Uoči vojnog sloma crnogorske vojske 2. januar 1916. Lazar Mijušković ministar crnogorski u Beogradu, dobio je mandat da formira Vladu.
3. januara Lazar Mijušković, oformio je novu vladu. Skupština je izglasala puno povjerenje vladi i jednoglasno odlučila da nastavi rat. Diplomatskom
koru koji je stigao da mu ukaže poštovanje, Mijušković je izjavio da neće uraditi ništa, a da prethodno ne konsultuje diplomatske predstavnike Antante. Prije nego što je pao Lovćen, kralj, vlada i diplomatski kor su se povukli u Podgoricu. 11. januara pala je prijestonica Cetinje i jedan dio
austrougarskih snaga napredovao je prema ušću Bojane da bi Crnogorcima onemogućio povlačenje. Veliki dio crnogorske vojske koja je još uvijek brojala oko pedeset hiljada ljudi baš se povlačio iz Srbije i Bosne i Hercegovine i stigao je do sjeverozapadnih granica Crne Gore.
Na Pešićev prijedlog vlada je 11. januara ubijedila kralja da zatraži primirje. Cilj je bio da se dobije na vremenu da bi se povukla crnogorska vojska. Diplomatski kor ne samo da je bio obaviješten o ovim planovima crnogorske vlade već je i utvrdio uslove pod kojima je Crna Gora mogla da zaključi primirje. Uslovi su bili sljedeći:
1. neprijateljske trupe morale su da se zaustave na liniji do koje su zaista stigle, ostatak zemlje nije bio okupiran;
2. slobodan prolaz za srpsku vojsku u povlačenju;
3. neutralnost Crne Gore do kraja rata. Austrijski odgovor je stigao 12. januara: crnogorske trupe trebalo je da odmah polože oružje, i da izruče
srpske vojnike koji su se još nalazili na teritoriji Crne Gore. Sve dok ne ispune ove uslove, austrougarske trupe će nastaviti da napreduju.
U jednom službenom izvještaju napisanom 13. januara Pešić je izjavio da je situacija nepodnošljiva i savjetovao je da se odmah zatraži separatni mir.
Vlada je prihvatila Pešićev savjet, ali ga kralj nije prihvatio. Uslijedila je ostavka kabineta, ali ni nju kralj nije prihvatio. Održan je Krunski
savjet kome su prisustvovali i diplomatski predstavnici Antante. Ruski otpravnik poslova i ministar Srbije izjasnili su se za separatni mir dok su
ministri Engleske, Francuske i Italije, koji danima nijesu mogli da uspostave vezu sa svojim ministarstvima inostranih poslova, odbili da uzmu učešća u jednoj odluci koja se ticala isključivo sudbine Crne Gore. Krunski savjet je odlučio da traži separatni mir. Telegram u vezi sa tim upućen Franju Josifu napisan je uz saglasnost diplomatskih predstavnika velikih sila. Telegram je poslat. Ali Beč je insistirao na prethodno postavljenim uslovima. Počeli su pregovori oko primirja. Kralj, vlada i diplomatski kor, da bi izbjegli zarobljavanje, povukli su se u Skadar. Diplomatski kor napustio je Crnu Goru 18. januara, kralj sa svojom svitom, 19. januara. Mijušković i diplomatski kor su se ukrcali za Brindisi 19. januara, a za njima kralj narednog dana. U Crnoj Gori ostali su knjaz Mirko i ministri, izuzev predstavnika vlade, koji su nastavili da pregovaraju o kapitulaciji sa komandom austrougarskih snaga. Poslije sporazuma, crnogorska vojska je već bila raspuštena, a uslove kapitulacije koje su mu poslali diplomatskim putem kralj i vlada su odbili. O sudbini crnogorske vojske odlučio je Petar Pešić koji je 16. januara ostavio na cjedilu vojsku, ne vodeći uopšte računa o povlačenju trupa koje su se nalazile u sjeverozapadnom dijelu zemlje. On je povjerio upravljanje Vrhovnom komandom serdaru Janku Vukotiću koji se našao u beznadežnoj situaciji.
Lazar Mijušković je od marta 1916. u Bordeaux, Francuskoj, bio premijer u egzilu do 12. maj 1916.
PS.
Svi dosadasnji premijeri Crne Gore
Bookmarks