Apostolska Biblija
Moje početno nastrojenje je bilo da što god je bilo dovoljno dobro za Apostole dovoljno je dobro i za mene lično. Tada sam se prvi put iznenadio. Kao što sam malopre pomenuo, znao sam da je Apostol Pavle Sveto Pismo smatrao Bogom nadahnutim (2. Tim. 3, 16). Ali ja sam uvek smatrao da "Pismo" o kome on tu govori podrazumeva celu Bibliju i Stari i Novi Zavet. U stvarnosti, nije bilo "Novog Zaveta" kad je on to izjavio. Čak je i Stari Zavet još uvek bio u procesu oblikovanja, jer se Jevreji još nisu opredelili za konačan spisak ili kanon starozavetnih knjiga sve do uspona Hrišćanstva.
Kako sam dalje učio, otkrio sam da su rani Hrišćani upotrebljavali grčki prevod Starog Zaveta zvani Septuaginta. Ovaj prevod, koji je započet u Aleksandriji egipatskoj tri veka pre Hrista, sadržao je prošireni kanon koji je u sebe uključio izvestan broj takozvanih "devterokanonskih " knjiga. Mada je bilo nekih rasprava na početku oko ovih knjiga, Hrišćani su ih na kraju krajeva uključili u starozavetni kanon.
Reagujući na uspon Hrišćanstva, Jevreji su suzili svoj kanon i na kraju iz njega isključili devterokanonske knjige mada su ih i dalje smatrali svetima. Savremeni jevrejski kanon nije bio strogo fiksiran sve do trećeg veka posle Hrista. Zanimljivo je da tu pozniju verziju jevrejskog kanona Starog Zaveta većina savremenih protestanata usvaja umesto kanona ranog Hrišćanstva.
Kad su Apostoli živeli i poučavali, nije bilo Novog Zaveta i Stari Zavet još nije bio dovršen. Koncept "Pisma" bio je mnogo slabije definisan nego što sam ja zamišljao.
Ranohrišćanski spisi
Drugo veliko iznenađenje nastalo je kad sam shvatio da se prvi kompletan spisak novozavetnih knjiga kakve imamo danas pojavio preko trista godina posle smrti i vaskrsenja Hristovog. (Prvi kompletan spisak dao je Sveti Atanasije Veliki u Vaskršnjoj poslanici 367. godine posle Hrista.) Zamislite! Da je pisanje Novog Zaveta počelo u isto vreme kad je nastao ustav SAD, ne bismo videli konačan proizvod do 2076!
Četiri Evanđelja su napisana od trideset do šezdeset godina posle Hristove smrti i vaskrsenja. U međuvremenu, Crkva se oslanjala na usmeno predanje svedočanstva očevidaca kao i na razasuta predevanđelska dokumenta (kakva se navode u 1. Timoteju 3,16 i 2. Timoteju 2,1113) i pisano predanje. Većina crkava je imala samo deo onoga što će postati Novi Zavet.
Kad su svedoci Hristovog života i učenja počeli da umiru, Apostoli su pisali, vođeni Duhom Svetim, da bi sačuvali i učvrstili rasuto pisano i usmeno predanje. Zato što su Apostoli očekivali da će se Hristos uskoro vratiti, izgleda da nisu imali na umu da će se ovi evanđelski izveštaji i apostolska pisma svojevremeno biti sabrana u novu Bibliju.
U toku prva četiri stoleća posle Hrista bilo je suštinskog neslaganja oko toga koje knjige treba uključiti u kanon Pisma. Prva osoba za koju je zabeleženo da je htela da ustanovi novozavetni kanon bio je jeretik iz drugog veka, Markion. On je želeo da Crkva odbaci svoje jevrejsko nasleđe, i stoga je sasvim odbacio Stari Zavet. Markionov kanon je uključivao samo jedno evanđelje, koje je on sam izdao, i deset Pavlovih poslanica. Tužno je ali istinito, da je prvi pokušaj Novog Zaveta bio jeretički.
Mnogi naučnici smatraju da je rana Crkva rešila da stvori svoj jasno određen kanon delimično zbog reakcije na iskrivljeni Markionov kanon. Razaranje Jerusalima 70 godine posle Hrista, nestanak jevrejske hrišćanske zajednice u tom gradu, i pretnja da će se izgubiti kontinuitet usmenog predanja su možda takođe doprineli osećanju preke potrebe da Crkva standardizuje spisak knjiga na koje se Hrišćani mogu pozivati.
U toku perioda evolucije kanona, kao što je već pomenuto, većini crkava je bio dostupan samo manji broj apostolskih spisa, a možda neke od njih nisu imale nijedan. Knjige Biblije su morale sa naporom ručno da se prepisuju, što je zahtevalo mnogo vremena i truda. Takođe, pošto je većina bila nepismena, mogli su da ih čitaju samo pripadnici privilegovane manjine. Upoznatost većine Hrišćana sa Pismom svodila se na ono što se čitalo u crkvama Zakon i Proroke, Psalme, neka od apostolskih sećanja. Progon Hrišćana od strane Rimske imperije i postojanje mnogih dokumenata neapostolskog porekla dodatno su komplikovali stvar.
To je bilo moje treće iznenađenje. Na neki način ja sam naivno zamišljao da su svaka kuća i svaka parohija imali ceo Stari i Novi Zavet od samog nastanka Crkve! Za mene je bilo teško da zamislim da je Crkva opstajala i napredovala bez kompletnog Novog Zaveta. To je možda bio moj prvi ključ za odgonetanje činjenice da je sveukupnost života Crkve nešto mnogo više od samo pisane Reči.
Evanđelje po kome?
Sledeće što me je iznenadilo bilo je otkriće da je mnogo "evanđelja" pored onih iz novozavetnog kanona kružilo u prvom i drugom stoleću. To su bila Evanđelje po Jevrejima, Evanđelje po Egipćanima, Evanđelje po Petru, da pomenemo samo neka od njih.
Sam Novi Zavet govori o postojanju takvih spisa. Evanđ)elje po Luki počinje sledećim rečima: "Budući da su mnogi pokušali izložiti kazivanje o događajima koji su se dogodili među nama,... namislih i ja ...po redu pisati tebi" (Luka 1, 1, 3). Kada je Luka pisao, Matejino i Markovo Evanđelje su bila jedina dva napisana kanonska evanđelja.
Vremenom su sva, osim četiri Evanđelja, bila isključena iz novozavetnog kanona. U ranim danima Hrišćanstva čak je postojao spor oko toga koja četiri Evanđelja treba koristiti. Većina maloazijskih hrišćana je radije koristila Evanđelje po Jovanu od Evanđelja po Mateju, Marku i Luki. Oslanjajući se na opis Stradanja koji se nalazi u Evanđelju Jovanovom, većina maloazijskih Hrišćana je slavila Vaskrs na drugi način od onih u Rimu. Rimski hrišćani su imali izvestan otpor prema Evanđelju po Jovanu i umesto njega koristili su ostala Evanđelja. Zapadna Crkva je izvesno vreme oklevala da se služi Evanđeljem po Jovanu zato što su ga gnostičarski jeretici koristili skupa sa svojim "tajnim" evanđeljima.
Sledeća polemika je iskrsla oko toga da li treba da postoje odvojena Evanđelja ili jedinstveno komponovani evanđelski izvještaj. U drugom veku, Tatijan, učenik Svetog Justina Mučenika, objavio je jedinstveno "komponovano", "harmonizovano" Evanđelje pod nazivom "Dijatesaron". Sirijska Crkva je ovo komponovano evanđelje koristila u drugom, trećem i četvrtom veku; ona nije primila sva četiri Evanđelja sve do petog veka. Takođe, izvesno vreme previđali su Jovanove Poslanice, Drugu Petrovu, kao i Knjigu Otkrivenja.
Da bi se stvar još više iskomplikovala, Crkva Egipta, kao što se vidi u kanonu iz drugog veka koji je sačinio Kliment Aleksandrijski, uključivala je "evanđelja" po Jevrejima, Egipćanima i po Matiji. Uz to, smatrali su da su apostolskog porekla Prva poslanica Klimenta Rimskog, Poslanica Varnavina, Propoved Petrova, Didahi, Protoevanđelje Jakovljevo, Dela Jovanova, Dela Pavlova, i Jermin Pastir (za koji su smatrali da je naročito nadahnut). Irinej (drugi vek), umučeni episkop Liona u Galiji, uključio je Otkrivenje Petrovo u svoj kanon.
Bookmarks