Results 1 to 6 of 6

Thread: Miroslav Vickovic

  1. #1
    Join Date
    Jun 2004
    Location
    rupcaga pih!
    Posts
    23
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Miroslav Vickovic

    Savo Borozan, potpredsjednik SO Cetinje, komemorativna sjednica - Kada smo izabrali Miroslava Vickovića za gradonačelnika, razvili smo visko krštas barjak na balkonu ove zgrade, danas je taj krstaš u znak tuge i žalosti spušten na pola koplja, ali sve zastave našega ponosa vijore na najvišim zlatnim jarbolima naših srca prepunih ponosa što je bio sa nama, što smo ga imali i što će zauvjek ostati živ u našim srcima i sjećanju ovog grada


    (Cetinje, www.lscg.cg.yu, 10. Jun 2004. godine) - Dame i gospodo odbornici Skupštine Opštine prijestonice Cetinje!

    Ožalošćena porodice!

    Danas imam tešku, ali istovremeno i laku dužnost da se pred vama potsjetim lika i djela pokojnog Miroslava Mira Vickovića.

    Ova dužnost je teška, jer je teško rastajati se od čovjeka kojeg ste poštovali, cijenili i voljeli, teško je prihvatiti istinu da ga više nema.

    Ova dužnost je i laka, jer je o pokojnom Miroslavu Vickoviću više nego lako govoriti, a moglo bi se govoriti satima i satima, danima i danima i da se nikada čovjek ne ponovi i da to ni u jednom trenutku ne bude olako.

    Tako bogata ličnost i tako krasan čovjek bio je Miroslav Vicković.

    Ovaj oburdani, skoro uništeni grad bio je njegovo srce, a ova napaćena i ojađena Crna Gora njegova duša.

    U njima i slobodi koja se nekad izvijala iz ovih planina i brda, iz bajkovitih priča o čojstvu i junaštvu njihovih stanovnika, nalazio je inspiraciju za svoje političko i ljudsko životno djelovanje. Može se reći da su Cetinje i Crna Gora bili njegov život!

    Od kad smo ga izabrali za gradonačelnika, predano je u nemogućim uslovima radio na stvaranju kakvih-takvih prilika da se ovaj grad podiči statusom prijestonice Crne Gore, da Cetinje vaskrsne ispod višedecenijskog pepela kao istinski dragulj Crne Gore, da zasjaji starim sjajem na ponos čitave Crne Gore I radost svih onih koji su bilo gdje na svijetu u bilo kakvom vidu zadržali sjećanje na nekadašnju ponosnu drevnu prijestonicu nekadašnje Crne Gore.

    Želio je svim srcem da Cetinje, jednog dana, postane ponovo istinski centar, stožer slobodne, demokratske Crne Gore, njena baklja i njen lučonoša. Nasuprot tome uvijek se suprotstavljao težnjama da se Cetinje tretira kao folklorni elment u nekim novim političkim slagalicama.

    Gledao je na Cetinje kao na mjesto okupljanja svih demokratskih potencijala, vidio njegovu novu, a tako staru ulogu, moćnog žarišta odbrane najviših ljudskih vrijednosti i posrnule crnogorske slobode.

    Miroslav Vicković bio je čovjek vedra i široka duha, otvoren dušom svojom prema svima.

    U njegovoj duši nije stanovala ni na trenutak ni pakost, ni mržnja, ni zavist ni želja da se drugome doskoči podmetačinom i lažima, što je veoma svojstveno našem vremenu u kojem su kriterijumi zamijenjeni tako da se vrlina najčešće izvrgava ruglu, a slavi podlost, podmetačina, prevara.

    Jedan lažni moral kojem počinjemo da robujemo, opisano želi i hoće da predstavi kao snalaženje, kao vrlinu i pozitivan proces. Srećni smo što se u tom smislu Miroslav Vicković nikada nije snašao i što je odbijao sve moguće ponude da se snađe, a bio im je izložen kao malo ko.

    Ostao je čvrst, postojan, hrabar i dostojanstven prema svim iskušenjima koja su ga snalazila. Jednostavno rečeno, veoma lako rečeno – u svakoj prilici bio je i ostao čovjek .

    Sve svoje inspiracije crpio je i iz činejnice da je bio i ostao dostojni sin pokojnog Mihaila Vickovića koji je i sam, nekad, bio gradonačelnik ovog grada.

