Savo Borozan, potpredsjednik SO Cetinje, komemorativna sjednica - Kada smo izabrali Miroslava Vickovića za gradonačelnika, razvili smo visko krštas barjak na balkonu ove zgrade, danas je taj krstaš u znak tuge i žalosti spušten na pola koplja, ali sve zastave našega ponosa vijore na najvišim zlatnim jarbolima naših srca prepunih ponosa što je bio sa nama, što smo ga imali i što će zauvjek ostati živ u našim srcima i sjećanju ovog grada


(Cetinje, www.lscg.cg.yu, 10. Jun 2004. godine) - Dame i gospodo odbornici Skupštine Opštine prijestonice Cetinje!

Ožalošćena porodice!

Danas imam tešku, ali istovremeno i laku dužnost da se pred vama potsjetim lika i djela pokojnog Miroslava Mira Vickovića.

Ova dužnost je teška, jer je teško rastajati se od čovjeka kojeg ste poštovali, cijenili i voljeli, teško je prihvatiti istinu da ga više nema.

Ova dužnost je i laka, jer je o pokojnom Miroslavu Vickoviću više nego lako govoriti, a moglo bi se govoriti satima i satima, danima i danima i da se nikada čovjek ne ponovi i da to ni u jednom trenutku ne bude olako.

Tako bogata ličnost i tako krasan čovjek bio je Miroslav Vicković.

Ovaj oburdani, skoro uništeni grad bio je njegovo srce, a ova napaćena i ojađena Crna Gora njegova duša.

U njima i slobodi koja se nekad izvijala iz ovih planina i brda, iz bajkovitih priča o čojstvu i junaštvu njihovih stanovnika, nalazio je inspiraciju za svoje političko i ljudsko životno djelovanje. Može se reći da su Cetinje i Crna Gora bili njegov život!

Od kad smo ga izabrali za gradonačelnika, predano je u nemogućim uslovima radio na stvaranju kakvih-takvih prilika da se ovaj grad podiči statusom prijestonice Crne Gore, da Cetinje vaskrsne ispod višedecenijskog pepela kao istinski dragulj Crne Gore, da zasjaji starim sjajem na ponos čitave Crne Gore I radost svih onih koji su bilo gdje na svijetu u bilo kakvom vidu zadržali sjećanje na nekadašnju ponosnu drevnu prijestonicu nekadašnje Crne Gore.

Želio je svim srcem da Cetinje, jednog dana, postane ponovo istinski centar, stožer slobodne, demokratske Crne Gore, njena baklja i njen lučonoša. Nasuprot tome uvijek se suprotstavljao težnjama da se Cetinje tretira kao folklorni elment u nekim novim političkim slagalicama.

Gledao je na Cetinje kao na mjesto okupljanja svih demokratskih potencijala, vidio njegovu novu, a tako staru ulogu, moćnog žarišta odbrane najviših ljudskih vrijednosti i posrnule crnogorske slobode.

Miroslav Vicković bio je čovjek vedra i široka duha, otvoren dušom svojom prema svima.

U njegovoj duši nije stanovala ni na trenutak ni pakost, ni mržnja, ni zavist ni želja da se drugome doskoči podmetačinom i lažima, što je veoma svojstveno našem vremenu u kojem su kriterijumi zamijenjeni tako da se vrlina najčešće izvrgava ruglu, a slavi podlost, podmetačina, prevara.

Jedan lažni moral kojem počinjemo da robujemo, opisano želi i hoće da predstavi kao snalaženje, kao vrlinu i pozitivan proces. Srećni smo što se u tom smislu Miroslav Vicković nikada nije snašao i što je odbijao sve moguće ponude da se snađe, a bio im je izložen kao malo ko.

Ostao je čvrst, postojan, hrabar i dostojanstven prema svim iskušenjima koja su ga snalazila. Jednostavno rečeno, veoma lako rečeno – u svakoj prilici bio je i ostao čovjek .

Sve svoje inspiracije crpio je i iz činejnice da je bio i ostao dostojni sin pokojnog Mihaila Vickovića koji je i sam, nekad, bio gradonačelnik ovog grada.

Kada smo izabrali Miroslava Vickovića za gradonačelnika, razvili smo visko krštas-barjak na balkonu ove zgrade.

Danas je taj krstaš u znak tuge i žalosti spušten na pola koplja.

Ali sve zastave našega ponosa vijore na najvišim zlatnim jarbolima naših srca prepunih ponosa što je bio sa nama, što smo ga imali i što će zauvjek ostati živ u našim srcima i sjećanju ovog grada.

Slava mu!

Cetinje, www.lscg.cg.yu, 10. Jun 2004. godine