~ Nas literarni kutak ~

[Eirini]

Ovde mozete postaviti stihove vasem srcu drage... :-D

Konstantin Simonov

" Cekaj me "

"Čekaj me i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
i kada mećava briše
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka
čekaj i kada čekanje dojadi
svakom koji čeka.

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Ne slušaj kada ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Neka povjeruju sin i mati
da više ne postojim
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti snjima
i nemoj piti ništa.

Čekaj me i ja ću sigurno doći
sve smrti me ubiti neće
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu. "

[Eirini]

Miroslav Antic

"Odluka"

"Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.
Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatis da letiš... divnije letiš.
Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Vec da se istinski do neba smešiš.
Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
100 zlatnih zvezda unapred čuje."

[Eirini]

Jagoda Kecman

GDJE SU GRANICE LJUBAVI


Ima li ljubav granice i pravila?
Nekoga da joj kaže kad je kraj i - dosta!
Njoj, koja čista je darovana sreća!
I gdje je granica toga prelijepog osjećaja
Pripadnosti, potrebe i buđenja
Što gura um i razum,
Ljubeći nesebično i bezglavo,
A ponekad plaćajući i dušom i glavom!
I gdje je granica te slatke groznice
Što slama obzir i grije želje,
Izvora radosti vezanog uz stalno veselje?
Prkosna, neograđena i slobodna,
Često nerazumno trošena,
A lako osjećajima nošena.
Strašću se veže,
Nježnošću ljubi,
Povjerenjem čuva.
I gdje je granica ljubavi?
U vjeri,
Inatu,
Boli
I nevjeri?
Ili strahu od istine,
I ugaslom, praznom oku?
Granica ljubavi dio je svijesti
Kad boli ono što voliš više od svega!
I gdje, zbog sudbine želiš nestati,
Mrzeći zbilju i sutra,
Bježeći željom u neka nova,
Prazna
Buduća jutra.
I granica ljubavi je u duši,
U nama!
Ona se u istini,
Trenom sama od sebe
I bez nas ruši i slama!

[cvjetak zanovjetak]

Radnici koji nikada nisu vidjeli more
kada je sretnu misle da je dan ljepsi no inace.
Ta zena taj gigant ta drzava u drzavi
kad sam je prvi put vidjeo rekao sam:
'Eto tako treba da izgleda prestonica jedne zemkje
koja ostaje bez svijetla kad ona sklopi oci".
Jedina nevina zena koja radja djecu
ta djevuska visoka kao podzemna zeljeznica
i lijepa kao da uopste ne postoji
njenu sobu su raznijeli mirisi
ona se sminkala i cesljala
i to je sve sto je uradila za poeziju
zakleo sam se da cu precutati njenu proslost
jer ja sam rodjen sa mnogo vise prljavstina
no sto je ona imala u zivotu.
Vec nema u srpskom jeziku rijeci na koje se mogu osloniti
sa kojima bih poredio njene oci i onda mirno spavao
ima jedna zemlja velika kao njena trepavica
ta neosvojiva Rusija koju je ipak lakse osvojiti.
Od njenog poljupca koji mi je poslala telefonom
zapalilo mi se uvo na posti jednoga drugoga grada
to famozno to zeleno to gorko uvo
koje je dugo stajalo kao antena na jednoj radio stanici.
Otkidao sam ga i duboko u zemlju zakopavao
ali nije prestajalo da me poziva na telefon
svojom telepatskom azbukom svojim visecim mostovima.
Na mome srcu kao na gramafonskoj ploci
snimila je sve sto je rekla u zivotu
njene korake,njen smijeh i njen kasalj.
Njena duga saputanja sa ljudima koje ne poznajem.
Gradove u kojima zivimo vezuju nasa pisma.
Ja ne znam za drugo nebo sem njenog kisobrana.
Kad me ona voli ne znam od cega zivim
ne jedem,zaboravljam da disem i vrlo cesto umirem.
Visoko u nebu sjetim se da ne znam letjeti
prodjem glavom kroz zid i vidim da sam pogrijesio
tada zviznem nogom Mjesec iznad grada
i trceci obilazim mjesto gdje cemo imati
sastanak za nekoliko dana.
Njen najgorindjak gutac ljubavnog plamena
sa injem u usima
tumacim svojoj krvi njeno pretesko gradivo.
Pun otpadaka kao golfska struja
silazim niz stepenice u zemlju
i jedini ne znam za svoju tragediju
taj svorepi podtekst nase ljubavi
o suzo na jastuku
uspomeno na pilota koji nikada nije sletio
izgubljen u vazduhu.


