Aleksandar Leso Ivanovic

[ines]

Sram me bilo,knjigu poezije Lesove poklonih,doduse,tada vrlo dragom bracnom paru...a sad mi,pa i Kari Sabanovi,zapinju u sjecanju,te vas molimlease,ispostujte Njegove stihove koje znate.trebam da ih uzivam.
thnx.

[Thomas_O_Malley]

Cudo jedno... kad god razmisljam o poeziji nikad ga se ne sjetim ,ali zato kad me bilo ko pita za neku poeziju koju znam napamet istog trena mi iz misli izvire ono nezaboravno, slikovito , fenomenalno :

"Sjecanje me lakom tugom ovi..." - koliko je tu samo simbolike, emocija, koliko je to ljudi osjetilo... super!!!

[ines]

dragi Ulysses
hvala ti za prelijepe Lesove stihove.
Ne mogu izreci koliko ih obozavam.I...NE mogu se nacuditi koliko ovaj topik zjapi praznim,dok nasi 'svrsishodni' " kriticari" lebdje nad ovim forumom.
ja i dalje cekam...Kare Shabanove...
predugo sam u tudjini da bih sve (po)pamtila...

[Makica]

I ja cekam... nema ih na netu, a nisam ih cula godinama Podsjeti me sve ovo na Cetinje, i kako nisam isla godinama

[Thomas_O_Malley]

ALEKSANDRU LESU IVANOVIćU U SPOMEN

Pjesnik pripitomljenog bola


Naš pjesnik pjeva o onima koji ne remete "spoljni svijet", o osamljenima i gotovo bi se moglo reći - pobožnima, iako ni to ne bi bilo dovoljno da obuhvati svu njihovu prividno jednostavnu, a u suštini složenu prirodu


Magistralna linija crnogorske književnosti, još od svojih početaka (od Barskih eptafa i Legende o Vladimiru i Kosari iz DžI i Ljetopisa Popa Dukljanina iz DžII vijeka), prevashodno je poetska, a znatnim dijelom i - lirska. Ne samo zato što se oslanja na raskošnu tradiciju mediteranskih kultura i avantura, već i zato što je u njenoj osnovi bogata crnogorska trokonfesionalna usmena poezija, posebno ona s motivima iz srednjeg vijeka. Sve je to, u multietničkom civilizacijskom miksu, bitno uticalo na specifičnu imaginativnost crnogorske književnosti (ne samo beletristike), na "pripitomljavanje" internacionalnih motiva, na maštovito kombinovanje mitskih i hagiografskih elemenata, dramatičnih istorijskih događaja, tragičnih međuljudskih odnosa i sudbina, pa i na tzv. jezičku fantaziju koja je uvijek imala (i ima) nemjerljivu poetsku funkcionalnost. U reprezentativnim djelima crnogorske klasične i savremene literature dominantna je opservacija tegobne sudbine čovjeka i ljudske zajednice u Duklji-Zeti-Crnoj Gori – sve do današnjeg dana. To je prisutno i u testamentarnom pismu Đurđa Crnojevića Lizbeti, s kraja DžV, i u sonetima i elegijama Ljudevita Paskovića, iz DžVI vijeka; u crkvenim prikazanjima, Ivana Antuna Nenadića i poslanicama Petra I, s kraja DžVIII i početka DžIDž vijeka; u Njegoševom "Gorskom vijencu" i "Luči mikrokozma", kao i u djelima crnogorskih pisaca između dva svjetska rata – Ratkovićevom "Nevidbogu", "Dukljanskoj zemlji" Dušana Đurovića, Lopičićevim pripovijetkama, poeziji M. Banjevića, J. Đonovića i Zogovića, te u poratnoj modernoj prozi – M. Lalića, Ć. Sijarića, M. Bulatovića, D. Kiša, S. Asanovića, M. Kovača, J. Brkovića, Č. Vukovića, R. Rotkovića, N. Jovićevića, Z. Hodžića, Č. Vulevića, Drag. Nikolića, Br. Šćepanovića, H. Bašića i drugih, te u poeziji – D. Kostića i R. Vešovića, koji su se afirmisali "revolucionarnom lirikom", preko najautentičnijih modernih pjesnika – Bl. Šćepanovića, S. Perovića, J. Brkovića, B. Banjevića, V. Vulanovića, M. Lompara, M. Vešovića, D. Velašević, M. Popovića - do mladih generacija koje se ubrzano i na širem arealu afirmišu kao "nova crnogorska literatura", uglavnom u postmodernističkom diskursu.

U tom bogatstvu stvaralačkih individualnosti sasvim osoben pjesnički kôd predstavlja po obimnu skromni lirski opus Aleksandra Lesa Ivanovića, atipičnog pjesnika i ne manje atipičnog građanina drevnog duhovnog Cetinja, djelo jednog od rijekih Crnogoraca koji je uspijevao da stvara i traje, kako sam reče, "s bodljama unutra okrenutim". Ta proširena sintagma okvir je u kojemu se odvija ne samo jedna životna sudbina, već i posredovana slika o ukupnosti nevolja kroz koje prolaze jednako oni koji to priznaju, kao i oni koji bi da to previde i zaobiđu.

