PUTOPISCI UBIJEĐENI "DA JE BOG BIO DOKON I DOBRE VOLjE KADA JE STVARAO CRMNICU"
Ovdje je počeo život
Crmnica, po mnogima jedan od najzanimljivijih predjela u Crnoj Gori, kao da je stvorena da očara i zadivi svakog ko je vidi. Kada ju je Bog stvarao, kao da je bio dokon i mnogo dobre volje. I nije je stvarao samo sedam dana, niti je žalio materijala da ugradi u njene ljepote. Između ostalog i zbog toga, Crmnica je našla mjesto u akrostihu jedne pjesme besmrtnog vladike i pesnika Petra II Petrovića Njegoša.
Od obala čudesnog Skadarskog jezera, uz pitome udoline do zubatih vrhova ljutoga krasa, kao da su se nadmetali priproda i ljudi, ko će stvoriti vrednije djelo.
Osim onoga što joj je priroda podarila, Crmnica je, još priče stotinak godina, imala i mnogo šta o čemu su tek razmišljale i znatno razvijenije sredine. Imala je kolski put i poštanski saobraćaj dilidžansom, prvu željezničku prugu u Crnoj Gori, telegrafsku liniju, parobrodsku vezu sa mjestima na obali Skadarskog jezera. Poznati češki folklorist i slikar Ludvik Kuba rekao je:
"Isto kao što svi putevi vode u Rim, vode i u Vir". Na ovom nevelikom geografskom prostoru, i istorija je neprestano stvarala čudesnu priču o prožimanjima i dodirima civilizacija i kultura, od kojih je svaka ostavljala trag, vidljiv i prepoznatljiv. Najstariji tragovi života na ovom području, ostaci ilirsko-rimske keramike, nađeni su na brdu Ostrik kod sela Brijega. O prastarim stanovnicima i prožimanjima sa doseljenicima najviše govori velika praistorijska nekropola Mijela, brežina između Velikog i malog Besca kod Vira. U prošlosti su se granice Crmnice mijenjale, i prema Paštrovićima i prema Riječkoj nahiji i prema Krajini. Naročito je Sozina bila poprište krvavih bitaka za zauzimanje ispasišta. U kasno plemensko doba Crmnicu je sačinjavalo sedam plemena: Podgor, Brčeli, Dupilo, Sotonići, Gluhi Do, Limljani i Boljevići. Nakon 1860. godine i borbe sa Turcima, pripojeni su joj Seoca i Krnjice.
Njemac Vilhelm Ebel, jedan od brojnih putopisaca i botaničara koji je 1841. godine pohodio Crmnicu, zapisao je:
"Ovdje je morao biti početak svijeta i života".
Glavno crmničko naselje je Vir (Virpazar), dragulj na uviru dvije rijeke u Skadarsko jezero, Orahovštice i Crmnice, stvoren je nasipanjem jezera i zajazivanjem vode. Virpazar je bio centar ne samo Crmnice, već i pazar na koji su dolazili dubrovački trgovci sa svilom, skadarski sa duvanom i prahom, pazar na koji su Crmničani iznosili plodove svojih vinograda i "bostana". Do Vira su momci i djevojke kilometrima pješačili da vide i da budu viđeni. Od davnina se pjeva: "Virpazare, na tri mosta, u tebi mi ljubav osta".
A mostovi su zidani sa podizanjem nivoa Skadarskog jezera. Most preko Orahovštice izgrađen je 1897, a osam godina kasnije preko Crmnice. Treći je, pričaju uz osmijeh Crmničani, sagrađen znatno kasnije upravo da bi crmnička mladež petkom, kada je pazarni dan, mogla da zapjeva tu ljubavnu tužbalicu.
– Virska pijaca radila je samo petkom. To je crmnička tradicija. Isto tako, crmnička tradicija je proslava Velikog petka. Tog petka u Virpazar dolazi mladež iz crmničkih sela da igra, pjeva, pa i da se opije. Veliki petak - najtužniji dan u pravoslavlju, dan kada je Gospod Isus Hristos raspet, kada pravoslavni narod koji posti ne uzima ni zalogaj hrane, ni kap vode, kada zvona na crkvama ćute, kad narod "ne progovara" - jeste najveseliji crmnički dan. To je apsurd, ali je tako odavno – kažu Crmničani.
Tako je, zapravo donedavno bilo, budući da se, nažalost, polako i tradicija "gubi na snazi".
Nekada se govorilo: "Idem na Vir da pazarim, da se dogovorim, da se pomirim..".
Pazarište virsko našlo je svoje mjesto u bilježnicama mnogih putopisaca kao "najbožanstvenija varošica na svijetu", "zemaljski raj" smješten na ušću Orahoštice i Crmnice u Skadarsko jezero. Vir je vodi dugovao ime, ali su ga nazvali po pazaru - Virpazar. Nema, međutim, više ni Vira ni pazara.
U Vir danas svrate samo umorni putnici željni mira i uživanja u blagodetima, koje je priroda prosula po ovom kraju. Ostali, jednostavno, prođu pored crmničkih vinograda, ne sluteći kakvu ljepotu zaobilaze.
A u Vir se može doći sa sve četiri strane sveta. Željeznicom iz dva pravca - iz Bara i iz Podgorice. Skadarsko jezero i reka Bojana koja se iz njega izliva u Jadransko more, kao i aerodrom Golubovci, u neposrednoj blizini, veza su Virpazara sa cijelim svijetom. Vir je već skoro dvije godine, može se reći - i primorski grad. Puštanjem u saobraćaj tunela "Sozina", naime, ova varošica, a time i cijela Crmnica, i fizički je spojena sa Barom, kojem teritorijalno pripada. Crmničani se sada sa pravom diče najljepšim saobraćajnim objektom ove vrste u ovom dijelu Balkana, koji je nazvan upravo po brdu koje se donedavno "isprečavalo" između njihovog kraja i mora.
Milenko Jovanović
http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2007-04-10
Bookmarks