Likovna podsjećanja


Nikola Vujošević: STEVAN LUKETIĆ


Život Stevana Luketića (1925-2002) jos od rane mladosti karakteristican je za misaone, stamene, trudoljubive i hrabre licnosti. U njegovoj biografiji zapisano je: rodjen u Budvi; osnovnu skolu i gimnaziju ucio u Budvi i Kotoru; kao sesnaestogodisnjak stupio u Narodno-oslobodilacku borbu; u toku rata bio tri godine u zatvoru, potom u sastavu Prve proleterske brigade ucestvovao u borbama za oslobodjenje Beograda. Po zavrsetku rata do 1949. godine nalazi se u odredu JNA na slobodnoj teritoriji Trsta, zatim kao vojno lice dolazi u Zagreb, gdje 1950. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti i pocinje novi period svog zivota.
O djelu ovog markantnog skulptora ne moze se potpuno i pravo razmisljati, a da se ne sjetimo njegovih osobina koje doprinose blizem dozivljavanju i sagledavanju autorovog stvaralastva. Svi koji su ga znali pamte ga kao prisebnog, spokojnog, komunikativnog i srdacnog covjeka. Bio je istinit, odgovoran, fanaticno radan. Svojim habitusom, fizickom, skoro skulpturskom pojavom, zracio je pouzdano i cvrsto, a ispoljavanjem vanrednog sklada razuma i osjecajnosti ulivao je povjerenje i cinio uticaj na okolinu. Luketiceva upucenost u umjetnicke i intelektualne pojave i procese u sirim razmjerama, koja je bila izvjesno na nivou njegovih visesmjernih vrijednosti, omogucavala mu je da se zapazeno u njih ukljucuje. Otuda je logicno smatran ne samo za obrazovanog i kapacitetnog skulptora, vec i za racionalnog i misleceg intelektualca. Dakako je pripadao eliti hrvatskih uglednika.
Mada je jasno da je Luketic neodvojiv od hrvatske umjetnosti, na cijim je selektivnim izlozbama bio redovno zastupljen, nesumnjivo je, da je i svojim porijeklom i djelom kao i njegovanom vezanoscu za Crnu Goru i crnogorsku likovnu umjetnost, istovremeno bio i jeste njen dio. Nikada nije propustio da izlaze na znacajnim prezentacijama crnogorske umjetnosti. Cesto je dolazio na Cetinje (predavao je na Fakultetu likovnih umjetnosti) i u Budvu i Sv. Stefan, gdje je imao atelje i dio starevine.
Nasi povremeni susreti koje smo zeljeli i pamtili, bivali su cesci i blizi poslije 1973. godine, kada su nam u Vili »Gorica« u Podgorici urucene pojedinacne nacionalne Trinaestojulske nagrade Crne Gore. Posebno se sjecam naseg druzenja septembra-oktobra 1981, za vrijeme moje izlozbe u Zagrebu. Stevan je tada bio predsjednik Drustva hrvatskih likovnih umjetnika i njegova paznja prema meni imala je posebnu dimenziju.
Podsjecajuci se sada na kipara Stevana Luketica treba istaci karakteristicne periode u nastanku njegovog opusa. U vrijeme kada su se, poslije Drugog svjetskog rata, nakon pojave prirodnog i zakonitog kratkotrajnog socrealizma, radikalno kidale spone sa ideologiziranom umjetnoscu (sjetimo se Lubardine izlozbe 1951. godine u Beogradu, potom Eda Murtica u Zagrebu) Luketic je bio student na Akademiji u Zagrebu. Kao licnost relativno formirana, brzo prihvata nacela slobodne individue i slobode stvaralackog izraza i postepeno akribijski ulazi u svijet novoga doba. Strpljivim radom, intenzivnim opserviranjem, razvijanjem sposobnosti za dozivljavanje novih formi, s uvjerenjem da svaki umjetnicki cin proistice iz dubine sopstvenog bica, iz osjecanja a ne iz »standardizovane logike«, Luketic trasira put svog razvoja. Primjecuje se to u njegovim pocetnim radovima koji teze stavu da je umjetnost iznad objektivnog, iznad prirodnog, da je oblik »spoljni izraz unutrasnjeg sadrzaja«.
