Originally Posted by
tara
Mislila sam da nikada neću pisati ovom forumu a pogotovo ne u dijelu za dijasporu. Nažalost ne živim više u našoj domovini već godinu dana i još uvijek nisam uspjela da odagnam bol i nostalgiju. Svi su mi govorili da će mi najteže biti prvih mjeseci dok se ne naviknem ali to nikako da prođe. Nisam tako daleko kao vi ali zbog faxa i posla ne dolazim često tako da smo na istom. Kako se vi borite sa tim? Može neki dobar savjet?
Sve vas lijepo pozdravljam!
)
nikad to ne prodje.. samo se promijeni odnos i pozicija sa koje gledas na kucu i na mjesto na kojem si...
naucis se i naviknes da nisi vise doma, da to nije tvoje i naucis da prihvatas
zivot oko sebe..
najjaca bol prolazi onda kada okrenes i stvari pogledas sa druge strane, onda kad pronadjes "novi dom" i pocnes da otkrivas neku drugu toplinu,neki drugaciji svijet i u svemu tudjem uspijes naci nesto lijepo...
evo posle skor 5 godina ja jos uvijek umirem za qcom, ali isto tako i nemam neku veliku zelju ni namjeru da se tamo vracam,znam ni da odje ne mogu vise ostati, jednom , nekad, mozda se vratim onome sto najvise volim. sad je vrijeme za jos malo udaljavanja, i jos mnogo "problema"
treba otici iz qce da bi je vise voljeli, ici stod alje da bi je sto vise cijenili...
nikad nece bit lako i nece bit bolje moze samo biti drugacije, nepoznato,zanimljivo i tudje.
al na sve treba gledati s vedrije strane ako mislimo zivjeti dalje,a ne prezivljavati jedan odredjeni trenutak, jedno proslo vrijeme, jednu bivsu toplinu i sigurnost...
oh darling who needs love?
Who needs a heaven up above?
Who needs the clouds, in the sky, not I
Oh darling who needs the rain?
Who needs somebody that can feel your pain?
Who needs the disappointment, of a telephone call, not I
Ćao dragi, moji!
Reply With Quote
Bookmarks