Results 1 to 18 of 18

Thread: Ljubo Čupić

  1. #1
    Join Date
    Feb 2004
    Posts
    5,411
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    3
    Thanked in
    3 Posts

    Default Ljubo Čupić

    Ne znam je li bio topic o ovom covjeku, ako jeste premjestite ovo tamo:

    Čedomir Čupić-Ljubo (1913-1942) je jugoslovenski narodni heroj. Njegovo hrabro držanje i pobjedonosni osmjeh na gubilištu ovjekovječen je fotografijom, koja je postala simbol otpora i obišla je svijet.

    Rođen je 1913. godine, kao jedno od desetoro dijece u radničkoj porodici Sava i Stane Čupić, rođene Burić, iz Zagarača, koja je dugo živjela u Sjevernoj i Južnoj Americi. Tridesetih godina 20. vijeka, vraća se u Nikšić, gdje završava gimnaziju. Studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i pripadao naprednom studentskom pokretu, a 1940. godine postao je član KPJ. Poslije Aprilskog rata došao je u Nikšić i kao član KPJ učestvovao u pripremi ustanka. Početkom jula 1941. godine, izbjegao je iz okupiranog Nikšića, a po izlasku iz grada pristupio je partizanskoj četi "Đuro Đaković", koja je formirana od provjerenih komunista i skojevaca koji su napustili okupirani Nikšić. Na dužnosti komesara samostalne čete Nikšićkog partizanskog odreda zarobljen je aprila 1942. godine, u borbi protiv četnika na Kablenoj Glavici kod Nikšića. U zatvoru, gdje je bio mučen, pokazao je junačko držanje i prkos. Četnički sud mu je javno sudio u okupiranom Nikšiću. Svojim prkosnim držanjem i britkom riječju otvoreno je izvrgao ruglu vijećnike tog suda i četničku izdaju, pa su organizatori procesa na brzinu donijeli odluku o smrtnim presudama grupi komunista među kojima je bio i Čupić. Mirno je saslušao smrtnu presudu, a poznat je i njegov prkosni osmijeh. 9. maja 1942. godine izveden je na strijelište ispod Petrove Glavice kod Nikšića. I na strijelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba. Klicao je: "Živjela slavna komunistička partija!" i kad su ga prvi rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani slobode. Ostao je upečatljiv njegov svijetli lik, a okupatori i izdajice su ga se i mrtvog plašili. Za narodnog heroja proglašen je jula 1953. godine.
    Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao.

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Pobjeda, 22. 01. 2006. Društvo

    J. Stamatović: Nove pojedinosti iz biografije legendarnog Ljuba Čupića



    OSMIJEH NA STRELIŠTU. Kad dželatima zadrhti ruka. Priča o pečalbaru Savu Tomeljinom iz Grope. Od Argentine preko Kosova do Nikšića i Zagarača. Uskoro spomen knjiga o porodici Ljuba Čupića


    Čovjek koji se smijao smrti


    Bez njega se ne može zamisliti nijedna istorijska čitanka. Nijedna priča o otporu naroda. Nijedna balada o smrti radi života. Njegova fotografija sa strelišta je obišla svijet. Njegovom osmijehu su se divile generacije. Bez tog osmijeha udžbenici istorije bi nam bili siromašniji, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti i kako se neprijatelju treba nasmijati u lice...
    Riječ je o legendarnom Čedomiru - Ljubu Čupiću. Narodnom heroju. Čovjeku koji se otvoreno smijao smrti i osmijehom pobijedio svoje ubice. O njemu je dosad napisano mnogo tekstova, mnogo stihova "strijeljan je u maju 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i komesar čete imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste, kao obične sluge okupatora", stoji između ostalog u Zborniku "Narodni heroji Jugoslavije". U njemu se još može naći kako je na strijeljanju bodrio drugove, klicao partiji i smijao se smrti u lice. Kako su dželati oborili i oči i puščane cijevi pred njegovim osmijehom. Slične podatke nalazimo i u spomen - knjizi "Pali borci NOB - danilovgradskog kraja". Rođen je 1913. godine. Porijeklom je iz Zagarača. Potiče iz radničke porodice, koja je jedno vrijeme živjela u Americi. Nakon povratka iz Amerike porodica mu živi u Nikšiću, gdje je završio gimnaziju. Još kao gimnazijalac pripadao je skojevskoj organizaciji. Studirao je pravo u Beogradu i uključio se u napredni studentski pokret, pa je 1940. godine postao član KPJ.
    Nakon kapitulacije, aprila 1941. godine, vratio se u Nikšić, gdje se uključio u pripreme za oružani ustanak. Prije julskog ustanka, sa jednim brojem komunista, izašao je iz grada. Postao je borac čete "Đuro Đaković", formirane od boraca koji su izašli iz Nikšića. Isticao se u borbama koje je ta jedinica vodila u okolini Nikšića, a to je došlo naročito do izražaja nakon formiranja udarnih bataljona (početkom marta 1942. godine).
    U aprilu 1942. godine, u borbi na Kablenoj glavici kod Nikšića, pao je u ruke četnicima. U zatvoru je bio divljački mučen. Kao komunista i komesar čete imao je junačko druženje. Prkosio je okupatoru i njihovim slugama. Rodbini poručuje da ne pokušava da za njega traži milost kod okupatora i domaćih izdajnika. Kvislinzi u Nikšiću organizovali su javni proces grupi boraca i komunista. Na ovom procesu Ljubo je otvoreno podvrgao poruzi vijećnike tog sramnog suda. Njegove riječi su odzvanjale kao optužbe pa su organizatori procesa, na brzu ruku, donijeli odluku o smrtnim presudama. Mirno je saslušao smrtnu presudu, a poznat je i njegov prkosni osmijeh. Maja 1942. godine izveden je na strelište ispod Trebjese kod Nikšića. I na strelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba. Klicao je: "Živjela slavna komunistička partija!" i kad su ga prvi rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani slobode. Ostao je upečatljiv njegov svijetli lik, a okupatori i izdajice su ga se i mrtvog plašili. Za narodnog heroja proglašen je jula 1953. godine.
    Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. godine strijeljan, ali - nikad ubijen. Vezanih ruku i otete slobode otišao je u legendu. Sa osmijehom pred smaknućem, kao pred vjenčanjem, kako veli pjesnik. Osmijeh legendarnog heroja nikad nije zaboravljen. U njegovoj Gropi u Donjem Zagaraču i danas sve podsjeća na njega. I spomen plaketa Udruženja boraca NOR-a Zagarač - Bandići, ustanovljena povodom 65-te godišnjice ustanka naroda Crne Gore i kuća u kojoj je živjela njegova porodica i nadahnute priče mještana o Ljubovoj porodici - ocu Savu, majci Stani, braći i sestrama. Slično je i u Nikšiću gdje Zavičajni muzej godinama čuva priču o heroju, o njegovom prstenu sa crnim kamenom, u Podgorici gdje je nedavno donesena odluka da jedna ulica u naselju Zagorič dobije ime Ljuba Čupića.