Matija Beckovic

[cvjetak zanovjetak]

Ne mjerim vise vrijeme na sate,
ni po suncevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oci vrate
i noc kad ponovo od mene odu.

Ne mjerim srecu smijehom,ni time
da li je njegova ceznja od moje jaca;
sreca je meni kad bolno cutim s njime
i kad nam srca biju ritmom placa.

Nije mi zao sto ce zivota vode
odnijeti i moje grane zelene;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je zadivljen stao kraj mene.

Desanka Maksimovic

[Eirini]

Radjard Kipling

Ako

Ako mozes da sacuvas svoju glavu kad svi oko tebe
gube svoje i okrivljuju te za to ;
Ako mozes da verujes sebi kad svi u tebe sumnjaju,
i cak pridodajes njihovim sumnjama;
Ako mozes da cekas, a da ti ne dosadi cekanje,
Ili ako si prevaren, da ne lazes,
ili ako si omrznut, da ne mrzis,
a pored svega toga da ne izgledas predobar ili premudar;

Ako mozes da sanjaris a da snovi ne ovladaju tobom;
Ako mozes da razmisljas – a da ti mastanje ne
bude cilj;
Ako mozes da se suocis sa uspehom i neuspehom
i da smatras te dve varalice kao da su potpuno
iste;
Ako mozes da podneses kad cujes da su istinu koju si rekao
izvrnuli nitkovi da bi napravili zamku za budale
ili da posmatras propast onoga cemu si posvetio ceo zivot,
i da pogrbljen sa dotrajalim alatom opt novo stvaras;

Ako mozes da stavis na gomilu sve sto imas
i da ga bacis na kocku
I izgubis, i opet pocnes ispocetka
i nikad ne izustis rec o tom svom gubitku;
Ako mozes da prisilis svoje srce i nerve i tetive
da te sluze dugo iako ih vise nemas,
i tako izdrzis kad nema niceg u tebi
sem volje koja ti dovikuje : “ Istraj “ !

Ako mozes da razgovaras sa najnizim, i da sacuvas svoje
dostojanstvo,
Ili da setas s’ kraljevima , a da ne izgubis razumevanje
za obicne ljude;
Ako ni neprijatelji ni prijatelji ne mogu da te uvrede;
Ako te svi cene , ali ne suvise ;
Ako mozes da ispunis jedan nezaboravan minut
sadrzajem koji traje sezdeset sekundi,
Tvoja je zemlja i sve sto je na njoj ,
i iznad svega bices covek , sine moj !

[odli]

Ovde mozete postaviti stihove vasem srcu drage... :-D

Evo neceg apsolutno pozitivnog: Gabi Novak

Hrabri ljudi


Ja sam pristala na sve bijele lazi
To je zivot najgori, ali laksi (nap.: ovo ne vazi za mene )
Samo zelja skrivena jos se budi
Da me vode gdje je snijeg
I nagovore na bijeg hrabri ljudi

Ponoc je, uvijek isti glas
Kasno je, ostani uz nas
Budi kao mi;
Svice dan, ponavlja se sve

Oni ruse satore, idu dalje
Nece nase zakone ni medalje
Ako drugi ne shvate nek mi sude
Necu zivot miran, tih
Moje mjesto je uz njih
Hrabre ljude


Pamtim samo sretne dane


Pamtim samo sretne dane,
pamtim samo one noci,
koje sam djelila s tobom
sanjajuci i ljubeci.

Pamtim samo sretne dane,
pamtim samo ona jutra,
koja bude nasa tjela
zagrljena, kao mrtva.

Ja nisam kao ti
da pamtim samo zlo.
Ja nisam kao ti
ne mogu to.

Pamtim samo sretne dane
pamtim samo one kuce.
Gdje se nasa ljubav krila
samo, kano i bespuce.

Pamtim samo sretne dane
oko nas je voda rasla.
Pamtim samo samo sretne dane
da bih nasu ljubav spasla.

Ja nisam kao ti
da pamtim samo zlo.
Ja nisam kao ti
ne mogu to.

Pamtim samo sretne dane
svi su drugi magla, san.
Samo onaj koji valja
u lice je upisan.

Pamtim samo sretne dane,
oko nas je voda rasla.
Pamtim samo sretne dane
da bih nasu ljubav spasla.

Ja nisam kao ti
da pamtim samo zlo.
Ja nisam kao ti
ne mogu to.

[Eirini]

Potpuno se slazem sa tobom, prelepe su te pesme!

Rabindranath Tagore

GRADINAR 46

Ostavila si me i otišla svojim putem.
Mislio sam da ću biti tužan, pretužan za tobom
i da ću u svome srcu uramiti samo tvoju sliku
protkanu zlatnim stihovima.
Ali, avaj, moje zle sudbe - vreme je kratko!

Mladost prolazi godina za godinom;
Proletnji dani lete; jedno golo ništa ubija
nežni cvet,
a mudrac me opominje da je život
samo kap rose na lotosovom listu.

Treba li sve to da propustim
i da samo ginem za onom jednom što mi
okrenu leđa?
To bi bilo i grubo i ludo, jer je vreme kratko.

Dođite, moje kišne noći, pljuskajući nogama;
osmehni se moja zlatna jeseni;
dođi, bezbrižni aprile, prospi po zemlji
poljupce svoje!
Dođi i ti, i ti, i ti!
Dragi moji, znate da smo smrtni.
Pa je li mudro kidadi srce zbog jedne,
koja je odnela svoje? Jer je vreme kratko.

Slatko je sedeti u uglu i razmišljati da ste
mi vi ceo svet.
Hrabro je poželeti sreću svome bolu, i biti
rešen,
ne dopustiti nikome da te teši.

Ali, jedan novi lik gleda kroz moja vrata
i podiže svoje oči k mojima.

Ja mogu samo svoje suze da obrišem
i da izmenim melodiju svoje pesme:
Jer je vreme kratko!

[Eirini]

Pablo Neruda

Kraj


Onda zbogom, ništa nećeš zaboraviti?

U redu, idi. Više nema šta da se kaže.

Treba se rastati. Možeš otići.

Ali, pričekaj, vidi...

Pada kiša, pričekaj još, možda će prestati.



Obuci se dobro. Napolju je vrlo hladno, znaš.

Trebalo je da uzmeš nešto toplije...

Ja sam Ti sve vratio? Nema ništa tvoje?

Uzela si svoja pisma? Svoje fotografije?



Hajde, pogledaj me, pošto se rastajemo sada.

Ali, molim Te – bez suza! To bi bilo glupo.

Treba učiniti napor, zar ne, da se desi čudo,

I za trenutak postanemo oni od nekada.


Naša dva života bila su data jedan drugome zauvek.

A sada ih prisvajamo ponovo

I odlazimo svako na svoju stranu,

Svako sa svojim imenom da ponovo

Započinjemo da lutamo...

O sigurno!


Biće nam teško... Neko vreme.

A onda će doći zaborav koji razrešava sve tegobe...

I postojaću ja i postojaćeš ti,

Bićemo među mnogima dve osobe.


I tako, uskoro, postaćeš deo moje prošlosti.

Srešćemo se ponakad slučajno na ulicama.

Gledaću te, ne prilazeći, a ti ćeš prolaziti,

U nepoznatim haljinama.


A zatim se nećemo viđati dugo vremena,

A moji prijatelji će te obaveštavati o meni,

A ja ću pitati za tebe, koja si

Bila život moj, lepota i večnost moja:

Kako je njoj?

[cvjetak zanovjetak]

*Udji u moje oci
prije nego sto ih sklopim
da te pod trepavicama cuvam.

*Lisce ispisuje tvoje ime po trotoaru,
pomazemo mu vjetar i ja.

*Nisi imala takve oci kada sam te sreo,
one su iskrsle na tvom licu
tek kada sam te zavoleo.

[cvjetak zanovjetak]

On bjese voljen...bar je on tako mislio i srecan bio.
Po sto je puta srecan svako ko vjeru nije izgubio.
U kome zelje razum guse, KO UZIVA U SRECI DUSE,
ko pijan putnik u krevetu,ili kao leptir na svome cvijetu.
Ali jadan onaj ko u glavi sve predvidi i prozre lako,
ko smisao im vidi pravi,ciji je duh i srce jadno zaledilo iskustvo hladno.

Puskin

[cvjetak zanovjetak]

Da nije mene bilo,
da nisam bio dovoljno jak
ko bi sa duse tvoje
sklonio vjeciti mrak?
**************************************************************************************************************

Da nije tebe bilo na
teskom putu mom
ja nikad pjevao ne bih
jer ne bih imao kom...

[cvjetak zanovjetak]

Zadrhtacu bez sumnje
ako se ikada budemo sreli
u drugom zivotu,u svjetlosti udaljenog svijeta.
Zaustavljajuci se prepoznacu tvoje oci,tamne kao jutarnje zvijezde...reci cu:
car tvog lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svjetlost
moga pogleda pri susretu koji se ne pamti,i moja ljubav joj je dala tajnu koja se izgubila...
...Uvecala si me svojom ljubavlju,
mene koji sam samo jedan covjek izmedju drugih,
koji plovi obicnim tokom,
pokretan voljom promjenljive milosti svijeta.
Dala si mi mjesto
tamo gdje pjesnici svih vremena donose svoje darove,
gdje ljubavnici svih vremena pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeca.
Ljudi zurno prolaze pored mene na trgu-ne opazajuci kako je moje
tijelo postalo dragocjeno od tvog milovanja,
ne znajuci da u sebi nosim tvoj poljubaC
kao sto sunce nosi u svojoj lopti vatru bozanskog dodira,
koja sija vjecito...

R.Tagore

[cvjetak zanovjetak]

Zagrli,u mene se stopi,
sa usana mi popij prve proljecne kise
i smiri to srce sto za tebe dise,
taj nemirni pogled na mome tijelu
razvuci od ruke do ruke
i samo me vodi,po svijetu me vodi,
da se sa tobom budim,
gdje se zvijezde roje mazno i ljubljeno moje.
Vazno je samo da te imam tamo
gdje ljubav prica svoje najljepse price
da progledam jednom u ocima tvojim,
DA BUDES SRECAN,A JA DA SE NE BOJIM...

[cvjetak zanovjetak]

Vazno je, mozda, i to da znamo...
covjek je zeljen,
tek ako zeli.
I ako cijeloga sebe damo.
tek tada
i mi mozemo biti cijeli.
Saznacemo,
tek ako kazemo
rijeci iskrene,
istovjetne.
I samo kada i mi trazimo,
moci ce neko
i
nas da sretne...


M.Antic

[cvjetak zanovjetak]

Breza na mjesecini


Ja nisam tvoga kova,
tebi se samo cini.
Nisam iz tvojih snova,
breza na mjesecini.

Ti zelis da se vratim
u tvoju ljubav sjetnu,
da tvoju dusu shvatim
i da me cuvas sretnu.

Ne treba meni njeznost,
ni tvojih rijeci svila.
Zar mogu da se vratim
gdje nikad nisam bila?

[cvjetak zanovjetak]

Blago tebi,
ako na svijetu nadjes srce u kom vjera sjaji,
u kome se cista ljubav taji,
kao miris u rosnom cvijetu.

Ljepseg dara od tog dara nema-
u toj sreci tek bi sreca bila;
CISTO SRCE NEBESKA SU KRILA,
STO IH GOSPOD S BLAGOSLOVOM SPREMA.

Blago tebi,ako vjerno bije
na tvom srcu jedno srce drugo:
skrsti ruke i moli se dugo,
onoj misli sto nad tobom bdije.

A.Santic

[cvjetak zanovjetak]

K'o ljupki cvjetak njezni,
cednu,bajnu i milu
iz jata zvijezdica sjajnih snio te andjeo svet,
i tvome oku dao bozanstvo,moc i silu,
sto sa dveri duse moje pjesmici siri let.

U divljoj borbi svijeta,tvoja me ljibav dize
i vrelom snage bujne talasa moju grud:
otkako tebe poznah nebu sam,Bogu blize,
molim se i uznosim njegov pravedni sud.

Moja se vjera budi,sreca mi snove zlati
kad gledam svijetlu zoru carobnog lica tvog:
i u snu i na javi moja te dusa prati
i tebi vijence plete moje ljubavi Bog...

A.Santic

[cvjetak zanovjetak]

StO BI,
StO BI SuZe LiO
I UmIR'o S TaJNe TuGe,
KaD JE ZiVoT tAkO MiO
I PuN SuNcA
I pUn dUgE!

MoJA DuSA MaGle nEcE,
Ni TaMnICE SuZNjA RoBA.
HoCu ZoRU,SuNcE,CvIjEcE,LjuBaV,RaDoST,
SvE DO GrObA!

Pa KaD jEdNoM OdEm BogU,
S DusoM StO Je SrecU BraLA,
NeK Mu TamO RecI MogU
JEDNO TOPLO OCE,HVALA!

[Charlie]

ISKRENA PESMA – Milan Rakic

O sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.

Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicinom prirode; a potom,

Kad prodje sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,

Ja cu ti draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.

I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices Bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.

I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva-
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima!

Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al ne volim te, na volim te, draga!

I zato cu ti uvek reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvetu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.

[Charlie]

Svida mi se kad sutis...

Svidas mi se kad sutis jer si kao odsutna,
i cujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te
Cini se kao da su ti letjele oci
i cini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta

Kako su stvari sve ispunjene dusom mojom
izranjas iz stavri, ispunjena dusom mojoj
Leptirice sna, dusi mojoj si slicna,
i slicna si rijeci melankonija.
Svidas mi se kad sutis i kad si kao udaljena.
I kada kao da se zalis, leptiricu u gukanju.
I cujes me izdaleka, i glas moj ne dostize te:
Pusti me da sutim s mucanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takoder s tvojom sutnjom
jasnom kao svijeca jedna, prostom kao jedan prsten.
Kao noc si, sutljiva i zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Svidas mi se kad sutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna rijec tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo sto to nije tocno.

Pablo Neruda

[Charlie]

Gavran

Jednom u čas tužan noćni, dok razmišljah, duh nemoćni,
nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,
bejah skoro u san pao, a neko je na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.
"Posetilac neki - šanuh - kucnuo što može tiše,
samo to i ništa više."

Ah, sećam se toga jasno, beše zimnje veče kasno;
svaki tinjav odsev žara utvare po podu piše.
De čekajuć, srce snažim u knjigama zalud tražim
za Lenorom bol da blažim. Ime koje podariše
njoj anđeli, divna draga kojoj ime podariše
anđeli, nje nema više.

I šum svilen, šumor tmurni, šum zavesa tih purpurnih,
neslućenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;
da umirim srce rekoh: "To zacelo sad je neko
na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,
posetilac neki pozni, zakuca što može tiše
na vrata i ništa više."

Najednom mi strepnja minu i zureći u tamninu:
"Gosparu il gospo - kazah - ne ljutite vi se više,
bejah skoro u san pao, neko od vas na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše,
da i ne cuh"... Tad mi ruke vrata širom otvoriše -
samo mrak i ništa više.

I dok pogled tamom bludi, bojazan mi puni grudi,
slušajuci, sanjajuci, snovi mi se teški sniše,
i zagledan u tišinu, samohranu pustu tminu,
"O Lenora" reč jedinu, izgovorih tiho, tiše,
"O Lenora" odjek vrati što mi usta prozboriše,
samo to i ništa više.

Vratih se u sobu svoju a duša u nespokoju.
I uskoro nešto jači udarci se ponoviše.
"Na prozoru, u kapcima, mora biti nekog ima,
miruj srce, da u njima vidim kakvu tajnu skriše,
miruj srce da uvidim kakvu tajnu oni skriše,
vetar samo, ništa više!

I otvorih kapke tada, kad ulete iznenada
lepršajuć gordi Gavran iz dana što srećni biše,
gospodski ga izgled krasi, pozdravom se ne oglasi,
niti zasta, nit se skrasi, dok mu krila se ne sviše
povrh vrata, na Paladin kip mu krila se ne sviše,
slete, stade, ništa više.

Videć pticu ebonosnu, osmeh tužno srce kosnu,
zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.
"Mada ćube čerupane - rekoh - plašljiv nisi, vrane,
što sablasan traješ dane sred žalova noći, kiše -
kaži kakvim imenom te sile pakle okrstiše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

Začudih se vesma tome, odgovoru prejasnome,
mada smislom reči ove meni malo jasno biše:
al priznajem, nema zbora, ne čuh takvog odgovora,
i ne videh takva stvora crnih krila što se sviše,
zver il ticu čija krila na Paladin kip se sviše,
s' tim imenom "Nikad više."

No Gavranu s' kipa bela ta reč beše mudrost cela,
reč jedina s' kojom mu se misao i duša sliše.
Nit rečju tom zbor mu presta, nit pomače on se s' mesta
a u meni sumnje nesta: "Svi me znanci ostaviše,
odleteće i on ko i Nade što me ostaviše."
Reče Gavran: "Nikad više."

Čuvši, duhom sav uzbuđen, taj odgovor brz, rasuđen,
"Stvarno - kazah - to što zbori, reč jedinu nikad više,
valjda reče njegov gazda, zlom sudbinom gonjen vazda,
dok sve misli koje sazda u jedan se pripev sliše,
tužbalicu mrtvih nada i dana što srećni biše,
tužni pripev: "Nikad više."
Ali Gavran, stvor stameni, tužnu maštu bodri meni,
naslonjaču ja približih vratima što mogah bliže,
i galve na plišu sjajne, mnih znamenje tako tajno
u govoru svom nejahno nosi tica ta što stiže,
šta sablasna i odvratna, stara tica koja stiže,
misli, grakćuć: "Nikad više."

Sedeć, slutnjom srce morih, i ni reči ne prozborih
tici čije plamne oči do srca me prostreliše:
i u misli zanesena, meni klonu glava snena
sa uzglavlja tog svilena gde svetiljke odsjaj sliše,
prileć neće nikad više!

A vazduh sve gušci biva, kao miris da razliva
kadionik kojim anđo kadi sobu tiho, tiše
"Nesrećnice - viknuh tada - božija milost to je rada
da ti dušu spase jada, uspomenu da ti zbriše:
pij napitak sladak da se na Lenoru spomen zbriše."
Reče Gavran: "Nikad više."

"Proroče il stvore vražiji, đavole il tico, kaži,
zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,
dal' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu
uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,
uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

"Sad umukni, kleta tico, - skočih, viknuh - zlosutnico,
u paklenu noć se vrati, u oluj i nedra kiše!
S' tamom crno perje spoji, beleg laži gnusnih tvojih,
samoćom me udostoji, vrh vrata ne sedi više;
izgled i kljun tvoj ukloni što mi srce ojadiše."
Reče Gavran: "Nikad više."

I Gavran, stvorenje žalno, sedi stalno, sedi stalno,
krila mu se oko bledog Paladinog kipa sviše,
oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,
svetiljka ga obasjava i sen mu po podu piše:
duša mi se od te senke što se njišuć podom piše
spasti neće - nikad više!

[cvjetak zanovjetak]

Svida mi se kad sutis...

Svidas mi se kad sutis jer si kao odsutna,
i cujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te
Cini se kao da su ti letjele oci
i cini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta

Kako su stvari sve ispunjene dusom mojom
izranjas iz stavri, ispunjena dusom mojoj
Leptirice sna, dusi mojoj si slicna,
i slicna si rijeci melankonija.
Svidas mi se kad sutis i kad si kao udaljena.
I kada kao da se zalis, leptiricu u gukanju.
I cujes me izdaleka, i glas moj ne dostize te:
Pusti me da sutim s mucanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takoder s tvojom sutnjom
jasnom kao svijeca jedna, prostom kao jedan prsten.
Kao noc si, sutljiva i zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Svidas mi se kad sutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna rijec tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo sto to nije tocno.

Pablo Neruda

Moram reci...Prelijepo,zaista...super izbor.

[Charlie]

[SIZE=3]Adrijen[/SIZE]


Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proletnjeg ...
Grešila sam priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk'o prošle nedelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vreme
dok sam te čekala ...
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
U redu grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

[Charlie]

[SIZE=3]DORUČAK[/SIZE]

Sipao je kafu
U šolju
Sipao je mleko
U šolju sa kafom
Stavio je šećer
u belu kafu
Kašičicom je
Promešao
Popio belu kafu
Bez i jedne reči
Zapalio je
Cigaretu
Pravio kolute
Od dima
Otresao pepeo
U pepeljaru
Bez i jedne reči
Ustao je
I ne pogledavši me
Stavio je
Šešir na glavu
I uzeo kišni ogrtač
Jer je padala kiša
A onda je otišao
Po kiši
Bez i jedne reči
I ne pogledavši me
Tada ja spustih
Glavu u ruke
I zaplakah.