Nekoliko skulptura »Narikaca« iz crnogorskog nacionalnog folklora, nastalih odmah po zavrsetku Akademije, spajale su ga sa temama iz mladosti. Nosio ih je, kako je sam govorio, u glavi kao slike sjecanja na »zene u crnini na pjace« koje su sjedjele ili dostojanstveno stajale kao karijatide ispred zidina Budve. Djela su to pojednostavljenih formi sa jakom strukturom – radjene klasicno: postupak u glini, odliv u gipsu i livenje u bronzi. Radio je i zenska torza u maslini i kamenu, ali mu je to odmah djelovalo odbojno – nije bila avantura u nepoznato. Zelio je da radi sam, vise uzbudjen, bez ucesca drugih u finalizaciji. Tako nastaju: serija »Bunkera«, »Prodora iznutra«, »Ljubavnici«, »Ptice straha« itd. u kojima ispoljava ekspresivnost sa izrazitom asocijativnom crtom. Iz toga vremena potice i »Sjedeca figura«, najpoznatije njegovo djelo u nacionalnom duhu, koje veoma korespondira sa djelima nekih crnogorskih umjetnika (Vuskovic, Berkuljan, Stijovic, Zonjic). Vazno je istaci da ova skulptura, svojom izvedbom, taktilnim karakteristikama i formom ukazuje na dolazece radikalne promjene, podsjeca na semiapstraktna pa i na apstraktna djela, cime se potvrdjuje i kohezivnost Luketicevog kiparstva.
Slijedeci svoje »vjeruju« Luketic poslije figurativnih pristupa i odvajanja od akademizma, ulazi u fazu rada u zeljezu. To ce biti jedna velika stvaralacka borba i sa sobom i sa materijalom, u kojoj ce autor zivotno dostici intezivno i veoma plodotvorno naizmjenicno energetsko punjenje i praznjenje i kulminantno uzdignuce. Ne oslanjajuci se samo na darovitost nego i na sadejstvo brojnih drugih tvorackih faktora – racionalno misljenje, masta, vladanje tehnikom i materijalima, radna energija – njihovoj sintezi – ispoljice koheziju snage duha i iscrpljujuceg napora, otvarajuci tako nove enigme, ulazeci u nove avanture. To je vrijeme savladavanja tradicionalnih prepreka i snaznih prodora u svim sferama stvaralastva.
Sve do 1980. godine Luketic je, imajuci jasnu predodzbu o ishodu tehnoloskih postupaka, radio u zeljezu, posebno u nehrdjajucem celiku. Boravak, sredinom sezdesetih godina proslog vijeka u celicani Ravne na Koroske, presudno ce uticati na njega. U tvorackoj vatri i podsticajnom ambijentu dozivljava preporod – oslobadja novu unutrasnju energiju, otkriva strukturalnost i »govor« metala – postaje njegov rob i osvajac. Iz takvog odnosa objekta i subjekta nastaje i dugo traje drama kao eho Stevanovih teskih dozivljaja; drama u kojoj Bozo Bek vidi »radjanje nove umjetnosti, novih shvatanja u umjetnosti i novih pogleda na umjetnost«. U prividnom miru, najintimnijoj zivotnoj opredijeljenosti za distancu od spoljnjeg svijeta, seizmicki osjetljiv na »govor« materijala, usredsredjuje se emotivno i intelektualno na inovantni, dinamicki umjetnicki proces. Sada se definitivno potvrdjuje da je Luketic u odbacenim, isluzenim, razlicitim metalnim djelovima, posebno automobilskim hladnjacima otkrio velike mogucnosti preobrazenja odbacenog u vrhunske estetske tvorevine, kojima je »produkovao jos jedno znacajno poglavlje u istoriji moderne umjetnosti« (Dragan Radovanovic).
U sljedecoj fazi autora naglaseno intrigira problem strukturalnosti, eksperimentisuci u mesingu i bakru. I dalje ga fasciniraju odbaceni predmeti koji ne mogu imati funkciju. Njihovo fizicko stanje ne razlikuje se bitno od ranijeg, ali sada se, posebnim postupkom upotrebljava, nanosi boja u skulpturu – primjenjuje polihromiju. U citavom procesu rada imaginacija ima apsolutnu ulogu. Ona metamorfozira embrionalno stanje predmeta u umjetnicko djelo.
Zadnji period Luketiceve djelatnosti karakterise nostalgicno vracanje zavicaju – uzima od njega ono sto dobro poznaje – maslinovo drvo i kameni oblutak, da bi mu dragocjeno uzvratio. Budvanske plaze umjetnikovog djetinjstva ponovo, ali na drugaciji nacin, ulaze u njegovo bice. Novim djelima udahnjuje umjetnicki sklad i ljepotu suzivota masline i kamena, podize ga na visi estetski nivo.
Obiman je opus Luketica. Retrospektiva 2002. godine prikazana najprije u Zagrebu, potom reducirana u Budvi i Podgorici, pokazala je sve likovne kvalitete i intelektualnost jedne velike stvaralacke licnosti, koja je upravo tako tretirana i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. Luketic se s razlogom smatra »rodonacelnikom apstraktne vajarske misli u Crnoj Gori« (Pavle Pejovic).
Mada su mogucnosti semiapstraktnog, a osobito apstraktnog izraza u skulpturi manje nego u slikarstvu, te je u tom smjeru neizvjesniji put do originalnosti, Luketic je, po opstem misljenju relevantnih licnosti, ostvario jedan od najautenticnijih opusa u savremenoj hrvatskoj, crnogorskoj i evropskoj skulpturi.