    Kada smo izabrali Miroslava Vickovića za gradonačelnika, razvili smo visko krštas-barjak na balkonu ove zgrade.

    Danas je taj krstaš u znak tuge i žalosti spušten na pola koplja.

    Ali sve zastave našega ponosa vijore na najvišim zlatnim jarbolima naših srca prepunih ponosa što je bio sa nama, što smo ga imali i što će zauvjek ostati živ u našim srcima i sjećanju ovog grada.

    Slava mu!

    Cetinje, www.lscg.cg.yu, 10. Jun 2004. godine
    Crna Gora je Evropa a ne Kolumbija !!!

  2. #2
    Join Date
    Jun 2004
    Posts
    17
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Neka je laka crna zemlja veikom borcu za pravdu Miru Vickovicu... danas tuguje LSCG, tuguje Cetinje za svojim gradonacelnikom, tuguje Crna Gora :cry: Svaki gradjanin koji zeli novu Crnu Goru tuguje. :cry: Nikada te necemo zaboraviti :cry:
    Krc-stuc-tuc
    pobjedicemo !!!
    LSCG-SNP-SNS-NS-DSS

  3. #3
    Join Date
    Jun 2004
    Location
    rupcaga pih!
    Posts
    23
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Miodrag Živković - IN MEMORIAM MIROSLAV VICKOVIĆ



    (Cetinje, www.lscg.cg.yu, 11. Jun 2004. godine) - Po svojim temeljnim osobinama, Miro Vicković kao da nije pripadao ovom podneblju. Kao da je među nas došao sa neke druge planete, iz nekog drugog svijeta.

    U šoku zbog njegove prerane, nenadane i brze smrti, to i dalje ostaje moj dominantni osjećaj da je došao iz neke druge sfere, osvijetlio nas i ozračio svojom ljudskošću i toplinom, hrabrošću i dostojanstvom, pravdosljubivošću i istinoljubivošću, ljubalju, i otišao tamo negdje odakle je i došao, tamo gdje smrt ne postoji, već se život rascvjetava u svim njegovim nadahnutim i maštovitim bujnostima.

    Čak i ako tako nije, jer ja sam odrastao u društvu koje nije njegovalo osjećaj za vjeru u Nešto iza smrti, siguran sam da je Miro Vicković bio živo otjelovljenje najboljih sjećanja crnogorskog naroda. Onih sjećanja koja su nekad davno doživjela brodolom i više se nikad, osim kao farsa, nijesu pojavila u svojoj opštosti. Želim reći da kad smo gledali Mira Vickovića dok govori i kako govori, shvatali smo da to ne govori samo on, nego da kroz njega, kao medijuma, progovaraju ta najplemenitija, najbolja sjećanja jednog malobrojnog naroda koji nekad bješe.

    Kad je Miro govorio, tvrdim da nije bilo čovjeka u vaskolikoj Crnoj Gori, bez obzira na vjeru, naciju, socijalni ili drugi status, koji u sebi nije šaputao: ja bijah, mi bijasmo. Kuražio ih je Miro da ponovo budu, svojim primjerom pokazivao da se ponovo može biti, da to nije tako teško, a i sam je govorio da nije tako teško biti čovjek, samo se malo treba potruditi.

    Bilo kako bilo, vratio se Miro tamo od kuda je i došao ili ne, jedno je sigurno da Miroslav Miro Vicković od trenutka njegove smrti postaje velika nezaobilazna gromada istorije ovog naroda, pa ma kakva ta istorija bila. Već danas mogu reći da Miroslav Vicković spada među najljepše darove koji su se ovom narodu mogli potpuno nenadano desiti i to u najtežem periodu njegovog sveopšteg posrnuća.

    A pjesma kaže neumrlu istinu - na muci se poznaju junaci. Ali isto tako i narodi.

    Svom narodu Miroslav Vicković nije ostao ništa, ama baš ništa dužan. A narod njemu?

    Shvatio je, kao i svi liberali, da su došla nova vremena u kojima nije baš mudro truditi se, ali po mišljenju onih koji se ne trude.

    Ali, nikako nije mogao da razumije one koji su i njega savjetovali da se ne trudi, da to nema smisla, da je bolje i probitačnije ovako, pa onako. Ma budi Miro pametan!

    Odgovarao im je da se čovjek ne rađa slobodan osim u američkoj deklaraciji o nezavisnosti, nego da se sloboda stiče borbom, ličnom borbom u najdubljem smislu te riječi. A kad se sloboda jednom lično stekne, ne može se nikad više nazad u ropstvo. Zato su liberali moja braća... Nego, znaš ti onu? I sa svojim neodoljivim osmijehom, zapjevao bi ili zbio neku šalu. A iz svake njegove šale ili pjesme opet bi išla poruka - mi bijasmo. Vi idite kuda hoćete, a moj se put zemaljski zna.

    Miroslav Vicković, bijaše to izvajan Čovjek.

    Cetinje, www.lscg.cg.yu, 11. Jun 2004. godine
    Crna Gora je Evropa a ne Kolumbija !!!

  4. #4
    Join Date
    Jun 2004
    Location
    rupcaga pih!
    Posts
    23
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Slavko Perović, na Komemorativnoj sjednici LSCG - UMIREŠ KAO ČOVJEK



    (Cetinje, www.lscg.cg.yu, 11. Jun 2004. godine) - Poštovani prijatelji, dragi liberali,

    Poštovani pretstavnici parlamentarnih opozicionih stranaka,

    Ožalošćena porodice Vicković,

    Ovo je bolan, ali i svečan trenutak u kojem se trebamo potsjetiti, zauvijek opraštajući se od njega, našeg brata i prijatelja Mira Vickovića.

    Ovaj trenutak je bolan, jer po našim zemaljskim, a to znači veoma skromnim i nesigurnim kriterijumima, Mirova bolest i smrt došle su nenadano, brzo, iznenađujuće, prerano i, zašto ne reći u jednom veoma širokom smislu i kontekstu, nepravedno.

    Istovremeno, ovaj trenutak je svečan jer ćemo u njemu reći da sa zhvalnošću primamo darove Gospodnje, ma kakvi oni bili.

    I mi danas taj dar primamo sa najvećim bolom i skrušenošću.

    U ovom trenutku svjesni neizrecive dubine njegove taine i njegove nepojamnosti, zahvalićemo Gospodu što nam je podario Miroslava Vickovića i pružio rijetku priliku da živimo sa i pored osobe za koju se i po najvišim kriterijumima može reći – bijaše to čoek.

    Zbog toga taj dar primamo ispunjeni ponosom i zašto ne reći, srećom.
    Srećni smo i zahvalni što smo imali Miroslava Vickovića. On je uljepšao naše živote, postao divni ukras naših zemaljskih sudbina.

    I, ako dobro čitamo ono što se tajanstveno zapisuje na isti način počev od hijeroglifa i ideograma, pa do dana današnjega, zaslužili su crnogorski liberali takvu zvijezdu stajačicu kao što je bio Miroslav Vicković.

    Uvjeren sam da mi svi ovdje prisutni dijelimo mišljenje da je i sva Crna Gora srećna što ga je imala, jer bez Miroslava Vickovića ona bi danas izgledala mnogo jadnije nego što jadna i crna izgleda i bila mnogo nesrećnija, nego što jeste nesrećna.

    Ali, mnogima koji će tek doći i sazrijevati u nekim drugim prilikama lik i djelo Miroslava Vickovića poslužiće kao sveto uzvišenje sa kojeg se utemeljeno i sigurno mogu osvrnuti na svijet oko sebe.

    Miroslav Vicković bio je naprosto raskošan rasadnik ili vrelo najvećih ljudskih vrlina. U njegovoj duši plele su čudesnu čipku njegovog karaktera ljubav, dobrota, hrabrost, saosjećajnost, pravdoljubivost, osjećaj za takt, za mjeru, za želju da se niko ne povrijedi, za želju da se pomogne, ali i konačan stav da se zlu mora pogledati ravno u oči.

    Imao je tri božanstvena, nenadmašna dara.

    Bio je čovjek koji je umio da priča.

    Kada bi prizivao svoja sjećanja, ili sjećanja drugih koja su ostala pohranjena u njegovom pamćenju, a on je bio prava riznica, živa antologija sjanih, velikih priča o malim, a velikim ljudskim sudbinama, takvih koje su odmah mogle postati čista literatura najvećih dometa, kod sagovornika je izazivao osjećaj kao da pod hipnotičkim svojstvom njegovog glasa, uživo, vidi događaj o kojem se priča.

    Tako je naratorski dar pred vama prerastao u prave virtuozne glumačke minijature koje se nikad ne brišu iz sjećanja. Svaka njegova priča bila je kao suvi žig otisnut samom esencijom života.

    Bio je čovjek koji je i pjevao.

    Što se mene tiče, bio je to prvi čovjek kojeg sam sreo u životu, a koji je istinski pjevao. Sve pjesme koje sam čuo i u izvođenju drugih sa isto tako savršenim sluhom kao što je bio Mirov, nijesu zvučale na sličan način, bez obzira na potpunu besprekornost, nijesu nosile, nijesu bile natopljene dušom i onom vrstom temperamenta koja je krasila Mira.

    Mirovo pjevanje bilo je: i more, i šume, i rijeke, i planine, i vjetar, i bure, i kiše, i zvjezdano nebo i uvijek, uvijek, Lovćen uronjen među zvijezde…

    Uvijek sam znao da kad zapjeva, kao da kaže, evo ljudi, ovo sam vam čisti Ja.

    Miro je bio i čovjek koji je govorio.

    Ima puno govornika, ali samo rijetko obdareni govore.

    Njegov govornički dar bio je nenadmašan, raskošan, savršen.

    Sa mikorofonom ispred sebe taj čovjek je činio čuda, na naše oči izrastao bi u gorostasa, u diva koji je u tim trenucima iz slušalaca izvlačio poput nekog čarobnjaka njihove najbolje sadržaje, njihove skrivene, skrovite, potisnute slojeve ljudskosti, koji su postajali vidljivi, koji su izlazili na vidjelo i stapali se u jedno u jedan dah i jedan duh koji je mirio, bio ljekovit i optimističan i poručivao da sve, što god poželimo možemo, ako hoćemo.

    Uvijek se trudio da poruči tako komplikovanu, a tako jednostavnu istinu – ljudi, vi ste odgovorni za svoju sudbinu, ni jedna vlast nije odgovorna za vašu lošu sudbinu izuzev one vlasti koju vi i samo vi biračkim listićem izberete. Svi vi koji glasate za lošu vlast odgovorni ste za njene loše rezultate. I vaša odgovornost je tim veća što posljedice vaših loših odluka pogađaju nas nevine, koji nijesmo krivi.

    Slavko, kako oni to ne mogu da razumiju, pitao bi me.

    A onda bi, kao sam za sebe, odgovarao – muči jadan, a to ti je Crna Gora koju hoćemo da mijenjamo! I nastavljao sa još više uvjerenja dalje!

    Miro Vicković je bio Demosten crnogorske političke scene!

    Sa svim svojim darovima Miro Vicković je našao sebe u crnogorskim liberalima.

    Oni su bili njegova priča, njegova pjesma i njegov istinski govor. Oni su mu, pored porodice, bili skoro sve, kao što je i on liberalima zajedno sa Crnom Gorom, bio sve.

    Svaka ljubav se razlikuje kao otisak prsta, ali svaka ljubav je ista u jednome, u samoj činjenici da je ljubav.

    Ljubav Mira Vickovića prema Crnoj Gori i njenom boljitku bila je nesaglediva poput horizonta iza kojeg samo što se nije porodilo sunce.

    Bila je sveobuhvatna, a opet nesaglediva. Samo ta i takva ljubav, uostalom kao i sve liberale, uvela ga je u djelatnost koja se u Crnoj Gori lažno zove politikom.

    Uvela ga je u direktnu i najsuroviju petnestogodišnju borbu za odbranu elementarnih, osnovnih, na mnogim drugim krajevima planete već vjekovima osvojenih sloboda i jedne od temeljnih: da se bude čoek u svojoj zemlji.

    Pred sam kraj Miro mi je otkrio i još jedan rijetko viđen dar, dar da se razgovara sa sopstvenom smrću, što ga čini poptuno zaokruženim čovjekom. Kao antički rvač stao je preko puta nje, uhvatio se u koštac i brio bez uzmaha do posljednjeg izdisaja. Nije izdržao, ali sam uvjeren da je pobijedio.

    Mira Vickovića sam posljednji put vidio u ponedjeljak, 7. juna i sa njim, nakratko porazgovarao, najmanje riječima, a najviše svim ostalim što u takvim trenucima nenadano, pred čovjekom bude na raspolaganju

    Došao sam kući znajući da je to bio naš posljednji zemaljski susret, i zapisao za sebe nekolko stihova sazimajući u njima impresiju koju sam nosio.

    Dozvolite mi da vam ih saopštim:


    Umireš kao čovjek
    Prijatelju
    Što je davno zaboravljeno
    Na ovim prostorima

    Umireš
    Kao što vibrato završi na trubi
    Kao fagot
    Kad se odloži na stalak
    Kao pogled
    Kad odmara na voljenom liku
    Kao zavjesa
    Koja uz hitri šum pada nad završnim činom
    Kao poklopac
    Koji se muklo sklopi nad dirkama klavira

    Umireš nekako živo
    Kao da kažeš -
    Nije smrt vječiti mrak!

    Vječiti mrak je život bitisan bez svijesti o smrti

    Nema rađanja čovjeka u čovjeku
    Nema luče bačene u smrtnu prašinu
    Bez svijesti o smrti

    Ima samo paklenih duhov
    Ima ada

    Šetajući kroz život kao kroz mirisni park
    Ruku pod ruku sa smrću
    Čujem te kao da kažeš:

    Samo oni koji su protiv života
    Plaše nas smrću

    Smrt ne unižava život

    To čine ljudske pretstave o smrti

    Potiskuju je panično
    Zaborave
    Istjeraju iz života
    Pa im se pričini da su besmrtni moćni

    Da niko prije njih nije postojao
    Da niko poslije njih postojati neće

    Smrt iz koje su došli
    Smrt kojoj će se vratiti

    Neki kao ljudi, što znači vječni
    Neki kao ne - ljudi
    Što znači
    Smrtni

    Prah prahu, pepeo pepelu

    Umireš
    Kao čovjek
    Odnoseći me sobom
    Da se ispod tvoje ploče još malo nagledam
    Ovog čudnog svijeta
    Međ kojim gostovasmo
    Miroslave!


    Ožalošćena porodice, danas je sa vama crnogorska liberalna porodica da zajednički podijeli bol sa vama i pokuša da ublaži tugu za nenadoknadivim gubitkom koji i za vas i za nas pretstavlja neumitni odlazak vašeg i našeg Mira.

    A ovim dvjema porodicama danas je lakše jer sa nama tuguje sva Crna Gora!

    Ponosni smo što smo ga imali!

    Neka mu je vječna slava i hvala!
    Crna Gora je Evropa a ne Kolumbija !!!

  5. #5
    Join Date
    Jun 2004
    Location
    rupcaga pih!
    Posts
    23
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Vesna Perović, na sahrani Miroslava Vickovića - Poslednji oproštaj u ime svih crnogorskih Liberala, poslednje je što radim za Mira, a radim to zato što moram; zato što me on molio da to uradim, zato što sam mu to obećala i zato što je to obećanje koje moram da mu ispunim



    (Cetinje, www.lscg.cg.yu, 11. Jun 2004. godine) - Poslednji oproštaj od Mira Vickovića, danas, u ime svih Crnogorskih liberala, poslednje je što radim za Mira, a radim to zato što moram; zato što me on molio da to uradim, zato što sam mu to obećala i zato što je to obećanje koje moram da mu ispunim.

    A kako se rastati od prijatelja, kako kad je taj rastanak malo umiranje i svakoga od nas ko ga je voleo?

    Pokušavam ovih dana da se setim njegovih mana ne bi li mi lakše pao njegov odlazak. Ali, ali – sve su te mane tako sitne, tako smešne naspram one raskoši njegove divne ličnosti, njegovih talenata, njegove plemenitosti i topline, njegove ljudske širine. I setila sam se jedne, možda najveće, a to je bila njegova skromnost. Nikada se nigde taj čovek nije probijao, nikome nametao, uvek se radije povlačio i puštao druge ispred sebe, uvek je čekao da drugi vide, sami od sebe, da je on taj koji treba da bude ispred. Uvek je mislio da će neko drugi biti bolji, a u stvari, uvek je on bio najbolji. A onda bi se, zajedno sa nama, na dečije otvoren i nevin način, radovao svakom svom uspehu. Njemu se nije moglo zavideti, jer prosto je svako odmah uočavao da je sve što on uradi uradjeno tako, samo zato što je to uradio baš on, jedinstven i neponovljiv, i što to tako niko drugi nikada ne bi mogao uraditi.

    Ta nerazumna i nerazumljiva skromnost bila je uočljiva i tokom njegove bolesti: čak ni tada nije hteo da bude u centru naše pažnje, iako je bio u svim našim mislima od prvih saznanja o užasnoj bolesti koja ga je na kraju i pokosila.

    Način na koji se borio sa bolešću, način na koji je čekao smrt gledajući joj izbliza u oči, bez straha i jauka, svojstven je samo posebnim ljudima, a upravo je takav bio naš Miro. Sigurna sam da niko nikad i nigde nije pošao da operiše rak tako što je rekao «Idem da izvade ovoga gambora iz mene». Sigurna sam da je naš Miro, naš dragi Miro, odlazio sa ovoga sveta ne misleći na sebe, već misleći na svoju porodicu, pre svega na svoju decu. A tu je, stvarno, imao sreće. Imao je sreću da u tako kratkom životu dočeka da uživa u uspesima i uzletima Milice, Marije i Mirka, divne dece divnog oca, i jedino kada su oni bili u pitanju, nije bio skroman: hvalio se njima na sav glas i bio je ponosan, s pravom, naravno.

    Bilo je još nešto što mu je ulepšalo život, a sam je to govorio – to je Liberalni savez. Liberalni savez kao njegova šira porodica, kao utočište iz Zla, kao skrovište za njegovu ljudskost koja je u Crnoj Gori ugrožena sa svih strana. Nije dočekao da svoju Crnu Goru, kojoj je pevao, kojoj se klanjao, koju je u srcu držao, nije dočekao da je vidi slobodnu, da je vidi kao državu pravde, zakona, poštenja i morala. Nije dočekao slobodu, za kojom je goreo, ali nisu ni ovi demoni oko nas uspeli da slobodu koju je on nosio u sebi, iz njega iščupaju. A trudili su se, posebno su se oko njega trudili, jer su mislili zbog one njegove skromnosti, pristojnosti, blagosti, da mogu uspeti. Nisu shvatali, baš zato što su demoni, da su Mirove reči, iako su izlazile iz njegovog blagog lica, bile gromovi koje je na njih slala njegova čista, netaknuta duša kojom je vladala Dobrota, koja je čeznula za Istinom i koja se gnušala njihovog licemerja i njihove gramzivosti i bezosećajnosti.

    Setimo se danas, dragi Mirovi prijatelji, setimo se šta smo sve zajedno prošli! Koliko je bilo radosti, koliko pesme, koliko smeha, koliko smo se puta obradovali njegovom dolasku ili telefonskom pozivu; setimo se koliko ga je ljudi izdalo, izneverilo, ostavilo, koliko je zbog njih patio i kako smo se zajedno tešili, kako smo se čudom čudili šta se to zbiva oko nas i kako nas je samo to što smo bili zajedno spasilo da i sami u to čudo ne upadnemo. Priznajmo, Miro nam je ulepšao naše živote i nemojmo se žaliti; ovaj bol sa kojim se danas od njega opraštamo, i on je deo onog bogatstva koje nam je pružio svojim životom, svojom ljubavlju, sobom. Kakvo je on srce imao! Kako ga je lako davao, pružao ga na dlanu i mi ga uzimali, uzimali i opet ga je ostajalo, jer bilo ga je za sve. Miro je sav bio iz jednog komada, od jednog materijala, od čiste ljubavi.

    Posle njega, mi, njegovi prijatelji, mi liberali, više nikada nećemo biti ono što smo bili. I biće još piva, i pesme i vica, biće i smeha, i lipe će opet da zamirišu, a Miro neće biti s nama.

    On sa andjelima. Mi u suzama. Ne znam kako ćemo, od sad pa zauvek, dalje bez njega, bez njegove vedrine, brzine, ljubavi, bez njegovog plavog oka. Ne znam kako ćemo, a znam, moraćemo.

    Imaćemo samo jednu utehu. On više ne može biti sa nama, ali može i biće – u nama, u svim našim najtoplijim i najlepšim mislima i sećanjima. Biće tamo, uvek i zauvek. I biće mu večna slava!
    Crna Gora je Evropa a ne Kolumbija !!!

  6. #6
    Join Date
    Jun 2004
    Location
    rupcaga pih!
    Posts
    23
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Neka mu je vjecna slava i hvala.
    Crna Gora je Evropa a ne Kolumbija !!!

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •