14. mart
1804. U namjeri da razobliči kampanju koju je preko svog emisara Marka Ivelića poveo ruski dvor, sa ciljem da politički eliminiše crnogorskog vladiku Petra I zbog njegove spoljnopolitičke orijentacije na Francusku, Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog (dotadašnji Crnogorski glavarski zbor), zvanično se obratio ruskom pukovniku stavljajući mu do znanja da je prozrelo njegovu namjeru. Bilo je to prvi put da se (u ovom slučaju, kroz obraćanje agitatoru Iveliću) Praviteljstvo, meritoran organ Vladikata, javlja kao posrednik u jednom političkom sporu.
1856. Na Pariskom kongresu, organizovanom nakon Krimskog rata (1853–56), turski delegat Ali-paša je, povodom razmatranja državnog statusa Crne Gore, izjavio da njegova zemlja Crnu Goru smatra svojom pokrajinom. Na takav stav uopšte nije reagovala Rusija koja je, poražena od Turske u pomenutom ratu, saopštila da između nje i Crne Gore nema dubljih veza, izuzev uzajamnih simpatija. Odnos Rusije prema toj izjavi, na koju je nekoliko dana kasnije reagovao knjaz Danilo tražeći od Kongresa priznanje nezavisnosti Crne Gore i navodeći da „za doba od 466 godina ona nije bila potčinjena nijednoj sili niti priznavala ničiju vlast nad sobom”, predstavljao je ključan trenutak u novoj profrancuskoj spoljnopolitičkoj orijentaciji Crne Gore.
1897. Umro je Milorad Medaković, Njegošev sekretar i ađutant, rođen 1824. godine. Po dolasku na Cetinje (1844), pomagao je Petru II u prepisivanju pjesama, korekturi „Gorskog vijenca” i sređivanju biblioteke. Bio je i prvi crnogorski fotograf. Napustio je Cetinje 1848. godine, da bi se ponovo vratio 1855. i bio sekretar knjaza Danila. Učestvovao je u izradi „Zakonika Danila I, knjaza i gospodara Crne Gore i brdah” (1855). Tokom štampanja tog akta, po svom nahođenju preinačio je djelove koji se odnose na vjersku pripadnost, odnosno narodnost Crnogoraca. Bavio se naučnim radom, kroz istraživanje, sređivanje i oblikovanje građe za crnogorsku istoriju. Napisao je „Povijesnicu Crne Gore”, objavio monografiju o Njegošu, knjigu „Život i običaji Crnogoraca”. Za svoj rad odlikovan je Obilića medaljom, krstom knjaza Danila i Danilovim ordenom III stepena.
1947. U Kravarima rođen Hadži Idris Demirović, predsjednik starješinstva Islamske zajednice u Crnoj Gori od 1976-1994. godine i Reis Islamske zajednice od 1994-2003. godine. Medresu i Filozofski fakultet, odsijek orjentalistike, završio je u Prištini, a magistrirao na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Autor je više članaka i rasprava islamskog i kulturološkog značaja. Velike su njegove zasluge za obnovu islamskih bogomolja, stradalih u zemljotresu 1979. godine, kada je stradalo oko 80 odsto svih vjerskih objekata. Prepoznat je po širenju vjerske i nacionalne tolerancije u Crnoj Gori.
1989. Umro Ilija Lopusina iz Boana, prvoborac i ucesnik Antifasistickog vijeca Sandzaka.
2002. U Beogradu potpisan Sporazum o preuređenju odnosa Srbije i Crne Gore, poznatiji kao Beogradski sporazum. Sporazum su potpisali jugoslovenski i crnogorski predsjednik Vojislav Koštunica i Milo Đukanović, potpredsjednik Savezne vlade Miroljub Labus, premijeri Srbije i Crne Gore Zoran Đinđić i Filip Vujanović i predstavnik Evropske unije za spoljnu politiku i bezbjednost Havijer Solana. Time je prestala da postoji Jugoslavija, 83 godine pošto je na kraju I svjetskog rata, stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Nova državna zajednica Srbija i Crna Gora, formalno je uspostavljena 4. februara naredne godine. Pravo Crne Gore da odluči o svojoj budućnosti nije ugroženo.
"Danas, izvjesno možemo da kažemo da Crna Gora poslije tri godine ima nesporno pravo, potvrđeno i od strane druge članice državne zajednice u kojoj živimo, potvrđeno i od strane ključnih faktora međunarodne zajednice, da bez posljedica, uslovljavanja i pritisaka, na demokratskom referendumu odluči o tome u kakvoj će državi živjeti. Odgovorno tvrdim da Crna Gora nikada više nije bila državom poslije 1918. godine nego danas", rekao je, nakon potpisivanja sporazuma, Milo Đukanović.
u svijetu:
1489. Kraljica Kipra, Katarina Kornaro, posljednja vladarka iz dinastije Lizinjan, ustupila kraljevinu Mletačkoj Republici.