Suptilno naglašenu sliku o krajnjoj uzaludnosti bitisanja, o neminovnoj prolaznosti svega, pa u izvjesnom smislu i o dragovoljnom vlasitom psihosuicudu, rekvijem umotan u svilu biranih riječi, pjesnik najpreciznije, dakle, pa i najpotresnije izražava upravo u pjesmi "Ljudi-sjenke", jednoj od najdirljivijih elegija u južnoslovenskim jezicima. Mirni i nenametljivi ljudi, "koje naše oči nikada ne opaze", ljudi-sjenke koje nu i mimohodu ne primjećujemo, javljaju se u našoj svijesti tek kad o njihovom zauvječnom odlasku obavijeste "crni posmrtni plakati", veli pjesnik. Ima ljudi ovakvih i onakvih, dobrih i manje dobrih, vidljivih i sasvim nevidljivih, svi su oni neumitno prolazni, mnogi od njih agresivni kao da će vječno nad nekim gospodariti, ali naš pjesnik pjeva o onima koji ne remete "spoljni svijet", o osamljenima i gotovo bi se moglo reći – pobožnima, iako ni to ne bi bilo dovoljno da obuhvati svu njihovu prividno jednostavnu, a u suštini složenu prirodu.
Izvjesni autobiografski i biografski podaci mogu da potvrde autentičnost pjesnikovog odnosa prema prirodi i uopšte prema spoljnjem svijetu. Ugao iz kojeg pjesnik Ivanović posmatra svijet oko sebe i vlastitu sudbinu nije uobičajeni odbrambeni rov, niti konzekventa filozofska pozicija, ali jeste delikatno komponovani mozaik sačinjen od prividno jednostavnih mikro cjelina; mozaik izatkan biranim riječima preciznoga značenja, koji nenametljivo, a jasno, odaje i stanje pjesnikove duše, zapravo njegovo mjesto u kontroverzno ispošćenom socijalnom ambijentu. To je onaj ambijent u kojemu se pjesnik, ne bez primjesa ironije, obraća nebu, onako ispaćen, »teškim maljem života...izubijan«. Slikajući uži zavičaj, atmosferu Cetinja, i sudbinu svoje otadžbine, Crne Gore, on upravo iskustveno sažima sudbinu ukupnog čovjekovog položaja na ovom svijetu. On zapravo ni u jednom trenutku ne odgaja nadu u neki drugi, bolji i trajniji svijet, u neki bezbjedniji univerzum. On govori o datim "okolnostima"! Ali, ne čini to eksplicitno; zato i nema ni mržnje ni otpora prema tim "datostima". On samo kontinuirano ispreda segmente jedne kosmološke elegije; smireno tuguje, reklo bi se – ponekad i u stilu obreda, ispovijedanja vjere, akomodacije na sigurno nestajanje.

Misaona struktura pjesme "Sužanj na kamenu", njena koncizna i složena kompozicija, s unutrašnjim likom čovjeka koga su okolnosti osudile na nemoć, na nemaštinu, jedno je od onih vjernih lirkih ogledala u kojima se odslikava bolni grč pjesnikov (kakvog smo ga lično upamtili, kakvog ga prikazuju neke sačuvane fotografije). No, duh se i dalje brani od bezizlaza, beznađa, makar sve te slike dolazile s one strane duše, "nebom u pohode"! To znači da se autentični pjesnik, u liku Aleksandra Ivanovića, ipak ne obraća samo sebi, ne razgovara samo sa sobom; njegova pjesma nije sololokvij, kako se obično naivno pretpostavlja kad je u pitanju lirika i lirik, pogotovo - sužanj na kamen. Sluteći susret s nepoznatim čitaocem, sa sudbinskim sabratom, pjesnik – ne uvijek svjesno - daje dodatna stihovana objašnjenja, ponekad i na štetu poetskog iskaza.

Bilo je kritičara koji su lirske medaljone Aleksandra Ivanoviaća nazivali "stihovanim opisima prirode" i sličnim, krajnje nepreciznim, pa i neobaveznim formulacijama, ali niko od njih, čak i oni koji su vatrene pristalice tzv. društveno angažovane poezije – nijesu osporavali autentičnost iskaza u najvećem dijelu Ivanovićeve poezije. U nekim tekstovima o Ivanoviću "sjećanje" ga pamti kao "cetinjskog boema". Ja, međutim, ovog pjesnika (sa kojim sam najneposrednije sarađivao kad smo 1962. selekcionirali pjesme za antologiju "Liriku Crne Gore", ali i kasnije, u saradnji sa "Pobjedom") nijesam upoznao kao "boema", ako je ikad u pravom smislu to bio, već kao preciznog i studioznog lektora, kultivisanog poznavaoca jezika i pjesnika nekoliko antologijskih pjesama koje su nekolike generacije čitalaca (još više – slušalaca) veoma voljele.

Na kraju ovog kratkog prisjećanje na ličnost i poeziju Aleksandra Ivanovića, kao iz starog ormara što čuva cijenjene predmete porodičnog nasljeđa, javljaju se stihovi iz Lesove pjesme "Pohodi na Crnu Goru". To nije prava elegija, iako ima, kao i većina njegovih pjesana, takvu emotivnu osnovu; to je i trajno aktuelna opomena - o vjekovnim nasrtajima na Crnu Goru i njenu slobodu, što se , na žalost, ponavlja i u naše dane.

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa,
a junaštvo tvoja jedina industrija?

Danas, kad osvježavamo sjećanje na ovog značajnog crnogorskog pjesnika, plemenitog čovjeka i nenametljivog rodoljuba, Crna Gora ima umnogome drukčije lice. Da je dočekao ove dane možda bi elegični cetinjski lirik zapazio nad Crnom Gorom i zrake ohrabrenja – za svoju porodicu, za sebe, za sve nas. Ja polažem vjeru u tu pretpostavku.



Sreten Perović

[apsolutno_nemoguca]

Lijepo. Ocekujem davno obecane stihove

~~~~~~~
Aleksandar - Leso Ivanović rođen je 1911 na Cetinju, gde je i umro 1965. godine. Bio je zaposlen u ministarstvu zdravlja, ministarstvu prosvete Crne Gore i u "Narodnoj knjizi" na Cetinju.

Objavljene knjige:
- Stihovi, Cetinje 1850.;
- Čapur u kršu, Podgorica 1971.;
- Pjesme (poeziju Aleksandra - Lesa Ivanovića i Mihaila-Miha Vukovića priredio Milorad Stojović), Podgorica 1971.

[augustin]

Djevojci iz djetinjstva

Utkali su se u zlatan rub oblaka,
trepte u lishcu, u perju ptichjih krila,
daleki oni dani kad si bila
moj prvi nemir i zudni san djechaka.

Pa mi i sada, u ove pozne chase,
josh sjaji davni osmijeh tvoga lica,
kao shto danju gori sijalica
koju su zaboravili da ugase.





Zalba mrtvom drugu
(Dragoj sjeni knjizevnika
Nikole-Punje Lopichica)

1.
Pishem ti mrtvom iz nasheg mjesta,
dok jablan drhti od noci stravljen.
A niko ne zna ni koja cesta
do tebe vodi na grob zatravljen.

Zahuje kroz noc kao da kore
vjetrovi s juga ko fijuk bicha;
o tebi s tuznim prizvukom zbore
mecave zimske iz tvojih pricha.

2.
Usamljen rodnim prolazim gradom,
u sjenci kuca, kraj niskog zbunja,
i samo mi se pridruze kradom
umukli tvoji koraci, Punja.

Sa mnom druguje jedino munja,
vjetar i kisha i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva i mene ziva.






Potonja ura Rada Tomova

Pozelje - mruci mlad na rodnoj plochi:
sve drugo neka prezaljeno bude,
al da je samo da ostanu ochi,
zagledane u svijet i u ljude.

Posljednji treptaj vida ispuni sjeta:
svaka je smrt po jedna propast svijeta.

[augustin]

zamolio bih vas, ako neko ima, da postuje 'pismo prijatelju (dva dana pred smrt)'

unaprijed hvala

[bubby[Y]]

Ležim u sobi i pređom sna i sjete
Istkivam noćno nebo od svoga tamnog gnijezda
Učini mi se od užarenog vrha cigarete
da trepti u noći zvijezda

Parafrazirala sam zadnje stihove..Naslov je "Nebo u sobi"...

[Thomas_O_Malley]

DVIJE JASIKE

Jasiko bijela, i ja sa kao ti
sto t bjecito lisce treperi.

U osvit rani, u noc, u suton plav,
jasiko bijela, i ja treperim sav.

A ne znam zasto, niti tvoje lisce zna,
jasiko bijela, sestro zalosna.


JESEN

Opet je jesen stigla sa svojom sivom pratonjom;
maglom i kisom i vlagom i ljudskom patnjom.

Mutne je vode i prozori mokri snimaju
i svi je ljudi u ocima imaju.

Je li to odraz, kao u oknima,
jeseni ove u ljudskim ocima?

Il` kroz nju mutnu, prolazec zanesen
to svako nosi sobom svoju jesen?


LOKVA

Na cesti lokva bljeska i miruju unutra
bijeli zid i grane i nebo ranog jutra.

Zamisljen u njih unio se vid.

Odnekud vjetar tiko zasaputa
i zanjiha u lokvi nasred puta
izvrnuto nebo, grane, bijeli zid.

I nista, drugo preda mnom se nije zbilo,
o nista, nista drugo do samo to,
a u dusi je sjetno zaiskrilo
uspomena mutnih i sjecanja sto.


OTVARANJE JEDNOG PROZORA PRED ZALAZAK SUNCA

Bukte u sjaju rumeni prozori
i bude vedre zanose i zelje.
Jedna se ruka meko zabijelje:
neko ce prozor sirom da otvori.

Vec skripi drvo uz krhotne zvuke
i drhte okna od uprte ruke.

I u svim jarkim, sjajnim staklima,
okupana u suncu dopola,
ljuljnu se visoka, vita topola
i vecernje se nebo zaklima.

Pa sve to opet proguta u tren
prozor na kuci sirom otvoren...


POHODI NA CRNU GORU

Kakvo li trazise blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih ladja,
kad je sloboda bila jedino sto kam tvoj radja
a junastvo tvoja jedina industrija?

O, mogla si pred svima nocu-danju
dzepove da istreses, da svi se zgranu ljuto:
pred njih bi palo samo izguzvano i zuto
uvjerenje o siromasnom stanju.

Pa zasto nasrtahu bijesni na tvoja vrata
kao da krijes u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suha zlata,
ti - siromasice moja slovenska!

[Thomas_O_Malley]

zamolio bih vas, ako neko ima, da postuje 'pismo prijatelju (dva dana pred smrt)'

unaprijed hvala

PISMO PRIJATELJU
(dva dana pred smrt)

Dolazi jesen, pa zima... sa maglama, sa kisama, s mecavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateci ce kod mene : bolest, siromastinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja... Mozes misliti kako ce to biti zanimljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo... A dva sina treba poslati na studije. Drva treba nabaviti za nas troje koji ostajemo ovdje. I duzan sam. I uopste, cijelog zivota ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerjesivu, zagonetku: kako, na posten nacin, ne stedeci trud i dajuci uvjek kvalitetan ucinak, zaraditi dovoljno za zivot. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam, izgleda, izabrao onaj jedini pogresni... Ne znam imas li kakve mogucnosti da mi pomognes... u nevolji sam pa rekoh: da ti se pozalim. Jer, covjek se zali prijatelju.

[apsolutno_nemoguca]

Konacno su moji vapaji imali odjeka!!! Hwala!!! I od augustina posto on sad spava

[Thomas_O_Malley]

Konacno su moji vapaji imali odjeka!!! Hwala!!! I od augustina posto on sad spava

Nastavicu.... Ispred mene su "Stihovi", objavljeni 1950.g, "Narodna knjiga", Cetinje. Za koji dan dobijam "Capur u krsu", 1960.g. "Graficki zavod", Titograd....

A nadam se da ovako ne cinim pirateriju.....

Mogao sam prije, ali si preslatka kad me molis! Za tebe i vise!

[apsolutno_nemoguca]

Ja mnim da je meni knjiga obecana!!! (znam, augustin, po onu treba da podjem :S, isto vazi i za jos jednu koju mi je cvrcak donijela :S - nego su te 2 na sigurnom)

/me ocekuje jos Lesove poezije... bar koliko sam ja Vitove stavila kad ih vec nema na netu da ucinimo nesto po tome pitanju

[augustin]

Konacno su moji vapaji imali odjeka!!! Hwala!!! I od augustina posto on sad spava

affirmative

[Thomas_O_Malley]

SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno sa pola stakla
ko li te razbi, sta ti je bilo?
Je li te ruka kamenom takla,
il dok odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozorsko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,
nebo i kucu u granju skritu?
Ko li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji
skrhano tvoje komadje spoji,
da li bi sliku jos krila staru
ta sitna parcad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama,
u tebi vidim, dok silazi tama,
krajicak puta i golo polje.

A kad se malo zagledam bolje,
da li to vidim i sebe sama?


PAHULJE

Da li sto u tom svitkanju pahuljica
zaiskri varka zivota radosnijeg,
tek volim kad se vrh kuca i ulica
bijeli, a hvata i nada, pada snijeg.

Da li sto ovo srce neveselo
suminu ljubav i blagost i toplina,
tek volim kad mi spuste se na celo
pahulje meke – poljubac visina.


COBANICA

Polja i mlade psenice zelene
pod mekim dlanom vjetra povijene.

Kroz goru stado – njena uskipjela,
za njim u skoko dva laka opanka:
za stadom hita rumena cobanka
i bujnu mladost pronese put sela.

U ruci prut joj fijuknu za stadom
a oko njeno dotace me kradom.

Da l osinu to mene vitkim prutom
te plamen sunu i liznu uz mene?
ili mi lice oprlji barutom
plameno oko iz gore zelene?


POSLIJE MLADOSTI

Kakvu to tugu i nejasna htjenja
bude ta sjetna sustanja predjesenja
kao glas neke minule radosti?

To s prvim liscem s topola, s jasena,
donese vjetar pregrst uspomena,
kao da pirne iz mladosti.


LJUDI-SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
sto kroz zivot necujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a nase oci nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima cutljivih patnika na svijetu
sto se samo umorno i gorko nasmijese
na ljude kad se o njih tesko ogrijese
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i zutim,
sto ne cuje im se ni smijeha ni placa,
sto zive kao samotna i divlja draca,
ali sa bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rodjeno srce i sebe.

Njih ne vidi nase oko kad ih srijeta,
kad tiho prodju u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vjecnoj guzvi i vrevi ovog svijeta.

I zive oni tako, necujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama zivjeli.


VJETAR

U mutnih dana truljenju jesenjemu,
kroz bespomocan plac i jecaj kisa,
zahuji vjetar, zazvizdi, pa se stisa,
pa opet grune – mjereci snagu svemu.

On baca, nosi pregrsti lisca suva,
ne dajuc mu ni da mrtvo, svelo lezi;
on lomi krte grane i duva, snazno duva,
nabijen, krcat mrznjom prema trulezi.

Da ga vidis, spazio bi mu u grcu lice,
stisnuto bolno od uboda i rana
dok nalijece, napada prsimice
na bajonete ostrih, golih grana.

Ali ga cujes kad grune iznebuha,
s fijukom kad ti prohuji pokraj uha
uz cvokot grana i pisku lisca suha.

[Regi]

Pobjeda,24.10.2005. Društvo


SJEĆANjE SLIKARA MOMA IVANOVIĆA NA SVOG OCA LESA,
NEPREVAZIĐENOG CRNOGORSKOG LIRIKA I DUGOGODIŠNjEG LEKTORA „POBJEDE”

Jezero u stihu i slici


Kroz život je prošao kao meteor i ostavio trag na kom će se, u lirskoj igri svjetlosti, koju možda niko tako živo nije mogao dočarati kao svojim besmrtnim stihovima Aleksandar Leso Ivanović, roditi velelepni akvareli njegovog sina Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi što kroz život nečujno i tiho gaze kao da nogom stupaju po pamuku, a naše oči nikada ne opaze ni njih ni njinu tihu radost ili muku - kažu stihovi Aleksandra - Lesa Ivanovića (1911 - 1965). Ako ne u umjetnosti, onda se nigdje ne može naći ogledalo duše i crta Tvorca. Veliki književni stvaralc, Slobodan Marković, je Aleksandra - Lesa Ivanovića, sa kojim je drugovao i kojeg nikad nije zaobišao kad je posjećivao Crnu Goru, opisao kao visokog i vitkog čovjeka, lijepog lica, zalizane kose i tihog govora. Toliko tihog, kao da ništa od ovog svijeta nije zahtijevao. Takav je bio i kao dugogodišnji lektor „Pobjede”.

Govorio je da će umrijeti u nedjelju ili datuma trinaestog, kaže najmlađe od četvoro djece Aleksandra i Stane Ivanović, rođene Mašulović, likovni umjetnik Momo Ivanović.

Nije nepoznata slutnja da veliki umjetnički stvaraoci imaju „čula” kojim mogu predosjetiti običnim smrtnicima suviše dalek i nedostupan horizont. Najveći crnogorski lirik je kroz život prošao kao meteor i iza sebe ostavio svijetao trag, na kom će se, u lirskoj igri svjetlosti, koju možda niko tako živo nije mogao dočarati, kao svojim besmrtnim stihovima Aleksandar - Leso Ivanović, roditi velelepni akvareli likovnog umjetnika Moma Ivanovića. Tako je i slika „Jezero u daljini” izronila iz istoimene i neobjavljene pjesme Lesa Ivanovića. Nalazi se u još nepublikovanoj zbirci njegove rane poezije.

Lirski i likovni doživljaj su maltene identični. Rijetko su se razdvajali otac i sin. Momo Ivanović priča kako se živjelo skromno, ali da je kuća uvijek bila puna finih ljudi. Banjo Šaranović, Đoko Vujović, Vaso Stanišić, kojeg su zvali Majakovski, pop Đorđije Milić i mnogi „oriđinali” tog vremena... Momo Ivanović bi se privukao uz oca i prosto upijao razgovore. Otac je prelijepo pjevao sevdalinke. Jednom mu je rekao:

„Za život je dovoljno da znaš da lijepo pjevaš i da lijepo slikaš”. I četiri decenije nakon smrti velikog pjesnika, nekad nerazdvojni otac i sin još druguju na samo umjetnicima i bliskim dušama svojstven način... I ima jedno jezero u slici i stihu:... ...Neznano kada, u davnini, parče je neba na zemlju palo, i od njega je kažu postalo jezero plavo u daljini. Smjeraš li mu u pohod skori-znaj: svima koji do njega odu, jezero se začas pretvori u prljavu i mutnu vodu...

Omoti čokolada

Da ništa, osim možda Boga, ne može biti veće od roditeljske ljubavi, svetije, jače i nježnije, vidi se, i čuje i zvoni u boji glasa Moma Lesovog Ivanovića. Pokazuje jedini sačuvani akvarel svog oca, jedini njegov sačuvani likovni rad... Imao je izuzetan dar i za slikarstvo. Pogledom na taj akvarel i akvarel njegovog sina, stiče se utisak kao da su oba rada djelo jedne osobe... Identična boja duha... Krv nije voda... Brižno Momo Lesov Ivanović čuva više od četiri decenije stare omote čokolada koje mu je darivao otac. Iako se živjelo mnogo skromno, pjesnik je uvijek nalazio dovoljno da kolikim-tolikim poklonom uzigra srce svog najmlađeg djeteta. Radio je u Podgorici i često i na posao sa sobom vodio svoje najmlađe dijete. Kad bi autobus zastao kod Rijeke Crnojevića, otac je, uz samo njemu svojstven ritual, koji je neminovno razvlačio osmijeh na licu dječaka, među umornim putnicima na prašnjavom drumu donosio, razmotavao i otvarao tek kupljeni sendvič i sok. Uz isto tako samo njemu svojstven ritual je pratio dječije igre pod Lovćenom i poraženima vraćao raspoloženje i nadoknađivao štetu slatkišom ili orahom... ... Mili dani, moji sni nestali, kao da ste svi u jutro neko na kare se kradom ukrcali i otišli od mene daleko... Najmlađe dijete je znalo, osjećalo, čak i kada otac stvara stihove... Onako visok i vitak, nepomično kao jele u mirnim sutonima, pred otvorenim prozorom, stajao je sa cigaretom i sa očima punim sjete, gledao dugo u pravcu zamišljene linije na kojoj se planine spajaju sa nebom. Rijetko su se razdvajali otac i sin... Nekoliko puta je to bilo kada je pjesnik putovao na kliniku u Beograd: ...Poleti njiva, topola, grana, kućica niska u dnu šljivika: zatrepti sjetno-od čežnje tkana-dalekog doma drhtava slika... I jednom je odlazio negdje u Srem: ...Ravnicom sremskom voz me nosi u rodni krš daleki. Pa čas su travni sjenokosi, čas ljuti kamen neki... Bio je to njegov najduži rastanak sa porodicom. Ti dani su posebno bili dugi za njegovo najmlađe dijete. Trajali kao vječnost.

Zadnji recital

Kada bi dolazili gosti u kuću Ivanovića, supruga i majka Stana je spremala jezerskog šarana i točila slatko crmničko vino. Do kasno bi se govorili stihovi i pričale zanimljive priče koje je Momo Lesov Ivanović pratio netremice i prosto upijao. Jednom je otac, kada je ovaj bio na obaveznom svratištu pri posjeti Crnoj Gori, rekao Slobodanu Markoviću: „Zaista jednom, u mladosti, zaželio sam putovanja, ali materijalne prilike nijesu mi ni neke skromnije želje dozvoljavale. Nijesam imao nikakvog određenog cilja. Zamišljao sam svijet kao cjelinu, a sada sam tako usamljen. Između dva rata, tu su bili Lopičići. Moj Punja. Sada nikoga nema...” U poznim časima, neminovno bi u razgovor zašla i draga sjen književnika Nikole-Punje Lopičića, tako darovitog, da je kritiku njegove prve knjige pisao Ivo Andrić, najboljeg pjesnikovog druga iz djetinjstva koji je u Drugom svjetskom ratu ubijen u koncentracionom logoru u Lepoglavi. Njegove kosti nikada nijesu pronađene... Njegova majka je katkad znala doći kod Ivanovića i reći: „Leso, ja znam đe mi je Punja...” ...Nikada niko nije imao snage da joj kaže istinu... Nikada...: ... Pišem ti mrtvog iz našeg mjesta, dok jablan drhti od noći stravljen. A niko ne zna ni koja cesta do tebe vodi na grob zatravljen. Zahuje kroz noć kao da kore vjetrovi s juga ko fijuk biča: o tebi s tužnim prizvukom zbore mećave zimske iz tvojih priča... I tako su tekli najljepši dani, dani djetinjstva Moma Lesovog Ivanovića. U njihovu kuću su dolazili i Čedo Vuković, Radonja Vešović, Božo Bulatović, Ratko Đurović i mnogi drugi. Kao i uvijek, i tog trinaestog oktobra, prije četiri decenije, nije se najmlađe dijete Aleksandra-Lesa Ivanovića odvajalo od njegovog skuta. Bio je to posljednji put... Posljednji put je jedanestogodišnji dječak poljubio oca... Odvijao se posljednji ispraćaj najvećeg crnogorskog lirika i najveći mimohod koji pamti prijestonica. Momu Lesovom Ivanoviću kao da je tada vrijeme stalo i vazduh se pretvorio u led. Nestalo je, reče, sve što pogledom obuhvata... Kroz mnoštvo govornika, nad svojim odrom opet je svoje stihove govorio Aleksandar-Leso Ivanović. Bio je to dan kad su plakala nebesa... Nebesa... Posljednji treptaj vida ispuni sjeta: svaka je smrt po jedna propast svijeta... Svijeta... Svijeta...


Nebojša Bošković

[Ćipur]

13. oktobra, 1965. na Cetinju je umro Aleksandar Leso Ivanović, pjesnik, najveći crnogorski liričar i novinar.
I prije rata objavljivao je pjesme u časopisima "Venac" i "Zapisi" i književnom almanahu "Srž" kao i u listovima Pregled i Cetinjski odjeci.
U toku rata sarađivao je sa listovima Stvaranje i Susreti, a kasnije je bio i novinar "Pobjede".
Izdao je zbirku "Stihovi" 1950. godine.

[Samael]

Kari Sabanovi

Sjecanje me lakom tugom ovi
vece slazi a mirise lipa
kroz sumrak se cuje kolska skripa
s puta idu kari Sabanovi.

mi u susret otrcimo k njima,
a kari nas vrate srecne kuci
i sivom nam dzadom truckajuci
o predjenim sapcu drumovima..

..Mili dani moji sni nestalo
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otisli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi
zalud oko daljinama pipa
davno vise ne cuje se skripa
niti idu kari Sabanovi.

[Ćipur]

POVODOM 40 GODINA OD SMRTI POZNATOG CRNOGORSKOG PJESNIKA



Omaž Aleksandru Ivanoviću


“Čisti plamen” Lesa Ivanovića

~U izdanju andrijevičkih “Komova” izašla zbirka neobjavljenih pjesama Aleksandra-Lesa Ivanovića

Povodom 40 godina od smrti pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića, Izdavačka kuća “Komovi” sabrala je u zbirci “Čisti plamen” neobjavljene pjesme ovog autora.
Književnik Veselin Brnović govorio je učenicima Mašinsko-tehničke škole “Ivan Uskoković” i ljubiteljima pisane riječi o Ivanovićevom stvaralaštvu i podsjetio ih na njima već poznate poeme “Kari Šabanove”, “Ljudi sjenke”, “Slomljenom oknu”, “Putovanje na kliniku”, “Žalba mrtvom drugu”...
- Govoriti o ranim pjesničkim radovima i ostvarenjima Lesa Ivanovića nije moguće, a da se istovremeno ne pomenu njegova puna i vrhunska lirska ostvarenja zrelog pjesničkog rada. On je pjesnik tanane lirske elegije, duboke sjete i nostalgije. Njegovi stihovi se pamte, dugo traju i ne zaboravljaju, pri čemu ih čitalac usvaja kao nešto svoje, blisko i nezaboravno istrgnuto iz duše - rekao je Brnović.
On je, kao čovjek koji je rane 1957. godine ispod mirišljavih lipa na Cetinju upoznao ovog pjesnika, ispričao da počev od njegovih mladalačkih dana, Ivanovićeve pjesme su pune nostalgije za zavičajem. One boluju od čežnje i ljubavi za rodnim krajem. Brnović navodi da je ovaj pjesnik bio istinski sanjar, ali ne i zanesenjak. Njegova topla i blaga duša, kako kaže, je kao neosjetljivi seizmograf bilježila svaki treptaj, emotivni drhtaj, neostvareni san i bolni rastanak.
- Pjesnikova misao provocirana je tišinom. Oni koji ocjenjuju poeziju došli su do zaključka da i tišina ima glasnost. Njena su odzvanjanja dostupna samo rijetkima. Jedan od njih je i Leso. On je bio pjesnik koji je podređivao lirskom duhu kao i fenomenima koje je priroda učinila bliskim. On ih je iz spoljnjeg svijeta unio u svijet svoje vizije i pitomi lirski akord - rekao je akademik Žarko Đurović.
On dodaje da je Leso pišući poeziju meke senzibilnosti znao da uđe u srž prave stvari i da otuda iznjedri snopove dobro oblikovane vizije. Akademik Đurović zaključuje da je pjesnikova priroda bila meka za tvrde bridove života.
U ime izdavača brojnoj podgoričkoj publici obratio se Ratko Deletić, a odabrane poeme iz Ivanovićevog stvaralaštva čitali su đaci Mašinske škole.

J.S.

[Ćipur]

PAROHIJALNE KNjIGE KAO ISTORIJSKI IZVOR

Život pjesnika


Parohijalne knjige rođenih, umrlih i vjenčanih mogu biti dragocjen istorijski izvor u upotpunjavanju naših saznanja o životu i radu znamenitih ličnosti iz nacionalne istorije uopšte kao i iz sfere kulturno-prosvjetnog i duhovnog stvaralaštva. Kao jedan od primjera uzećemo eminentnog cetinjskog pjesnika Aleksandra-Lesa Ivanovića. Leso Ivanović je rođen na Cetinju 1911. godine. Međutim, o njemu ne nalazimo podatke u knjizi rođenih Bajičko-donjokrajske parohije za 1911. Knjiga rođenih Cetinjske parohije za period od 1903-1916. nije sačuvana. Međutim, u Knjizi vjenčanih Cetinjskih parohija za period od 1927-1944. na 77. strani upisano je da je Leso Ivanović rođen 6. oktobra 1911. na Cetinju, u domu Jokana Ivanovića i Janice rođ. Đurišić. Njegova supruga Stanojka, rođ. Mašulović rođena je 7. novembra 1917. u Pragi kod Nikšića, u domu Stanoja Mašulovića i Dobrice rođ. Radović. Sa svojom životnom saputnicom Leso Ivanović se, prema zapisu u istoj knjizi, vjenčao 16. februara 1941. u Nikšiću. Vjenčao ih je sveštenik Bogdan Radulović. Pri sklapanju braka kum je bio činovnik banske uprave na Cetinju Petar Filipović, dok je kao svjedok upisan činovnik poliklinike u Nikšiću Nikola Vukićević. Sudeći prema službenom zapisu u knjizi umrlih SO Cetinje, Leso Ivanović se upokojio 13. oktobra 1965. u Medicinskom centru “Danilo I” na Cetinju, u 54. godini života. Sahranjen je u starom cetinjskom groblju kapele Svete Gospođe u Donjem Kraju na Cetinju. Na porodičnoj grobnici upisan je jednostavan natpis: “Aleksandar-Leso Ivanović 1911-1965”.
Svojim pjesničkim ostvarenjem, koje obiluje porukama melanholije, rezignacije i sjete, Leso je ostavio nezaboravan spomen u književnom stvaralaštvu Crne Gore i kulturi slovenskih naroda uopšte.


P. VUKIĆ

[Ćipur]

ALEKSANDAR LESO IVANOVIĆ



POVRATAK

Ravnicom sremskom voz me nosi
u rodni krs daleki.
Pa cas tu travni sjenokosi,
cas ljuti kamen neki.

To zov se meni rodni pricu,
To putem snim o njemu,
pa zato jutros brda nicu
po ravnom, pustom Sremu.


JUTRA JUGOVA

Skriše se oku modri bregovi,
skući se vidik u krug najuži;
cestama kruže lišća zbjegovi
i navriješe kiše-zajuži.

Pogledaš - puti lišćem zasuti.
U sjetnu želju misli potonu:
svi srcu dragi blizu da su ti
kao da čekaš uru potonju.

Slomi te neka tuga prestara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.



LjUDI-SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
sto kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a nase oči nikad ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
sto se samo umorno i gorko nasmijese
na ljude kad se o njih tesko ogrijese
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim
sto ne čuje im se ni smijeha ni plača,
sto žive kao samotna i divlja drača,

ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rodjeno srce, i sebe.
Njih ne vidi nase oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.



PUTOVANJE NA KLINIKU

1.

Proleti njiva, topola, grana,
kucica niska u dnu šljivika;
zatrepti sjetno - od ceznje tkana -
dlekog doma drhtava slika.

Noc crni konac divljine suce,
I zvoni, zvoni tockova lupa,
kao da neko sinama stupa
pa nogom jednom drvenom tuce.

2.

Stanica bučna velikog grada.
Drhtave noge tromo me vuku.
A noć i magla i kiša pada,
i nikog znanog da stisne ruku.

S perona samo nosač mi priđe,
poguren, s mokrim rukama dvjema.
Al mene i on nek mimoiđe:
za patnje ljudske nosača nema.



PORUKA DALJINAMA

Vama sam čeznje i dio srca dao,
na rodnom kršu ostao prepolovljen,
ko suhi čapur u kamen urastao,
koprivom ljutom i dračom zakorovljen.

Na mamite me zvijezdom vrh planine,
ne zovite me kad sunce rodno sija:
očima ovim bolne ste, o daljine,
al zavičaj je daljina najbolnija.



SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno sa pola stakla,
ko li te razbi, sta ti je bilo?
Je li te ruka kamenom takla,
il dok si odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozorsko krilo?

Ko li ti uže odbljeske dana,
nebo i kuću u granju skritu?
Ko li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji
skrhano tvoje komadje spoji,
da li bi sliku jos krila staru
ta sitna parcad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama,
u tebi vidim, dok slazi tama,
krajicak puta i golo polje.

A kad se malo zagledam bolje,
da li to vidim i sebe sama?


U SUSRET NEBU

Sjaj čudni jedan zapad toči.
Na zemlju nebo slazi kradom:
nose ga, nose žutim gradom,
nose ga stakla, vode, oči.

Sjaj cudni jedan zapad ima:
visoka stabla k njemu streme,
put njega nocas ptice nijeme
hitaju, pjane, u jatima.
Od neba toga žutog pijan,
i ja mu pogled mutni saljem,
na zemlji ovoj teškim maljem
‘ivota patnog izubijan.

Kroz sapat trava što ga srete,
po dahu vjetra, po jastrebu,
po šumu lišća nek uzlete
nijeme moje žalbe nebu.



ČOBANICA

Polja i mlade pšenice zelene,
pod mekim dlanom vjetra povijene.

Kroz goru stado-pjena uskipjela,
Za njim u skoku dva laka opanka:
za stadom hita rumena cobanka
i bujnu mladost pronese put sela.

U ruci prut joj fijuknu za stadom
a njeno oko dotace me kradom.

Da l osinu to mene vitkim prutom
te plamen sunu i liznu uz mene?
Ili mi lice oprlji barutom
plameno oko iz gore zelene?



ŽALBA MRTVOM DRUGU



Dragoj sjeni književnika Nikole-Punje Lopičića

1.

Pisem ti mrtvom iz našeg mjesta,
dok jablan drhti od noci stravljen,
A niko ne zna ni koja cesta
do tebe vodi na grob zatravljen.

Zahuje kroz noć kao da kore
vjetrovi s juga ko fijuk bica;
o tebi s tuznim prizvukom zbore
mecave zimske iz tvojih prica.


2.

Usamljen rodnim prolazim gradom
u sjenci kuća, kraj niskog žbunja,
i samo mi se pridruze kradom
umukli tvoji koraci, Punja.

Sa mnom druguje jedino munja,
vjetar i kiša i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva i mene živa.


POHODI NA CRNU GORU

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino sto kam tvoj rađa
a junaštvo tvoja jedina industrija?

O, mogla si pred svima noću-danju
džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto;
pred njih bi palo samo izgužvano i žuto
uvjerenje o siromašnom stanju.

Pa zašto nasrtahu bijesni na tvoja vrata
kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suha zlata,
ti - siromašice moja slovenska!



KRILO U MAGLI

Iz sive magle sto zgusnuta pije
ulicu dugu, kuće - zid po zid,
isplovi jedno krilo golubije
i uroni mi bjelinom u vid.

I tek sto magla opet popi krilo,
u meni bljesnu, ko u odziv ziv,
sve sto je ikad srcu radost bilo
kroz zivot ovaj maglovit i siv.


KIŠE JESENJE

Utihli gradom koraci.
Jesenje nebo proplaka,
Puni su vode oblaci
i vode pune oblaka.



SUSA U NAHIJI

Po uvalama sjetno suste
klonula zita svela.
Gluvina legla po stranama,
na medje tuga sjela.

O skoroj kisi zedna snis sli,
u kršu zemljo vrela?
Oblaci s neba krišom sisli
na ljudska brizna cela.




KUĆIŠTE U POLjU


Dva doma nekad u večeri studne,
- sad trošne međe, puste i bezljudne.

Susne li zmija u tisini dana
il’ travu vjetra pomiluje struja,
od zmije im se hod ljudski pricuja,
od vjetra - sapa davnih ukucana.

U gustom spletu trave povijuse,
jos samo jedno ko da zele one:
zidove jedna drugoj da prislone,
pa trosne da se od dodira sruse.

Dva doma nekad, dva kliktava zova,
- sad puste medje, s nebom mjesto krova.



SUŽANJ NA KAMENU

Zalazi sunce - suznju da otvori
svijeta drugu stranu
u zutom sjaju neba nad planinom
kao na svijetlom ekranu:

Čas palme šume a čas jedra brode,
ko da ih neka svjetlost sa mora prelama,
daleke, modre obale i vode
dolaze meni nebom u pohode
ko san i varka sama.
Svuda se nebo ogleda u vodama,
u svim morima sreda:
od kise mutno, od sunca u plamenu;
samo se meni - suznju na kamenu -
more u nebu ogleda.


U SUSRET NEBU

Sjaj čudni jedan zapad toči
Na zemlju nebo slazi kradom:
nose ga, nose zutim gradom,
nose ga stakla, vode, oči.

Sjaj čudni jedan zapad ima:
visoka stabla k njemu streme,
put njega nocas ptice nijeme
hitaju pjane, u jatima.

Od neba toga žutog pijan,
i ja mu pogled mutni saljem,
na zemlji ovoj teškim maljem
života patnog izubijan.

Kroz šapat trava sto ga srete,
po dahu vjetra, po jastrebu,
po sumu lisca nek uzlete
nijeme moje želje nebu.



KARI ŠABANOVI

Sjećanje me lakom tugom ovi
... veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se cuje kolska skripa,
- s puta idu kari Šabanovi

Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom
o pređenim šapću drumovima...

... Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otisli od mene daleko.
Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa
niti idu kari Šabanovi.



VIZIJA

Cetinjsko polje i modri sumrak u proljeće
Puteljkom što brazda polje kao linija dlan
usamljen korača Njegoš, zamišljen i grudobolan,
i zna, sjetan, da mu vijeka biti neće.

A svaka boja i sum vecernji nagovijesti
svu tugu jedne mladosti bez zdravlja
i svu skrivenu i vjecnu ljepotu
zivota sto ga polako ostavlja.

Tolike tajne ovog svijeta bijela
a tako mali broj dana.
Ne muci njega svijest o smrti tijela,
vec ga muci smrt svijesti, tako rana.

Pogled daljinu ore i busi horizont sivi:
“Blago tome ko dovijek zivi”.
Sikti kroz njega snazno mlaz strasne volje
i preliva ga svega kao tecnost:
u dzina raste Njegos, bolestan od grudobolje,
i silan, krcat mislju, on krenu kroz pusto
polje
i zakorači pravo u vječnost



POTONJA URA RADA TOMOVA

Pozelje - mruci mlad na rodnoj ploci:
sve drugo neka prezaljeno bude,
al da je samo da ostanu oci,
zagledane u svijet i ljude.

Poslednji treptaj vida ispuni sjeta:
svaka je smrt po jedna propast svijeta.



BILjARDA

Na stogodišnjicu Njegoševe smrti

Na mjesečini grad ko danju vidan.
Pusta i gluva s kulama Biljarda
kraj manastira tuzna ceka Rada
da s puta stigne od prsi izvidan.

I mjesecina po krugu prebira,
prstima zutim kroz noć pipa meku,
na stazi nekoj blizu manastira
Vladici briznom da ocrta sjenku.

Noc grabi jutru a ni java Radu.
Tek crne sjenke zamasu iz kruga,
pa svukoliku kamenu Biljardu
opase teska, stogodišnja tuga.

[Ćipur]

[Ćipur]

KNjIŽEVNO VEČE POSVEĆENO ALEKSANDRU LESU IVANOVIĆU

Sjećanje na velikog crnogorskog liričara



Budva - Književno veče posvećeno crnogorskom pjesniku Aleksandru Lesu Ivanoviću, od čijeg se rođenja ove godine navršava 99 godina, održano je sinoć u budvanskoj Drugoj osnovnoj školi.
Direktorica Druge osnovne škole Zorica Stanković naglasila je da je veče posvećeno Lesu zbog sjećanja na veliko poetsko ime crnogorske lirike dvadesetog vijeka. Književno veče je pripremila i stihove govorila profesorica Milena Radović - Savić sa učenicima dramsko-recitatorske sekcije te škole.
Sin poznatog pjesnika, šahovski velemajstor Božidar Bonja Ivanović, rekao je da će dugo pamtiti veče u kojem su djeca čitala Lesove stihove.
- Dok sam putovao sa Cetinja, zaustavio sam se pored piramide gdje je Leso često stajao da gleda Budvu sa tih visina. Tako je nastala pjesma u kojoj on pjeva o Budvi kao o grudvi snijega koja se otkotrljala do samog mora - rekao je Božidar Ivanović.

S. G.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-20&id=179983

[niksicanin 24]

Neka postavi neko pjesmu Vita Nikolica posvecenu Lesu Ivanovicu. Hvala,