Originally Posted by
simm
Ako podjemo od cinjenica da je svijet oko nas u potpunoj ravnotezi (mehanickoj, toplotnoj, ...), da svakoj svjetlosti odgovara neka tama, da svakom uzlasku odgovara neki silazak, ... i da je strah antipod ljubavi; uzevsi u obzir pravilo da ako se ne plati na mostu, plati se na cupriji:
Da li je zivot u strahu nacin da se dodje do ljubavi, ili je mozda zivot u ljubavi dovoljan razlog da bi se strahovalo?
I, na kraju, da li Bog zahtijeva da ga se plasimo da bi ga voljeli? Jer, u suprotnom, ako ga samo volimo, nema ravnoteze.
Treba se bojati od samoga sebe i sebe drzati pod kontrolom u svakom momentu i u svakoj situaciji!
Ako zivim ispravno, prema nekim moralnim nacelima kojima sam ucena od djetinjstva, da cuvam sebe od drugih a posebno druge od sebe, zasto bih onda trebala da se bojim od boga ili bilo koje imaginarne figure?
Bojim se od svega ruznoga sto bi moglo da me snadje, kao sto snalazi mnoge ljude oko mene, strahujem, razmisljam o svima koje volim, nadam se da u zivotu necu dozivjeti nista ruzno ali strijepim...
sto se moga razmisljanja o bogu i strahu od njega tice, sve religijske teorije padaju u vodu kad se sjetim svih zlocina i ratova koji su vodjeni i tek ce se voditi u njegovo ime i zbog njega! Gdje je tu logika???
Bozije zapovijesti same po sebi su izvanredan vodic ka ispravnom i moralnom zivotu ali znamo da su ratnici, vojskovodje, despoti i carevi koji su ubijali na bojnom polju postali svetitelji! O cemu onda pricamo?
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše, nit’ je kada, niti od nje stvorit može!
Bookmarks