1558. Njemački car Ferdinand I uzeo titulu svetog rimskog cara bez uobičajenog papinog krunisanja.
1804. Rođen austrijski kompozitor Johan Štraus Stariji. Bečkom vlaceru dao klasičan oblik i znatno doprinio njegovoj popularnosti.
1820. Rođen Vitorio Emanuele II, posljednji sardinski kralj, prvi kralj ujedinjene Italije, od 1861. do smrti, 1878. Inaugurisao parlamentarnu vladavinu u Italiji.
1864. Engleski istraživač Samjuel Bejker otkrio drugi izvor rijeke Nil u istočnoj Africi i nazvao ga Albertovo jezero.
1879. Rođen švajcarsko američki naučnik Albert Ajnštajn, najistaknutiji teoretičar fizike u XX vijeku, tvorac teorije relativiteta, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, 1921. godine. Iz Njemačke emigrirao u SAD 1933. poslije dolaska nacista na vlast. Na njegovo upozorenje da bi Njemci mogli napraviti atomsku bombu (1939), u SAD počeli istraživački radovi za proizvodnju te bombe.
1883. U Londonu umro njemački filozof i ekonomist Karl Marks, najznačajniji teoretičar modernog socijalizma i komunizma u XIX vijeku. S Fridrihom Engelsom 1848. objavio Komunistički manifest.
1891. Podmornica Monarh postavila telefonski kabl ispod Lamanša, pripremajući prvu telefonsku vezu Velike Britanije s kontinentom.
1923. Rođen Miljenko Smoje, dalmatinski književnik, novinar i satiričar. Pisao je putopise, scenarije, reportaže i satire o običnom čoveku i savremenom životu. Najpoznatiji po scenarijima za TV serije "Naše malo misto" i "Velo Misto", hronika dalmatinskog života u međuratnom i poratnom vremenu, koje je objavio i kao romane.
1932. Rođen srpski pjesnik, novinar, pisac filmskih scenarija i radio drama Miroslav Antić. Objavio više od 30 knjiga.
1932. Američki industrijalac Džordž Istman, jedan od pionira fotografije i filma, osnivač kompanije Kodak, izvršio samoubistvo.
1937. Papa Pije XI, u enciklici, osudio crkveni i politički rasizam nacističke Njemačke.
1938. Strijeljan ruski revolucionar Nikolaj Buharin. Jedan od vodećih ideologa boljševika na montiranom suđenju proglašen krivim za kontrarevolucionarne aktivnosti i špijunažu i osuđen na smrt.
1945. Britansko ratno vazduhoplovstvo na željeznički vijadukt u njemačkom gradu Bilefeld izbacilo najtežu bombu u II svjetskom ratu, Velikog Slema, tešku 11 tona.
1953. Umro Klement Gotvald, predsjednik Čehoslovačke od 1948. godine, kada su svu vlast u toj državi preuzeli komunisti. U njegovo vrijeme staljinističko razdoblje kulta ličnosti dostiglo vrhunac, na insceniranim procesima osuđeni na smrt i strijeljani neki istaknuti komunisti.
1976. Egipat poništio ugovor o prijateljstvu i saradnji sklopljen sa SSSR-om 1971.
1979. Najmanje 200 osoba poginulo u padu aviona na jednu fabriku blizu Pekinga.
1980. U avionskoj nesreći u Varšavi poginulo 87 osoba, među njima 14 članova bokserskog tima SAD.
1983. Članice Organizacije zemalja proizvođača nafte saglasile se, prvi put od osnivanja te organizacije 1960, da smanje cijene nafte, 15 odsto.
1991. Birmingemska šestorka, šest Iraca pogrešno optuženih da su 1974. podmetnuli eksplozije u pabove u engleskom gradu Birmingemu, oslobođena poslije 16 godina u zatvoru.
1995. Astronaut Norman Tagard postao prvi Amerikanac koji je poletio u kosmos ruskom raketom, lansiranom sa kosmodroma u Bajkonuru, u Kazahstanu.
1997. Umro američki filmski režiser Fred Cineman, dobitnik Oskara za filmove "Odavde do vječnosti" i "Čovjek za sva vremena".
2003. Predsjednik SAD Džordž Buš produžio sankcije Iraku uvedene 1995, kojima se građanima i kompanijama SAD zabranjuje da ulažu u razvoj iračke naftne industrije. Buš istovremeno ukinuo sankcije Pakistanu, na snazi od vojnog puča 1999.
2004. Pobjedom na izborima, predsjednik Rusije Vladimir Putin obezbijedio drugi četvorogodišnji mandat.
2005. Tribunal u Hagu podigao optužnicu protiv ministra unutrašnjih poslova Makedonije Ljubena Boškovskog i njegovog tjelohranitelja Johana Tarčulovskog, zbog zločina nad Albancima u selu Ljuboten kod Skoplja 2001. Pomenuti uhapšeni i izručeni tom sudu.
2006. Umro je bivši predsjednik Estonije Lenart Meri ključna ličnost pokreta za nezavisnost te baltičke zemlje. Bio je prvi predsjednik Estonije, nakon sticanja nezavisnosti 1992. godine.
Uredio Hari Krisna
Bookmarks