Mislim da je upravo kljuch u tome "snaga da opstanemo uprkos svemu" - jer je to donekle i dokaz licne zrelosti, sposobnosti da se zauzme jasan stav i da se zajednicki stane iza istovremeno sopstvene i zajednicke odluke - "opstajemo, savrseno smo svjesni koliko znacimo jedno drugom, i bilo kakve gluposti oko nas i neke sitnice nijesu dovoljne da to narushe..."
Jednom ili dvaput sam bio u situaciji da posle prekida udjem u upravo takva razmisljanja - nije li to bio samo splet losih okolnosti, ili se to samo neko poigrao sa nama, sta bi bilo kad bi bilo... pa beskrajne analize, prozivljavanja svega onog sto je bilo i sto je moglo biti, i sve to ukomponovano sa onim specificnim stanjem duse koje je istovremeno i patnja, neko bi rekao beznadezna zaljubljenost - a trezveniji, cist mazohizam. Sada, iz ove perspektive, cini mi se da u tih par navrata nije ni bilo nista drugo...
I nikako necu niti zelim da sada osudjujem ili krivim nekog ko beznadezno pati - jer savrseno dobro znam da su to osobe koje su itekako bile svjesne da ih je neko promijenio, unaprijedio, ucinio boljim - i znam da je uzasno tesko odreci se svega toga, i opet uletjeti u onu prazninu... Jako je tesko nepopavljivog romantika natjerati da demistifikuje onog ko mu najvise znaci
Ali, na kraju krajeva, dovoljno emotivno zrela osoba nikada nece pribjegnuti krajnjoj demistifikaciji - vec se upravo i radi sebe i radi nje krenuti dalje, ostaviti u nekom cosku jedan kutak samo za tu osobu, i za sve lijepo sto ste imali... I nastaviti. A onaj ko vjeruje da nikad nece moci vise da voli onako bezglavo, iskreno, bez barijera... Ne znam, proslo se i kroz sve to, mozda sam i svjesno propustio neke fine osobe koje su dosle prebrzo, a to je tek povod za nova preispitivanja, i chuda...
Dakle, mozda je jednostavno stvar u pozitivnom gledanju na zivot - i jednostavno, da naucimo da cijenimo i izvlacimo najbolje i najljepse iz onoga sto je proslo i zavrsilo se. I sve to takodje moze da posluzi kao jedna fina osnova u nasoj podsvijesti i pripremanje terena za novo zaljubljivanje, na novi nacin, bez ikakvog uporedjivanja sa onim sto je prethodno bilo...
A mozda je i problem to sto smo naucili da razmisljamo na temu "da li je ili nije prava ljubav" tek kad se nesto zavrsi. Ma, treba zivjeti trenutke, maksimalno ikoristiti sve ono sto nam se desava SADA, ne razmisljati... Nauchiti da cijenimo tishinu kad je teshko, voljeti i tu samocu, a naci sebe u jednoj mnogo shiroj prichi, deshifrovati sve treperave zvijezde, drugovati sa Mjesecom, pronaci jedno novo proljece, osjetiti miris kapi najludjeg ljetnjeg pljuska, vezivati se za mjesta, sitnice, sanjati kao sto jedna pustinjska ruzha sanja o shumu talasa dalekog mora... i na kraju podijeliti to sa nekim novim
Bez rezervi, ograda, gorchine, i potpuno razoruzhani, spushtenog garda
Prave ljubavi...
Reply With Quote
Originally Posted by AisaJ
) Mi volimo mnogo puta i za svaku mislimo da je ona ta prava dok nas ta ista ne razuvjeri i ne shvatimo da smo se mi malo vise zanijeli i malo vise sklapali oci za nesto,vjerovali,ocekivali...Tu se ustvari opecemo,iz svake po nesto iskoci i izgori po dio nas,(i to izgori one samo nase djelice,ono sto smo mi slijepom ljubavi izmastali i stvorili za njih tj za voljene)pa zahvaljujuci tome dobijemo na zrelosti da prepoznamo i pridjemo ljubavi na bolji nachin...Eto mozda i za 50god budemo shvatili da je onaj koga samo izabrali za naseg saputnika bio i ostao pravi izbor...
Bookmarks