Results 1 to 1 of 1

Thread: O crnogorskim podjelama - by Srdja Pavlovic (PCNEN)

  1. #1
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    alive and kickin'
    Posts
    6,991
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default O crnogorskim podjelama - by Srdja Pavlovic (PCNEN)

    O crnogorskim podjelama i kako ih prevazićiU okviru Balkanske Serije koju publikuje Britanska Odbrambena Akademija se nedavno pojavio tekst Mise Djurkovica pod naslovom "Crna Gora: Ka Novim Podjelama?". Kakve to opasnosti i nove podjele cekaju Crnu Goru u narednom periodu?
    Piše: Dr Srđa Pavlović

    Tekst saradnika beogradskog Instituta za Evropske Studije, Mise Djurkovica, o savremenom politickom trenutku u Crnoj Gori (originalni naslov: Montenegro: Headed for New Divisions?) koji se nedavno pojavio u izdanju britanske Odbrambene Akademije, Crnu Goru karakterise kao nasilnu i netolernatnu sredinu koja jos uvijek praktikuje krvnu osvetu, i u kojoj se odvija "obrazovni i socijalni inzinjering" pod rukovodstvom vladajuce elite, kako bi se "Srbi redukovali na manje od 10%"ukupnog stanovnistva. Djurkovic, nadalje, predvidja "organizovani otpor od strane znacajnog dijela srpske populacije" u Crnoj Gori. Bez obzira na upitnik na kraju naslova, ovaj autor govori o buducim sukobina u Crnoj Gorui sa dozom sigurnosti. Citaoci sticu utisak o istinski podijeljenom drustvu koje predstavlja poslovicno balkansko bure baruta.
    Ovaj tekst je ponudjen citaocima kao objektivna i sveobuhvatna analiza crnogorske politicke situacije. Objavljen je od strane ozbiljne institucije koja je dio britanskog ministratsva odbrane. Dakle, Djurkovicev tekst je dobio pecat i prolaznu ocjenu tamosnjih eksperata za Crnu Goru i Balkan! O kakvoj se analizi, zapravo, radi?

    Polazna tacka je veoma problematicna. Centralna teza ovog teksta jeste da "moguci sukobi oko identiteta i prava odredjenih etnickih grupa predstavljaju najznacajniji izvor nestabilnosti u Crnoj Gori." Cini se da je ovakva ocjena isuvise pesimisticka i da nema dobru podlogu u realnosti. Cinici bi mogli ustvrditi da ovakva izjava sasvim odgovara onima koji zele da radikalizuju crnogorski politicki prostor i, mozda, otvore konflit. Naravno, u Crnoj Gori se o ovim pitanjima raspravlja uz dosta emocija. Ipak, mislim da se ove debate ne mogu okarakterisati kao izvor nestabilnosti koji moze dovesti do sukoba.
    U skladu sa ovim pesimizmom, Djurkovic se zalaze za intervenciju spolja kako bi se stabilizovala crnogorska situacija. Ovim pozivom za pomoc autor naglasava nedostatak spremnosti i ogranicene sposobnosti domacih faktora da dodju do rjesenja koje je svima prihvatljivo. Po njemu, jedino briselski carobni stapic moze rijesiti crnogorski Gordijev Cvor. Ono sto ovaj analiticar propusta da naglasi jeste da se rjesenja crnogorskih problema nalaze u Crnoj Gori, i da je skorasnja istorija pokazala ozbiljne nedostatke koje sobom nose spoljne intervencije.
    Naravno, ima istine u Djurkovicevim ocjenama o nedostatku politicke volje vladajuce koalicije da razmotri kompromisna rjesenja, kao i ocjenama o veoma ogranicenim administrativnim kapacitetima crnogorske vlade kada su u pitanju evropske integracije. Ipak je vazno napomenuti da ove opravdane kritike rigidnosti vladajuce strukture u Crnoj Gori samo izostravaju slijedeci paradoks: u svom tekstu, Djurkovic ne pokazuje spremnost za bilo kakav kompromis kada je u pitanju zadovoljavanje politickih apetita pro-srpskih partija u Crnoj Gori.

    Autor ove analize propusta da nam ukaze na glavnu karakteristiku crnogorskog politickog prostora tokom posljednjih dvadeset godina: emotivne debate koje on interpretira kao znacajne izvore nestabilnosti su, u stvari, politicki inducirani sukobi koji imaju veoma specificnu svrhu. Vladajuca koalicije i prosrpske partije u Crnoj Gori su podgrijavale ove sukobe kao model sopstvenog politickog prezivljavanja. Posljednjih dvadeset godina su pokazale da vladajuca koalicija nije spremna ili sposobna da kreira i primijeni ekonomsku politiku koja bi zaista donijela bolji zivot svim gradjanima Crne Gore. Takodje, svjedoci smo da se vladajuca struktura tesko odrice autoritarnog modela vladavine. S druge stravne postoji nesposobnost pro-srpskih partija u Crnoj Gori da induciraju bilo kakve ekonomski dogovorne programe. Ove partije su se, stoga, fokusirale na etnicko, vjersko i nacionalno, dajuci time vladajucoj koaliciji dovoljno razloga da politicki zivot u Crnoj Gori definise na osnovu proste binarne opozicije: mi smo pro-evropski orijentisani, a oni su nasljednici propale politike velikosrpskih nacionalista. Ovo je formula koja je bila od velikog znacaja u definisanju ishoda na svim izborima od 1997 naovamo, kao i u nedavnom referendumu. Kada se prepozna ova karakteristika crnogorske politicke scene, sasvim je logicno da bi promjena vlasti bila najbolji model za smanjivanje tenzija u Crnoj Gori, posto bi se time, neumitno, iskoracilo iz zone nacionalnog u prostore gradjanskog.

    Novinarski pristup, uz snaznu dozu povrsnosti, ide na ustrb ozbiljne socio-politicke analize, koja ostaje neispunjeno obecanje autora. Sasvim je jasno gdje leze politicke lojalnosti autora, pa se postavlja logicno pitanje objektivnosti njegovih ocjena. Jednostrani zakljucci koje nudi citaocu mogu takodje biti posljedica nedovoljnog poznavanja osnovne literature o istoriji i kulturi Crne Gore, kao i o problematici nacije, nacionalnih drzava, nacionalizma, i konstrukcije identiteta. Kada se bavi ovom problematikom u Crnoj Gori, Djurkovic koristi jedninu (identitet), sto moze znaciti negovu nespremnost (nedostatak znanja?) da prepozna mogucnosti viseslojnih identiteta. Na nivou bazicne faktografije, autor koji zeli da bude prepoznat kao ekspert za ovu problematiku bi morao da, za pocetak, zna razliku izmedju rimskog cara Dioklecijana i grada-drzave Duklje i Dukljana! Da ne govorimo o tome da su osjecanje crnogorskog identiteta i crnogorska nacija postojali mnogo prije Dukljanske Akademije i Mila Djukanovica. U slucaju ovog teksta Mise Djurkovica, zelja za statusom eksperta je, cini se, neosnovana. Takodje valja napomenuti Djurkovica da je pitanje identiteta u Crnoj Gori dominiralo ovim politickim prostorom od druge polovine devetnaestog vijeka. Savremena debata na ovu temu je, stoga, nastavak stare diskusije, ali u novim drustvenim, ekonomskim, i politickim uslovima.

    Sudeci po Djurkovicu, moze se govoriti o "istoriji socijalnog inzinjeringa" na nasem prostoru. Kao posljedicu, tvrdi ovaj analiticar, imamo podijeljenu pravoslavnu populaciju u regionu. Ovakav stav odise nacionalistickim stereotipima i potpuno se podudara sa tezom velikosrpskih nacionalista koji crnogorsku naciju smatraju komunistickom izmisljotinom. Djurkovic, nadalje, poistovjecuje odrednice pro-srpski i pro-jugoslovenski, kada govori o partijama kakve su SNP, NS i DSS. Valja se podsjetiti na cinjenicu da se od 1998 do danas, ne moze govoriti o postojanju bilo kakve pro-jugoslovenski orijentisane politcke partije na nasem prostoru. Ovo, naravno, ne vazi za sve one koji smatraju da su Slobodan Milosevic i njegova partija, zaista, stitili Jugoslaviju. Ovakva neosnovana izjednacavanja predstavljaju opasni i opojni ostatak velikosrpskog nacionalistickog diskursa. Ovakva retorika odbrane Jugoslavije (sa svim onima koji u njoj zele da zive...) je cesto bila koriscena kao opravdanje za ratne operacije sirom te bivse drzave. Implicitno tvrditi da su pro-srpske partije u Crnoj Gori radile na ocuvanju Jugoslavije je susta neistina.

    Ono cime se ovaj autor ne bavi u svojoj analizi jeste socijalni aspekt crnogorske situacije. Ova analiza ne govori o istinskoj podjeli u Crnoj Gori: podjeli na siromasne i bogate. Podijeljena je Crna Gora na one kojima se obecava Evropa i one ciji su milioni vec odavno u evropskim bankama. Pitanja nacije, identiteta, kulture, jezika, crkve, simbola, itd. su politicki indukovana dimna zavjesa koja vec dvadeset godina obavija Crnu Goru. Vecina clanova svih politickih partija u Crnoj Gori, bez obzira kako se deklarisu po nacionalnom, etnickom, vjerskom i kulturnom metru, imaju jednu zajednicku osobinu: svima su prazni novcanici! Ovaj autor se, takodje, ne bavi ulogom koju u procesu drustvenog razvoja i reformi igra nevladin sektor. Ovo cudi posto se radi o autoru koji s ponosom istice svoje visegodisnje iskustvo u radu sa nevladinim sektorom! Citaoci su takodje ostali uskraceni za analizu napora u pravcu redefinisanja crnogorskog prostora po modelu gradjanskog. Ovo je, po meni, veoma vazan segment posto se bazira na neophodnosti iskoraka iz nacionalnog diskursa. No, Djurkovicev tekst je pisan u okvirima nacionalnog (nacionalistickog?) diskursa, pa je razumljivo da se autor ne osvrce na druge modele politickog djelovanja.

    Cinjenica da se ovaj tekst pojavio kao dio prestizne publikacije britanske Odbrambene Akademije daje povoda za zabrinutost. Naravno, od vremena objavljivanja Djurkoviceve analize, nivo prestiznosti pomenute publikacije i institucije je ozbiljno odveden u pitanje. Nakon citanja Djurkovicevog teksta postavlja se pitanje koji su kriterijumi vodili tamosnje urednike da prihvate za stampu ovakvu povrsnu opservaciju koja ima jasan politicki cilj? Opravdanja urednika da je cilj bio prezentacija licnih stavova, a ne politicka promocija specificnog diskursa, predstavlja sarenu lazu za naivne i "otkrivanje tople vode."
    Takodje se postavlja pitanje da li se o Crnoj Gori moze pisati izvan okvira nacionalnog, i da li u Crnoj Gori postoje strucnjaci koji su spremni da se suprotstave ovoj plimi "instant eksperata"?
    Last edited by Bonja the Zmaj; 03-07-07 at 14:40.
    Vecina ljudi je zla

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •