Results 1 to 17 of 17

Thread: Bitka na Krusima

  1. #1
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Arrow Bitka na Krusima

    Mahmut-paša ponovo kreće


    Sredinom septembra 1796. Crna Gora se pripremala da se susretne sa iskušenjima koja su podsjećala na ona najteža u njenoj istoriji. Za to i nije trebalo dugo čekati. Skadarski vezir je već bio koncentrisao brojne trupe i pokrenuo ih ka Doljanima, kod Podgorice, gdje se privremeno ulogorio.
    Čim je saznao za pokret vezirovih trupa, vladika Petar I razaslao je pozive narodu da se „čas prije diže na oružje”, u skladu s preuzetim obavezama na avgustovskoj skupštini na Cetinju. Već sredinom septembra (9/20. IX) počeli su na Cetinje da pristižu ratnici. Toga dana vladika je sa 400 Katunjana otputovao u Lješansku nahiju i načinio logor kod Vučjeg studenca. Poslije nekoliko dana prispjelo je još 4.000 ratnika, uglavnom iz Katunske nahije.
    Pod sam kraj septembra vezir je pokrenuo svoje trupe ka granici Crne Gore, zadržavši se kratko vrijeme u Podgorici, samo toliko da bi prikupio osnovne podatke o protivniku. Odmah po napuštanju Podgorice, ulogorio se u Lješkopolju, na lijevoj obali Sitnice.
    Vladika je grupisao vojsku u dva veća odreda, jedan kod Busovnika a drugi kod Vučjeg studenca, „tri i po vrste” udaljene jedan od drugog. Manjim odredima zatvarao je sve pravce što su iz Lješkopoljske ravnice vodili ka Lješanskoj nahiji.
    U vrijeme kad je vladika vršio najneophodnije pripreme za koncentraciju vojske, prispio je u crnogorski logor serdar Minja Lazarević, zajedno s arhimandritom Avksentijem i predao vladici zlatnu panagiju, dar carice Katarine II.
    Petru I su se tada nudile dvije pozicije za raspoređivanje svojih snaga. Pošto je svestrano procijenio prirodu terena na desnoj obali Sitnice, vladika je sve svoje snage rasporedio po visovima koji su dominirali desnom obalom rijeke (Sitnice) do Busovnika. On je, izgleda, odbacio mogućnost da izradi odbrambeni sistem u zoni Krnjičke Kamenice. Iako je ova odbrambena linija imala znatne prednosti, nije je odabrao zato što je omogućavala Mahmut-paši da sa svim trupama bez teškoća zauzme čitavu lješansku teritoriju, da se u njoj učvrsti, i da kasnije iz sastava svoje glavnine izdvoji više od dvije trećine trupa za udar na crnogorsku glavninu. U slučaju uspjeha, vezirovoj vojsci je put do Cetinja bio otvoren. Iskustvo iz bitke na Martinićima, vladici je nametalo obavezu da ima rezervnu strategijsko-odbrambenu liniju. To je, upravo, bila linija Krnjička Kamenica - Gradac.


    Na braniku slobode


    Pred početak bitke vladika se obratio vojnicima i starješinama snažnim riječima, kakve je samo on znao da sroči, poručujući da niko ne „zažali umrijeti za pravoslavnu vjeru i slobodu otačestva”.
    Karakteristike reljefa kroz koji je vezir imao namjeru da izvrši glavni udar na vladičinu vojsku nudile su Crnogorcima ozbiljne prednosti. Najznačajnija je, svakako, bila u tome što je vladičina vojska branila svoju, a Mahmut pašina osvajala tuđu teritoriju. U vezirovoj vojsci su se nalazili Kuči, što će u svakom odlučujućem trenutku okršaja da odigra značajnu ulogu.
    Bitka je započela 22. IX / 3. X 1796, kad je vezir izdao zapovijest da mu trupe prijeđu na desnu obalu Sitnice i krenu uz brdoviti teren na crnogorske položaje. Malo je ko tada od vezirovih potčinjenih komandanata razmišljao o tome da za protivnika ima vojsku u kojoj je svaki ratnik bio svjestan da bije boj ne samo za čast, ime i ratnu slavu nego i za opstanak otačestva, tj. da je kucnuo istorijski trenutak kad su sve narodne sile stavljene na istorijsku probu. Samo slobodan čovjek može braniti slobodu, pa je zato i hrabrost slobodnog čovjeka prava hrabrost!
    Na glavnom pravcu udara turskih trupa nalazilo se selo Krusi. Njega su branili Lješnjani i 400 Katunjana. Udar je izvršen istovremeno i na crnogorske snage raspoređene lijevo i desno od sela Krusa.
    Čim je započela bitka vladika je stigao na poprište, kao i čitav odred iz rejona Busovnika. Prvi napad prednjih Mahmut pašinih odreda bio je tako silovit da je napadaču pošlo za rukom da branioce pitisne s prednjih pozicija. Nastupio je kritičan trenutak, kad od odluke glavnog komandanta zavisi sve. Baš u tom momentu odredi iz Crmničke i Riječke nahije potiskuju Turske kod sela Krusa i spajaju se s vladičinom glavninom. Front napadajućih trupa bio se suzio, pa je glavnina vezirove vojske više spontano nego planirano krenula ka položajima glavnih crnogorskih snaga. U kritičnom trenutku one su bile koncentrisane baš u rejonu Krusa. Opšti turski napad bio je izveden uz strahovitu viku, karakterističnu, inače, za otomanski način izvođenja odlučujućih juriša. Na to su Crnogorci odgovorili takođe zastrašujućom vikom, stavljajući na znanje napadaču da ne računa na lak prodor.


    Strašna sječa


    Nadmoćnost vezirovih trupa bila je tolika da je silinu prvog udara teško bilo izdržati. Crnogorci su se stoga neznatno povukli na nove pozicije. Ocjenjujući da je nastupio odlučan trenutak bitke, vladika izdaje naredbu za protivudar. Tada je započela bitka prsa u prsa, u kojoj su nož i sablja odlučujuća oružja. Na visovima iznad Sitnice i na prostoru oko Krusa i na ostalim padinama iznad Lješkopoljske ravnice nastala je strašna sječa koja je, po kazivanjima očevidaca, trajala više od tri sata. Za takav način okršaja vezirova vojska nije bila dorasla Crnogorcima. Turski prednji oredi počeli su da se kolebaju, da uzmiču, da prenose nered i paniku na središnje djelove, pa čak i na one u zaštitnici. U vezirovim trupama nastala je opšta pometnja.
    Da bi spriječio rasulo i dalje uzmicanje, a glavne snage okrenuo u protivjuriš, neustrašivi Mahmut-paša na konju pokušava da svoje elitne jedinice upravi na razjarene Crnogorce. U tom trenutku pao je pogođen puščanim kuršumom i to, kako izgleda, sa leđa. To je djelovalo porazno na njegove udarne trupe, pogotovo kad su zapazile da su njegovu glavu i čitavo oružje s njega skinuli ratnici iz neposredne vladičine okoline. Turske trupe su odmah okenule leđa, odstupajući bez reda, prenoseći opšti strah i izbezumljenost na svu vezirovu vojsku.


    Propuštena prilika


    „Toržestvo” crnogorske pobjede bilo je potpuno. Crnogorci su gonili razbijene turske jedinice do samog „njihovog lagernog mjesta”, pa čak i dalje, „koliko je moguće bilo”. Zaustavili su se na rijeci Morači, tako da nije izvedeno pravo strategijsko gonjenje, za koje su se tada pružali idealni uslovi. Razmišljajući kasnije o tome, vladika je isticao da je propuštena jedinstvena prilika da se tada zavlada Zetom i da se crnogorske granice znatno prošire.
    U Boki Kotorskoj se govorilo i očekivalo da će vladika zauzeti Spuž, a postojali su i izgledi da se zauzme i Podgorica. Uostalom, onaj koji je tada i formalno preuzeo komandu nad razbijenom turskom armijom - Ibrahim-paša jedva se spasio ranjen sa bojišta.
    Na bojištu je ostalo 3.400 poginulih turskih oficira i vojnika. Među njima je bilo 300 najbližih Mahmut-pašinih saradnika.
    Crnogorcima je pao u ruke veliki ratni plijen, a sablja vezirova i njegovi pištolji predati su na poklon vladici. On ih je kasnije poslao kao dar imperatoru Pavlu I i prestolonasljedniku Aleksandru I.
    Crnogorci su bili uvjereni da je na ovom razbojištu za svagda riješena sudbina Crne Gore. To je trebalo i na svojevrstan način i obilježiti. Učesnicima bitke se učinilo da bi to najadekvatnije bilo ako se preduzme trijumfalni pohod od Krusa do Cetinja, sa glavom poginulog skadarskog vezira, nabijenom na koplje. Bilo je u tom varvarskom postupku mnogo prkosa prema protivniku koga je Crna Gora držala za najljućeg u dotadašnjoj istoriji.
    Svečani ulazak crnogorske vojske u Cetinje upriličen je 28. IX / 9. X 1796. Kao i na svetkovini prilikom povratka sa Martinića, pobjednici su obrazovali trijumfalnu kolonu, pokazujući zadobijene trofeje, što su učesnici svečanosti pozdravljali plotunima.


    Istorijski trenutak


    Crnogorska pobjeda na Krusima odjeknula je širom Evrope. Najsnažniji utisak, svakako, izazvala je u Petrogradu. Raspoloženje stvoreno poslije vijesti o pobjedi na Martinićima ustupilo je mjesto pravom ushićenju, pošto su pristigle vijesti o trijumfu na Krusima.
    Glavni zapovjednik crnogorske vojske u oba sukoba sa skadarskim vezirom učvrstio se kao istinski narodni vođ. Svako je u njega počeo da vjeruje i da od njega očekuje svestran preporod da je nastupio istorijski trenutak, pa je koncentrisao svu duhovnu snagu da iskoristi priliku koju mu je istorija ponudila. Dalji razvoj događaja je svakim danom pokazivao da je Crna Gora u ličnosti Petra I dobila zemaljskog gospodara koji je realistično prosuđivao šta njegova zemlja znači u vremenu i prostoru. On nije preduzimao ni jednu jedinu radnju kojoj nije mogao osigurati oslonac u narodu koji je suvereno predvodio.
    Pošto je na vrijeme poslao zvanične izvještaje o toku zbivanja na opasnom ratištu protiv skadarskog vezira, vladika je ovlastio ruskog kancelara Ivana Andrejeviča Ostermana da kod ruskog vladara i ruske vlade pokrene razgovore o proglašenju zvaničnog pokroviteljstva nad Crnom Gorom. Pred sam kraj 1796. vladika donosi odluku da u Petrograd pošalje svog izaslanika Nikolu Ćirkovića (poznatog i pod imenom Nikola Davidović-Crnojević) sa pismenim zahtjevom o tome za rusku vladu. Vladičinog izaslanika je primio novi ruski imperator Pavle I 1/12. III 1797. u Moskvi, gdje je tada ruski samodržac boravio.......

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Još jedna, od crnogorskog naroda dobro ukrivena činjenica

    Prije bitke na Martinićima i Krusima Austrija je poslala Crnogorcima ogromnu vojnu pomoć.
    O ovoj (od crnogorske javnosti dobro ukrivenoj) činjenici, dr Branko Pavićević piše:

    Iz teksta akademika Branka Pavićevića

    Quote Originally Posted by Akademik Branko Pavićević:

    Pomoć iz Beča

    Oficiri i vojnici koji su pod komandom Filipa Vukasovića ratovali zajedno sa Crnogorcima oko Spuža i Podgorice po povratku u Hrvatsku širili su najpovoljnije vijesti o Crnoj Gori i Crnogorcima. Neki od njih ostvarili su zapaženu karijeru u austrijskoj vojnoj hijerarhiji i gotovo do umrle ure održavali veze s Crnogorcima, kad god bi im se za to pružila prilika. Tako se postepeno širila solidarnost s crnogorskim narodom i njegovim oslobodilačkim naporima. To osjećanje je svakako moralo da djeluje i na vlasti Monarhije, te su i one od kraja XVIII stoljeća sa poštovanjem isticali primjer Crnogoraca. Dobrim dijelom u tom kontekstu treba posmatrati i fakat da je početkom februara 1790. imperator Leopold II donio odluku da u Crnu Goru uputi, za ono vrijeme, veću količinu ratnog materijala. Ta imperatorova odluka je u Crnoj Gori protumačena kao događaj od presudnog značaja za dalju poziciju crnogorskog naroda.
    Bečkim zvaničnim organima bilo je poznato da među crnogorskim vodećim prvacima postoji dosta razilaženja, posebno među dvojicom najistaknutijih - vladikom i guvernadurom. Iskusnim državnicima habzburške države nije mogao ostati nejasan pravi motiv tih razilaženja. Nije im mogla ostati neuočena činjenica da su u pitanju dvije izrazito snažne figure, ali ni to da je vladika taktičniji, čovjek neuporedivo jače intelektualne snage. Od prvih susreta sa obojicom, još od 1777, zvanični organi u Beču starali su se da i s Radonjićem i s Vladikom njeguju dobre veze. Kad je imperator Leopold II bio primoran da donese odluku o dodjeljivanju ratnog materijala Crnoj Gori, zvanični organi u vladi su znali kakve efekte ta odluka može imati za tu nepokornu zemlju, pa je stoga bilo izuzetno važno kojoj od dvije vodeće crnogorske ličnosti ratni materijal treba da bude naznačen. Nađeno je najprikladnije rješenje. U ime vlade i imperatora - to je saopštio đeneral-major Henrici, istakavši da se sav kontingent naoružanja i municije šalje - „vladici, glavarima i narodu crnogorskom”.
    U julu 1790. iz Beča je dopremljeno 31.725 litara baruta, 63.610 litara olova, 137.000 kremenja, 35 risova papira za pravljenje fišeka, dva topa sa lafetima i ostali ratni materijal. Za podmirenje troškova transporta određena je suma od 300 dukata.

    Stiglo oružje - došao mir


    Odjek na koji je naišao prijem ratnog materijala u Crnoj Gori protumačen je tako što je Dvorski ratni savjet donio zaključak da ponovo ispita mogućnosti o slanju novih količina ratnih sredstava za Crnogorce. U tom smislu upućen je kao izaslanik kapetan Živković na razgovore sa vladikom. On je ostao pet dana na razgovorima i ubrzo zatim podnio izvještaj đeneral-majoru Henriciju. Tada je u Dvorskom savjetu u Beču postojao i prijedlog da se ispita mogućnost o otvaranju jedne operativne baze u Crnoj Gori. Rad na tome povjeren je đeneralu Pauliću. Ovaj je predlagao da se u Crnu Goru uputi 2.000 vojnika, pod komandom višeg oficira. Isto tako tražio je da se vladici pošalje pomoć od 600, a starješinama 800 dukata. Paulić je zatim zahtijevao da se ubrzo uputi u Crnu Goru 4.000 vojnika i oficira.
    Prispjeće ratnog materijala iz austrijskih magazina ocijenjeno je u Crnoj Gori kao potez bečkog vladara od sudbonosnog značaja za Crnu Goru i za crnogorski narod. Sam vladika Petar I stigao je na obalu u okolini Budve sa 150 pratilaca da nadgleda istovar materijala i njegov transport za Crnu Goru u za to unaprijed pripremljene magazine. Danas može izgledati čudno da se toliki narod digne na noge da bi osigurao prevoz ratnog materijala, mada su tada i vladika i svi zemaljski prvaci, pa i čitav narod, u tom dragocjenom poklonu, prispjelom od bečkog imperatora vidjeli garanciju za svoju egzistenciju. Bez toga se nijesu mogli ničemu nadati, a sa tim su mogli biti sigurni u sebe i u svoju oružanu snagu. U tom času im je to i bilo najneophodnije.
    Tih dana je od budvanske obale do crnogorske granice vrelo kao u košnici; na putu su se mogli susresti žitelji iz svih crnogorskih nahija, pojedinih plemena kao i iz Brda. Svako je hitao da pomogne zemaljskim vlastima u tome da se što prije i što bolje osigura tovar koji je garantovao opstanak naroda i zemlje. Po nekim svjedočanstvima, u transportu je učestvovalo oko 1.200 ljudi.

    Kako čuvati ratni materijal

    Pošto je prebačen čitav materijal, na Cetinju je održana zemaljska skupština i na njoj je vladika održao besjedu i „blagoslovio bečki dvor”, iskazujući odlučnost da će dragocjeni poklon biti upotrijebljen u najdjelotvornije svrhe.
    Način kako su Crnogorci primili poklon znamenitog austrijskog imperatora, kako su to objašnjavali i koja su ih osjećanja tada obuzimala, pokazivao je svu tragičnost društvene i političke zbilje, u kojoj život bez oružja i municije nije smatran pravim i punim životom.
    Kako je vladika rasporedio dobijeni ratni materijal i kako ga je podijelio po nahijama, plemenima i knežinama - ne može se tačno naznačiti iz raspoložive građe. Zna se samo da je prilikom diobe bilo i sporenja, ali je sve to smirivala moćna vladičina riječ. Posebnu brigu za njega predstavljala je obaveza kako da se prispjeli i magacionirani materijal osigura, budući da u zemlji tada nije postojala stalna oružana formacija za takve i slične svrhe. No, i pored toga, vladika je morao da angažuje posebnu stražu za to, a za njezino plaćanje nije bilo para. On se najviše uzdao u misiju svoga rođaka popa Đoka Ivanovića, svojevremeno izaslanog u Beč, ali od njega nije pristizao odgovor. U vrijeme kad su ga morile najteže brige takve vrste, iskrsavala je nada u osvjedočenog prijatelja - đenerala Paulića. On je poslao poruku da je bečka vlada izdala nalog za dodjelu Crnoj Gori 6.480 forinti za pokriće troškova transporta ratnog materijala i za njegovo obezbjeđenje u Crnoj Gori. Đeneral je, istovremeno, stavio do znanja crnogorskom poglavaru da neće uzimati u obzir nikakve peticije, pisma ili molbe iz Crne Gore, upućene bez vladičina potpisa. To je bio težak udarac za guvernadura Radonjića, zanesenog iluzijom da je nastupio pravi trenutak da ojača svoju ulogu u zemlji.
    Cijela 1790. je proticala u znaku udvostručenih nada u Habzburšku monarhiju i njezine vladare. Zemlja koja je bila u stanju da Crnoj Gori pošalje tako spasonosan poklon budila je nova očekivanja. Baš u to vrijeme doputovali su u Crnu Goru ruski izaslanici - poručnik Papazoli i Manoli Salo. Oni su Vladici predali neke poruke, ali kakve - ostala je tajna.

  3. #3
    Join Date
    May 2008
    Location
    Beograd
    Posts
    8
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/p...ar-govori.html
    Mozes li mi objasniti zasto ih Kralj Nikola zove "Srpskim vitezovima"???Pozdrav

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Super exluziva, crnogorska narodna pjesma iz 1803. godine!

    Quote Originally Posted by CakiTheDjetic View Post
    http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/p...ar-govori.html
    Mozes li mi objasniti zasto ih Kralj Nikola zove "Srpskim vitezovima"???Pozdrav
    Mogu, naravno. "Srpske vitezove" je izmislio Vuk Karadžić, poubačao ih je u sve crnogorske narodne pjesme do kojih se dokopao. Međutim u onim narodnim pjesmama do kojih se Vuk nije dokopao, nema nikakvih Srba i "srpskih vitezova". Srpski vitezovi su dakle izmišljeni u 19. vijeku, od Njegoša pa nadalje. Njegoša su srbovanju obučili, dresirali i naučili Sima Sarajlija i Vuk Karadžić, pa su našem Njegu počeli u njegovim pjesmicama da se pojavljuju Srbi i "srpski vitezovi".

    A sad čitaj i uživaj u pjesmi koja je odštampana prije I Srpskog Ustanka!



    Iz knjige




    Predgovor dr Šekularca za PJESN C(E)RNOGORSKA











    Faximil naslovne strane originala PJESN C(E)RNOGORSKA, koja je odštampana 1803. u Trstu.




    PJESN C(E)RNOGORSKA

    Pjesma je dakle odštampana u Trstu 1803. godine. U Srbiji još nije bio ni počeo I Srpski Ustanak.
    Vuk Karadžić nikako nije bio u mogućnosti da u pjesmu poubača Srbe i "srpske vitezove", kako je kasnije posrbičio svaku crnogorsku pjesmu do koje se dokopao.
    Pjesma kipti od crnogorstva, Srbi još nijesu bili izmišljeni u Crnoj Gori.
    Srbe zapadno od Tara - Drina teoretski je kasnije smislio Vuk Karadžić u njegovom tekstu SRBI, SVI I SVUDA.










  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by CAKI View Post
    Ovo dakle nije pesma Vuka Karadzica,vec govor Kralja Nikole pred bitke na Martinicima i Krusima..
    Pa mi nije jasno,odakle oni tu..Razumem da je "Copko"to ubacio u pesme,al kako u govor Kralja Nikole???
    Kako? Vrlo lako.
    Njego i Nidžo su samo slijedili Karadžićevu ideologiju.
    Last edited by Ćipur; 10-06-08 at 21:55.

  6. #6
    Join Date
    Jun 2008
    Location
    G kvart
    Posts
    9,175
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Quote Originally Posted by Ćipur View Post
    Mahmut-paša ponovo kreće


    Sredinom septembra 1796. Crna Gora se pripremala da se susretne sa iskušenjima koja su podsjećala na ona najteža u njenoj istoriji. Za to i nije trebalo dugo čekati. Skadarski vezir je već bio koncentrisao brojne trupe i pokrenuo ih ka Doljanima, kod Podgorice, gdje se privremeno ulogorio.
    Čim je saznao za pokret vezirovih trupa, vladika Petar I razaslao je pozive narodu da se „čas prije diže na oružje”, u skladu s preuzetim obavezama na avgustovskoj skupštini na Cetinju. Već sredinom septembra (9/20. IX) počeli su na Cetinje da pristižu ratnici. Toga dana vladika je sa 400 Katunjana otputovao u Lješansku nahiju i načinio logor kod Vučjeg studenca. Poslije nekoliko dana prispjelo je još 4.000 ratnika, uglavnom iz Katunske nahije.
    Pod sam kraj septembra vezir je pokrenuo svoje trupe ka granici Crne Gore, zadržavši se kratko vrijeme u Podgorici, samo toliko da bi prikupio osnovne podatke o protivniku. Odmah po napuštanju Podgorice, ulogorio se u Lješkopolju, na lijevoj obali Sitnice.
    Vladika je grupisao vojsku u dva veća odreda, jedan kod Busovnika a drugi kod Vučjeg studenca, „tri i po vrste” udaljene jedan od drugog. Manjim odredima zatvarao je sve pravce što su iz Lješkopoljske ravnice vodili ka Lješanskoj nahiji.
    U vrijeme kad je vladika vršio najneophodnije pripreme za koncentraciju vojske, prispio je u crnogorski logor serdar Minja Lazarević, zajedno s arhimandritom Avksentijem i predao vladici zlatnu panagiju, dar carice Katarine II.
    Petru I su se tada nudile dvije pozicije za raspoređivanje svojih snaga. Pošto je svestrano procijenio prirodu terena na desnoj obali Sitnice, vladika je sve svoje snage rasporedio po visovima koji su dominirali desnom obalom rijeke (Sitnice) do Busovnika. On je, izgleda, odbacio mogućnost da izradi odbrambeni sistem u zoni Krnjičke Kamenice. Iako je ova odbrambena linija imala znatne prednosti, nije je odabrao zato što je omogućavala Mahmut-paši da sa svim trupama bez teškoća zauzme čitavu lješansku teritoriju, da se u njoj učvrsti, i da kasnije iz sastava svoje glavnine izdvoji više od dvije trećine trupa za udar na crnogorsku glavninu. U slučaju uspjeha, vezirovoj vojsci je put do Cetinja bio otvoren. Iskustvo iz bitke na Martinićima, vladici je nametalo obavezu da ima rezervnu strategijsko-odbrambenu liniju. To je, upravo, bila linija Krnjička Kamenica - Gradac.


    Na braniku slobode


    Pred početak bitke vladika se obratio vojnicima i starješinama snažnim riječima, kakve je samo on znao da sroči, poručujući da niko ne „zažali umrijeti za pravoslavnu vjeru i slobodu otačestva”.
    Karakteristike reljefa kroz koji je vezir imao namjeru da izvrši glavni udar na vladičinu vojsku nudile su Crnogorcima ozbiljne prednosti. Najznačajnija je, svakako, bila u tome što je vladičina vojska branila svoju, a Mahmut pašina osvajala tuđu teritoriju. U vezirovoj vojsci su se nalazili Kuči, što će u svakom odlučujućem trenutku okršaja da odigra značajnu ulogu.
    Bitka je započela 22. IX / 3. X 1796, kad je vezir izdao zapovijest da mu trupe prijeđu na desnu obalu Sitnice i krenu uz brdoviti teren na crnogorske položaje. Malo je ko tada od vezirovih potčinjenih komandanata razmišljao o tome da za protivnika ima vojsku u kojoj je svaki ratnik bio svjestan da bije boj ne samo za čast, ime i ratnu slavu nego i za opstanak otačestva, tj. da je kucnuo istorijski trenutak kad su sve narodne sile stavljene na istorijsku probu. Samo slobodan čovjek može braniti slobodu, pa je zato i hrabrost slobodnog čovjeka prava hrabrost!
    Na glavnom pravcu udara turskih trupa nalazilo se selo Krusi. Njega su branili Lješnjani i 400 Katunjana. Udar je izvršen istovremeno i na crnogorske snage raspoređene lijevo i desno od sela Krusa.
    Čim je započela bitka vladika je stigao na poprište, kao i čitav odred iz rejona Busovnika. Prvi napad prednjih Mahmut pašinih odreda bio je tako silovit da je napadaču pošlo za rukom da branioce pitisne s prednjih pozicija. Nastupio je kritičan trenutak, kad od odluke glavnog komandanta zavisi sve. Baš u tom momentu odredi iz Crmničke i Riječke nahije potiskuju Turske kod sela Krusa i spajaju se s vladičinom glavninom. Front napadajućih trupa bio se suzio, pa je glavnina vezirove vojske više spontano nego planirano krenula ka položajima glavnih crnogorskih snaga. U kritičnom trenutku one su bile koncentrisane baš u rejonu Krusa. Opšti turski napad bio je izveden uz strahovitu viku, karakterističnu, inače, za otomanski način izvođenja odlučujućih juriša. Na to su Crnogorci odgovorili takođe zastrašujućom vikom, stavljajući na znanje napadaču da ne računa na lak prodor.


    Strašna sječa


    Nadmoćnost vezirovih trupa bila je tolika da je silinu prvog udara teško bilo izdržati. Crnogorci su se stoga neznatno povukli na nove pozicije. Ocjenjujući da je nastupio odlučan trenutak bitke, vladika izdaje naredbu za protivudar. Tada je započela bitka prsa u prsa, u kojoj su nož i sablja odlučujuća oružja. Na visovima iznad Sitnice i na prostoru oko Krusa i na ostalim padinama iznad Lješkopoljske ravnice nastala je strašna sječa koja je, po kazivanjima očevidaca, trajala više od tri sata. Za takav način okršaja vezirova vojska nije bila dorasla Crnogorcima. Turski prednji oredi počeli su da se kolebaju, da uzmiču, da prenose nered i paniku na središnje djelove, pa čak i na one u zaštitnici. U vezirovim trupama nastala je opšta pometnja.
    Da bi spriječio rasulo i dalje uzmicanje, a glavne snage okrenuo u protivjuriš, neustrašivi Mahmut-paša na konju pokušava da svoje elitne jedinice upravi na razjarene Crnogorce. U tom trenutku pao je pogođen puščanim kuršumom i to, kako izgleda, sa leđa. To je djelovalo porazno na njegove udarne trupe, pogotovo kad su zapazile da su njegovu glavu i čitavo oružje s njega skinuli ratnici iz neposredne vladičine okoline. Turske trupe su odmah okenule leđa, odstupajući bez reda, prenoseći opšti strah i izbezumljenost na svu vezirovu vojsku.


    Propuštena prilika


    „Toržestvo” crnogorske pobjede bilo je potpuno. Crnogorci su gonili razbijene turske jedinice do samog „njihovog lagernog mjesta”, pa čak i dalje, „koliko je moguće bilo”. Zaustavili su se na rijeci Morači, tako da nije izvedeno pravo strategijsko gonjenje, za koje su se tada pružali idealni uslovi. Razmišljajući kasnije o tome, vladika je isticao da je propuštena jedinstvena prilika da se tada zavlada Zetom i da se crnogorske granice znatno prošire.
    U Boki Kotorskoj se govorilo i očekivalo da će vladika zauzeti Spuž, a postojali su i izgledi da se zauzme i Podgorica. Uostalom, onaj koji je tada i formalno preuzeo komandu nad razbijenom turskom armijom - Ibrahim-paša jedva se spasio ranjen sa bojišta.
    Na bojištu je ostalo 3.400 poginulih turskih oficira i vojnika. Među njima je bilo 300 najbližih Mahmut-pašinih saradnika.
    Crnogorcima je pao u ruke veliki ratni plijen, a sablja vezirova i njegovi pištolji predati su na poklon vladici. On ih je kasnije poslao kao dar imperatoru Pavlu I i prestolonasljedniku Aleksandru I.
    Crnogorci su bili uvjereni da je na ovom razbojištu za svagda riješena sudbina Crne Gore. To je trebalo i na svojevrstan način i obilježiti. Učesnicima bitke se učinilo da bi to najadekvatnije bilo ako se preduzme trijumfalni pohod od Krusa do Cetinja, sa glavom poginulog skadarskog vezira, nabijenom na koplje. Bilo je u tom varvarskom postupku mnogo prkosa prema protivniku koga je Crna Gora držala za najljućeg u dotadašnjoj istoriji.
    Svečani ulazak crnogorske vojske u Cetinje upriličen je 28. IX / 9. X 1796. Kao i na svetkovini prilikom povratka sa Martinića, pobjednici su obrazovali trijumfalnu kolonu, pokazujući zadobijene trofeje, što su učesnici svečanosti pozdravljali plotunima.


    Istorijski trenutak


    Crnogorska pobjeda na Krusima odjeknula je širom Evrope. Najsnažniji utisak, svakako, izazvala je u Petrogradu. Raspoloženje stvoreno poslije vijesti o pobjedi na Martinićima ustupilo je mjesto pravom ushićenju, pošto su pristigle vijesti o trijumfu na Krusima.
    Glavni zapovjednik crnogorske vojske u oba sukoba sa skadarskim vezirom učvrstio se kao istinski narodni vođ. Svako je u njega počeo da vjeruje i da od njega očekuje svestran preporod da je nastupio istorijski trenutak, pa je koncentrisao svu duhovnu snagu da iskoristi priliku koju mu je istorija ponudila. Dalji razvoj događaja je svakim danom pokazivao da je Crna Gora u ličnosti Petra I dobila zemaljskog gospodara koji je realistično prosuđivao šta njegova zemlja znači u vremenu i prostoru. On nije preduzimao ni jednu jedinu radnju kojoj nije mogao osigurati oslonac u narodu koji je suvereno predvodio.
    Pošto je na vrijeme poslao zvanične izvještaje o toku zbivanja na opasnom ratištu protiv skadarskog vezira, vladika je ovlastio ruskog kancelara Ivana Andrejeviča Ostermana da kod ruskog vladara i ruske vlade pokrene razgovore o proglašenju zvaničnog pokroviteljstva nad Crnom Gorom. Pred sam kraj 1796. vladika donosi odluku da u Petrograd pošalje svog izaslanika Nikolu Ćirkovića (poznatog i pod imenom Nikola Davidović-Crnojević) sa pismenim zahtjevom o tome za rusku vladu. Vladičinog izaslanika je primio novi ruski imperator Pavle I 1/12. III 1797. u Moskvi, gdje je tada ruski samodržac boravio.......
    Ja sam iz sela Krusi ,i samo da kazem da i dan danas stoji ovo kamenje koje simbolizuje mjesto dje je Mahmut-pasa posjecen i u samo selo Krusi , pored groblja je podignut spomenik

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan zbila se presudna bitka Crnogoraca

    3. oktobra 1796.

    Počela je bitka na Krusima. Do sukoba je došlo kada je Mahmut-paša svojim trupama naredio da pređu na desnu obalu Sitnice i da se kreću ka crnogorskim terenima. U borbama prsa u prsa Turci su počeli da uzmiču naročito nakon pogibije Mahmut-paše. Crnogorci su ih gonili do Morače, ali nijesu iskoristili istorijsku priliku da tada oslobode Zetu i prošire granice.
    PREDGOVOR

    Userdstvova na tip izdati svojim
    troškom prečesnjejši gospodin Hadži
    Arsenije Gagović, arhimandrit
    i obnovitelj svetije Lavre i
    Mitropolije Hercegovačkije, zovomije i
    Piva: ot iskrenoj ljubvi k svojim
    sosjednim bratijam hrabrim Crnogorcima
    a ana slavu i pohvali Njegovom
    Viskokopreosvještenom gospodinu
    PETRU PETROVIĆU, Mitropolitu crnogorskom
    PJESN C(E)RNOGORSKA


    BITKA NA MARTINIĆIMA


    Knjigu piše Mahmute vezire,
    Arbanas je a od turske vjere,
    On je piše baš u Skadru gradu,
    Knjigu piše gladi svoju bradu
    Pak je šilje on u Goru Černu,
    Baš vladiki gore u Cetinju.
    "Jesi l čuo, cetinjski vladiko,

    Naći će te čudo preveliko.
    Ti se prođi ot mojih zemalja.
    Da t' ne nađe velika nevolja.
    Prođi de se, ti vladiko, Brda,
    Moje zemlje da t ne sretne bjeda,
    I Pipera i Bjelopavlića,
    I ostali(h) svi(h) turskih brdića,
    Koji tebe donose darove,
    Odstupaju ot moje d(e)ržave,
    Tri careva zatvoriše grada.
    Spuža s Virom i Nikšića tv(e)rda.
    Sakupiću moju silnu vojsku;
    I pješake i još četu konjsku,
    Sva ću ona B(e)rda poharati,
    sve izjesći, u ropstvo odvesti".
    Mitropolit tad knjigu pročita
    I razumje što Mahmute prijeti.
    Knjigu čita Petrović Vladika,
    C(e)rnogorcev i slava i dika.
    Knjigu piše gubernator Joku,
    Njemu šalje upravo u ruku.
    "Vitez Joko, c(e)rnogorska glavo!
    Odi b(e)rže ti k meni upravo,
    K meni, bane, u Manastir b(e)rže,
    Od vezira meni knjiga stiže,
    Da će vezir na nas udariti.
    Da će zemlje naše porobiti".
    Kako mbanu sitna knjiga dođe,
    U Manastir on k vladici pođe.
    Vladika ga lijepo dočekao,
    Od vezira knjigu pročitao,
    Knjigu čita a suze proliva.
    Bana Joka u lice cjeliva,
    "Sad što ćemo c(e)rnogorska glavo!
    Promisli se i rasudi pravo.
    Duhovna sam ja persona bane!
    I ne želim da nam ljudstvo gine,
    Ni da s' ruši naše c(e)rkve svet,
    Nit' hristjane u ropstvo da vode.
    C(e)rkovno bi ja sve blago dao,
    Da b' vezira smiriti mogao".
    Na to Joko odgovori tiho,
    I vladiki besjedi ovako:
    "Ne bojmo se mi, vladiko sveti,
    Neće Turci nama dosaditi,
    Nit' će B(e)rda naša poharati,
    Niti c(e)rkve svete razoriti.
    Po nahija knjige da razšljemo
    Poglavare amo da zovemo,
    Savjet skupa mi da učinimo,
    Kud će koji da se naredimo.
    Da idemo u Bjelopavliće,
    B(e)rže - bolje, nego vezir dođe".
    Kad vladika riječi saslušao,
    Od veselja na noge se digao.
    "Čini, bane, što je tebi drago,
    Nit' štedimo mi c(e)rkovno blago".
    Darova mu konja najboljega,
    Da ga nema brate u mnogoga.
    Po Nahijam' knjige raspisaše,
    Poglavare k sebiu sakupiše,
    svi zajedno vjeru zadadoše,
    Jevanđelje sveto cjelivaše,
    Da B(e)rđane braću ne izdadu,
    Nit' se Turkom ne dadu pod vladu.
    Tri hiljade sakupiše vojske,
    Pak odoše protiv sile turske,
    Otidoše u Bjelopavliće,
    Da čekaju turske agariće,
    Čekaše ih na nedjelju dana,
    Tursku vojsku uglede zarana.
    Pade vezir više Spuža grada,
    Ima vojske trideset hiljada.
    Šest hiljada posla na Nikšiće,
    Na Plješivce da udare hoće,
    Da razmetnu mlade C(e)rnogorce,
    Da saspude kao kurjak ovce.
    Divno Joko al' razredi vojsku,
    Za ud(e)ržat onu silu tursku.
    I postavi buljubaše vojsci,
    Sve po izbor koji su junaci.
    Od Cetinja Martinović Pera,
    On s' ne boji arbanaska zvjera,
    (s=dz)
    Iz nahije Đurašković Luka,
    Od oružja ne trepti mu ruka,
    I deliju Petra od Strugara
    Za njeg' nitko neka se ne stara.
    Od Njeguša barjaktar Mijata,
    Baš junaka dobroga od rata.
    Od Bljevlica vojvodu Vuksana,
    Baš deliju, brate poizbrana.
    Na barjake razdijeliše vojsku,
    Da udare na tu silu tursku.
    A kad dođe petak turski svetac,
    Skoči vezir baš na jedan hitac;
    Tek udari na Bjelopavliće,
    Baš na selo, brate, Martiniće.
    Martiniće selo opališe,
    C(e)rnogorce istom razdražiše.
    Pak udriše mladi C(e)rnogorci,
    Kao oni razdraženi vuci,
    Bili su se od jutra do podne,
    Svak' se d(e)rži dobro da ne padne.
    Sivi soko gubernator Joko,
    Bodro junak otvorio oko,
    "A gdi ste mi, braćo C(e)rnogorci!
    Sad se kaž'te, da jeste junaci,
    Potergnite vaše ostre mače,
    Turska majka nek' danas zaplače".
    Kad junaci mač(e) potergoše,
    Pak na Turke složno napadoše,
    I svu onu silu zametoše,
    Mnogi Turci nesrećno padoše.
    Zelena se obagrila trava,
    A od krvi i od turski glava.
    Ljuti rana i vezir dopade,
    Zamalo mu i život ostade.
    Pogibođe dva paše careva,
    I četiri alajbega prava,
    Tri kadije velike careve,
    Izgubiše svoje gorde glave,
    Sedamdeset i četiri age,
    Pogubiše svoje glave drage.
    I još k' tome pet hiljada vojske,
    I ostali bježe bezobzirke,
    Bježe Turci niz tu rijeku Zetu,
    Da b' utekli Skadru gradu kletu,
    Ostadoše mladi C(e)rnogorci,
    Slava Bogu i Bogorodici,
    dosta turska sakupiše blaga,
    I oružja braćo moja draga!
    Sedamdeset i sedam barjaka,
    I ostale robe od Turaka.
    Zdravo su se doma povratili,
    I junačke pjesme popjevali.
    Last edited by Ćipur; 05-09-09 at 03:56.

  8. #8
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default PJESN C(E)RNOGORSKA ..................... nastavak

    BITKA NA KRUSIMA


    Malo zatim vrijeme postojalo,
    Nit' je dana mnogo potom prošlo,
    Al' veziru ne dade sramota,
    Čini mu se da to nije dosta,
    Nego opet sitnu knjigu piše,
    I u knjigu ljutim jadom diše,
    Te je šilje gubernator Joku,
    U Njeguša dođe mu u ruku.
    "O ti Joko c(e)rnogorski kralje!
    V(e)rlo ste se posilili brale!
    I razbiste moju hrabru vojsku,
    Pobiste mi glavare na boju.
    E da s momče, ti zaboravio,
    Kade sam ti dvore razorio?
    Na Cetinju c(e)rkvu oborio,
    I u bjekstvo sve sam ovratio!
    Evo opet idem na Njeguše,
    Poharaću sve do same duše.
    Dvore ću ti opet oboriti,
    A tebe ću živa uhvatiti,
    I na muke različne metnuti,
    A najposlje na ognju spaliti".
    Veli Turčin, a ne ako Bog da,
    Što će biti, tomu se ne nada.
    Kada Joku sitna knjiga dođe,
    Drugu Joko otpisivat pođe,
    "O veziru, turska ********!
    I nesretna, more kukavico!
    Što me koriš turska ažamijo,
    Da si moje dvore oborio?
    I manastir na polju Cetinju,
    To se zgodi u onoj godini,
    Al' mi nisi sabljom odolio,
    Ni junake moje predobio,
    Već podmiti moje C(e)rnogorce,
    Mislili su da dobiju novce,
    Te su bili onda odstupili,
    Sa malinom mene ostavili,
    Ne imado(h) praha ni olova,
    Ipak moja glava osta zdrava.
    Sad u zdravlje od Beča ćesara,
    Moja vojska ničim se ne stara.
    Imam dosta praha i olova,
    I na izbor jošte dobri(h) glava.
    Hod' na mejdan ako ti je drago,
    Da t' ostane tvoje pusto blago".
    Kad veziru sitna knjiga dođe,
    Prosipati svoje blago pođe.
    Sitne knjige piše na sve strane,
    Kako d(e)rži od rjeke Bojane,
    Rumelije Arbanitovine,
    Skenderije ljute i ognjene,
    Sve što bolje sakupi delije,
    I pod njima vrište bedevije.
    Pak je vojsku ljepo razredio.
    Šezdeset je hiljad' sakupio
    Sutorman je planina viskoka,
    Tamo posla pet hiljad' Turaka,
    Da ustave Nahiju c(e)rmičku,
    Da ne idu pomagati Joku.
    Pet hiljada drugi je poslao,
    I orden im ovaki je dao,
    Da na Rovca i Moraču idu,
    Da u pomoć Joku ne otidu.
    Pet hiljada na Polje nikšićko,
    Da zatvore Polje plješivačko.
    Pet hiljada posla k Piperima,
    Bjelopavle zatvoriti s njima.
    Kad je vezir vojsku razredio,
    I naredbu tako učinio,
    Vezir pade u kraj Podgorice,
    S četrdeset hiljada vojnice.
    Kad je čuo gubernator Joko,
    Bodro junak otvorio oko,
    Kad razumje šta na njega ide,
    Sa pet strana da vezir napade,
    Razvi Joko svilen alajbarjak,
    Pak na konja posadi se junak,
    S sobom vodi njeguške delije,
    Nad njima se alajbarjak vije.
    S njima ide na polje k Cetinju,
    Da vladici pokaže istinu.
    Kod vladike nahodi glavara,
    Od C(e)rmnice Plamenca serdara,
    Od Nahije vojvodu Savića,
    I ostali od zemlje plemića.
    I razumno sovjet učiniše,
    I još ljepše vojsku narediše.
    Hiljade je od Riječke nahije,
    Po izbor su to brate, delije!
    Od Č(e)rnice četiri stotine,
    Sve junaci to su od starine.
    Za pomoć Nahiji lješanskoj,
    Odoljeti onoj sili turskoj.
    Pak otide Joko i vladika,
    Koji o je crnogorska dika,
    I sva listom Katunska nahija,
    Ne boje se skadarski(h) delija.
    Kod ravnog polja Jednoškoga,
    prama Spuža grada bijeloga.
    Pak bijele knjige raspisaše,
    K vojvodama one razaslaše.
    Jednu šalju pitomoj C(e)rnici,
    U Sutorman da s' čekaju Turci.
    Drugu šalju u krvave Rovce,
    Da čekaju pod Nikšiće Turke.
    I tako se lijepo narediše,
    Za neđelju Turke počekaše,
    Malo vojske, al' je ognjevita,
    Mala čislom, al' je plemenita.
    U dvadeset i drugi septembra,
    Turska sila sva se protiv sobra.
    Svu je silu Vezir podigao,
    Na Lješansku nahiju napao.
    Tu se nađe i Riječka nahija,
    I još četiri stotine C(e)rničana.
    Šest stotina nahije lješanske,
    Al je brate mnogo sile turske.
    U to Joko i vladika dođe,
    Tri hiljade još te s njima dođe,
    Tri hiljade još te s njima iđe.
    To su brate ljuti C(e)rnogorci,
    Sve po izbor kuražni junaci.
    Udriše se bojem iz pušaka,
    Biju momci, vesela im majka!
    Zaječaše b(e)rda i doline,
    I dubrave zelene planine.
    O velika ognja i halaka.
    Zvuk oružja i dobri junaka!
    Gubernator al' razrijedi vojske,
    Iz busija udara na Turke.
    Jadni Turci pleća okrenuše,
    C(e)rnogorci na nji napadoše.
    Raznaše se na buljuke Turci,
    Ko pred vuci bijeli jaganjci.
    A kad vidi Mahmute vezire,
    Bježi jadan te se ne obzire,
    Pak doziva paše i begove,
    I ostale glavare njegove.
    Konjici se konja dohvatiše,
    Od pojasa sablje povadiše,
    Staše svoju ustavljati vojsku,
    Da će gonit, misle, C(e)rnogorsku,
    Al' se oni gonit ne dadoše,
    No po jednu pušku ispališe,
    Na gospodu juriš učiniše,
    Britke mače na nji okrenušte.
    Mnoga turska tu se proli k(e)rvca.
    U studenu tu rijeku utica,
    C(e)rveni se voda tu u rjeci,
    Naokolo leže m(e)rtvi Turci.
    Tu pogibe Mahmute vezire,
    Kao onaj koji nema vjere,
    Oko njega sedam-osam paša,
    Istina je da je dika naša,
    U dvanaest velikih begova,
    U njima je sila Mahmutova.
    Šest stotina aga i delija,
    I ostali, brate, bedevija.
    I dvanaest hiljada Turaka,
    Izgiboše žalosna im majka!
    A ostali vodu prebrodiše,
    C(e)rnogorci veselo ostaše.
    Sjeku turske po razboju glave,
    Te delije c(e)rnogorske prave,
    Svlače sa nji bogato odjelo,
    I oružje ono tursko svjetlo.
    Podgorici kad Turci dođoše,
    Hristjanice do dvije opraviše,
    Prosit tjelo u Petra vladike,
    Oh! Mahmuta arbanaske dike,
    Da ga Turci čestno ukopaju,
    I alkoran nad njim očitaju.
    Pet hiljada da dadu cekina,
    Tako brate, prava je istina,
    Al¨ vladika, ko duhovno lice,
    on ne gledi na njihove novce,
    No na m(e)rtvu ne hoće osvete,
    Tjelo, Turkom veli da otprate.
    Al' ne dade gubernator Joko,
    T(e)rže mača, i učini tako.
    Na komade isječe Mahmuta,
    I na oganj sve komade spreta,
    Kao što je on Joku hotjeo,
    Da je samo u tome uspjeo.
    U pepel je njega obratio,
    Muhamedu svecu opravio.
    Slava Bogu i Bogorodici!
    Svi(h) hristjana blagoj pobornici,
    Na pohvalu Petrović vladici,
    Čest i diku gubernator Joku!




    Konec

  9. #9
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Podgorica, Montenegro
    Posts
    4,483
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    17
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Igor R View Post
    Ja sam iz sela Krusi ,i samo da kazem da i dan danas stoji ovo kamenje koje simbolizuje mjesto dje je Mahmut-pasa posjecen i u samo selo Krusi , pored groblja je podignut spomenik
    meni je ujak iz Krusa,Cedomir,sin Zeka Bojanovica autora knjige Boj na Krusima
    "There is a difference between constructive criticism and acting like u have a di*k up your ass"

  10. #10
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Podgorica, Montenegro
    Posts
    4,483
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    17
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    pa naravno da jeste chim mi je njegov sin ujak mislio si da pojednostavim ovo shto sam napisao jel? hehehe pa samo sam momku htio da priblizim ko je ko :P
    "There is a difference between constructive criticism and acting like u have a di*k up your ass"

  11. #11
    Join Date
    Jun 2008
    Location
    G kvart
    Posts
    9,175
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Quote Originally Posted by DeViLiSh|Je$$uS View Post
    meni je ujak iz Krusa,Cedomir,sin Zeka Bojanovica autora knjige Boj na Krusima
    Ja ne znam te starije ljude. Ja sam porijeklom sa Krusa , ali je moj pradjed sisao u Bere (selo ispod Krusa) zato sto su mnogo bolji uslovi za zivot. U kruse bas nema mnogo uslova za zivot

  12. #12
    Join Date
    Apr 2008
    Posts
    496
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default A ovo vi je moj predak

    A OVAJ JUNAK(sto god dusmani iz mrznje pricali protiv) VI JE MOJ PREDAK KOJI SE BORIO PA SE SADE O TOM PJESME PISU

    Kad je čuo gubernator JOKO,
    Bodro junak otvorio oko,
    Kad razumje šta na njega ide,
    Sa pet strana da vezir napade,
    Razvi Joko svilen alajbarjak,
    Pak na konja posadi se junak,
    S sobom vodi njeguške delije,
    Nad njima se alajbarjak vije.
    S njima ide na polje k Cetinju,
    Da vladici pokaže istinu.

  13. #13
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Pobjeda", Društvo - Nedjelja, 24. jun 2007. godine

    MAHMUD BUŠATLIJA, ARHITEKTA I INVESTICIONI EKSPERT O NACRTU PROSTORNOG PLANA CRNE GORE I...


    Krug nesuđenog kraljevića



    Šaljivo veli kako je, uz pariškog princa Petrovića, jedan od danas rijetkih koji mogu polagati pravo i na crnogorski prijesto, pošto je potomak znamenite vladarske loze Crnojevića!? Konkretno, Staniše (1457-1530) kasnije poznatog kao Skenderbega Stanka Bušatlije. Novo prezime najmlađi sin Ivanov, nakon što se poturčio, dobio je po selu Bušati, kako će se kasnije prezivati i svi njegovi nasljednici, pa u 18. vijeku i skadarski vezir Mahmudpaša Bušatlija.

    Zahvaljujući čelnim ljudima Instituta Igalo, kao dobrim domaćinima, tako nesvakidašnju životnu i profesionalnu priču načinjem opet sa Mahmudom Bušatlijom, arhitektom, te kod nas i vani veoma uglednim stručnjakom za investicioni konsalting. Podsjeća kako su Bušatlije s ovdašnjeg staništa uglavnom vojne službe odvele put Livna. O njima i danas tamo svjedoči sačuvan harem u kome su se najviše pokapali žene i djeca, pošto su muške glave Bušatlija tada uobičajeno padale podalje od doma i zavičaja!? Tipična balkanska saga po recepturi krvi, tla i beskrajnih seoba koje u krug usudno tinjaju i sad! No, susretljivog sagovornika, koji je, da priča bude potpunija opet, ime dobio po stricu, revolucionaru i partizanskom narodnom heroju Mahmudu Bušatliji, poginulom 1941., zatičem nad aktuelnim Nacrtom prostornog plana Crne Gore.

    EU po Titovom šnitu

    - Istini za volju, prošao sam tek prvo čitanje Nacrta prostornog plana Crne Gore i čini mi se da je solidno snimljeno postojeće stanje, te da je on dobra osnova za dalji rad. Takođe, smatram i da je taj budući posao nužno internacionalizovati, jer treba jasnije istaći razvojne prioritete, a njih i nema mnogo. Na prvom mjestu, to je turizam i nešto što je već zaživjelo. Država potom mora da se postara i za odgovarajuću infrastrukturu, jer u turizmu, praktično, više ne možete izmisliti ništa novo. I tu treba ići i na visoku integraciju zaleđa sa priobaljem...

    On se iskreno nada da Crna Gora neće praviti greške, koje su se desile Srbiji. Pogotovu što nam država ima jednu veliku prednost na Balkanu, koja se istina brzo topi, a to je da kreće - "od nule". Obnova državnosti, kako veli, praktično anulira sve ranije manjkavosti, i to on smatra za ogromnu prednost. No, boji se da je protekla godina promakla u nekom vakuumu, te iznosi utisak kako se, ipak, nije dovoljno iskristalisala i situacija za dalje razgovore sa Evropom. Ali, priznaje i da nije prevelik pobornik EU, uz logičnu opasku da smo Evropa bili i prije nje, pa i da ne vidi prevelike prednosti i u njenom članstvu!? Ilustruje to i iskustvom desetak novoprimljenih zemalja u EU, poput Češke recimo, gdje su očekivanja bila neuporedivo veća od sad, nerijetko, i bolne realnosti!? Stoga Crnoj Gori savjetuje da se ponajprije njen socijalni sektor privede dobroj namjeri i da se planirani razvoj države uskladi sa širim okruženjem. U tom kontekstu, čovjek koji inače tri decenije sarađuje sa Zapadom, smatra da uopšte nije toliko bitno biti privilegovani partner ili pak punopravni član EU...

    - Možda bi za nas bilo povoljnije da radimo nešto što je i Tito nekad radio! A to su ugovori o asocijaciji, po kojima smo već tada bili uvaženi partneri Evrope. I jedini u nekim oblastima imali identične stavove kao i članovi tadašnje Evropske zajednice. Čini mi se da se oko toga sada napravila neka velika filozofija po kojoj ponovo moramo da tabanamo istim putem, kao pedesetih i šezdesetih!? Jer, ne zaboravite, mi smo još 1948. Rusima rekli ne, dok su to mnoge istočnoevropske zemlje kazale tek 1991.! I već narednih decenija imali smo veoma visok stepen integracije sa evropskom industrijom. Podsjećam: prva FIAT-ova fabrika van Italije bila je Zastava u Kragujevcu, a Mercedesova u Bosni, FAP-FAMOS. Uz to i milion naših radnika radilo je u najrazvijenijim zemljama Zapada. Nažalost, sve je to propalo 1991. i niko, pa čak ni Slovenci tu ništa nisu profitirali. I svima treba još decenija da dođu i na nivo 1989...

    Bauk budvanizacije

    Dakle, da ponovimo, Bušatlija se po svijetu bavi isključivo i kod nas nekad zvanom "investicionom izgradnjom". Radi projekte dugoročnog i kratkoročnog plasmana sredstava, pa pojašnjava:

    - Otprilike, u razgovoru sa investitorom treba da dokučim njegove ideje, ne o tome što treba da gradi, nego koliko da zaradi i za koje vrijeme može da mu se vrati novac. Na osnovu toga sačinim plan i projekte koji bi bili adekvatni. Zato smatram da i ovaj plan razvoja Crne Gore ne bi trebalo da bude obiman. Nego da ova, ujedno i ekološka država, stvara tek povoljne okvire za dalji razvoj, i to turizma na prvom mjestu. U kome je prvenstveno nužno obogatiti ponudu, te stvoriti uslove za duže trajanje sezone. I tu vidim veliku šansu za zdravstveni turizam ovdje, pa i uvođenje božićne sezone, kao i aktiviranje veoma zavidnih vjerskih resursa Crne Gore u turističke svrhe...

    Naravno, uz sve, biće nužna i ozbiljna reforma javnog sektora, tvrdi, tako da javna preduzeća, recimo, donose sredstva u budžet, a ne da zavise isključivo od njega. Na kraju, i o pošasti apartmanizacije, pa i u stručnoj javnosti već odomaćenog i neveselog termina "budvanizacija" naš sagovornik veli:

    Vozom od Igala do Ade!

    - To je pravljenje spavaonica koje su zaključane tokom većeg dijela godine, a opterećuju infrastrukturu i život stanovnika ovdje čine složenijim. I sve ono što država od njih može da dobije jesu taksa na kupovinu i nešto poreza. I to su opet problemi planiranja i uravnoteženog razvoja. Taj proces bi bilo nužno zaustaviti, pa čak i da razvoj priobalja bude restriktivan u nekim formama... Već imate i ogroman problem saobraćaja, a u planu predviđenu i neku brzu saobraćajnicu, koja ide paralelno sa magistralom, sad praktično gradskom ulicom. Smatram da se ovo nije dobro izanaliziralo, jer se ništa ne rješava povećanjem kapaciteta dolaznog saobraćaja. Ogroman saobraćajni problem, po mom ubjeđenju, moguće je adekvatno riješiti jedino brzom međugradskom željeznicom, od Igala do Ade, kao novim medijumom koje će rasteretiti postojeće puteve. Takvim priobalnim željeznicama pokriven je odavno jug Francuske, pa sjever Španije i Italije. Ta iskustva su već dovoljna da se i ovdje o tome ozbiljno razmišlja. Time bi se bitno smanjio privatni saobraćaj, sa željezničkim stanicama unutar velikih garaža, a za pola sata bi se moglo stizati s kraja na kraj! Naravno, nije to klasična željeznica, nego nešto slično što je već u Montrealu izgrađeno, još prije tri decenije, za izložbu Ekspo. To su kompjuterizovano vođeni, veoma komforni i brzi vozovi, tek na jednoj šini. I, praktično, takva željeznica bi bila veliki izazov i stranim investitorima, a donosila bi i solidnu zaradu i na najbolji način bi integrisala ovaj kraj. Ne vidim drugog rješenja da se ovdje riješi taj, zbilja, gorući saobraćajni kolaps!?

    Glava uz glavu

    Za vrijeme kraćeg susreta s prvim čovjekom Instituta dr Branom Radojičićem, Bušatlija mu je iznio još jednu porodičnu inicijativu:

    - Kao što se zna, Ivanbeg Crnojević počiva u Skadru, dok je glava Mahmudpaše Bušatlije i danas na Cetinju. Što misliš, da zamolim SPC da mi vrati glavu prađeda da je konačno sahranimo tamo, pa neka počiva uz Ivanbega, opet njegovog prađeda?! U znak istorijskog pomirenja!?

    - Ima tu samo jedan uslov, dajemo glavu, ali da na konju, pored Skenderbega bude postavljen i Ivanbeg, uzvraća dr Radojičić.

    - Može, a da zauzvrat recimo, Crkvi ponudimo i pravo korištenja imena Ivanbega, moguće i kao brenda za neko čuveno crnogorsko vino!?

    Rusi još dolaze

    - To što se trenutno s nekretninama dešava na crnogorskom primorju, ne može se svrstati u bilo kakvu tržišnu kategoriju!? Po svemu sudeći, ogromni su ovdje transferi u pitanju, a da ništa nije jasno definisano. Vidite, za potrebe italijanske Vlade radio sam prije koju godinu procjenu vrijednosti jednog parčeta zemlje na Sardiniji, koje je trebalo da se otvori kao turistička destinacija. Riječ je o 220 hektara zemlje, šezdesetak kilometara sjeverno do Kaljarija. Kada sam sve izračunao, po svim parametrima, tih 220 hektara sam procijenio na 15-16 miliona eura i ono je otkupljeno čak nešto ispod ove cifre. A vi, ovdje, za taj novac ne možete danas kupiti ni hektar!? Naravno, ja poznajem samo regularno tržište, u kome cijena zemljišta ne smije preći 10 odsto od ukupne investicije!... A te priče kako Rusi ovdje masovno kupuju, moguće je svrstati i pod pretpostavku da oni lako dolaze do kapitala, jer to je zemlja neslućenih resursa gdje brojni pojedinci i sad zgrću ogoroman novac. Na takve poprilično ružno gledaju na Zapadu, pa Rusi, ne pitajući pošto, instinktivno i radije dolaze ovdje, među svijet koji im je, valjda, naklonjeniji i bliži po mentalitetu... Moguće da je dio odgovora i tu, ali i u njihovoj nejasnoj slici pravog tržišta i uslova koji u njemu vladaju. Jer, vi danas i na svega pedesetak kilometara od Kana, na primjer, možete kupiti kuću od stotinjak kvadrata za svega 150 hiljada eura!? No, i to ovdje može da traje jedno vrijeme, poput ljetnjeg pljuska. Ali, za posljedicu će imati jedan veliki debalans... Bojim se i da je to proces sličan onom na Kosovu, gdje je minulih decenija vladao čak i organizovan otkup srpskih nekretnina, uz ogromne cifre, e da bi se danas, evo, nad tim činom masovno kukalo!?

    Pola vijeka prakse

    Na opasku kako je, izvjesno, pokasno postao otac simpatičnih kćerki Hane i Lee, Bušatlija u svom šeretskom stilu uzvraća:

    - Da, jer prvih pedeset godina života sticao sam iskustva i tek potom sam pravo krenuo!


    Minja Bojanić

    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-24&id=120764

    .

  14. #14
    Join Date
    Apr 2008
    Posts
    496
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Ćipur View Post
    BITKA NA KRUSIMA


    Malo zatim vrijeme postojalo,
    Nit' je dana mnogo potom prošlo,
    Al' veziru ne dade sramota,
    Čini mu se da to nije dosta,
    Nego opet sitnu knjigu piše,
    I u knjigu ljutim jadom diše,
    Te je šilje gubernator Joku,
    U Njeguša dođe mu u ruku.
    "O ti Joko c(e)rnogorski kralje!
    V(e)rlo ste se posilili brale!
    I razbiste moju hrabru vojsku,
    Pobiste mi glavare na boju.
    E da s momče, ti zaboravio,
    Kade sam ti dvore razorio?
    Na Cetinju c(e)rkvu oborio,
    I u bjekstvo sve sam ovratio!
    Evo opet idem na Njeguše,
    Poharaću sve do same duše.
    Dvore ću ti opet oboriti,
    A tebe ću živa uhvatiti,
    I na muke različne metnuti,
    A najposlje na ognju spaliti".
    Veli Turčin, a ne ako Bog da,
    Što će biti, tomu se ne nada.
    Kada Joku sitna knjiga dođe,
    Drugu Joko otpisivat pođe,
    "O veziru, turska ********!
    I nesretna, more kukavico!
    Što me koriš turska ažamijo,
    Da si moje dvore oborio?
    I manastir na polju Cetinju,
    To se zgodi u onoj godini,
    Al' mi nisi sabljom odolio,
    Ni junake moje predobio,
    Već podmiti moje C(e)rnogorce,
    Mislili su da dobiju novce,
    Te su bili onda odstupili,
    Sa malinom mene ostavili,
    Ne imado(h) praha ni olova,
    Ipak moja glava osta zdrava.
    Sad u zdravlje od Beča ćesara,
    Moja vojska ničim se ne stara.
    Imam dosta praha i olova,
    I na izbor jošte dobri(h) glava.
    Hod' na mejdan ako ti je drago,
    Da t' ostane tvoje pusto blago".
    Kad veziru sitna knjiga dođe,
    Prosipati svoje blago pođe.
    Sitne knjige piše na sve strane,
    Kako d(e)rži od rjeke Bojane,
    Rumelije Arbanitovine,
    Skenderije ljute i ognjene,
    Sve što bolje sakupi delije,
    I pod njima vrište bedevije.
    Pak je vojsku ljepo razredio.
    Šezdeset je hiljad' sakupio
    Sutorman je planina viskoka,
    Tamo posla pet hiljad' Turaka,
    Da ustave Nahiju c(e)rmičku,
    Da ne idu pomagati Joku.
    Pet hiljada drugi je poslao,
    I orden im ovaki je dao,
    Da na Rovca i Moraču idu,
    Da u pomoć Joku ne otidu.
    Pet hiljada na Polje nikšićko,
    Da zatvore Polje plješivačko.
    Pet hiljada posla k Piperima,
    Bjelopavle zatvoriti s njima.
    Kad je vezir vojsku razredio,
    I naredbu tako učinio,
    Vezir pade u kraj Podgorice,
    S četrdeset hiljada vojnice.
    Kad je čuo gubernator Joko,
    Bodro junak otvorio oko,
    Kad razumje šta na njega ide,
    Sa pet strana da vezir napade,
    Razvi Joko svilen alajbarjak,
    Pak na konja posadi se junak,
    S sobom vodi njeguške delije,
    Nad njima se alajbarjak vije.
    S njima ide na polje k Cetinju,
    Da vladici pokaže istinu.
    Kod vladike nahodi glavara,
    Od C(e)rmnice Plamenca serdara,
    Od Nahije vojvodu Savića,
    I ostali od zemlje plemića.
    I razumno sovjet učiniše,
    I još ljepše vojsku narediše.
    Hiljade je od Riječke nahije,
    Po izbor su to brate, delije!
    Od Č(e)rnice četiri stotine,
    Sve junaci to su od starine.
    Za pomoć Nahiji lješanskoj,
    Odoljeti onoj sili turskoj.
    Pak otide Joko i vladika,
    Koji o je crnogorska dika,
    I sva listom Katunska nahija,
    Ne boje se skadarski(h) delija.
    Kod ravnog polja Jednoškoga,
    prama Spuža grada bijeloga.
    Pak bijele knjige raspisaše,
    K vojvodama one razaslaše.
    Jednu šalju pitomoj C(e)rnici,
    U Sutorman da s' čekaju Turci.
    Drugu šalju u krvave Rovce,
    Da čekaju pod Nikšiće Turke.
    I tako se lijepo narediše,
    Za neđelju Turke počekaše,
    Malo vojske, al' je ognjevita,
    Mala čislom, al' je plemenita.
    U dvadeset i drugi septembra,
    Turska sila sva se protiv sobra.
    Svu je silu Vezir podigao,
    Na Lješansku nahiju napao.
    Tu se nađe i Riječka nahija,
    I još četiri stotine C(e)rničana.
    Šest stotina nahije lješanske,
    Al je brate mnogo sile turske.
    U to Joko i vladika dođe,
    Tri hiljade još te s njima dođe,
    Tri hiljade još te s njima iđe.
    To su brate ljuti C(e)rnogorci,
    Sve po izbor kuražni junaci.
    Udriše se bojem iz pušaka,
    Biju momci, vesela im majka!
    Zaječaše b(e)rda i doline,
    I dubrave zelene planine.
    O velika ognja i halaka.
    Zvuk oružja i dobri junaka!
    Gubernator al' razrijedi vojske,
    Iz busija udara na Turke.
    Jadni Turci pleća okrenuše,
    C(e)rnogorci na nji napadoše.
    Raznaše se na buljuke Turci,
    Ko pred vuci bijeli jaganjci.
    A kad vidi Mahmute vezire,
    Bježi jadan te se ne obzire,
    Pak doziva paše i begove,
    I ostale glavare njegove.
    Konjici se konja dohvatiše,
    Od pojasa sablje povadiše,
    Staše svoju ustavljati vojsku,
    Da će gonit, misle, C(e)rnogorsku,
    Al' se oni gonit ne dadoše,
    No po jednu pušku ispališe,
    Na gospodu juriš učiniše,
    Britke mače na nji okrenušte.
    Mnoga turska tu se proli k(e)rvca.
    U studenu tu rijeku utica,
    C(e)rveni se voda tu u rjeci,
    Naokolo leže m(e)rtvi Turci.
    Tu pogibe Mahmute vezire,
    Kao onaj koji nema vjere,
    Oko njega sedam-osam paša,
    Istina je da je dika naša,
    U dvanaest velikih begova,
    U njima je sila Mahmutova.
    Šest stotina aga i delija,
    I ostali, brate, bedevija.
    I dvanaest hiljada Turaka,
    Izgiboše žalosna im majka!
    A ostali vodu prebrodiše,
    C(e)rnogorci veselo ostaše.
    Sjeku turske po razboju glave,
    Te delije c(e)rnogorske prave,
    Svlače sa nji bogato odjelo,
    I oružje ono tursko svjetlo.
    Podgorici kad Turci dođoše,
    Hristjanice do dvije opraviše,
    Prosit tjelo u Petra vladike,
    Oh! Mahmuta arbanaske dike,
    Da ga Turci čestno ukopaju,
    I alkoran nad njim očitaju.
    Pet hiljada da dadu cekina,
    Tako brate, prava je istina,
    Al¨ vladika, ko duhovno lice,
    on ne gledi na njihove novce,
    No na m(e)rtvu ne hoće osvete,
    Tjelo, Turkom veli da otprate.
    Al' ne dade gubernator Joko,
    T(e)rže mača, i učini tako.
    Na komade isječe Mahmuta,
    I na oganj sve komade spreta,
    Kao što je on Joku hotjeo,
    Da je samo u tome uspjeo.
    U pepel je njega obratio,
    Muhamedu svecu opravio.
    Slava Bogu i Bogorodici!
    Svi(h) hristjana blagoj pobornici,
    Na pohvalu Petrović vladici,
    Čest i diku gubernator Joku!




    Konec
    Eh, Cipure, Cipure, uvijek me u srce taknes i razgalis mi dusu. Hvala ti!


    A posebno me interesuje nesto sto stoji napisano u ovome tekstu Pavicevica

    Još jedna, od crnogorskog naroda dobro ukrivena činjenica

    >Prije bitke na Martinićima i Krusima Austrija je poslala Crnogorcima ogromnu vojnu pomoć.*
    O ovoj (od crnogorske javnosti dobro ukrivenoj) činjenici, dr Branko Pavićević piše:
    .....Prispjeće ratnog materijala iz austrijskih magazina ocijenjeno je u Crnoj Gori kao potez bečkog vladara od sudbonosnog značaja za Crnu Goru i za crnogorski narod...mada su tada i vladika i svi zemaljski prvaci, pa i čitav narod, u tom dragocjenom poklonu, prispjelom od bečkog imperatora vidjeli garanciju za svoju egzistenciju. Bez toga se nijesu mogli ničemu nadati, a sa tim su mogli biti sigurni u sebe i u svoju oružanu snagu. U tom času im je to i bilo najneophodnije.*....
    Zemlja koja je bila u stanju da Crnoj Gori pošalje tako spasonosan poklon budila je nova očekivanja. Baš u to vrijeme doputovali su u Crnu Goru ruski izaslanici - poručnik Papazoli i Manoli Salo. Oni su Vladici predali neke poruke, ali kakve - ostala je tajna.


    Kao prvo /Dakle, nije mi jasno koje odje u Crnoj Gori bio zasluzan za ove poklone Beca bas u pravom trenutku, kada je bilo neophodno?Ja znam ko je bio OPTUZEN, ali ko je zasluzan?

    Drugo/Da li su istoricari koji se ispostavlja DA SU SVEZNAJUCI I DA SU ONI U STVARI NEKA VRSTA ADVOKATA , u stanju da isceprkaju nesto ili neki dokument o ruskim izaslanicima koji su predali neke tajanstvene poruke.

  15. #15
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Pobjeda, Društvo - Nedjelja, 25. februar 2007. godine

    Susret u Skadru sa Esadom Bušatlijom


    Od njega, Esad bega skadarskog sve je, ama baš begovsko. I izgled, topla riječ sa blagim izrazom na licu, bogatstvo i postojanost u njegovom dostojanstvu. Esad Beg, potomak poznatih skadarskih paša i begova Bušatlija, nije krio zadovoljstvo što mu se slučajno ukazala prilika da probesjedi sa crnogorskim novinarom.


    Begova želja da posjeti Kruse



    Ponosan na svoje pretke iz Bušata kod Skadra, Esad Beg neskrivenim zadovoljstvom priča o pašama i begovima Bušatlijama, koji su bezmalo čitav vijek gospodarili Albanijom. Dok lista knjigu svoga rodoslova Esad beg se zadržava na granici na kojoj je fotografija Mahmut paše Bušatlije, koga su Turci zvali Karamahmut, a koji je u više navrata sa svojom vojskom napadao na Crnu Goru. Pošto je šaljivo rekao da "zauvijek zakopavamo ratne sjekire" Esad Beg zametnu priču:

    - Moja neostvarena želja je da posjetim Crnu Goru i mjesto Kruse, gdje je poginuo Mahmut Paša sa 40 Skadrana i 10 Francuza iz njegove garde. Čuo sam da je Mahmutova sablja na Cetinju a da je njegova glava završila čak u Austriji. Od mojih predaka slušao sam priče da je Mahmut Paša bio izuzetno lijep, hrabar, ali prestrog i drzak. Ponekad nije puno fermao ni sultana. Htio je da Albaniju oslobodi od Turaka...

    - Znate, nastavlja beg, možda bih ja i ostvario moju želju, ali dok je vladao Enver Hodža kod nas je pedeset godina vladala kolera. Tako ja doživljavam vrijeme njegove vladavine, u kome je rušio crkve i džamije, nije podizao fabrike, već oko 700 hiljada bunkera diljem Albanije. No, bilo pa prošlo.

    - Pričamo Esad Begu , onoliko koliko znamo o vojevanju Mahmut paše Bušatlije na Crnu Goru. On je u više navrata napadao Crnu Goru i plemena Kuče i Pipere. Vladika Petar Prvi Petrović Njegoš, kome je Mahmut Paša uputio oštro pismo da će ponovo dići vojsku da umiri Pipere i Kuče mu je takođe oštro odgovorio: - Opet ti se obraćam i savjetujem te da ostaviš nesrećne Brđane i poštediš krv nevinih. Ako li nećeš Bogom ti se kunem, uz njegovu pomoć ćemo se štititi od tvoje sile i tvog napada, dok i jedan od nas bude u životu"...

    O Bitci na Krusima postoje svjedočanstvo jedinog stranog svjedoka -očevidca, ruskog đakona, Alekseja, koji je kod Vladike Petra Prvog bio sekretar za odnose s Rusijom. U njegovom izvještaju piše da je Bitka na Krusima 22. septembra 1796.godine trajala četiri sata. Na tom mjestu, kaže u svom izvještaju Đakon Aleksej, ljudi su padali u gomile. Vrh uspjeha crnogorske pobjede i savršeni trijumf čini to što se turska vojska dala u naglo bjekstvo, koju je spopao strah, i ono što joj je nekada služilo kao odbrana - sada ga se plašila. Pošto su izvojevali savršenu pobjedu, oba crnogorska korpusa su se dala u potjeru, čak i kroz sam turski logor, pa i dalje, koliko je u takvom momentu pobjednicima bilo moguće da jure za pobijeđenima.... U toj borbi po pisanju đakona Alekseja poginuo je Mahmut Paša, a njegovog brata Ibrahim Pašu, ranjenog je iznio iz borbe jedan hodža. Na strani Turaka poginulo je oko 3.400 ljudi. Posječene su 74 glave begova i alaj begova. U tom napadu na Crnu Goru učestvovalo je oko 24.000 turskih vojnika, a protiv njih se borilo oko 6.540 Crnogoraca. Glava Mahmut paše Bušatlije čuva se u Cetinjskom manastiru, a njegova sablja se pokazuje turistima u Istorijskom muzeju na Cetinju.

    Dok šetamo starim dijelom Skadra, starinu Esad Pašu pozdravljaju i stariji i mlađi Skadrani. Ukazuju mu poštovanje, jer je on svima njima kojima je trebalo u nevolji pomagao. U Skadru ima dućane metražne robe a slične ima u Tirani i Elbasanu.

    - Ma kakvi, u vrijeme Enver Hodže moja počasna begovska titula nije se smjela ni pomenuti. Sada je mnogo drugačije. Albanija se otvorila prema svijetu i krenula je demokratija, kaže Esad Beg.

    Upitan, da li je čuo da je porijeklom Bušatlija od Crnojevića Esad Beg odgovara:

    - Čuo sam priču od mojih predaka da se jednom prilikom naš Hasan Beg crnogorskom kralju Nikoli predstavio riječima "Ja sam Bušatlija". Kralj Nikola mu je odgovorio: "Nijesi ti Bušatlija, Bušatlija sam ja!" Kralj nikola je Hasan Begu ponudio visok položaj na njegovom dvoru, što ovaj nije prihvatio. Sve to možda i ukazuje da je naše porijeklo od Crnojevića. Geni su čudo, zar nije tako, reći će Hasan Beg i nastavlja. - Prilikom crnogorskog vojevanja na Skadru 1912.godine Turci su uspjeli da zarobe blizu 2000 srbijanskih vojnika. Ostala je ovdje u Skadru priča da je zarobljen samo jedan Crnogorac. Kada ga je turski zapovjednik upitao zašto je dozvolio da bude zarobljen, Crnogorac mu je odgovorio : "Bio sam pijan". E, kad je tako, i ti si slobodan, rekao mu je turski vojskovođa poklanjajući mu život. Crnogorce cijenim, nastavlja svoju toplu priču Esad Beg, zato što su junaci i što im je riječ jaka. A ko zna da li je to baš danas tako. Znam, da je naša "besa" pomalo otanjila...

    Riječ je riječ i želja Esad bega Bušatlije biće ispunjena. Čim grane proljeće on će doći do Krusa da obiđe mjesto pogibije njegovog pretka Mahmut paše Bušatlije, a stići će do Cetinjskog manastira i Istorijskog muzeja da vidi njegovu glavu i sablju.


    Mišo Drašković

    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-25&id=113072

  16. #16
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Balkan 1796., kartu nijesu crtali Crnogorci, jer crnogorska wiki ne postoji


  17. #17
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan

    10. septembar 1796.

    Nakon poraza na Martinićima, Mahmut-paša je pripremio novi obračun sa Crnogorcima. U Lješkopolje su počele da pristižu prve njegove jedinice. Koncentraciju svojih trupa završio je krajem mjeseca, a odlučujuća bitka vođena je na Krusima 3. oktobra.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Mojkovacka bitka : Crnogorska Troja
    By Petar Mrvaljevic in forum Istorija
    Replies: 1
    Last Post: 29-07-10, 14:52
  2. Noel Malkolm: KOSOVO, BITKA I MIT
    By Ćipur in forum Istorija
    Replies: 75
    Last Post: 19-07-10, 21:03
  3. Bitka na Martinićima
    By Ćipur in forum Istorija
    Replies: 24
    Last Post: 14-07-10, 20:44
  4. Bitka u Moraci juna 1877 godine
    By G R A D in forum Istorija
    Replies: 8
    Last Post: 13-09-09, 02:29

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •