STARAČKE VEDRINE DEVEDESETOGODIŠNjEG RADOJA-GACA PEJOVIĆA IZ PODBIŠĆA KOD MOJKOVCA


Smrt od Gaca digla ruke


Tek bijaše prekoračio kućni prag sina Vukole i malčice se raskomotio. Prisustvovao tog jutra četrdesetodnevnom pomenu sestri od strica na mjesnom groblju i usput zastao i popričao sa komšijama. Vole ovi ljudi da čuju njegovu riječ i savjet, bogatu životnu priču. A, ima Radoje-Gaco Pejović koji će, ako Bog da, idućeg januara napustiti 89 ljeta, o čemu da priča.
U ovom dijelu tarske doline pregonila su se oduvijek vratolomna vučja vremena kao vjetrovi krivci, ustoke i ustanci koji začas na vedriinu navuku mutne oblake iz kojih se provale snažni pljuskovi, poteknu porovi i prolome gromovi. Sve je to preko glave preturio Gaco koji danas gricka penzionersku zaslugu u svojoj kući. Zapravo, u njoj samo odsanja dubok i sladak san i čim grane jutro, kreće na svoje pješačke maršrute. Često, kaže, “gostuje” kod sinova gdje ga, prosto se hvali, čekaju porodična pažnja i toplina.
Iako smo svjesni rizika da se upustimo u njegovu dugu i bogatu životnu priču, za koju su potrebni prostor i vrijeme, odlučili smo da je ovlaš načnemo i dokučimo krajičke neobične Gacove sudbine na životnoj stazi. Sa vremenom i savremenicima odlazi i pamćenje, sve pada u zaborav ako se ne zapiše.
Ko nije imao široke oranice, prostrane sjenokose i snažne mišice, sjeća se Gaco djetinjstva, bio je gladan. Gladan je bio i on, jer očeva okućnica i livadski lazdaci nijesu mogli da nahrane osmočlanu porodicu.
- Od malih nogu radio sam najteže fizičke poslove kod domaćina, ali i na putevima kao miner u jugoslovenskoj kraljevini. Tako sve do početka Drugog svjetskog rata. Prekid je bio jedino vojni rok koji nam služio u Crikvenicama u Hrvatskoj - izdvajamo detalje iz Gacove priče.
Na pucanj ustaničke puške odazvao se i mladi Gaco i u redovima partizanskih brigada, ponajviše u Četvrtoj crnogorskoj, dočekao slobodu.
- Učesnik sam mnogih krvavih događaja, među kojima bitke na Pljevljima, zatim borbi za oslobođenje Beograda i brojnih širom Makedonije. Dva puta sam ranjavan, a u Bitolju sam se teško razbolio dok smo čistili terene od balista. Nakon dužeg liječenja u Beogradu, jedva sam se oporavio - iznosi Gaco svoja sjećanja koji je, podvlači, takođe učestvovao u otkrivanju i hvatanju ustaša u Crikvenicama gdje je služio kraljevski vojni rok.
- Upućen sam sa manjom grupom u Crikvenicu pod imenom - Ante. Svi smo ispod revera imali ustaški znak koji smo pokazivali ustašama prilikom susreta. Dosta smo ih otkrili, među kojima veliki broj njih uvukao u novu vlast. Među ustašama otkrili smo i sekretara opštine. Jednom prilikom umalo nijesam izgubio glavu. Partizanska zasjeda je pomislila da smo “prave” ustaše i nanišanila. Neko od njih je prepoznao crnogorske gete na mojim nogama i tek tada su zaključili o kome se radi. Tek 1947. godine sam demobilisan i vratio se u svoje Podbišće, gdje sam zatekao glad i pustoš - priča Gaco kao da čita.

Od nadničara do putara

U životu uglavnom čekaju iznenađenja, najčešće neprijatna i ružna. Gaco je u svemu tome bio “naredan”, prihvatao kao neminovnost koja kuša čovjeka, njegovu čvrstinu i riješenost, pa dok se mogne.
Kad je stigao u zavičajno Podbišće i zatekao pustoš rata, Gaco je bio prinuđen da nadniči kod komšija. Gulio je dlanove i cijedio ostatak snage koju je prethodno rasturio u borbama i krvavim bojištima.
- Nešto sam zarađivao, a u međuvremenu mi je stigla otpremnina iz vojske u iznosu od 10.000 tadašnjih dinara, ali se za taj novac nije moglo ništa kupiti, jer su prodavnice bile prazne. Kad su me pozvali kasnije u Kolašin da prihvatim putarski posao, otvoreno sam rekao da to ne mogu da radim od gladi. Tada su mi iz nekog magacina dali dosta hrane i ja sam na putu zaradio penziju - iznosi detalj o teškom životu ovaj vedri starac.

Bolje u ribolov nego kod ljekara

Nema Gaco poseban recept za dug život i dobro zdravlje. Kaže da dnevno nikad nije pio preko jedne čaše alkohola, da preko tri decenije ne pije kafu niti troši duvan i da svake godine odmara u banjama. Sve više vjeruje da mu vedrine donosi ribolov.
- Slabije vidim i ovog ljeta nijesam išao na Taru. I ranije su mi govorili da ostavim prut, ali sam ja odgovarao da je bolje ići u ribilov nego kod ljekara. Uz to, imam četiri sina i tri kćeri, osamnaestoro unučadi i 22 praunučadi koji me poštuju i to je moj najbolji lijek - naglašava Gaco. Njegov sin Vukola kaže da Gaco ima dobar apetit, sladak san i da je ljetos pomogao u poljskim poslovima.
Kad pješači ne možemo da ga stignemo - tvrdi Vukola.

Možda 2017...

Za Radoja-Gaca Pejovića govore da je često izmicao smrti. Taman da ga ščepa i zaledi, a on se nekako varakne i izmigolji. Osim ratnih rana, čiji ožiljci i danas žuljaju, pa preležanog tifusa i malarije koje je “zaradio” u Makedoniji, Gaco nabraja opasnosti kojima je bio izložen u “mirnodopskom “ vremenu.
- Kao kraljevog vojnika operisali su me u Zagrebu, ali se poslije operacije nešto iskomplikovalo i jedva sam pretekao. Čak u jednom momentu ljekari su od mene bili digli ruke. Još u težoj situaciji sam bio 1956. godine kad sam dobio slom živaca i kad su me iz Beograda vratili kao beznadežan slučaj - ističe Gaco, koji ne bi bio za priču da ipak nije neobičan čovjek.
- Na povratku iz Beograda prolazimo kroz Bijelo Polje i meni se čini da gazimo medovinu. Ista slika se ponavlja i kad sam stigao kući iz čijih zidova da kao izvire medovina. Supruga Desa, od muke, ode kod komšije, nađe čašu medovine i čim to popijem, ja se ispravim sa postelje. Kasnije su mi nabavljali medovinu sve dok sam ozdravio - objašnjava on.
Prije tri i po decenije Gaco je sa visokog kamenog mosta pokraj Mojkovca sletio u Taru i u “nok-daunu” proveo petnaestak dana.
- Dok sam prelazio most, na mene je naletio kamion i bacio me na tarsku pržinu. Punih petnaest dana sam bio u nesvjesnom stanju. I prošle zime sam jedva pretekao. Spasio me je bjelopoljski specijalista dr Vuko Jovanović i samo zahvaljujući njemu ja sam danas među živima - sa nekom vedrinom kaže Gaco.
Pun neke životne lakoće, uprkos godinama, devedesetogodišnji Pejović iz Podbišća, izgleda, začikuje smrti. Kad je prije nekoliko godina sa sinovima podigao spomenik supruzi Desi, nagovarao je kamenoresca da pokraj njegovog imena upiše 2017. godinu, kao godinu smrti. Naravno, ukoliko se u međuvremenu Gaca ne predomisli.


Blagoje Jovanović

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2005-11-15