Sedimo na večer, malobrojno društvo ozloglašenih „germanofila", u „kafani". Poveo se, neizbežno, razgovor o situadiji stvoreioj ulaskom nemačkih trupa u Bugarsku. Upao među nas jedan intelektualac, »bijou« beogradskog „višeg" društva, te ubeđeno tvrdi da moramo u rat.
„Kakav Vas je rat napao" — primećujemo intelektualcu — „Zar ne vndite što bismo ratom riskirali?"
— Bio sam ja u ratu, i valjda znam što je rat!
— Poznate prošli rat; ali on se prema savremenom ratu odnosi, u najmanju ruku, kao čistilište prema devetom krugu pakla. Prošli rat vodio se je, u glavnom, na frontovima; a savremeni rat ne poznaje razlike između fronta i pozadine. U savremenom ratu, mali narodi riskiraju ne samo svoju državu i nezavisnost neto, ponekad, i samu nacionalnu egzistenciju. ,
— Ama nismo mi baš mali narod! Mi možemo da postavimo na noge vojsku od dva miliona vojnika!
— Ovakvo rezonovanje bilo bi razumljivo pre sloma Poljske i Francuske; ali od lekcije što su ih dobile ove dve, a k tolike druge zemlje, trebalo bi ipak nešto naučiti. Uostalom, nemojte se zanositi brojem od dva miliona vojnika, jer bi bila vrlo opasna iluzija ve rovati da će pogotovo Hrvati, a pored njih Slovenci i sve narodnosne manjine u Jugoslaviji, poći oduševlje-no u rat protiv Nemaca. Naprotiv, vrlo je verovatno da bi se u tom ratu samo srpstvo moglo naći na megdanu s Nemiima, ali ne samo s Nemcima nego i s Talijanima, Mađarima i Bugarima. Vodite o tom računa da bi rat protiv Osovine, u aktuelnim prilikama, najverovatnije doveo ne samo do likvidacije Jugoslavije, nego da bi se on prvenstveno oborio na glavu samog srpstva.
— Pa ipak, srpstvo, makar i osamljeno i napušteno, mora da ide u rat, da bi spaslo, ako već ništa drugo, svoju nacionalnu čast i dostojanstvo!
— A što, ako se ratom ne spase čast i dostojanstvo Srbije, ako se umesto slave požnje bruku? Zar ne vi-dite kakav haos i dezorganizacija vladaju u nas, već sa-da, u miru? I zar ne možete sebi pretstaviti kakav će tek da bude haos, kad zagazimo u rat? Ne! S ovakvom or-ganizacijom zemlje, kakva je u nas, ne ide se u rat!
U to uđe u kavanu drugi jedan „visoki" intelektualac, ,,renomirani ekonomista", nazovi-levičar, proionsirani pristalica istorijskog materijalizma. Priđe čovek našem stolu, i još nije pravo ni seo, već usklikne: „U ovoj situaciji, nama ne preostaje drugo nego da u roku od 8 dana uđemo u rat!"
— U rat se ulazi samo onda kad se imade izgleda barem na kakvu-takvu odbranu. A mi tog izgleda nemamo. Mi smo, s čisto vojničkog gledišta, već izmanevrisani;
mi smo sa sviju strana opkoljeni, tako da nemamo ni otstupnice.
— A što je Solun? Zar nam ne preostaje slobodan put ka Solunu?
— Pre svega, otstupanje na Solun pretstavlja napuštanje zemlje i 16 miliona njenih stanovnika na milost i nemilost tuđina. U drugom redu, valja voditi računa o tome da su nemačke trupe već na granici jugosloven-sko-bugarsko-grčkoj, i da će sa svojim motorizovanim divizijama stići u Solun pre naše vojske, čija je motorizacija minimalna.
— Ništa zato! Ne žive narodi samo od pobeda! Na Kosovu smo doživeli poraz, pa ipak je taj poraz legao u osnovu poznije narodne veličine. Ako već ništa drugo, mi moramo spasavati nacionalni moral, i u ime toga moramo u rat, jer to traži naša čast, naše dostojanstvo!
— Baš ste vi „levičari", poklonici istorijskog materijalizma, kroz 20 godina svakog nacionalistu proglašavali reakcionerom, radili sve i sva da nacionalna svest i nacionalni moral u ovoj zemlji budu što više oslabljeni. Prema tome, valza se čuditi što se, baš u ovom momentu, pozivate na spiritualne i u punom smislu reči nacionalne, nikako internacionalne vrednosti, kao što su narodna čast i ponos, nacionalni moral i dostojanstvo. Uostalom, što će biti s nacionalnom časti i dostojanstvom, ako nam propadne država, ako nam izgine narod, ako pogotovo srpstvo bude razapeto na krst svih mogućih i nemogućih patnja i strada-nja, a da pri tom ipak ne steknemo slavu, nego se još i obrukamo?!
Akademski razgovor se je, na to, pretvorio u lično alostrofiranje i vređanje ...
*
Zabrinulo me je ovo stanje duhova u Beogradu i Srbiji. I pošao sam do jednog od najviših državnih funkcionera, jednog od najodgovornijih činilaca za sudbinu zemlje, te sam mu rekao: „Istina, nisam u položaju da bih mogao posedovati sve elemente saznanja, na osnovu kojih ima da padne sudbonosna odluka, u ovom momentu našeg nacionalnog života. Ali, ovu situaciju posmatram »sina ire et studio«; zabrinut sam jedino za sudbinu ove zemlje; dolazim u kontakt ne samo s pripadnicima sviju klasa našeg društva nego i sa strancima raznih narodnosti. Prema tome, znam dosta toga što bi trebalo uvažiti pri donošenju istoriske odluke… Zato, dozvolite mi da svoje mišljenje, svoje kon-statacije i zapažanja, makar i u pismenoj formi, iznesem pred Kneza-Namesnika".
Rečeno mi je bilo: „Zar Vi smatrate da mi o svemu tome ne mislimo? Dan i noć na to mislimo? Nije potrebno da se trudite!"
Kamo sreće da je takav odgovor snašao samo mene! Ali znam na desetke iskrenih privrženika Dinastije Karađorđevića i dobrih sinova Jugoslavije koji su, pre i posle toga, prolazili isto ovako kao ja!
Jedno saznanje sazrelo je u meni: Neposredna okolina sve većma zatvara Kneza-Namesnika u »tour d'ivoire«; ova uža okolina, ugađajući i prirođenim inklinacijama Kneza-Namesnika (aristokratsko-kozmopolitske prirode), sve više udaljava Kneza-Pavla od ovog naroda.
Knez-Namesnik je sve većma osamljen! A njegova osamljenost mogla bi da ima i fatalne posledice...
POTPISIVANJE TROJNOG PAKTA
Polovinom marta, svi su znaci belodano pokazi-vali da su se rukovaoci naše državne politike definitivno rešili da potpišu ugovor o saradnji sa silama Osovine. Hvala Bogu! Znači da su prevladali zdrav razum i instinkt samoodržanja!
Ali, neminovnost ovog akta mobilisala je duhove, zahvaćene tuđinskom propagandom, revoltirala malne čitavo beogradsko društvo koje je, u taj mah, službu tuđinskim pretpostavljalo služenju našim sopstvenim interesima. Slepci pokraj zdraaih očiju pitali su se: „Zar Je to moguće? Zar Knez Pavle da izda interese srpstva i Englesku koja je njegova druga domovina?!"
A upravo ta kneževa navodna „izdaja" služila je dokazom da je potpisivanje pakta s osovinom jedan kategorički imperativ, jedino pozitivno rešenje, u skladu sa sadašnjicom i budućnošću Jugoslavije.
Nije Knezu-Namesniku bilo lako odlučiti se na ovaj korak: Ako iko, u ovoj zemlji on je bio iskreni anglofil. Oksfordski učenik, u prisnim rodbinskim vezama s engleskom kraljevskom porodicom, nosilac ordena podvezice, on je, od samog časa preuzimanja Namesničke funkcije, i spoljnu i unutrašnju našu politiku poveo, i vodio, u engleskim vodama. Engleskoj orijentaciji za volju, on je za 180 gradi izmenio državnu politiku svog kuzena, Aleksandra Ujedinitelja; on je postepeno likvidirao Aleksandrovsku Jugoslaviju. Rukovođen engleskim sugestijama, on je učinio g. Mačeka centralnom ličnosti u državi; Englezima i dru. Mačeku za volju, kidao je s g. Milanom Stojadinovićem i oduzeo mu vlast, u momentu kad je ovaj bio na zenitu svoje snage i preduzimljivosti, a sve zato što se je Stojadinović silama Osovine približio više no što je to Englezima bilo po ćudi. Za volju Engleza, Knez-Namesnik prihvatio je sporazum od 26 avgusta 1939, koji je pocepao državu i stvarno je paralizovao u svim njenim domenima, samo zato što su Englezi verovali da će taj sporazum zadovoljiti Hrvate, i time osposobiti Jugoslaviju za učešće u ratu protiv Nemačke — u ratu, na koji su se Englezi neotstupno rešili, odmah posle nemačke okupacije Češke.
Od septembra 1939, naš đeneralštab spremao je Jugoslaviju za rat na strani Engleske i Francuske, a protiv Nemačke. Da je nije spremao, zar bi se bnlo utrošilo debele milijarde na grozničavo naoružanje i na fortifikacione radove na granicama sila Osovine i njihovih saveznika? Jer neće valjda niko ustvr-diti da su to naoružanje i podizanje ovih fortifikacija bili upereni protiv Engleske i Francuske, a ne protiv sila Osovine!
Od septembra 1939 naovamo, Nemačka i Italija nisu ni pomišljale da napadnu Jugoslaviju, jer su imale na pretek posla na drugoj strani. Pa ipak je naš generalštab radio na tome da ovu zemlju uvuče u rat, i ne vodeći računa da je Hrvatska stekla položaj države u državi; da se je javni život ove zemlje nalazio u punom rastrojstvu, moralnom i političkom; da je njeno finansijsko i ekonomsko stanje bilo već sasvim derutno! I da nisu usledili dramatski istoriski događaji, najpre u Norveškoj, a malo zatim u Belgiji, Holandiji i Francuskoj, Jugoslavija bi, već na jesen 1940, bila ušla u rat protiv Nemačke.
Ali „munjeviti" i poražavajući nemački udar na Zapadu, pogotovo slom i kapitulacija Francuske, zaprepastili su i opametili, ako već ne naš generalštab, ono barem vrhovne rukovaoce državne politike. Oni su počeli plaho da se obaziru oko sebe i sve pozornije da gledaju stvarnosti u lice. Engleska nemoć da se afirmiše na evropskom kontinentu; ulazak Italije u rat na strani Nemačke; efikasnost nemačke vazdušne i podmorničke akcije u odnosu prema Engleskoj i njezinim vodama; otvoreno prilaženje Mađarske i Rumunije silama Osovine; a pogotovo ulazak nemačkih trupa u Rumuniju — sve to ponukalo je Kneza Pavla da preispita i revidira svoj raniji stav, i da se reši da čamac Jugoslavije otkači od engleskog broda.
Bookmarks