    Kad je sredinom oktobra prošle godine "Pobjeda" ovom događaju posvetila jednu reportažu, nijesmo ni slutili kakvo ćemo interesovanje izazvati kod čitalaca. Zahvaljujući njoj, došli smo i do Ljubove fotografije iz studentskih dana koja dosad nije objavljivana, ali i do mnogih podataka iz života heroja koji je "ljubio zvijezde". Naši čitaoci su nam, između ostalog, javili da se velika Ljubova fotografija danas može naći i u Muzeju rata u Japanu, da se narod u Cetinju za vrijeme okupacije ispred neprijateljskih cijevi klanjao pred herojevim osmijehom u izlogu jednog hotela... Ovo je osmijeh od koga se može mnogo naučiti i dostojan je samo Ilijade i grčkih junaka, napisao nam je Srećko Rakićević, student iz Novog Sada. Ostali su tražili više podataka o Ljubovom životu i njegovoj porodici. O njegovoj Gropi, Zagaraču, Nikšiću, studentskim danima... bilo je naravno i onih koji su se interesovali zašto se u nekim istorijskim dokumentima, pa i na spomeniku strijeljanim u Donjem Zagaraču, pored Ljubovog imena može naći prezime Ćupić, a ne Čupić. Ili još preciznije, zašto njegovi i najbliži rođaci nose prezime Ćupić?
    O ovim i mnogim drugim temama, razgovarali smo ovih dana sa Nikolom Ćupićem, penzionerom iz Podgorice, čijem ocu Radovanu je Ljubo bio brat od strica. Ili mnogo preciznije: moj đed Mitar i Ljubov otac Savo Tomeljin su bila braća, priča Nikola. Mitar je imao samo sina Radovana, a Savo desetoro djece. On i njegova supruga Stana, inače od Burića iz Zagrade iznad Danilovgrada su imali sinove - Draga, Ljuba, Veljka, Ratka, Vukana, Martina i Momčila, odnosno kćerke - Danicu, Darinku i Martu. Malo se zna, nastavlja naš sagovornik, da su svi oni rođeni u Argentini, odnosno da su ovamo došli kad je izbio Prvi svjetski rat. Put ih je naprije odveo na Kosovo, a zatim u Nikšić. Treba reći i to da od loze Sava Tomeljinog, po muškoj i ženskoj strani ima samo nekoliko nastavaka - dva Dragova sina, Ratkova kćerka sa dva sina, a zatim Martinov sin koji danas takođe živi u Beogradu... No i pored toga moja porodica je ponosna na časnog Sava Tomeljinog i njegovu porodicu, kaže Nikola. I na njihov životni put. Jer oni su, svako na svoj način, obilježili jedno vrijeme. Zato će naša porodica uraditi sve što je u njenoj moći da uskoro izađe spomen knjiga o Ljubu Čupiću, njegovoj braći i sestrama. Biće to priča i o danima pečalbarstva njegovog oca, ali i o danima borbe za slobodu. Riječju, priča o životu. Sjećanje na dobrog Draga Savovog i njegov život u Argentini i na Novom Beogradu, na Danicu koja je radila u SIP-u, na Ratka diplomatu iz Rio de Žaneira. On je, kaže Nikola, najčešće dolazio u Gropu i moji Srđan i Sreten danas održavaju prisne veze sa njegovim unucima. Krv nije voda. U pomenutoj knjizi, kaže Nikola, dalje će se naći i podaci i fotografije o dr Vukanu Čupiću, profesoru sa Medicinskog fakulteta u Beogradu, dugogodišnjem direktoru beogradskog Instituta za majku i dijete, poznatog naučnika i svjetskog stručnjaka, predstavnika one Jugoslavije u svjetskim zdravstvenim krugovima, pa i u Ujedinjenim nacijama. Naći će se u njoj i priča o Marti, supruzi Krsta Popivode (ima sina), zatim Darinki, Momčilu, pravniku u nekadašnjem SMUP-u. Jednom riječju, biće to knjiga i bola i ponosa, kaže Nikola Ćupić. I nimalo slučajno, jer u knjizi će biti riječi i o sudbini Ljubovog brata Martina, koji je "pošao u četnike da bi spasio brata Ljuba iz zatvora" kako se i dan danas može čuti u Gropi i Zagaraču. A što se tiče dileme - Ćupić ili Čupić, ona može biti povod za neku drugu priču. Za ovu je mnogo važnije da je Ljubo Čupić, apsolvent prava na strelištu u Nikšiću daleke 1942. svojim osmijehom kojim je prkosio neprijatelju, zauvijek ušao u istorijske čitanke i spomen udžbenike. I svuda, gdje se govori i piše o herojstvu. Zato nikad neće biti zaboravljen. Njegovom osmijehu diviće se generacije i generacije.


    Svjedoci govore: Tomo Kovačević: Prkos pred puščanom cijevi


    Legendarnog Ljuba Čupića su strijeljali nikšićki četnici. Očevidac Ljubovog odlaska u legendu bio je i sedamdesetogodišnji Tomo Kovačević široj javnosti poznatiji kao najstariji crnogorski pilot.
    Ja sam tih dana bio skojevac, priča Tomo. Od poznate revolucionarke Dare Kostić, svakodnevno sam dobijao zadatke da skojevsku organizaciju Nikšića obavještavam o raznim zbivanjima u radu, o kretanju Italijana, njihovim akcijama...Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić. Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda - smrt strijeljanjem, šačica "ljotićevaca" u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio - zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćuti, rekao je. A na strijeljanje je pošao kao na svadbu, priča Tomo. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja "ovjerio" metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan danas.

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Pobjeda, oktobar 2005.

    Podgorica dobila ulicu legendarnog Ljuba Čupića


    Podgorica, 13. oktobra -
    Glavni grad Crne Gore je ovih dana dobio nekoliko novih ulica i mostova. Jedna od njih je pripala narodnom heroju Čedomiru Ljubu Čupiću (Ćupiću) i njegovom čuvenom predsmrtnom osmijehu na strelištu ispod Trebjese u Nikšiću, početkom maja 1942. godine. Nova ulica se nalazi na području Mjesne zajednice Zagorič, a prostire se od ulice Nikole Tesle do ulice Aleksandra - Lesa Ivanovića. Tako će se ime legandarnog heroja, bez kojeg se ne može zamisliti ni jedna istorijska čitanka kod nas, naći tamo gdje mu je oduvijek i mjesto - među velikanima.
    - Odavno se nijesmo obradovali kao kad smo čuli da ćemo u buduće živjeti u ulici velikog čovjeka i heroja, kakav je bio Ljubo Čupić i balada o njemu, kažu njeni stanovnici. Naime, dosad su nam pisma i telegrami obično „lutali”, a i naši prijatelji su se ovdje teško snalazili... Od sad će sve biti drugačije - svi će znati gdje je ulica Ljuba Čupića čovjeka čiji je osmijeh na strelištu bio jači i od smrti, i zbog toga smo počastvovani...
    Inače, o Ljubu Čupiću, čovjeku koji se daleke 1942. godine, smijao smrti u lice i čovjeku čija je fotografija sa strelišta obišla svijet, napisano je dosad mnogo tekstova, mnogo stihova. „Strijeljan je 5. maja 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i komesar četa, imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste kao obične sluge okupatora. Rekao im je da ih prezire kao ljudska ništavila. Svojoj rodbini je poručio da ne pokušava da za njega traži milost kod okupatora i domaćih izdajnika”. Ovako piše u Zbroniku „Narodni heroji Jugoslavije”. Piše još i kako je na strelištu bodrio drugove i klicao Partiji. I kako se smijao smrti. Tako da je tuđin zastao, da su dželati oborili oči pred njim. I puščane cijevi... Tek druga smjena je uspjela da ispali plotun. Tako su jedan čovjek i jedan osmijeh pobijedili svoje ubice. Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. strijeljan - ali nikad nije ubijen. Vezanih ruku i otete slobode toga dana je pošao u legendu. „Sa osmijehom, mitskim pred smaknućem kao vjenčanjem”... kako veli pjesnik Boban Velimirović.
    Osmijeh Ljuba Čupića nikad nije zaboravljen. Podsjećaju na to i mještani u njegovom Donjem Zagaraču. Potvrđuju to i spomen plaketa udruženja boraca NOR-a Zagarač - Bandići, uspostavljena povodom 65-e godišnjice ustanka naroda Crne Gore, nedavna odluka Skupštine opštine Podgorica, priče o legendarnom heroju koje i dan danas žive u njegovoj Gropi u Donjem Zagaraču. Na smrt u ime života posjećaju i priče o njegovoj porodici. O ocu Savu Tomeljinu i majci Stani rođenoj Burić, o braći Vukanu, Ratku, Dragu, Momčilu i Martinu i sestrama Danici i Marti. Bez takvog osmijeha čitanke bi nam bile siromašnije, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti, kako se ubicama treba smijati u lice, podsjećaju u Gropi na zagaračkom kamenu, gdje je stasao Ljubo Savov - buntovnik i ustanik.
    ...A kršteno ime mu je bilo Čedomir. Majka Stana ga je dok je bio dijete iz milošte zvala Ljubo i to ime je nosio sve do herojske pogibije pod Trebjesom, gdje je poljubio zvijezde slobode i besmrtnosti.
    U dvadeset devetoj...

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan umro je, vječna mu slava i hvala

    9. maja 1942.
    U nikšićkom groblju kod Petrove glavice, strijeljan je narodni heroj Ljubo Čupić, a istog dana popodne, pod Trebjesom, obješena je Joka Baletić.

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Na današnji dan 1913. godine rođen je Ljubo Čupić.

  6. #6
    Join Date
    Jun 2007
    Posts
    1,304
    Thanks Thanks Given 
    24
    Thanks Thanks Received 
    59
    Thanked in
    28 Posts

    Default

    Ljubo Čupić je ikona. Trebalo bi nosit majice s njegovom čuvenom fotografijom, kao što se nose one sa Che Guevarom.

  7. #7
    Join Date
    Nov 2006
    Location
    MNE PG
    Posts
    1,974
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    9
    Thanked in
    9 Posts

    Default

    Svaki vijek u Crnoj Gori ima svog Ljuba Čupića, mada to ne umanjuje njegovu bezprimjernu hrabrost.

  8. #8
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 1. 03. 2010.

    DRAGICA GAGA ABRAMOVIĆ VJEROVATNO JEDINA OBILAZI GROB LEGENDARNOG HEROJA LjUBA ČUPIĆA

    Nikšićki Če Gevara zaboravljen




    O Ljubu Čupiću i njegovom osmijehu prkosa gotovo da se zna sve. Nikšićani, i ne samo oni, sa ponosom ističu da je slika tog heroja obišla svijet. Njegov lik (zlo)upotrebljavali su mnogi, a njegovim herojstvom hrabrili se nejaki. A mali je broj onih koji znaju gdje je čuveni Čupić sahranjen. Još je manje onih koji se sjete da obiđu njegov grob.
    Dragica–Gaga Abramović, vitalna starica koja se hrabro nosi sa godinama i sa ponosom ističe da je Staronikšićanka, vjerovatno je jedina koja vodi računa o Ljubovom grobu. Ni ona, ni grobari na lokalnom groblju, ne znaju nikoga ko se sjeti da obiđe grob, očisti ga, položi cvijeće...
    Ispred gradske kapele, „utopljen“ među onim sa nadgrobnim pločama i spomenicima, nalazi se i Ljubov grob. Slova izblijedjela, a lančanu ogradu, koju su 1992. godine vandali iskidali, Dragica je žicom zavezala, jer nije ni mogla, ni znala bolje. Opale borove iglice i zemlja koju je nanijela kiša čekaju da Dragica dođe iz Podgorice i da grobu vrati kakav-takav sjaj.
    “Jednom mjesečno dođem iz Podgorice, obiđem grobove članova moje porodice, operem ih, oplačem svoje. Nikada mi se još nije desilo da prođem Ljubov grob. To je postala neka moja nepisana obaveza. Jednostavno, vuče me želja. Ne mogu da prođem pored njega, a da ga ne obiđem i očistim“, priča Dragica, dok metlicom sklanja opale borove iglice.
    Ne radi to ona zbog porodičnih veza, niti zato što to neko traži od nje, već zbog jedne slike koja joj se, tada kao bosonogoj djevojčici, duboko urezala u sjećanje i ne da joj mira.
    „Bila sam dijete kada su Ljuba sprovodili kroz grad da ga strijeljaju.
    Mi, bosonogi, radoznali mališani trčali smo za tom čudnom povorkom očekujući šta će da se desi. Kada je prolazio pored svoje kuće, majka mu je bila na prozoru, podigao je svezane ruke u znak pozdrava i produžio.Ne sjećam se da sam ikada vidjela toliki ponos, gordost i odvažnost. Došli smo do Petrove glavice, ovdje na starom groblju, i tu su ga strijeljali. Ta strašna slika sve nas je potresla. Baš ta slika, veže me da kada god dođem i posjetim grobove mojih, obiđem i njegov grob“ priča Dragica, dok stidljivo briše suzu.
    Ona potiče iz stare partizanske porodice gdje su je, kako reče, “hranili“ patriotizmom. Bila je jedinica među četiri brata. Sada joj je ostao samo jedan.
    Kada je njena kćerka otišla poslom za Podgoricu i Gaga je, konobarica koju znaju mnogi Nikšićani, otišla za svojim djetetom. Unuka je pošla za Novi Sad da studira, tako da su njih dvije same.
    Ali, ne može ona bez Nikšića. Tu je rođena, tu je ostao najveći dio njenog života, tu su grobovi njenih najmilijih. Tu je i Ljubov grob, koji je u znak zahvalnosti podigao grad Nikšić 1967. godine.
    „Nije pošteno ni lijepo da se ovako grad Nikšić oduži jednom heroju. Želja mi je da se napravi jedna mermerna ploča na kojoj bi se ugravirala njegova slika i koja bi bila okrenuta ka kapeli da ovi novi naraštaji, a i oni stari koji su to zaboravili, vide kako se prkosilo smrti. U tome me podržao i Milan-Dugo Krivokapić. On na žalost umrije, a ja sa mojom penzijom ne mogu ništa da uradim i tako je to prošlo“, sa uzdahom priča žena koja je živjela u Staroj varoši, u ulici iz koje je 16 mladića dalo život za slobodu.
    Iako smatra da je za jednog junaka, kakav je bio Ljubo Čupić, sramota skupljati prilog, nema ništa protiv da od penzije odvaja i da zajedno sa ljudima dobre volje podigne obilježje dostojno junaka.
    Ispod Trebjese, nalazi se Spomenik palim borcima gdje je uklesano i Ljubovo ime. Dragica smatra da takav junak zaslužuje da mu i na grobu stoji ploča.
    Nekada su, kaže ona, godišnjicu njegove smrti na prikladan način obilježavali. Bili su tu i mališani sa drvenim puškama koji su odavali počast heroju iz knjiga. Danas, „neki novi klinci“, ne svojom greškom, i ne znaju gdje je grob onog istog heroja iz nekih sličnih knjiga.
    „A svi se znaju ponositi i dičiti njim, njegovom slikom i djelom. Sramota šta je dočekao, da se niko na njega ne okreće. Ovo je ruglo, sramota svih nas“, ogorčeno kaže Dragica, koja se sjeća Nikšića grada ljepote, poštenja, grada gospode.
    „Jednog sam bogataša pitala zašto nosi majicu sa likom Če Gevare kada mi imamo našeg Če Gevaru. Nije mu bilo svejedno. Nadam se da će se naći neko ko će tom našem junaku podići nadgrobnu ploču. Ne treba mnogo novca za to. Izgleda da nam mnogo više treba volje“, umjesto pozdrava reče Dragica, koju smo ostavili da pere grob junaka iz njenog djetinjstva.
    Ko zna, možda 9. maja, na godišnjicu Ljubove smrti, Dragicina želja postati stvarnost.

    Umjesto diplome puška

    Ljubo Čupić, čije je pravo ime bilo Čedomir, rođen je 1913. godine, kao jedno od desetoro djece u radničkoj porodici Sava i Stane, u Južnoj Americi, gdje su njegovi roditelji živjeli i radili. Tridesetih godina 20. vijeka, došao je u Nikšić, završio gimnaziju i otišao u Beograd da studira pravo. Rat ga je spriječio da završi fakultet i umjesto diplome uzeo je pušku i ponovo otišao za Nikšić, gdje je učestvovao u pripremi ustanka. Četnici su ga zarobili 1942. godine, na Kablenoj glavici kod Nikšića, i organizovali javno suđenje. Nesvršeni pravnik, britkog jezika, otvoreno je izvrgao ruglu vijećnike suda, pa su organizatori procesa na brzinu donijeli odluku o smrtnim presudama grupi komunista među kojima je bio i Čupić. Mirno je saslušao smrtnu presudu sa osmijehom na licu zbog koga je kasnije postao poznat širom svijeta, a njegova fotografija postala simbol otpora. Strijeljan je 9. maja 1942. godine na Petrovoj glavici u starom groblju, ispod hrama Sv. Vasilija Ostroškog, a za narodnog heroja je proglašen 10. jula 1953. godine.


    Svetlana MANDIĆ

  9. #9
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    US/MNE
    Posts
    1,358
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Che je na spram njega bio kloshar obichni.

  10. #10
    Join Date
    Apr 2009
    Location
    Kotor
    Posts
    5,847
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    danas procitah tekst u vijestima...stvarno sramota.covjek koji je bio simbol antifasizma u jugoslaviji,da doceka da se niko sem jedne starice ne brine o njegovom grobu.Ali,to smo mi.Zaboravljamo na one koji su proslavili crnu goru svojom krvlju,a dizemo kule i gradove za neke skorojevice.Ova njegova slika je sigurno jedna od najupecatljivijih slika koje sam vidio u zivotu.jednostavno ostavlja bez rijeci
    Raise my hammer,take my aim

  11. #11
    Join Date
    Apr 2008
    Location
    Podgorica
    Posts
    7,935
    Thanks Thanks Given 
    96
    Thanks Thanks Received 
    122
    Thanked in
    46 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Need2rock View Post
    danas procitah tekst u vijestima...stvarno sramota.covjek koji je bio simbol antifasizma u jugoslaviji,da doceka da se niko sem jedne starice ne brine o njegovom grobu.Ali,to smo mi.Zaboravljamo na one koji su proslavili crnu goru svojom krvlju,a dizemo kule i gradove za neke skorojevice.Ova njegova slika je sigurno jedna od najupecatljivijih slika koje sam vidio u zivotu.jednostavno ostavlja bez rijeci

    Ka' nasha posla... Njegov lik zasluzuje bistu i trg u glavnom gradu (za koju ja ne chuh da postoji u pg)..
    (╯°□°)╯ ︵ ┻━┻

  12. #12
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    US/MNE
    Posts
    1,358
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Nikcu od Rovina su drogasi skinuli bronzanu bistu, Baju Pivljaninu je spomenik zarastao u dracu i zaboravljen. Toliko o herojskom narodu sa slavnom prosloscu.

  13. #13
    Join Date
    Jan 2010
    Location
    Kingdom of Montenegro ;)
    Posts
    6,850
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    osmijeh koji se ne zaborawlja...
    Crazy isn't being broken or swallowing a dark secret. It's you or me amplified.


    Katjon vazda :)

  14. #14
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan

    9. maja 1942.

    U nikšićkom groblju kod Petrove glavice, strijeljan je narodni heroj Ljubo Ćupić, a istog dana popodne, pod Trebjesom, obješena je Joka Baletić.

  15. #15
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    nk
    Posts
    22,542
    Thanks Thanks Given 
    7,409
    Thanks Thanks Received 
    4,496
    Thanked in
    1,747 Posts

    Default

    Pretpostavljam da niko od vas shto su pljuvali, nije bio juche da po$eti Ljubov grob... BijaHu i majice sa likom mu, pa eto mozhda i dochekamo da se nose one prije Che-a...
    #fakenews

  16. #16
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 10. maj 2010.

    UPRKOS OBEĆANJIMA VJEČNA KUĆA LEGENDARNOGHEROJA U NIKŠIĆU NIJE DOBILA NOVO LICE, SA SKUPA PORUČENO:

    Vratite Ljubu osmijeh koji je obišao svijet



    Nikšić – Dragica-Gaga Abramović i Beba Šušović, žene koje je zbližila prošlost i žrtve za slobodu, sa nestrpljenjem su čekale 9. maj.
    Nakon pisanja „Vijesti“ o zaboravljenom grobu i osmijehu Ljuba Čupića i o tome kako je Gaga Abramović jedina osoba koja godinama održava njegov grob, za koji većina Nikšićana ne zna ni gdje se nalazi, javio se OO SDP Nikšić, riješen da na godišnjicu Ljubove smrti, 9. maja, tom junaku podignu spomenik kakav zaslužuje.
    Angažovaće arhitektu kako bi Ljubov grob, rekao je tada predsjednik OO SDP Milorad-Guto Jovanović, postao „stjecište mladih koji će se nadahnjivati slobodarskim duhom i antifašizmom, što su ideali moderne Evrope“.
    Početkom marta ove godine Jovanović je obećao i “ ne samo da će Ljubov grob dobiti lice i naličje kakvo zaslužuje, novu ogradu, obnovljena slova, spomen-ploču sa slikom, već će lik nikšićkog Če Gevare, kako ga je nazvala Gaga Abramović, biti vraćen i na majice, te će mladi moći da, umjesto što stvaraju kult stranih boraca, vrate na mjesto onoga koji je to mjesto i imao, samo ga je neko, namjerno ili nenamjerno „ukinuo“ – kult legende”.
    Zato su pomenute gospođe toliko željno iščekivale jučerašnji dan. Umjesto vraćenog osmijeha, dobile su razočarenje, ali i radost, jer je Gaga bila srećna što konačno neće sama na dan Ljubove pogibije obići njegov grob i položiti cvijeće. Bili su to, pored njene porodice i Bebe Šušović, koja je kada je saznala u kakvom je stanju grob čuvenog junaka, ponudila svu materijalanu pomoć da bude dostojan onoga čije ime nosi, i mladi SDP-a, obučeni u crvenim majicama sa Ljubovim likom i crvenom ružom u ruci, a potpomognuti starijim kolegama iz partije koji su došli da odaju počast velikom junaku.
    Gaga i Beba nijesu krile radost ni što se mladost vraća pravim vrijednostima. Žao im je samo bilo što ih nije bilo više, kao i što se na majicama „zagubila“ negdje petokraka koja je bila na Ljubovoj kapi. Ali, bile su srećne što je mladost oko Ljubovog groba, što je zakićen ružama. Dobro je, jer svi koji su došli pričaće drugima gdje se nalazi njegov grob, pa će se širiti krug onih koji znaju i onih koji će početi da pamte.
    Majice, mladost i popravljena ograda, je sve što je SDP uradio od datog obećanja. Nigdje spomen- ploče, nigdje osmijeha koji je obišao svijet i od malene Crne Gore stvorio diva. Jovanović je objasnio da im je nedostajalo vremena i da će do sljedećeg 9. maja završiti spomenik. Na to, Beba je poručila da ne vjeruje više obećanjima i da se osjetila izigranom, jer je ona htjela sve to da uradi, ali se javio SDP”.
    „Neprijatno sam iznenađena, jer da sam ja kao građanin preduzela da napravim ono što je trebalo, to bi danas bilo završeno. Taj osmijeh sa slike poznate čitavom svijetu danas bi bio ovdje. Na žalost, toga nema. Razumijem da nema biste, za to je trebalo i vremena i novca, ali da nema piramide na kojoj je isklesano lice čovjeka koji je prkosio smrti, koji je svoju mladost dao za ideale, to ne mogu da razumijem. Tada su ljudi imali ideale. Danas ih, na žalost , nemaju“, kazala je Beba.
    Kaže da je morala popije dva-tri bensedina da bi podnijela sve ovo što je čeka, jer i ona i njen suprug potiču iz starih partizanskih porodica, čiji članovi su dali živote za slobodu, a „nagrađeni“ su zaboravom.
    „Najviše me raduje što se mladost počela vraćati, ali tužna sam što ih nema još više“, kazala je potresena Beba, koja je čin SDP-a okarakterisala kao „vid predizborne kampanje“, a toliko je željela da Ljubo bude van svih političkih tokova.
    Gaga Abramović, Staronikšićanka koja živi u Podgorici, jedina je koja vodi računa o Ljubovom grobu ne zato što je član porodice, već zbog slike koju još iz djetinjstva čuva u srcu – Ljubove podignute svezane ruke u znak pozdrava, osmijeh koji prkosi smrti, ponos i gordost koja se rijetko sreće.
    Juče se ponovo sjetila svega toga i suze su lile same.
    “Nadam se da će sljedeće godine biti urađen i spomenik kakav ovakvom junaku dolikuje“ , riječi su žene koja je u svoj toj tuzi bila srećna – Ljubo je konačno „okićen“ cvijećem i omladinom.
    Samostalna četa izviđača „Orlovi“, ne želeći da se medijski eksponiraju, donijela je cvijeće prije svih i posjetila Ljubov grob. A tu su i mladi SDP-a koji su obećali da je jučerašnja posjeta tek početak njihovog „druženja“ sa Ljubom.
    Njegovo ime je u srcu svih onih kojima je Crna Gora na prvom mjestu i borba za njenu nezavisnost upravo je ta borba. Antifašistička i narodnooslobodilačka borba bile su borbe za crnogorsku nezavisnost koja je kasnije obnovljena 2006. godine“, poručila je predsjednica socijaldemokratske omladine Crne Gore Jelena Mitrović.
    Reagovali su komunisti koji su tu bili prisutni jer, kako rekoše, Ljubo se nije borio za nezavisnu Crnu Goru, već za slobodu. Nije Jelena kriva zbog napravljene greške. Ipak ona pripada generaciji koja istoriju uči iz knjiga koje se razlikuju od onih iz kojih su stari komunisti učili.

    Za one koji su „prespavali“ lekciju iz istorije

    Ljubo Čupić, čije pravo ime je bilo Čedomir, rođen je 1913. godine, kao jedno od desetoro djece u radničkoj porodici Sava i Stane, u Južnoj Americi, gdje su njegovi roditelji živjeli i radili. Tridesetih godina 20. vijeka došao je u Nikšić, završio gimnaziju i otišao u Beograd da studira pravo.
    Rat ga je spriječio da završi fakultet i umjesto diplome uzeo je pušku i ponovo otišao za Nikšić, gdje je učestvovao u pripremi ustanka. Četnici su ga zarobili 1942. godine na Kablenoj glavici kod Nikšića i organizovali javno suđenje. Nesvršeni pravnik, britkog jezika otvoreno je izvrgao ruglu vijećnike suda, pa su organizatori procesa na brzinu donijeli odluku o smrtnim presudama grupi komunista među kojima je bio i Čupić. Mirno je saslušao smrtnu presudu sa osmijehom na licu zbog koga je kasnije postao poznat širom svijeta, a njegova fotografija postala simbol otpora.
    Strijeljan je 9. maja 1942. godine na Petrovoj glavici u starom groblju, ispod hrama Sv. Vasilija Ostroškog, a za narodnog heroja je proglašen 10. jula 1953. godine.


    Svetlana MANDIĆ

  17. The Following User Says Thank You to Ćipur For This Useful Post:


  18. #17
    Join Date
    May 2010
    Posts
    536
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Veliki Ljubo
    Nas Che
    ja sam ja ti si ti

  19. #18
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Baš fino potkrovlje
    Posts
    8,419
    Thanks Thanks Given 
    2,975
    Thanks Thanks Received 
    1,432
    Thanked in
    771 Posts

    Default

    Данас на теразије виђех ђевојку са његовом мајицом.
    Како бијах срећан......
    Ја чекам посао али волим ову земљу!



    А што пијем кад ми шкоди
    ко ће кући да ме води?

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Zaboravljena istorijska lekcija chasti i hrabrosti....
    By Sidewinder in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 147
    Last Post: 12-04-06, 10:46

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •