SVETLOSNE REKLAME
Poštovanje njihovoj lakomislenosti
od ljubičaste duše
i staklene sluzokože.
Nije baš svako umeo
da u olujnim noćima,
dok ga razbijaju ledom
i komadima crepa
živi poslednji put
i umre poslednji put
namigujući.
Po meni ubjedljivo najbolji pjesnik ex-yu prostora, zasluzio je da se nadje na ovom forumu. Pa, da pocnemo:
BALADA O NAMA
Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima. Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po ivicama polako počinje da truli.
Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.
Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao tvoga osmeha na čaši iz koje si pila lekove. Obrisaće novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve će svesti na brutalno
Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u oblicima moga sna i jave, koje će sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.
Sve ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne umeju da nariču kad se spomene tvoje ime. Jer laž su priče o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom po podne. Nikada se više nećemo naći.
Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje će mi se stvarnost godina uvrtati u potiljak. I sve lepo će s tobom umreti.
I svakog proleća krovovi će dugo plakati suzama okopnelog snega.
Last edited by magtrut; 23-01-08 at 21:51.
Lako je biti drugaciji medju istima.
Tesko je razlikovati se od sebe samog.
SVETLOSNE REKLAME
Poštovanje njihovoj lakomislenosti
od ljubičaste duše
i staklene sluzokože.
Nije baš svako umeo
da u olujnim noćima,
dok ga razbijaju ledom
i komadima crepa
živi poslednji put
i umre poslednji put
namigujući.
Lako je biti drugaciji medju istima.
Tesko je razlikovati se od sebe samog.
Najljubavnija pesma
Ovo je zaista najljubavnija pesma
a ni rec o ljubavi.
Neko u ovoj sobi vise ne moze da spava,
neko u ovoj sobi samo cuti,
cuti i gleda kako mesec putuje,
preko pokislih gradskih krovova za pticama.
Ovo je zaista najljubavnija pesma
a ni rec o ljubavi.
evo i moj skromni doprinos.
BORI SE
Bolis me, telo mole, bolis me.
Volis me, punjena budalo, ne volis me, volis me.
Otkidam latice svetlosti da te smrt manje pece.
Prolecem kao stolece. Kao prolece ponad tebe tecem.
Bolis me. Ne prebolis me. Razbolis me.
Razbolim. Mrzim te. Ne prebolim te.
Gorim te, a ogolis me. Goris me, a ogolim te.
Volim te. Stvorim. Oborim. Ne volim. Volim te.
Otkidam latice vremena. O, veruj mi, u nas ce
grunuti topovi mrznje, i u ljubav urasce.
A da li ce zarasti to more ljubomore? Moli me.
Otvori se. Bori se. Borim se. Ne preboli me.
Lako je biti drugaciji medju istima.
Tesko je razlikovati se od sebe samog.
Vec je bio ovaj topic,ali svaka chast zaista.
Ovakvo ime treba pominjati vishe puta.
Lako je tebi
Lako je tebi kad imaš brata
pa može da te štiti i brani.
Kad se u dvorištu igrate rata,
on uvek stoji na tvojoj strani.
Od svih je bolji.
Od svih je jači.
Zato brat tako mnogo znači.
Lako je tebi kad imaš brata:
smeš da se praviš važan pred svima.
U bioskopu nema karata,
on samo trepne i - već ih ima.
Na utakmici nigde mesta,
on samo migne - tri klinca digne.
Poznaje svakog konduktera.
Poznaje svakog poslastičara.
Ima u gradu trista drugara.
Meni je teško jer nemam brata
pa pazim s kim se igram rata,
jer nije svako na mojoj strani
spreman da uvek baš mene brani.
A kad se s drugom decom potučem,
obično deblji kraj izvučem.
Kod kuće radim sam za dvoje
i što je moje i što nije moje:
i ugalj vučem,
i rublje skupim,
i sobu spremim,
i mleko kupim...
I tako: pošto nemam brata
moram da budem vredan sam,
da budem dvostruko vredan sam
i da odrsatem sasvim sam.
Od svega što na svetu znam
najstrašnije je kad si sam.
Kroj
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.
Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.
Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
Od smijeha pravim saksofon,
od sunca pravim put,
a ti si moj šofer.
Ljubav
1.
