji su kučkog porijekla (danas ima više Roma negoli Albanaca Beriša).

P.S. Nije prvi put na www.

[Slavic]

E sada - po Popoviću Bijeli Pavle i Gašo, često zvan i "Gavrilo", su dvojica sinova arnautskog plemića Leka Dukađina iz Metohije.

Popović isto piše da se predak Ceklinjana (Leka?) doselio iz Arbanije, po predanju od поarbanašenih Klimenata. On tvrdi da se Ceklinjani i Klimenti ne smatraju rodom jedino zato što prvi govore srpski, a drugi albanski, ne znajući onaj drugi jezik.

On dalje bilježi da su sve ove izmješane hrišćanske i islamske zadržavale vjersku toleranciju i bile bratimljene, bez obzira što su jedni bili hrišćani, a drugi muhamedanci.

[Slavic]

1768. Dositej Obradović je bio gost kod nekih Albanaca. Poslije godinu dana provedenih među njima, upoznao je albansku zemlju, albanski narod i naučio arvanitski jezik. On zapisuje kako su ga ti Arbanasi ubjeđivali da su oni narod Srbima srodan. Zapisao je:

Kako je meni kod istih Albaneza čuti da govore: "Ko Serbijom ovlada, toga ćemo i mi za našeg vladatelja priznati, zašto srpski kralji i naši su bili."

"Nedaleko od Hormova naode se neka prekrasna polja, koja Albanez ne zovu drugačije nego Lepa-žita. Pitam ih ja šta to znači. "Ne znamo", kažu mi; "to je ime polja". A kada im ja to razjasnih, kazujući im da je srpska reč, "More kaluđeru", odgovore mi, "ne čudi se ti tome; mi smo sa Srblji jedan rod i pleme u staro vreme bili."

[Ćipur]

1768. Dositej Obradović je bio gost kod nekih Albanaca. Poslije godinu dana provedenih među njima, upoznao je albansku zemlju, albanski narod i naučio arvanitski jezik. On zapisuje kako su ga ti Arbanasi ubjeđivali da su oni narod Srbima srodan. Zapisao je:

Kako je meni kod istih Albaneza čuti da govore: "Ko Serbijom ovlada, toga ćemo i mi za našeg vladatelja priznati, zašto srpski kralji i naši su bili."

"Nedaleko od Hormova naode se neka prekrasna polja, koja Albanez ne zovu drugačije nego Lepa-žita. Pitam ih ja šta to znači. "Ne znamo", kažu mi; "to je ime polja". A kada im ja to razjasnih, kazujući im da je srpska reč, "More kaluđeru", odgovore mi, "ne čudi se ti tome; mi smo sa Srblji jedan rod i pleme u staro vreme bili."

To je to, bravo! U stara vremena ljudi nijesu ni znali kako da odrede naciju/narod.
Sjećaš se kako je Vladika Danilo Crnogorce i Albance smatrao jednom političkom cjelinom?
Ti Albanci što su to rekli Dositeju imali su neko nejasno sjećanje da su prije Turaka živjeli pod nekim Nemanjićkim (srpskim) vladarom.

[Slavic]

To je to, bravo! U stara vremena ljudi nijesu ni znali kako da odrede naciju/narod.
Sjećaš se kako je Vladika Danilo Crnogorce i Albance smatrao jednom političkom cjelinom?
Ti Albanci što su to rekli Dositeju imali su neko nejasno sjećanje da su prije Turaka živjeli pod nekim Nemanjićkim (srpskim) vladarom.

Tačno tako. Samo ne bih rekao da je neko obično sjećanje - ipak je u pitanju osjećaj zajedništa sa Srbima, rađe neg' sa Turcima. Muslimansko stanovništvo iz sjeverne albanije je govori čas albanski čas srpski, i neovisno od tri vjere kojemu pripadalo (kao i kakvo li je ime), uvijek su osjećali najtešnju rodovsku i regionalnu bliskost sa crnogorskim stanovništvom.

Evo npr. pjesma jednog muslimana iz te regije. U pitanju je derviš Ibrov Ledinić. Zove se "Odjek iz Skadra" i u čast je zauzimanju Skadra od strane crnogorske vojske:

Mi smo, braćo listom Crnogorci
I potomci slavnijeh Zećana
To lijepo svaki od nas znade,
Da smo srpske krvi i porijekla,
Te za to smo krvavi junaci
Kao naša braća Crnogorci.

Muslimani ako smo po vjeri,
Naša vjera to ništa ne kvari,
Da smo vjerni svojoj miloj braći,
U napretku domovine naše.

[FORMICA]

Pa koliko vidim Slavic i Ćipur su se najzad složili. Ovo je zaista rijedak slučaj. Još samo da utvrdimo kako su Nemanjići nosili šajkače, pa će Srbi postati narod najstariji.

[Ćipur]

24. aprila 1833.

- Na Medunu je rođen Marko Miljanov Popović, crnogorski junak, perjanik, vojvoda, član Senata i guverner Podgorice. Od rane mladosti borio se protiv turske vlasti, prvo kao gerilac, potom kao vođa kučkog plemena, kasnije i kao istaknuti crnogorski prvak. Svojim pogledima i hrabrošću stekao je ugled u Crnoj Gori. Zbog neslaganja sa knjazom Nikolom 1883. godine oduzeto mu je vojvodsko zvanje. U poznim godinama, nakon povlačenja iz javnog života, naučio je da čita i počeo da piše. Poznata njegova djela su Primjeri čojstva i junaštva, Pleme Kuči i život i običaji Arbanasa.

[CGmafiozz]

U to vrijeme "Srbin" je bio vjerski naziv za pravoslavac, tako da, sve sto slavic misli nije u pravu...

Miljanov smatrao Crnogorcem po narodnosti kao i Vaso Kraso Pipo Ozro, tj, svi po narodnosti Crnogorci

[Ćipur]

Po najosnovnijoj pretpostavci Marka Miljanova Popovića i rekonstrukciji predanja, taj nepoznati Keća Pontin kako se zvao, se doselio u Zatrijebač negdje sa sjevera "niz korito Cijevne". Imao je šest sinova: Ozra, Pipa, Krasa i Vasa iz prvog braka, a Ota i Bona iz drugoga.

"Niz korito Cijevne", znači iz Klimenta je došao, sa sjevera današnje Albanije?

[PrijekiLijek]

<b>

24. aprila 1833.

- Na Medunu je rođen Marko Miljanov Popović, crnogorski junak, perjanik, vojvoda, član Senata i guverner Podgorice. Od rane mladosti borio se protiv turske vlasti, prvo kao gerilac, potom kao vođa kučkog plemena, kasnije i kao istaknuti crnogorski prvak. Svojim pogledima i hrabrošću stekao je ugled u Crnoj Gori. Zbog neslaganja sa knjazom Nikolom 1883. godine oduzeto mu je vojvodsko zvanje. U poznim godinama, nakon povlačenja iz javnog života, naučio je da čita i počeo da piše. Poznata njegova djela su Primjeri čojstva i junaštva, Pleme Kuči i život i običaji Arbanasa.

</b>

Ima ljudi koji smatraju da je dosta diskutabilno da je on bio junak toliki i uopshte uloga kucha u stvaranju crnogorske drzave,shurovanje s turcima i sl.Ima li kakvih podataka o tome?

[Hari Krisna]

Za neke je sve diskutabilno samo sto su tanki na dokaze, a naricito su Kuci "surovali" s Turcima 2. aprila 1774. Imas odje o Prvoj pohari Kuca, a to surovanje im se prigovara za period neposredno prije nego se Knjaz Danilo surovo obracunao sa plemenom Kuca
1855. i 1856. godine i slao kaznene ekspedicije pa neki to zovu prva i druga “pohara” Kuca.

[PrijekiLijek]

[QUOTE=Hari Krisna;1006091]Za neke je sve diskutabilno samo sto su tanki na dokaze, a naricito su Kuci "surovali" s Turcima 2. aprila 1774. Imas odje o Prvoj pohari Kuca, a to surovanje im se prigovara za period neposredno prije nego se Knjaz Danilo surovo obracunao sa plemenom Kuca
1855. i 1856. godine i slao kaznene ekspedicije pa neki to zovu prva i druga “pohara” Kuca.[/QUOTE



Da se razumijemo ne tvrdim ja to niti dijelim misljenje majka mi je iz kucha tako da znam otprilike prichu,ali me je interesovalo zasto je danilo ima takav odnos prema kuchima...

[Jal Cargo]

_

Ima ljudi koji smatraju da je dosta diskutabilno da je on bio junak toliki

Cinjenica je da su za njegovo hiperbolisano junastvo zasluzni i nekontrolisani poetski zanos Petrovica, koji je ispisivao zahvalnice zbog lojalnosti na Fundini i Medunu, ali i kombinovana propaganda srpskih politickih prvaka i crnogorske emigracije, koji nijesu bili odusevljeni drzavnim projektom Petrovica. Posto Crnogorci nijesu postovali smjernice iz kolosjeka ustanovljenog u Garasaninovoj "Etnickoj konfuziji u vrijeme dokolice", u zamjeni teza koja se dogodila u Srbiji, Marko Miljanov je zloupotrijebljen i oznacen kao protivteza apsolutizmu Nikolinom, iako je stvarno bio nezadovoljan zbog povremenog crnogorskog pacifizma, uslovljenog realnom opasnoscu od rata sa Turskom ili Austrijom.

Marko Miljanov je u vise navrata postavljan na komandujuce polozaje u crnogorskoj vojsci i, iako nije paradigma tipicnog crnogorskog junaka, ne smijemo zaboraviti bitku na Fundini (02.08.1876), pobjedu koja je ostvarena upravo zahvaljujuci logistickoj i vojnoj podrsci plemena Kuci i samog Marka Miljanova. Ta bitka je prilicno oslabila turski uticaj i prisustvo na ovim prostorima, najavljujuci stvaranje centralizovane crnogorske drzave. Zbog ucesca i organizacije bitke, Marku je dodijeljena titula Vojvode (koju mu je Knjaz Nikola oduzeo 7 godina kasnije).

uloga kucha u stvaranju crnogorske drzave,shurovanje s turcima i sl.Ima li kakvih podataka o tome?

To mozemo definisati i kao prosirenje crnogorske drzave, jer, usled okolnosti, nijesu sva plemena bila vezana za jedan politicki, drzavni centar. Plemena podlovcenske Crne Gore, nahije, gravitirale su Cetinju, stvarajuci jednu cvrscu drzavno-drustveno-politicku cjelinu, dok su ostala , ukljucujuci i Kuce, balansirala na granicama Crne Gore i Turske, odbijajuci turske pritiske, ali i oponirajuci namjerama Cetinja za centralizovanom drzavom koja bi objedinila plemena van tadasnjih crnogorskih granica (kao sto sam pokusao da objasnim ovdje, plemena su bila vezana za svoju teritoriju). Medjutim, njihova stalna borba (koja je isla i u korist Cetinja) protiv Turske i njihova kasnija integracija u drzavu, cini ih nezaobilaznim pri pominjanju Crne Gore i njene drzavnosti.

zasto je danilo ima takav odnos prema kuchima...

Napustanjem jednog nacina upravljanja drzavom, Danilo, zapamcen kao sujetan i izuzetno surov covjek, zelio je prosirenje granica i potpunu politicku moc, pa su vojne akcije jedan od tipicnih mehanizama kaznjavanja i integracije "neposlusnih". Proturski raspolozeno stanovnistvo u Kucima jeste postojalo, ali je bilo manjinsko i samo je posluzilo kao izgovor za "pohare".

_

[Ćipur]

Os Marka Miljanova bilo je mnogo većih junaka u Crnoj Gori, neuporedivo većih, ali ja ga izuzetno poštujem, jer se kao neobrazovan čovjek trudio da istakne čojstvo prije od junaštva. Imao je nevjerovatan moral, vjerovatno ne u stvarnom životu, ali bar je poštovao moralne vrijednosti, ono što i mi danas smatramo za vrhunac morala.
U jednom tako surovom vremenu, vremenu sa surovim ljudima, kojima je OSVETA bila najvažnija stvar u životu, on je isticao NEOSVETOLjUBIVOST i PRAŠTANJE!
Zato je za mene Marko gromada i njegova će se pisanja čitati i za 1000 godina.


Prva priča iz "Primjera Čojstva i Junaštva", priča broj 1.
U vremenu kad se pričalo i pjevalo samo o ubistvima i osvetama, ovako Marko počinje svoje epohalno djelo!

1.

Milovan Janičin Vujošević, iz Brskuta, reka je:
»Ja sam, tako mi duše, svakoga čoeka moga na mejdan dobit!«
Pitali su ga:
»Kako, striko Milovane?«
Milovan:
»Lasno, duše mi! On se naijedi, pa me psuje, skačući i drkteći od ijeda! Ja ne govorim ništa. Kad sjutradan, on ka kvasan, stidi se i kaje od svojije riječi! Eto, ja dobio, a on izgubio!«

Priča broj 2. iz "Primjera čojstva i junaštva"!

2.

Marko Đeljošev, Zatrepčanin, sjedio je na Korita Otska, kod ubla, đe stoka vodu pije. Kod njega je bilo još družine. Jedan siroma, po imenu Poj Ulja, vadio je vodu iz ubla, da mu pije stoka. Marko s družinom rugali su se siromau i dražili ga. On, pošto mu dosadiše ruganjem, onom štrugljom kojom je vodu vadio i stoci sipa, udari Marka u glavu, te krv niz njega protoči. Drugi su kćeli da ga ubiju, no Marko ne dade, govoreći:
»Ne bi li se mi siromau rugat; što smo tražili, ono smo i našli!«
I tako Poj Ulja ostade neizmlaćen tojagama, kao što ćaše da bješe udario najgorega, no ubi najboljega, te mu probi ka majčino mlijeko!

[PrijekiLijek]

Znachi nije sporno da je bilo proturskog stanovnishtva...Hvala Jal Cargo na iscrpnom objasnjenju

[Ćipur]

Itekako je bilo proturskog u Kucima, htjeli su da budu u sastavu Albanije neki Kuči, da pripadnu albanskom političko-nacionalnom krugu.

[Ćipur]

Dr Živko M. Andrijašević: Protiv plemenskog zaborava



Iza priča o gladnim godinama u Kučima krije se naklonjenost prema Turcima

Crnogorska istoriografija postepeno ide unazad. Od koliko-toliko ozbiljne naučne discipline, koja je krajem sedamdesetih godina 20. vijeka dostigla svoj vrhunac, crnogorska istoriografija se početkom 21. vijeka, nažalost, vraća svom romantičarskom izvorištu. Nekritičnost, plemenska mitomanija i idealizacija političkih istomišljenika, ponovo uzima maha i postaje sve dominantnija u priči o prošlom. Istorijska vizura crnogorske prošlosti, koja je formirana zahvaljujući predanom istraživačkom radu i akribiji uglednih crnogorskih istoričara, danas postepeno nestaje pred naletom jedne nove generacije istoriografa. Mnogi školovani istoričari, zajedno sa priučenim skribomanima koji se predstavljaju kao njihove kolege, već desetak godina predano rade na stvaranju romantičarske i jednostrane slike prošlosti Crne Gore u kojoj istaknuto mjesto zauzimaju njihovi “slavni preci” i rođaci po ideološkoj liniji. U njihovim radovima nema novih istraživačkih pomaka, niti ima novih promišljanja, ali zato ima pokušaja da se potisne ili jednostrano prikaže sve ono što njihove plemenske ili ideološke favorite prikazuje u negativnom svijetlu. Drsko i beskrupulozno ovi novi istoričari izdajnike preobraćaju u žrtve, grešnike u zavedene, a nasilnike u patriote, i to samo zato što u njima, po ideološkoj ili plemenskog liniji, prepoznaju svoje bliske srodnike. Koliko su tumačenja ovih novih istoričara pristrasna, jednostrana i površna, posebno se uočava prilikom obrade nekih spornih pitanja iz crnogorske istorije 19. vijeka. Evo konkretnih primjera.

Pišući o sukobu između crnogorske države i brdskih plemena, Kuča, Bjelopavlića, Pipera, u vrijeme vladike Petra II i knjaza Danila, pojedini istoričari nastoje da prikriju izdaju koju su pojedinci iz ovih plemena počinili ili da za tu izdaju nađu uvjerljivo opravdanje. Nesporne istorijske činjenice, koje oni svjesno prećutkuju ili neobjektivno tumače, otkrivaju tu njihovu namjeru. Navodimo samo neke od tih činjenica koje su istoričarima poznate više od pedeset godina.
Jedan od najranijih dokaza da su Kuči bili naklonjeni Turcima potiče iz 1842. godine. Taj dokaz je Njegoševo pismo Kučima iz 1842. godine u kome se, pored ostalog navodi:
“Što se odbijate od svoje vjere i od svoje braće? Ja ću vama svaki lijepi način od svake stvari učiniti. Ne hćeste li vi k mene sada doći, a vi ćete jopet akobogda i po ružnom.”
Ma kako tumačili ove Njegoševe riječi, zaključak je nedvosmislen: neki su se Kuči bili “odbili” od svoje vjere i od svoje braće. Tako barem tvrdi Njegoš u pismu koje je objavljeno 1953. godine.


--------------------------------------


Ako Njegoša smatramo nepouzdanim svjedokom ili intrigantom, postoje i pouzdani austrijski izvori koji svjedoče o turkofilskoj partiji u Kučima. Prema saznanjima austrijske diplomatije, koja je pratila prilike u crnogorskom okruženju, u Kučima su bile brojnije pristalice skadarskog paše nego crnogorskog vladike Njegoša.
Sredinom 1845. godine u jednom izvještaju se navodi da je na Cetinje došlo oko 60 Kuča da bi izrazilo pokornost Njegošu, dok je u Skadar na poklonjenje pošlo 113 Kuča.

U depeši zadarskog namjesnika iz 1845. decidno se tvrdi:
“Postoje dvije partije u Kučima. Jedni Kuči žele da priznaju Njegoševu vlast, dok drugi hoće da ostanu pod turskom vlašću.”
Ova depeša nastala je na osnovu preciznih informacija koje je zadarski namjesnik dobio od austrijskog diplomate iz Skadra.

Na desetine dokumenata ovakvog sadržaja objavio je akademik Jevto Milović (1986).

Podgoričanin Filip Lainović, koji je u vrijeme knjaza Danila bio u diplomatskoj službi u Skadru, često je bio u pašinoj blizini. Desetak njegovih izvještaja o vezama između Kuča i Osman-paše nalazi se u arhivu na Cetinju, a podaci iz tih izvještaja saopšteni su u zborniku “Sto dvadeset godina od oslobođenja Podgorice” (Podgorica, 2000).

Ako je knjaz Danilo zbog političkih razloga mogao biti pristrasan, Lainović nije. On je, jednostavno, bilježio ono što je kao obavještajac saznao, i ta saznanja dostavljao je knjazu na Cetinje.
Sve navedeno svjedoči da u vrijeme odmetanja djelova Kuča, Pipera i Bjelopavlića od Crne Gore, četrdesetih i pedesetih godina 19. vijeka, nema podatka koji bi ukazao da je njihova turkofilija isključivo posljedica represije Cetinja. Zato neće baš biti da je nasilništvo knjaza Danila gurnulo Kuče i Bjelopavliće u zagrljaj skadarskog Osman-paše. Izvori koje smo citirali potvrđuju da su neki Kuči u taj zagrljaj pali i prije knjaževe vladavine. Da nije kojim slučajem Njegoš organizovao kaznenu ekspediciju protiv Kuča, i time uticao da Kuči prekrste noge u Skadru? Čak i plemenski istoričari kažu da nije. Zar nije onda pošteno da se za brdsku turkofiliju potraži neki drugi uzrok?

-----------------------------------------------

Neki plemenski apologetičari dosjetili su se da turkofiliju svojih predaka opravdaju ekonomskim razlozima, tj. glađu. Navodno, nedostatak žita natjerao je neka brdska plemena da spas za sebe i svoju izgladnjelu porodicu potraže u Skadru. Djelimično su u pravu: skadarski Osman-paša je zaista davao žito Brđanima i Crnogorcima u vrijeme “gladnih godina” ne bi li ih tom uslugom odvojio od cetinjskog gospodara. No, da li su “gladne godine” jedini uzrok? Ako je 1846/1847. bila “gladna godina”, nije valjda glad vladala i 1842, 1845, 1854. godine, kada su “izleti” u Skadar bili isto tako česti? Pa i da prihvatimo činjenicu da je od 1842. do 1856. neprestano u Kučima vladala glad, opet ostaje neobjašnjivo kako je jedan dio Kuča u takvim okolnostima uvijek ostajao vjeran Cetinju. Zar nijesu i oni bili gladni? Ili postoje djelovi Kuča u kojima žita uvijek ima na pretek? Neko će reći: možda je ovom procrnogorskom dijelu Kuča Njegoš nekako slao pomoć u žitu, pa ih skadarski paša nije mogao potkupiti. Neka bude da je vjernost dijela Kuča Crnoj Gori kupovana žitom, ali ostaje pitanje zbog čega je poveći dio Kuča između crnogorskog i skadarskog žita birao ovo drugo? Jedan od mogućih odgovora je da se najčešće bira ono što je jeftinije.
Priča da su “gladne godine” uzrok Kučkoj turkofiliji nekako bi uvjerljivije zvučala da nije Bjelopavlića. Ako se Kuči mogu svoje veze sa skadarskim pašom objašnjavati nedostatkom žita, Bjelopavlići ne mogu. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što su im crnogorski pazari bili bliži i dostupniji nego skadarski. Bjelopavlići su mogli nabavljati žito tamo gdje i Katunjani, ako im je bilo za nevolju. I koji je onda uzrok pojave turkofilske struje u pitomim i plodnim Bjelopavlićima? Nedostatak žita, nesumnjivo, nije. Uostalom, da su glad i nemaština tako važan faktor u političkom opredjeljivanju, ne samo da bi svi Katunjani bili turkofili, nego bi odavno i vjeru promijenili.

Srpska štampa pisala kako turski Osman paša novcem i oružjem pomaže Kuče koji potežu na njegovu stranu

Podijeljenost Kuča na proturske i procrnogorske bila je poznata i srpskoj štampi, pa “Srbske novine”, br. 25, od 29. marta 1846. donose i ovu vijest:
“Ovde nedavno bio je boj među Kučima, tj. pobiše se prva dva plemena između sebe, Čejovići i Ivanovići. Ostalo je 8 mrtvi i do 15 ranjeni. Ovo su dve protivne strane, od koi jedna poteže na stranu vladičinu, a druga paše skadarskoga. Paša je svojoj strani opremio do 100 oka rakije i na svakoga ranjenika po 5 talira, i suviše ljekara. Paša strašno svoju stranu podpomaže: daje odelo, oružije, novce i obećava svagdašnju zaštitu.”
Ovaj članak iz “Srbskih novina” objavljen je još 1951. godine, u knjizi koju je izdala SANU.

Slično je bilo držanje dijela Kuča prema Turcima i za vrijeme knjaza Danila. U pismu ruskom konzulu u Dubrovniku, jula 1854, dakle dvije godine prije “pohare Kuča”, knjaz Danilo sa žalošću konstatuje:
“Od ovu stranu nekoliko vremena mogao sam se uvjeriti od više pouzdanij izvora kako skadarski zabit Osman-paša i ove godine kao prošlije pobunjuje dijel Kučah, Pipera i Bjelopavlića da se mene odmetnu, amo črez neki vjerolomnij glavara, obećajući kao što je naučio novac i bogato odijelo s oružjem.”

U isto vrijeme, knjaz Danilo se žali i austrijskom okružnom kapetanu Dojmiju:
“Mnogi glavari od Kučah, Pipera i Bjelopavlića, po zlim nagovorom i bogatim mitom skadarskog zabita Osman paše odmetnuše mi se i protivo mene pobuniše nekoliko naroda...”

Napominjemo da je knjaz Danilo imao veoma pouzdane podatke iz Skadra o vezama između nekih plemena i Osman-paše, tako da ne može biti sumnje u tačnost informacija koje je dostavljao predstavnicima stranih država.

Marko Miljanov pokušao da sakrije dio kučke prošlosti

Ono što se na Cetinju znalo o uzrocima odmetanja Kuča od crnogorske vlasti najprije je pokušao da ukrije vojvoda Marko Miljanov. On je u svojoj knjizi “Pleme Kuči” naveo da je do crnogorsko-kučkog sukoba došlo zbog nepristajanja Kuča da plaćaju porez:
“U ovo vrijeme knjaz Danilo zatraži od Kuča da plaćaju danak i da im postavi sud. Kuči ne kćeše čut o danku, jer ga nijesu ni Turcima plaćali. Ovakav odgovor ražljuti knjaza Danila, te pošlje na nji veliku vojsku sa svojijem bratom Mirkom...”

Očigledno, vojvoda Marko je pokušao da prepravlja istoriju, ne bi li nekako ukrio neugledniji dio plemenske prošlosti. Kada su se pedesetih godina 20. vijeka ovom problematikom u svojim knjigama pozabavili istoričari Branko Pavićević i Tomica Nikčević, pokazalo se da je vojvoda imao kratke noge.

[Jal Cargo]

Znachi nije sporno da je bilo proturskog stanovnishtva...Hvala Jal Cargo na iscrpnom objasnjenju

Zabjelo iznad svega.

Drsko i beskrupulozno ovi novi istoričari izdajnike preobraćaju u žrtve...

Pišući o sukobu između crnogorske države i brdskih plemena, Kuča... u vrijeme vladike Petra II i knjaza Danila, pojedini istoričari nastoje da prikriju izdaju koju su pojedinci iz ovih plemena počinili ili da za tu izdaju nađu uvjerljivo opravdanje. Nesporne istorijske činjenice, koje oni svjesno prećutkuju ili neobjektivno tumače, otkrivaju tu njihovu namjeru.

Danasnja, tranziciona crnogorska istoriografija, zbog svog politickog konteksta, cesto izgubi naucno-kriticko obiljezje, pa je sklona neobjektivno sagledavati dogadjaje iz proslosti. Donekle, to mozemo opravdati nasim usudom - mi smo, nazalost, narod koji je svijest o samobitnosti i nacionalnom identitetu sticao tek krajem XX v., nakon toliko pokusaja samoubistva i zrtvovanja za tudje, utopijske projekte, u kojima nam je dodjeljivana uloga obicnih izvodjaca radova. Ponesto dugujemo i megalomaniji Petrovica, a dobar dio svojoj primitivnoj svijesti koja u centar istorijske, politicke i drustvene stvarnosti postavlja kult licnosti. Ipak, to nije razlog da ovoliko zastranjujemo.

Iako cijenim rad Zivka Andrijasevica, moram priznati da su ovi citati potpuno nov, neprijatan momenat za mene - izgleda da mi uvijek moramo ici u ekstreme, od "neocrnogorske" do arhaicne istorijske skole sa srpskim prefiksom.
Kao istoricar oslobodjen predrasuda, kao naucnik koji misli svojom glavom, Andrijasevic bi trebao znati da Kuci nijesi bili integralni dio crnogorske drzave, pa njihova slobodna procjena politickog trenutka i izbor saveznika nikako ne moze biti izdaja crnogorskih (citaj: Danilovih) interesa. Da bi razumjeli trenutak o kojem Andrijasevic govori, ne mozemo se samo osloniti na vidjenje situacije iz perspektive dvorskog spijuna, vec se opet moramo vratiti na pricu o porijeklu Kuca, koji su tu zivjeli prije no je Crna Gora Petrovica postojala, plemenskoj autonomnosti i poluzavisnom odnosu prema Imperiji, svojstvenom svim plemenima izvan Danilovog "carstva", ingerencijama Cetinja, medjunarodnom priznanju drzave...

...ili da brzopletost i nedostatak analiticnosti nasih istoricara objasnimo refleksnom reakcijom na Ljusiceve klonove u Crnoj Gori?

Uostalom, ti si, Cipure, Kuc, ako ne grijesim, pa sam siguran da imas svoje misljenje o svojem plemenu.

(I moram te podsjetiti da se drzavni projekat Albanija, o kojoj ti govoris, profilise nakon San Stefana, kroz Prizrenske, Pecke i razne druge ideje, sve do na-brzinu-sklepane, londonske Albanije iz 1912).


_

[Ćipur]

(I moram te podsjetiti da se drzavni projekat Albanija, o kojoj ti govoris, profilise nakon San Stefana, kroz Prizrenske, Pecke i razne druge ideje, sve do na-brzinu-sklepane, londonske Albanije iz 1912).

Kolko mi se čini, o nikakvom državnom albanskom projektu nijesam govorio? Zar ne?

Meni se čini da sam ja napisao da su neki Kuči htjeli da pripadnu albanskom nacionalno-političkom krugu, a ne nekoj budućoj Državi Albaniji.

Pripadati albanskom političko-nacionalom krugu, da ti objasnim, znači da su smatrali da im je bliži Skadar nego Cetinje, da su htjeli politički da pripadaju Skadru, i da su im Albanci bliži u narodnom smislu.
Sad si shvatio, valjda?

[Buva+gacce]

'Ogledalo srpsko', bez obzira na svoju umjetnicku formu, imentuje nekakove Kucke, Piperske i Bjelopavlicke prvake sto su u vrijeme Petra I hitali u crnogorsko-turske bojeve, ma sa one druge strane alaj barjaka... i, kazuje ih toliko precizno da je tim detaljima tesko pridat' samo umjetnicko znacenje.

'Memoari' Gavra Vukovica ( dakle, prvaka i sina jos veceg prvaka plemena koje, u svom statusu, nije bilo nista blize Cetinju no sto su Kuci bili, a, uz to, co'eka koji je imao ponesto i nelijepoga kazat' Knjazu ciji je ministar bio ), govore, nakon boja na Fundini, da su Kuci svojim herojskim drzanjem 'sprali ljagu koja im na imenu ostade od predaka'.

Cini mi se da je nas jedini problem sto, cak ni sa distance od 150g, ne umijemo gledat' i kazat' sto vidimo, no uvijek dodamo makar zeru onog cuvenog 'naseg gledanja'... prvo se prishjetimo od kojih smo mi ( i vec ni se tu vid pomalo izmijeni ), pa je li bilo kakvog zla među nasima i Gospodarom ( te se odma majno ljutnemo ako jes' bilo, i, posledicno, opet ni zamagli sofersajbna ), pa se dostina i prishjeti za koga su glasali na prosle izbore ( pa sofersajbnu ni ne brisu kad je takva 'odgovarajuca' )... I, eto tako, vazda nas nesto omete da se nagledamo.

Meni lichi da su svi pomalo u pravu - i Kuci, i dostina Brda, imali su svoje otomanske momente ( poduze i povece ), a i djela. To se valjda smije rec'. Sa druge strane, ta plemena i nisu bila u sastav Crne Gore pa je pitanje jesu li ona bila obavezna slusat' sto im se na Cetinje zbori ili su imala pravo vagat' sama koje im je milije ( pametnije ) cinit'.

A, opet, usporedit' ih sa nekim drugim plemenima koja su imala slican status a u mnogome su drugacije djelala... to je, valjda, predmet za neke druge price. No se nesto nadam da makar danas svi shvatamo da je to istorija, te je treba viđet, izucit i rec', a nikako ne ostavit' otvorenu mogucnost da to i na danasnji dan ima nekave tamo implikacije. Jer smo cak i mi danasnji vrlo orni da, kad ni neko rece nesto sto ni milo cut’ nije, ma bilo staro i tristo godina, da se, bogme, ljutnemo, vrijedjamo, te cesto i nedemokratski reagujemo...

[Ćipur]

23. oktobra 1971.

Povodom 70-godišnjice od smrti Marka Miljanova Popovića, u Medunu je otvoren Muzej ovog crnogorskog vojvode i pisca.
U restauriranoj njegovoj kući izloženi su eksponati vezani za njegov život i rad.

[Slavic]

Lazaro Sorranzo je napisao istoriju Osmanlijskog carstva. Evo po prvi put na internetu, stranice iz njegovog djela iz XVI vijeka (1599. godina), dio koji se tiče Crne Gore.

Iz knjige, prevedene na engleski jezik 1603. godine:

Attachment 24178

Evo stranica o Crnoj Gori:

Attachment 24179

I druga:

Attachment 24180

Mora da je Soranzo bio Amfilohijev ili Bećkovićev čovjek!!!!

Idemo dalje u kopanje po istorijskim izvorima... :twist:

[Ćipur]

Apsolutno nista se ne vidi.