Da li je istina ono sto pise u Kalevali:
"Ruka sto daje, uvek je iznad ruke koja prima?"
Da li je istina ono sto govore u Basri:
"Ljubav je kao senka. Ako trcis za njom, nikad je ne
ces stici. Ako joj okrenes ledja pratice te".
Neko je negde rekao i hvala mu:
"Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta".
Nasmej se zato ako ti kazu da si mali covek.
Nema male srece i male bolesti. Nema male
kradje i male smrti. Nema malog rata niti
malog postenja. Nema maloga prijatelja i
male tajne.
Nema maloga coveka i male ljubavi.
2.
Ne okreci mi nikad ledja da bih te voleo.
Secam se tvojih prvih zuba. Secam se tvojih
prvih koraka. Secam se: Decja bolnica u No-
vom Sadu. Sedim kraj tvog kreveta i molim
sve na svetu da mi ne umres.
I ostao si ziv.
Ni Bog nam nije verovao tih dana. Ni priroda.
Ni ljudi. Verovala je samo nasa ogromna ljubav.
Verovala je samo tvoja ruka u mojoj ruci,
dok je kao kucica slikala azurnu svetlost po mo-
jim dlanovima.
3.
Mi se prevrcemo naglavce kao pescani sat.
I menjamo se jedan s drugim.
Dobices jednog dana dublji glas. Poceces
da se brijes. Ozenices se i zaposliti. Imaces
svoju decu i pricaces im svoje bajke.
A ja cu biti sve detinjastiji i bezazleniji.
Prepoznaces me po tome kako naivno verujem
da cu vecito ziveti, opcinjen unutra-
snjim govorom poput drevnoga boga Ptaha,
koji je prvo smislio ceo svet u sebi, zatim
izdahnuo okolo svoje neverovatne misli,
i tako,ogromnom mastom, sam u Nicemu,
jedini,oziveo sve ono sto je jos bilo nestvoreno.
4.
Onda ce doci sve naglo: moji poslednji zubi.
I odmah posle toga: moji poslednji koraci.
Na kraju: neka bolnica u ko zna kojem gradu.
Sedi kraj moga kreveta u neko ovakvo vece
makar samo sat ili pola sata.
Bice to sasvim dosta za sve proklete godine.
I neka moja ruka bude u tvojoj ruci.I neka kao
kichica naslika onaj isti pitomi svetlosni znak
na tvojim dlanovima, znak da ti nikad nisam,
nikad okrenuo ledja da bi me postovao i voleo.
Ljubav je kao snaga: ako je vise trosis, vise ces
je i imati.
5.
Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja,vec
bi se pretvorile u vetar. Kad bi potoci ovako
umeli da vole, kao ja, vec bi postali okeani.
Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, vec
bi postali beskonacnost. Kad bi vreme ovako
umelo da voli, kao ja, vec bi se pretvorili u
vecnost.
Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, vec
davno bi bila zvezda.
Od smijeha pravim saksofon,
od sunca pravim put,
a ti si moj šofer.
Epilog
Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraccam
Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plashim
za tebe izgubljenu u vrtlogu
geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam jos uvek ona mera
po kojoj ti znash ko te voli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?
Ona mera po kojoj znash ko te otima
i ko placca?
Da li sam jos uvek medju svim tvojim zhivotima
onaj komadic najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg sacca.
Od smijeha pravim saksofon,
od sunca pravim put,
a ti si moj šofer.
Ovako sam to cuo. Valjda od Parandovskog.
Taj Poljak divno poznaje sve nase nedoumice.
"Ne misli gotovim mislima i ne osecaj gotovim
osecanjima."
Ima i takvih, koji nisu ni pokusali da budu vidjeni na raznim mestima u jednom istom trenutku,
onako kako mi to umemo. Niti da budu nevidljivi, shvatas li?
Zamisli takav svet.
Oni ne uce ljubav na sebi, vec na drugima.
Oni govore misao, a retko misle govor.
Caraju vatre tudjim rukama i svecom traze sunce. Mrezama vade vodu.
I ne postuju pitanja koja sebi jos nikad nisu
postavili.
Od smijeha pravim saksofon,
od sunca pravim put,
a ti si moj šofer.
USNE
Usne jedino zato postoje
da s nekim podelis nesto svoje.
I da ti sapat sapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.
Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pcela od vetra s pcelom od mleka.
Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije,mekse, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje.
"Odluka"
"Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.
Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatis da letiš... divnije letiš.
Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Vec da se istinski do neba smešiš.
Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
100 zlatnih zvezda unapred čuje."
Kako mogu da želim da se vratim u detinjstvo, kad nikad nisam ni odrastao u svim tim mojim životima?
M. Antic
Lako je biti drugaciji medju istima.
Tesko je razlikovati se od sebe samog.
Ne razumem se ja
u ovo kamenje što miruje,
i to mi je sva krivica.
Možda sam samo zbog ljuljaški
imao obraza da ostanem
ovom svetu u gostima.
Šta inače da radim,
ovako divno pogešan
sa ovih milijardu ptica
u mojoj krvi i kostima.
Možda postoji molitva
koja sve rešava
i sve prašta?
Možda i u kockama
uzidanim u drumove
zivi nekakav nemir,
neprestan
i dug?
Ali šta ćemo,
kad nas ima i ovakvih
koji uvek ponovo moramo da cvetamo
kao bašta,
od aprila do septembra,
pa od septembra do aprila,
i onda ponovo tako,
i ponovo,
i ponovo u krug.
Last edited by magtrut; 29-01-08 at 10:51.
Lako je biti drugaciji medju istima.
Tesko je razlikovati se od sebe samog.
Ponekad tako sebe damo
za oci jedva upoznate.
I na rastanku cutimo samo
i ne trazimo da nas vrate.
Zivimo poslije u tom drugom,
sve dok mu oci svijetom plamte.
I ne znamo sto nas pamte dugo,
kad ne trazimo da nas pamte.
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
Ovo je pjesma za tvoja usta od visanja i pogled crni.
Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove,
ja umijem u svakoj kaplji da napravim juni,
i nemam obicne srece i obicne grehove.
Podijelicu sa tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju priliku sto se tetura niz dan.
Sjutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja-
svejedno,lijepo je nemati plan.
Lijepo je ne biti cinovnik ni doktor.
Uputi telegram mome ocu;'Postoji tuzna divota
vas sin ne umije ljude da spasava od smrti,
on,znate,spasava od-zivota...'
Zavoli trag moga osmjeha na rubu case,na cigareti,
i blatnjav hod duz ulica koje sigurno negdje vode.
Bicemo suvise voljeni ili suvise prokleti.
Budi uz mene kada odem.
Last edited by cvjetak zanovjetak; 29-01-08 at 12:32.
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
Evo najmanje pjesme,
manje od zrna maka-
u njoj je jedan osmjeh
i pismo za jednog djecaka.
Ako ne znas ko ga salje,
sto da ti pricam dalje,
ako ne znas ko ga salje,
sta te se tice dalje.
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
...Skitaj u sopstvenom ritmu,i u sopstvenom smjeru kroz naprsle blizine.
Stvarnost je kao odjeca.Nije vazno sta nosis,nego kako ti stoji.Prekini sa oblacenjem,moda je sezonska umjetnost.
I budi dovoljno oprezan kad nesto glasno izgovoris,sanjaru nad sanjarima.Govor je umjetnost budnih.
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
U obicnom sam sebe uhvatio,
pa nikad nisam to skrivao.
Bar sam posteno kiriju platio
na ovome svijetu sto sam zivio.
Mozda sam nekome jad iscijelio
i nekome u zenice sjaj namamio.
I u komsiluk zvijezde doselio
U prozor svitanja uramio.
Ako mi zivot krila skrati
i u oko snijeg pocne da vije,
znam da se necu pokajati
sto sam umio da se smijem.
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
Jedra
Bogat sam.Imam oci.Ruke.
I pune dzepove dobrih rijeci.
Proci cu nocas kroz sve luke
brodove stare da izlijecim.
Zubate kotve da odvalim.
Rumenom pjesmom da plane mrak.
Da za plovidbe svi signali
u pravcu svitanja dadu znak.
Postoje nekakva bijela vremena
kad prva mladost u oku kane.
To je ta lijepa praznina mene
u koju cio svijet moze da stane.
Sa jednom smedjom,toplom vijescu
usne ce obalom da mi odu.
Limune zrele s neba natrescu
u tamnu gorku vodu.
Za mnom ce vjetar, kad me sretne,
mrmljati neki osmijeh nov.
KRISOM CU SVIMA DA PODMETNEM
POMALO SRCA SVOGA POD KROV.
Zorom cu okolo zvijezde redjati
gdje god sam iz krosnji visine pio.
I JOS CE DUGO LJUDI POGADJATI
I NECE ZNATI KO JE TO BIO.
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
USPAVANKA
Svijet ovaj,ustvari,
i nije tako rdjav i zao,
mada poneko place i samuje i brine.
Mozda je suton s krova
sasvim slucajno pao.
Mozda bi i noc da svane,
mozda bi i noc da sine.
Volim da svako valja
i vjerujem u beskrajno:
svanuca postoje zato da covjek lakse dise.
I sklapam oci.
I sanjam potajno
to vrelo,
to sjajno jutro od vjetra i vlati
sto se nad krosnjama njise.
A SIGURNO JE VAZNO I OD SVEGA NAJPRECE:
ZA SVAKI OBRAZ NA SVIJETU POLJUBAC SKROJITI.
I KAD SE UMORIS GORKO,
I TRNE U TEBI VECE,DIVNO JE SVOJ JASTUK NADOM
ZALITI I OBOJITI.
I VAZNO JE OVO,
VAZNIJE OD NAJPRECEG:
KAD SE TOLIKO LJEPOTE U SEBI CUVA I IMA,
UMJETI,
DA NIKO NE SAZNA,
BAR KOMADIC TOGA NECEG
UMOTATI U SNOVE
I DOSANJATI SVIMA.
Tako ce vijek tvoj biti
manje samotan,
zao,
sa manje briga,
ruznoce,
placa,
i straha
i tuge.
I SVAKI PUT KAD BUDES
KOMADIC SEBE DAO
I SVOJE SNOVE SVIJETU PO VJETRU SLAO.
LICICE JUTRO NA TEBE VISE NEGO NA DRUGE...
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
Eto to je ono sto mi je najljepse od njega...
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
Uvek kad se igramo
meni kazu: bices konj,
i ja, sta cu - moram.
I jos neki budu konji
a ostali sednu nam na ledja
pa se tako trkamo.
Mi, koji smo konji,
dok trcimo do cilja,
u konje se pretvaramo,
majke mi.
I srce nam konjsko.
I oci nam konjske.
I mozak nam konjski.
I mogu ti reci: kad si konj,
uopste ti nije vazno da budes bas prvi.
To je uvek vazno samo onom sto te jase.
Lako je biti drugaciji medju istima.
Tesko je razlikovati se od sebe samog.
OVO MI JE PRISAPNULA
JEDNA DUGOREPA PTICA,
BRBLJIVA,SVEZNAJUCA,
PROZRACNA KAO SVJETLOST.
HOCES LI DA CUJES CAROLIJU
PRISAPNULA JE CUCURAVO
I DOTAKLA MI KLJUNOM
RAME I KRAJICAK UHA.
I REKLA MI CAROLIJU:
NAJVAZNIJE NA SVIJETU,
TO JE
UMJETI VIDJETI VJETAR
I CUTI SNIJEG KAKO PADA;
UMJETI DOTACI PRSTOM
SUMRAK NA PRVOM UGLU
I OSJETITI NA USNI
SANJIVI UKUS MJESECINE.
JA SE SAMO OSMJEHNUH
LIJEPOJ DUGOREPOJ PTICI.
JER IMAM I JA CAROLIJU,
NAJVAZNIJU NA SVIJETU.
TO JE
VIDJETI NECIJE LICE
I CUTI NECIJI GOVOR
I DODIRNUTI RUKOM
NECIJU RUKU I KOSU
ONDA KADA NIKOG VISE NEMAS,
KAD SI OSTAO SAM,
DOK JEDNO LJETO
NAPUSTA OVE ULICE
I OSTAVLJA ZA SOBOM
ZUTE PECATE LISCA
PO PLOCNICIMA,
U KROSNJAMA I U SJECANJU.
Last edited by cvjetak zanovjetak; 30-01-08 at 20:24.
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
Zmurke
Postoji nesto brze od same mogucnosti da se covjek sporazumije sa svojom mislju.
Nekakva groznica uobrazilje.CaRoLiJa.
Trag koji se vec dogodio unaprijed.
Sjecam se prve skolske torbe.
Nisam zurio da je otvorim.
Dugo sam je posmatrao,obilazio oko nje i zamisljao u njoj
obilje neobicnih stvari.
I,danas,evo,dobijem poklon,ne otvaram ga odmah.
Ljepse mi je da zamisljam sta moze biti unutra.
Uvijek je tako sa zatvorenim stvarima.
I tek kad oljustis omot,prestaje svaka carolija,
jer nema smisla nijedna igra pogadjanja.
Jer sve je u nama kad zmurimo,
a strano kad otvorimo oci.
I sve je nase dok zelimo,
a tudje kad se ostvari...
"Ja umijem u svakom novembru da napravim jun:)..."
Ovo je moja omiljena od Antica, mada volim sve od njega.
Bosonoga pesma
Ovo je pesma
za tvoja usta od visanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.
Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obicne srece.
I nemam obicne grehove.
Moja je sreca srneca,
a gresno mi je smesno
Ako me neko cacne
u ove oci placne,
nije to neutesno:
ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozracne.
Podelicu sa tobom
sva moja sasava zdravlja.
Zavoli moju senku
sto se klati niz dan.
Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja, zar ne znas:
divno je nemati plan.
Izadji iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok
kao jezerske vode.
Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.
Budi uz mene kad odem.
Kad umrem
bar sam siguran:
niko se nece dovuci da mi pljune u lice.
Svi cete mi odjednom biti prijatelji
i ko zna kakvo izmisliti priznanje.
Potpuno vas razumem:
mrtvi ljudi nisu zlocinci,
nisu gadovi,
nisu ubice.
Smrt je - pomilovanje.
Smrt je najpristojniji nacin da se ode
bez pozdrava,
bez obecanja,
na miru.
Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje
i nesanica pepela u kojoj duse trava vetrove istu.
Odlaskom se znatno dobija:
plakatiraju covekovo ime i prezime po uglovima
na malo finijem papiru
i svako vas cita,
cita,
kao da ste odjednom postali vrlo vazna izlozba
ili premijera u pozoristu.
Ako to mora da bude u nekakvu jesen,
- neka bude.
Zemlja ne menja boje kao trava i vetar.
Zemlja uvek miride samo na presne ljude
uporno,
metar po metar,
uporno,
grudvu po grudvu,
zemlja je gluvonemo zgrusano vece
sasuseno i tamno kao pokojne lude.
Zemlja je veliki san o pticama krtica
i zvezdama crva
otecen,
i ako sve to bas mora da bude u nekakvu jesen,
- u redu,
neka bude.
Gledacu kako sunce nagriza drvecu ruke
pa su dlanovi lisca ranjavi i krti,
a mostovi tegle na ledjima topli vetar
sto prve kise najavljuje.
I ako vec svi odlaze
po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,
ucinicu to odjednom,
ne postujuci priglupe i svakodnevne smrti,
nestpljiv da dozivim taj mrak
sto mi se u zenice strmoglavljuje.
I smeskajuci se,
a necu objasniti zasto se smeskam
i sta osecam
dok mi se u raznobojnim klikerima ociju
hiljadu svetlosti menja.
Morate vec jednom shvatiti:
ja samo na sebe podsecam
ovako pijan od snova i proklet od poverenja.
Posle mene slobodno disite
i vi
sa rukama od crepa,
i vi
sa rukama od kolaca.
I prelamajte se u bezbroj nijansi
od crne
od bele,
- nikad me necete stici
jer bio sam drukcija prizma.
Ja sam
ispred nosa svih vrlo postovanih pronalazaca
prvi uspeo da patentiram
pod istim rednim brojem osmeh zanosa
i cinizma.
Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi isao da onjusim oblake
i prvi se namrsten vratio.
I sad znam
da je mudrije uciniti korak van sebe
nego proci milione kilometara
u svojim grudima.
Inace,
bio sam pomalo vanbracno zaljubljen
u vetrenjace
i stanicne restoracije
i posteno sam,
cini mi se,
platio,
kiriju sto sam ziveo medju ljudima.
Nije mi zao
sto sam ispao naivan
kao dimnjak - sanjalica
koji za zivota ceka da ga proglase za vulkan,
iako nisam bljuvao ni pepeo ni zar
put oblaka i ptica.
Ja sam vecito cvetao plavo
i to bez razloga plavo
kao jorgovan
u blatu ispred kasapnica.
Ja sam mislio:
dobro,
razmrskajmo usijane celenke o zid,
mozda ce se iz toga izleci nekakvi dani.
Ja sam mislio:
dobro,
sve grobare na bastovanski kurs,
mozda cemo nauciti
na kosti da kalemimo cvet.
Sad mi zbilja vise nicega nije zao
i necu urlati
ni sliniti u rukav ako sutra neko
ko bude pozvan da nisani
- na mene prstom ne nanisani.
Pljujem ja pomalo na vas,
nadmeni buduci.
Da se nismo ovako prljavi grizli i parili,
da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili
i sanjarili,
voleo bih da vidim na sta bi licio
vas okupani,
puderom posuti,
razmazeni svet.
Kad umrem,
samo ce mi biti zao ptica,
jer sve vreme sam sanjao letove,
pa ono drugo za mene nije imalo
narocitog smisla i znacenja.
A vi se nasmejte
kad spuste u raku velikog klovna
i njegove nerazumljive svetove
umorne od zivotnog segacenja.
I neka sve prodje bez molitvi
i rodoljublja.
Ulicarkama
donji ves od kaludjerickih riza!
Nisam bio ni ikona,
ni vojnik,
ni gradonacelnik u provinciji
kome bone decu vaspitavaju.
Cirkusi su bili moja najveca ljubav
i moj najveci patriotizam,
i radjao sam se kad su ginuli,
a umro kad vaskrsavaju.
Vi mozda shvatate:
bio sam tu
da vam prstom na usni napisem osmeh
i na trepavicama suzu u isti mah.
Bio sam razapeta celicna zica
izmedju bivsih koji sve lepo veruju
i buducih koji u svemu traze trik.
Po meni je igrala
balerina sa amputiranom nogom
i kisobranom u ruci,
i svima vam je zastajao dah.
Kazite hvala sto se nisam prekinuo
i zgrusao vreme u crven krik.
Hocu da cujem taj aplauz
kojim ste dlanove raskrvarili
pod ogromnim satorima neba
naduvenim od ridjih vetrova sto oluju obecavaju.
Jer posteno je,
na kraju krajeva,
razumeti komedijase koji su se zbog vas izmotavali,
iako su mogli da sidju u publiku
i da za svoje pare psuju i obozavaju.
Ako sve to mora da bude u nekakvo prolece,
- neka bude.
Belo od kisa
prolece je tek okrecena fabrika etiketa
na granama ispod kojih idemo.
Zalepite mi usput na celo jedan list
i nista vise,
- ako se razumemo.
Ostalo moze da ostane kao i kad sam disao.
Neka se leprsaju suknje i marame.
Nek neko nekom zariva noz u vrat,
i neko nekom i dalje sapuce: draga.
Neka izgleda kao da sam se vrlo uctivo
i diskretno udaljio
i u slivnike prospite svaki drugi smisao.
U desetoj sam leteo na mesec.
U dvadesetoj sam leteo na grudobrane.
U tridesetoj sam odleteo dovraga.
Na kraju:
ne umivajte me, molim vas.
Maramicom mi pokrijte lice
ako vam smeta moja budalasta maska.
I cegrtaljke u sake,
a onda:
orkestar,
molim jedan sasvim tihi jecaj!
Upalite sve ulicne svetiljke i reklame
neka grad izgleda kao arena
pre mog odlaska.
Zar ne primecujete,
gospodo i dame,
da smo u smrti opet nekako samo deca.
Vama ce od naseg poslednjeg kikota
utrnuti rskavica u zglobovima,
a to je,
ustvari,
nasa poslednja naivna sala,
poslednja salva crnog snega
po vasim licima sivim.
I ko zna,
mozda cemo samo svoju prazninu dati na cuvanje
grobovima,
a mi cemo ostati da se cerimo i naricemo
ovde negde u travi,
ovde negde u liscu,
ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno zivi.
Od smijeha pravim saksofon,
od sunca pravim put,
a ti si moj šofer.
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks