[size=6]OTMICA U ŠTRPCIMA[/size]
Analiza suđenja za ratni zločin
Činjenice, pravna pitanja
i političke implikacije
Pred Višim sudom u Bijelom Polju u Republici Crnoj Gori 9. septembra 2002. godine izrečena je i objavljena presuda Nebojši Ranisavljeviću za krivično delo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SRJ, kojom je osuđen na 15 godina zatvora, zbog učešća u otmici i likvidaciji 19 građana SR Jugoslavije 27. februara 1993. godine. Iz voza 671, koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar, u stanici Štrpci, 27. februara 1993. godine, oteti su sledeći građani Savezne Republike Jugoslavije:
Halil Zupčević (1944), Senad Đečević (1975), Esad Kapetanović (1954), Iljaz Ličina (1947), Fehim Bakija (1950), Rifat Husović (1958), Ismet Babačić (1963), Šećo Softić (1945), Adem Alomerović (1935), Rasim ćorić (1953), Fikret Memović (1939), Fevzija Zeković (1939), Džafer Topuzović (1938), Muhedin Hanić (1966), Safet Preljević (1971), Nijazim Kajević (1963), Zvjezdan Zuličić (1960), Jusuf Rastoder (1938) i Tomo Buzov (1940).
Krivica Nebojše Ranisavljevića u potpunosti je dokazana. Njegov iskaz dat pred istražnim sudijom Branislavom Joksimovićem je autentičan, dokumentovan i sadrži podatke, opise, događaje i činjenice o kojima policajci, koji su uhapsili Ranisavljevića, nisu ništa znali, niti su mogli znati. Prema tome, policajci, istražni sudija ili bilo ko drugi nisu mogli da prisile Ranisavljevića da prizna činjenice koje njima nisu bile poznate. To, što je Ranisavljević u većem delu iskaza pred istražnim sudijom rekao nije u trenutku davanja iskaza moglo biti poznato policiji, istražnom sudiji, tužiocu ili bilo kom drugom ko je učestvovao u istražnom postupku protiv Ranisavljevića.
U, svojom rukom pisanoj žalbi, 25. oktobra 1996.godine, ponavlja navode iz iskaza pred istražnim sudijom i to ključne delove iskaza gde opisuje način organizovanja akcije i otmice i način likvidacije otetih putnika.U toj, svojeručno pisanoj, žalbi ne negira, niti na bilo koji način osporava ili dovodi u sumnju bilo šta, bilo koji detalj, bilo koju činjenicu iz iskaza pred istražnim sudijom od 22. oktobra 1996. godine, već samo iznosi i ponavlja tvrdnju iz iskaza istražnom sudiji da on nikoga od putnika nije ubio, već je samo jednog ranio. U pomenutoj žalbi Ranisavljević piše:
...Kao prvo priznao sam sve ali nemojte da mi stavljate na teret da sam ovog putnika ubio – ja jesam rekao da sam pucao u njega, da je on pao a posle jaukao i zvao majku u pomoć. Kada je Milan Lukić izašao iz kuće i pitao je ko je pucao ja sam mu rekao da sam pucao i pokazao u pravcu ovog ranjenog putnika on mu je prišao i nožem tojest vojničkim bajonetom ( 48 ) prerezao grkljan i rekao tako se to radi.
To tvrdim i da se nisam sa njima dogovarao u vezi te otmice da sam to jutro stigo iz Srbije i posedujem dokument da sam bio kući 24. II 1993. godine do 27. II 1993. godine i da su me pokupili da idem u akciju. Kao što sam rekao da sam znao na pola puta gde idemo. Ali pošto sam znao već ko vodi akciju tu nema odustajanja...
U vezi sa pomenutom žalbom relevantno je istaći da je Ranisavljević zaista pred istražnim sudijom rekao da su u tom spaljenom selu, u jednoj kući koja je bila udaljena od reke Drine 10 – 15 metara, čiji je gornji sprat spaljen, u prizemlju ( ili garaži ) koja je bila očuvana, likvidirani putnici. Putnici su iz kamiona izvođeni u grupama od po 3 – 4 vezani žicom, zatim uvođeni u garažu gde su ih ubijali Lukić i Inđić. Ranisavljević je objasnio da je grupa ljudi uvedena u garažu, zatim su u nju ušli Lukić i Inđić. čulo se samo: „Lezi dolje“ i pucnji iz pištolja. čulo se onoliko pucnjeva koliko je ljudi bilo u garaži. Lukić je Ranisavljevića odredio da čuva stražu i da puca ako neko pokuša da beži, što je on i uradio na način kako je opisao u žalbi.
Ovo pucanje u one koji pokušaju da beže iz prostora u koji su zatvoreni, specijalnost je Milana Lukića u njegovoj akciji etničkog čišćenja Višegrada i okoline. Tako u optužnici pred Haškim tribunalom, koju je protiv Lukića i drugih podigao tužilac Tribunala u predmetu BR – IT – 98 – 32 – I piše:
“Otprilike sredinom juna 1992. godine, Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević i drugi prisilili su otprilike 65 žena, djece i starijih muškaraca bosanskih Muslimana, od kojih je većina bila iz sela Koritnik, da uđu u jednu sobu u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, u naselju Nova Mahala...
Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević zaključali su i zabarikadirali ove ljude u kuću kako bi spriječili njihov bijeg. Kasnije, dok su Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević stajali iza njega, Milan Lukić je otvorio vrata, na pod stavio zapaljivu napravu i zapalio fitilj. Cijelu kuću je za nekoliko sekundi zahvatio plamen i ona je nastavila gorjeti sljedećih sat vremena. Neki ljudi pokušali su iskočiti kroz prozor, ali Milan Lukić i Sredoje Lukić stajali su vani i pucali na njih dok je Mitar Vasiljević osvetljavo žrtve. Povici i vrisak ljudi u kući mogli su se čuti još otprilike dva sata nakon što je započeo požar. Svi ljudi zaključani u kući, osim njih šestoro, su izgubili život. Žrtve su ili poginule u požaru ili su ustreljene pokušavajući pobeći. Među žrtvama je bilo nekoliko male djece i beba...“
Okrivljeni je u iskazu pred istražnim sudijom naveo da su otete putnike odveli u selo Prelovo kod Višegrada, da su u fiskulturnoj sali u osnovnoj školi u tom selu oni postrojeni uz zid, pretresani, oduzimane su im lične stvari, nakit, novac, zatim su udarani rukama, nogama, nožem i na drugi način. Zatim je izjavio da su oteti vezani žicom, ponovo ubačeni u kamion, odveženi u jedno selo u pravcu Višegrada u kome su skoro sve kuće
bile spaljene i u tom selu u jednoj garaži spaljene kuće, u neposrednoj blizini obale Drine, Lukić i Inđić su likvidirali putnike otete iz voza. Kasnije su se vratili u selo Prelovo i u svlačionici fiskulturne sale osnovne škole podelili opljačkani plen od otetih i ubijenih putnika. Sedam putnika otetih iz voza ubijeno tako što su, dok su stajali na zidu brane iznad jezera HE „Višegrad“ pokošeni rafalom koji je ispalio Mićo Jovičić zvani Crni. HE „Višegrad“, kao objekat od posebnog intresa za Republiku Srpsku, obezbeđivale specijalne jedinice Vojske Republike Srpske i policija Ministarstva unutrašnjih poslova i da na objekat nije mogao doći niko bez posebne propusnice, ističemo da za Milana Lukića to nije važilo. Za ubistva, premlaćivanja, pljačkanja i paljenja Lukiću i njegovoj jedinici nije bila potrebna propusnica. Oni su ubijali svugde i na svakom mestu.
Sud je, vršeći uviđaj, identifikovao jednu takvu kuću, snimio je video kamerom i snimio unutrašnjost prizemne prostorije gde su se vrlo jasno mogla uočiti imena ispisana kao grafiti na zidovima: Boban, Ranko, Brane, Boča, Nebojša, Goran. Nije teško zaključiti da većinu tih imena nose otmičari koji su pod komandom Milana Lukića oteli i likvidirali putnike iz voza 671 dana 27. februara 1993. godine u stanici Štrpci: Boban Inđić, Ranko Drekalo, Nebojša Ranisavljević. U Lukićevoj jedinici, po svedočenju Duška Petrovića, bio je i izvesni Rom po imenu Goran.
U haškoj optužnici stoji:
“…Milan Lukić i Crnogorac zatim su odvezli sedmoricu muškaraca bosanskih Muslimana do hotela Vilina vlas van Višegrada gdje im se pridružio Mitar Vasiljević. Nakon što su proveli kratko vrijeme u hotelu, Milan Lukić, Mitar Vasiljević i Crnogorac vratili su se u crveni Volkswagen Passat i Yugo i odvezli sedmoricu muškaraca bosanskih Muslimana do rijeke Drine u selu Sase i naredili im da se postroje. Milan Lukić, Mitar Vasiljvić i Crnogorac zatim su otvorili vatru i pucali na sedmoricu muškaraca bosanskih Muslimana iz automatskog oružja. Nakon pucnjave, Lukić, Vasiljević i Crnogorac vratili su se do svojih vozila i otišli. Petorica od muškaraca su ubijeni, ali dvojica su preživjela.“
“Svakog dana su muškarci, žene i djeca ubijani na čuvenom mostu na Drini, a njihova tijela bacana u rijeku.“
“U više navrata počevši od avgusta 1992. pa do oktobra 1994. godine, Milan Lukić, Sredoje Lukić i drugi pripadnici jedinice Milana Lukića, okrutno su premlaćivali muškarce bosanske Muslimane zatočene u pritvoreničkom logoru u vojnoj kasarni Uzamnica u Višegradu. Milan Lukić, Sredoje Lukić i drugi pripadnici jedinice Milana Lukića ulazili su u logor, obično kasno noću i opetovano udarali zatočenike pesnicama, kundacima i drvenim štapovima i šutirali čizmama...
...Hotel Vilina vlas, bivše odmaralište, i obližnja Banja, jedan manji hotel, služili su kao objekti za zatvaranje u kojima su zatvorenici tučeni, mučeni i seksualno napastvovani...“
Tadašnji predsednik Savezne Republike Jugoslavije, Zoran Lilić je, u intervjuu koji je dao državnim glasilima, prema “Pobjedi“ od 20. avgusta 1994. godine rekao:
"...Javnosti je poznata otmica putnika iz voza u stanici Štrpci. Svima je brzo postalo znano da je izvršilac bio nekakav Lukić, štampa je o tome pisala. Naša policija ga je našla i uhapsila rizikujući sopstvene živote. Istraga je povedena, ali niko, i slovima niko, nije hteo da pomogne da se dođe do jednog jedinog materijalnog dokaza. Na kraju su rekli (vlasti iz Republike Srpske – primedba D.T.) da će njihovo pravosuđe to završiti i da je to uostalom djelo izvršeno na njihovoj teritoriji, da su oni pravna država itd. Uputili su pismo za izručenje Lukića zbog, kako se to uobičajenim pravnim jezikom kaže: osnovane sumnje da je umješan u otmicu putnika itd. Kada je izručeni predat, odmah je pušten i čak nagrađen od strane rukovodstva Republike Srpske. Tim činom je postalo jasno ko bi mogao da bude idejni tvorac otmice putnika i da je Lukić bio puki izvršilac. Osnovna zamisao je bila da se izazovu krvavi sukobi u oblasti Prijepolja i Priboja kako bi se kroz tu, nacionalno mješovitu sredinu, prelio rat na prostore Srbije i izazvalo uvlačenje Srbije i Crne Gore odnosno Savezne Republike Jugoslavije u ratni vihor. Takva i slična djela nikada neće moći da budu opravdana, a kad bi ih iko mogao rangirati, onda bi po svojoj svireposti i bezobzirnosti bili gori oni koji su nalogodavci nego oni koji su izvršioci."
Lukić je ekstradiran Republici Srpskoj iako nisu postojali zakonski uslovi za ovu ekstradiciju pošto Republika Srpska nije imala status države i nije bila međunarodno priznata. Takođe nije sprovedena ni zakonska procedura predviđena u ZKP-u. Prilikom dolaska u Republiku Srpsku Milan Lukić, ne samo da nije pritvoren, već je dočekan kao heroj.
Taj postupak u celini, od početka i od strane svih učesnika u njemu (Okružno javno tužilaštvo i Okružni sud u Beogradu, Republičko javno tužilaštvo i Vrhovni sud Srbije ) sabotiran je i lažiran. Taj postupak je i vođen samo da se javnosti predstavi angažovanje sudskih instanci na ovom slučaju i pokaže da nema dokaza za Lukićevu krivicu. U tom pravcu i u tom smislu preduzete su sve radnje pravosudnih institucija, a ne da bi se utvrdila istina o otmici u Štrpcima i krivična odgovornost Milana Lukića. Okružni javni tužilac u Beogradu stavio je zahtev za sprovođenje istrage protiv Milana Lukića istražnom sudiji Okružnog suda u Beogradu, 6. aprila 1994. godine, aktom Kt – 601/94 koji je potpisala zamenik Okružnog javnog tužioca Milena Inić – Drecun i to zbog krivičnog dela protivpravnog lišenja slobode iz člana 63 stav 5 u vezi stava 1 KZ RS. Uz zahtev, stavljen je predlog za saslušanje svedoka: dvojice policajaca – pratilaca voza, otpravnika vozova u stanici Štrpci i trojice policajaca iz Užica, koji su bili putnici voza pošto su privatno putovali iz Užica u Priboj. Voz 671 iz koga su 27. februara 1993. godine, na stanici Štrpci, oteti putnici imao je skoro 1000 putnika, koji su bili očevidci otmice, koji su videli otmičare i otete, a pošto je, u to vreme, od otmice bilo prošlo samo godinu dana, postojala je realna mogućnost prepoznavanja otmičara, pogotovu kada se Lukić nalazio u zatvoru. Međutim, tužilac je predložio samo trojicu policajaca koji su bili putnici. Od zvaničnih lica tužilac je predložio dvojicu policajaca – pratilaca voza i otpravnika vozova u Štrpcima, a nije predložio konduktere, mašinovođu i pomoćnika mašinovođe, iako je posedovao kompletan materijal sa izjavama koji je sačinila železnica. Pored toga postojale su izjave mnogih putnika voza 671 koje su dali SUP-u u Užicu. Istog dana (6.aprila 1994.) istražni sudija Okružnog suda u Beogradu, Dragoslav Rakić, ispitao je okrivljenog Milana Lukića, koji je negirao svaku povezanost sa otmicom i doneo rešenje o sprovođenju istrage i određivanju pritvora protiv Lukića broj Ki – 566/94. U nastavku istražnog postupka istražni sudija Rakić još jednom je saslušao Lukića (7. aprila 1994.), dvojicu policajaca – pratilaca voza (14. aprila 1994.), i otpravnika vozova u stanici Štrpci (26. aprila 1994.). Trojicu policajaca – putnika voza, koje je javni tužilac predložio da se saslušaju u svojstvu svedoka, nije ispitao. U toku istrage nije izvršeno prepoznavanje okrivljenog Lukića u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku. Dakle, istražni sudija od blizu hiljadu putnika voza 671pred čijim očima se odvijala otmica nije saslušao nijednog, a Lukić je bio u zatvoru, od otmice je prošlo nešto više od godinu dana, pa je postojala realna mogućnost prepoznavanja, pogotovu što su mnogi svedoci inspektorima MUP-a – Sekretarijat u Užicu izjavili da bi pojedine otmičare mogli prepoznati. Istražni sudija je u toku istrage koja je trajala samo 20 dana (znači trajala je 10 dana manje od vremena za koje je određen pritvor okrivljenom) ispitao okrivljenog i samo trojicu svedoka bez preduzimanja bilo kakvih drugih istražnih radnji. Istog dana kada je ispitao poslednjeg svedoka (26. april 1994) istražni sudija, umesto da dostavi spise tužilaštvu da ono odluči da li će podići optužnicu, staviti predlog za dopunu ili proširenje istrage ili odustati od daljeg krivičnog gonjenja, kako je to uobičajeno i kako se radi u svim iole značajnijim i činjenično i pravno komplikovanijim predmetima, sam piše predlog krivičnom veću Okružnog suda da u smislu člana 171 stav 1 tačka 4 Zakona o krivičnom postupku, obustavi istragu pošto nema dokaza da je okrivljeni učinio krivično delo. Po ovom članu 171 Zakona o krivičnom postupku u predmetima u kojima je zahtev za sprovođenje istrage stavio javni tužilac, nije postupio nijedan istražni sudija u bivšoj i sadašnjoj Jugoslaviji od 1945. godine do danas. član 171 u stavu 2 predviđa: „Ako istražni sudija nađe da postoje razlozi za obustavljanje istrage... obavestiće o tome javnog tužioca. Ako javni tužilac u roku od osam dana ne obavesti istražnog sudiju da odustaje od gonjenja istražni sudija će zatražiti da veće odluči o obustavi istrage.“ Istražni sudija je dana 26. aprila 1994. godine saslušao svedoka, našao da postoje razlozi za obustavljanje istrage i o tome obavestio zamenika Okružnog javnog tužioca, kojaje odmah izjavila da ne odustaje, ali istovremeno nije povukla spise na razmatranje (videli smo da o obaveštenju istražnog sudije može da odluči u roku od 8 dana) niti je insistirala na saslušanju svedoka koje je predložila u zahtevu za sprovođenje istrage. Verovatno se radilo o dogovoru istražnog sudije i zamenika tužioca da tako postupe, pošto se nekome mnogo žurilo, jer istog tog dana (26. aprila 1994) istražni sudija u pismeno obrazloženom predlogu traži da krivično veće Okružnog suda obustavi istragu protiv Milana Lukića, što krivično veće Okružnog suda i čini i to odmah sutradan po stavljanju predloga od strane istražnog sudije (27. aprila 1994) donoseći rešenje Kv – 554/94, kojim obustavlja istragu protiv Milana Lukića i ukida mu pritvor. Sledećeg dana, 28. aprila 1994. godne, drugi istražni sudija Okružnog suda u Beogradu Dobrivoje Gerasimović donosi rešenje Kri – 607/94 o određivanju takozvanog ekstradicionog pritvora Milanu Lukiću. U obražloženju tog rešenja piše: “Preko nadležnih organa dostavljen je zahtev za izdavanje stranca Lukić Milana, s obzirom na činjenicu da je u Republici Srpskoj izvršio kriv. delo razbojništva iz čl. 150 KZ Republike Srpske – posebni deo. Kako je priloženo rešenje istražnog sudije Osnovnog suda u Sarajevu KI – 67/94 od 05.04.1994. godine, to istražni sudija smatra da postoje razlozi iz čl. 191 st. 2 tač. 1 ZKP da se Lukić Milan kao stranac pritvori jer niti ima mesto stalnog boravka na teritoriji SR Jugoslavije niti postoji način da bi se legalnim putem doveo u sud pa te okolnosti ukazuju da postoji opasnost od bekstva. Prethodno je istražni sudija utvrdio da su ispunjeni svi uslovi iz čl. 525, 526, i 527 ZKP radi postupka za izdavanje Lukić Milana kao stranca.“ Radi se o neuobičajenoj i prosto neverovatnoj brzini postupanja. Naime, u samo tri dana ( 26 – 28. april 1994.) urađeno je sledeće: saslušan je svedok u istražnom postupku; istražni sudija je obavestio zamenika javnog tužioca da postoje razlozi za obustavljanje istrage; zamenik javnog tužioca izjavio je da ne odustaje od zahteva za sprovođenje istrage; istražni sudija pismeno obrazloženim predlogom tražio je od krivičnog veća Okružnog suda da obustavi istragu; krivično veće Okružnog suda obustavilo je istragu rešenjem Kv – 554/94 i istražni sudija Dobrivoje Gerasimović odredio je tzv. ekstradicioni pritvor Milanu Lukiću rešenjem Kri – 607/94.
Predsednik Komisije za prikupljanje informacija o otmici putnika iz voza 671 izvršenoj u Štrpcima 27. februara 1993. godine, koju je formirala Skupština Crne Gore, Dragiša Burzan uputio je 31. januara 1996. godine pismo Filipu Vujanoviću ministru za unutrašnje poslove Crne Gore u kome ga između ostalog obaveštava sledeće:
"Svjedok poznat Komisiji, čiji iskaz Komisija poseduje i kojeg je svojevremeno ponudila MUP-u Crne Gore, a koji je dostavljen i Javnom tužiocu Srbije izjavio je da su Neša Ranisavljević, star (sada) oko 30 godina, rođen u Despotovcu, i Mića Jovičić star (sada) 33 – 34 godine, rođen u Kninu, učesnici otmice (otmičari). Ova dvojica su krajem marta 93-će liječeni od rana u Urgentnom centru u Beogradu. Nastanjeni (vjerovatno) u Beogradu. Postoje i njihove fotografije u posjedu svjedoka. Mnogo više detalja sadržano je u dokumentu u posjedu Komisije."
(A) - Pre svega, iz sprovedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu proizlazi da u Višegradu i široj okolini na potezu pored reke Drine 1992. i 1993. godine nisu ratovale nikakve paravojne i parapolicijske jedinice, nikakve razularene bande bez više komande, nije se radilo o hajdučiji, otmicama, pojedincima koji isteruju neku svoju pravdu i osvetu. Ništa od svega toga. Sve je to stereotip koji su stvorili oni koji su organizovano, sistematski i sa tačno određenim ciljem vodili ratove, ubijali ljude, palili kuće, stvarali logore, razarali gradove, silovali žene, mučili decu, rušili bogomolje. Radilo se, dakle, o regularnoj vojsci Republike Srpske koja je imala naoružanje i veći broj vojnika, nižih i viših oficira iz bivše JNA. Komandanti najviših vojnih formacija na ovom području Luka Dragićević, Damjan Mitrašinović, Mihailo Petrić, Slobodan Cerović, Momčilo Tuba bili su viši oficiri JNA, nakon početka rata u Bosni, odlukom Generalštaba
JNA, upućeni na ratište pored reke Drine i nakon Dejtonskog sporazuma vraćeni u Srbiju na dužnosti u Vojsku Jugoslavije, na kojima se i danas nalaze. Znači, Vojska Jugoslavije i Vojska Republike Srpske su i faktički i pravno bile jedna vojska koja se čak i finansira u potpunosti iz Jugoslavije i Srbije, koja ima jednu komandu, jednog Vrhovnog komandanta, jedinstvene ciljeve i jednog neprijatelja bošnjački narod i sa jedne i sa druge strane Drine.
(B) - Kada se u izloženom kontekstu (pod A) posmatraju činjenice utvrđene u ovom postupku, na osnovu dokumentacije strogo poverljive prirode iz koje proizlazi da su najviši državni, politički, vojni, policijski i železnički organi i rukovodeći pojedinci Jugoslavije i Srbije 30 dana unapred, 30 dana pre otmice iz voza 671, u stanici Štrpci, 27. februara 1993. godine, znali sve detalje najavljene i predstojeće otmice, onda je jasno da je otmica isplanirana, organizovana i izvedena iz jednog centra uz saglasnost, odobrenje i punu koordinaciju najviših organa Republike Srpske, Srbije i Jugoslavije čiji je predsednik bio Dobrica Ćosić.
- U poverljivoj informaciji koju je generalnom direktoru Železničko transportnog preduzeća (ŽTP) Beograd uputio direktor Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu Mitar Mandić, 1. februara 1993. godine, obaveštava se generalni direktor ŽTP Beograd o informaciji koja glasi:
"Ovih dana, tačnije 28.01.1993. godine obavešten sam od šefa Sekcije STP Užice Živanića da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd – Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš."
Povodom informacije direktor Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu preduzeo je niz aktivnosti o kojim izveštava generalnog direktora. Navodi da je informisao najuži stručni Kolegijum ŽTP, održao sastanak sa predstavnicima
policije i službe Državne bezbednosti MUP-a Srbije i na kraju obavio razgovor sa pomoćnikom ministra odbrane Srbije, generalom Kuzmanovićem. General Kuzmanović je preuzeo obavezu da o najavi otmice obavesti ministra odbrane Republike Srbije, a ovaj Vojsku Jugoslavije. U tom razgovoru zaključeno je da ŽTP Beograd prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu. Povodom najave otmice obavljene su i konsultacije sa svim zamenicima generalnog direktora ŽTP Beograd i održan sastanak sa direktorima sektora eksploatacije, gde je zaključeno da je ŽTP Beograd preduzeo sve iz svoje nadležnosti.
Dakle, informacija o najavi otmice primljena je izuzetno ozbiljno i preduzete su mere da se o njoj obaveste svi relevantni faktori, uključujući najodgovornije u železnici, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Vojsci Jugoslavije, što je brzo i efikasno urađeno. Već posle prve informacije o najavi otmice u kratkom vremenskom periodu obavešteni su praktično svi nadležni koji su mogli da spreče otmicu. Kako se otmica ipak dogodila, to znači da su svi obavešteni o najavi otmice osnovano sumnjivi za izvođenje otmice s obzirom da su sve znali, ništa nisu preduzeli a otmica se dogodila. Ta sumnja postaje još vidljivija i izraženija kada se izvrši uvid u deo materijala dostavljenog sudu iz koga proizlazi nastavak aktivnosti ŽTP Beograd povodom najave otmice. Prema informaciji o aktivnostima ŽTP Beograd na sagledavanju bezbednosne situacije na pruzi Užice – Gostun, saradnji sa organima MUP-a Srbije i Vojske Jugosalavije vidi se, prvo da je održan sastanak zamenika generalnog direktora ŽTP Beograd, četiri pomoćnika generalnog direktora i šest direktora sektora na kojem je zaključeno da se o najavi otmice odmah obaveste Ministarstvo odbrane Republike Srbije, MUP Srbije i Služba državne bezbednosti Srbije radi preduzimanja mera iz svoje nadležnosti. Zatim je održan sastanak u SUP-u Užice 2. februara 1993. godine trojice najodgovornijih funkcionera Sektora za odbrambene pripreme ŽTP Beograd sa načelnikom SUP-a Užice Boškom Petrićem i komandirom policije užičkog regiona Đorđem Kerićem sa ciljem da se proveri verodostojnost informacije o otmici. Na tom sastanku je zaključeno:
-„Potvrđuje se informacija o nameri odvođenja putnika iz voza i dodaje se da je to strateška operacija srpske vojske radi stvaranja uslova za razmenu zarobljenika i mrtvih. Zaključeno je da bi ovakav potupak srpske vojske bio neprihvatljiv iz više razloga. Ova rešenja treba tražiti u dubini bosanske teritorije stav je SUP-a Užice.“
Održani su i sastanci odgovornih ljudi sa železnice u Službi državne bezbednosti regiona Užice (4. februara 1993.) i Korpusu Vojske Jugoslavije sa sedištem u Užicu na kome je prisustvovao i komandant korpusa general Dragoljub Ojdanić. Održan je i niz drugih sastanaka sa jedinom tačkom dnevnog reda: najava otmice putnika Bošnjaka u stanici Štrpci. Svi odgovorni funkcioneri ŽTP Beograd angažovani na rešavanju situacije nastale prijemom informacije o najavi otmice ispitani su na suđenju u Bijelom Polju i potvrdili verodostojnost i autentičnost povrljivog materijala koji je dostavljen sudu.
Sve navedeno, uključujući i podatak da taj materijal, više od devet godina, nije bio dostupan tužilaštvima, sudovima, štampi, porodicama otetih, Komisiji Skupštine Crne Gore koja je formirana da utvrdi činjenice povodom otmice u Štrpcima i kompletnoj javnosti, nedvosmisleno, jasno i bez ikakve dileme ili sumnje ukazuje da je ova otmica isplanirana, organizovana i izvedena zajedničkom akcijom Vojske Republike Jugoslavije i Vojske Republike Srpske koje praktično predstavljaju zajedničku vojnu fomaciju sa jednistvenim sastavom, oruđem, oružjem, finansiranjem i komandovanjem, kao i sa apsolutnom saglasnošću za delovanje te zajedničke vojske kod najviših političkih organa Jugoslavije, Srbije i Republike Srpske.
Predsednik opštine Prijepolje Radojko Petrić organizovao je 2. marta 1993. godine u Skupštini opštine Prijepolje sastanak sa političkom aktivom opštine, predstavnicima političkih stranaka i verskih zajednica sa tog područja sa jedinom tačkom dnevnog reda: otmica u Štrpcima. Sastanku je prisustvovao pravoslavni sveštenik Vasilije Starovlah. Prota Starovlah nije običan pop već arhijerejski namesnik za više sandžačkih gradova, što znači da je imao veliku moć i crkvenu vlast koja nije zanemarljiva, pogotovo za to vreme i tu lokaciju. Pored toga, Starovlah je rođen u Rudom, a 13 godina je radio kao sveštenik u Višegradu. Takav pop Starovlah po stanju u spisima predmeta ucenjuje na sastanku prisutne Bošnjake i kaže da će on te putnike u roku od sat i po vremena dovesti žive i zdrave ako se puste četiri borca Radovana Karadžića, četiri heroja, kako se pop izrazio. U toj uceni sugerisao je prisutnim Bošnjacima da se obrate komandantu armije BiH Seferu Haliloviću, koji je Prijepoljac. Kada su mu odgovorili da oni njega ne poznaju, da do njega ne mogu da dođu, on im je odgovorio: „Onda ni ja ne mogu ništa da uradim za otete putnike“.
Pored izloženog, na spregu Srbije i Jugoslavije sa Republikom Srpskom prilikom izvršenja ovog, u civilizovanoj Evropi, nezapamćenog zločina, ukazuju i sledeće jasne, nesumnjive i neumoljive činjenice utvrđene u ovom postupku:
Policajci - pratioci voza u svom patrolnom listu imali su zadatak i obavezu da pomognu vojnicima Republike Srpske, prilikom eventualnog odvođenja putnika iz voza u stanicama Štrpci i Goleš. Tu obavezu su potpisale njihove pretpostavljene starešine koje su bile obaveštene o najavi otmice iz voza u Štrpcima i koje su znale za ranije otmice iz vozova;
Kondukteri i policajci - pratioci voza su prilikom pregledanja karata i legitimisanja, u toku kretanja voza iz Beograda prema Baru, a pre stanice Štrpci, zapisivali imena putnika Bošnjaka;
Veliki broj naoružanih i nenaoružanih policajaca i vojnika iz Srbije i Jugoslavije koji su bili u vozu, uopšte nisu pitali uniformisana lica zbog čega se ti putnici izvode, niti su na bilo koji drugi način intervenisali da se to obustavi. Naprotiv, većina se sa tim ljudima koji su naoružani i u uniformama upali u voz prijateljski pozdravljala: „Gde ste, braćo, četnici?“. Oni su im odgovarali: „Poručite braći muslimanima da ovuda ne prolaze bez pasoša“;
Stanica Štrpci, selo Štrpci, i okolina nalaze se u zoni odgovornosti Ruđanske brigade (po varoši Rudo). Mihailo Petrić, jedan od komandanata te brigade, rekao je u svom iskazu da je on imao jednu četu vojnika koja je uvek bila u selu Štrpci, a jednu koja je bila u stanici Štrpci, pa su se nakon sedam dana menjali. Kada se zna da je jedina vojska na tom području bila regularna Vojska Republike Srpske (jer sam komandant Višegradske brigade, Luka Dragićević, kaže da ne mogu dve vojske da ratuju, mora da se zna ko komanduje), kada imamo iskaz Ranisavljevića da je od komandanta Goraždanske brigade Damjana Mitrašinovića, Milan Lukić dobio teretno vozilo sa kojim je izvedena akcija otmice putnika u Štrpcima, onda je jasno da ta otmica nije bila nikakav incident, nikakva pljačka, nikakva osveta, nikakav lični čin, već smišljena i dobro organizovana akcija od najviših političkih i vojnih faktora Republike Srpske, Srbije i Jugoslavije;
Svedok Šefko Alomerović koji se slučajno zatekao na stanici Beograd pre polaska tog voza i koji je to svoje prisustvo
na stanici detaljno obrazložio pominjući niz ljudi koje je sreo i navodeći razlog zbog koga je došao što se sve uklapa u stanje u spisima predmeta, u svojoj izjavi na sudu tvrdi da je na ulazu u Železničku stanicu Beograd video ćosićevog savetnika za štampu, Matovića, u razgovoru sa jednim čovekom sa bradom čiji opis se poklapa sa kondukterom voza 671 koji je i nakon predaje smene u Užicu nastavio put. To je vrlo ubedljiv dokaz da se o otmici pre nego što se dogodila ozbiljno diskutovalo u kancelariji Dobrice ćosića, a taj Matović je kasnije, od ćosića, imenovan za člana komisije za istraživanje okolnosti pod kojim su se događale otmice po Sandžaku i kao član te komisije ništa nije uradio. Na kraju, Matović je zajedno sa ćosićem podneo tužbu protiv Šefka Alomerovića zbog toga što ih je on optuživao da je otmica smišljena u kabinetu Ćosića, pa je zajedno sa Ćosićem nakon nekoliko ročišta odustao od tužbe;
Otmičari su propustili lokalni voz Prijepolje – Beograd, nisu ga zaustavljali, iz njega nisu vršili otmicu putnika iako je on naišao dok su oni bili u stanici Štrpci pre dolaska voza 671. Ta okolnost nedvosmisleno i jasno ukazuje da je otmica detaljno planirana, organizovana, koncentrisana i usmerena na voz 671. Očigledno je da je otmica isplanirana na visokom mestu i da su u vezi sa tom planiranom otmicom i kašnjenje polaska ovog voza sa stanice u Beogradu, kao i drugim karakteristikama vezanim za kretanje ovog voza i ponašanje osoblja u njemu.
Nakon što se dogodila otmica, sva zvanična lica železnice u koje spadaju mašinovođa, otpravnik vozova, kondukteri, milicioneri-pratioci voza dali su svoje pismene izjave i to sutradan nakon događaja otmice putnika. Ta dokumentacija je skrivana na železnici i nikom nije dostavljena niti data na uvid, sve do juna meseca 2002. godine, kada su novi rukovodioci ŽTP “Beograd“ dostavili poverljive dokumente koje je predsednik veća Golubović pročitao na glavnom pretresu, a sva sredstva informisanja objavila. Tek posle toga i pošto su pozvani da svedoče pred Višim sudom u Bijelom Polju, bivši rukovodioci železnice doneli su tu dokumentaciju koja je sačinjena sutradan po udesu i koja je morala biti dostupna svima, i sredstvima informisanja, i oštećenim porodicama, i sudu, i Skupštini Crne Gore, a ona je skrivana skoro deset godina.
Ta otmica je izvedena skoro javno, samo što nije direktno prenošena na televiziji. čak su mnogi svedoci-očevidci otmice, u samom momentu otmice znali da izvode Bošnjake i da im se ne piše dobro. Otpravnik vozova na stanici Štrpci Slobodan Ičegić, naveo je da su izveli Fikreta Memovića, čoveka koji je radio na železnici i sa kojim je jedno vreme zajedno radio u Priboju i bio nerazdvojn prijatelj. Pokušao je da spreči njegovo izvođenje, ali naoružani otmičari su mu zapretili da će i njega odvesti. Svedok Zoran Milekić je putovao iz Požege sa maloletnim šesnaestogodišnjim Senadom Đečevićem iz Bara. Njih dvojica su bili u istom kupeu u vozu 671 i sedeli jedan naspram drugog. Mali Đečević je odmah po ulasku u kupe zaspao. Kada su otmičari upali u voz, probudili su ga i pitali kako se zove. Kada im je odgovorio izveli su ga iz voza. Svedok Milekić je protestovao: „Pustite dete, šta je ono krivo “. Na to su mu otmičari odgovorili : „Ko te šta pita, oćeš li metak?“. Svedok Bosiljka Ostojić, koja je bila u vozu, kaže da je izvođenje ljudi iz voza prokomentarisala rečima: „Kukala im majka noćas.“ Dalje, izjavila je da je jedna devojka plakala nakon izvođenja putnika. Svedok Radojko Ješić, koji je takođe bio u vozu, izjavio je pred sudom da su u bifeu voza, nakon izvođenja putnika, neki ljudi komentarisali: „Onaj što su ga izveli predstavljao se da mu je ime Dragan, a vidi se da je lagao, jer sigurno je musliman čim su ga izveli.“
Crnogorski nedeljnik „Monitor “ u broju od 5.marta 1993. godine objavljuje tekst M. Perovića u kome piše :
„Kad je sedamnaest pribojskih Muslimana oteto iz autobusa, bio je to incident i opomena državi da ne pruža dovoljnu sigurnost svojim građanima. Otimanje Muslimana iz voza na pruzi Beograd-Bar na teritoriji koju kontrolišu srpske formacije incident se pretvara u državnu politiku, jer su i ovaj podvig izvele jedinice koje su saveznici Vojske Jugoslavije. Ako to što je snašlo putnike na pruzi Beograd-Bar ne bude dovoljna opomena građanima Crne Gore i crnogorskoj vlasti, uskoro će sve nas pogoditi ista sudbina. Kad su odvodili komuniste, ćutali smo. Kad su odvodili Jevreje, ćutali smo. Kad su došli za nas shvatili smo-govori jedno svjedočenje iz perioda njemačkog fašizma. Najteža je bila istina, kažu rijetki svjedoci koji su se osmjelili da nešto, uz zagarantovanu anonimnost kažu o tome šta se tog subotnjeg popodneva događalo na stanici u okrajku razorene Bosne. Oni kojima je presuđeno nijemo su napuštali kupe ne tražeći objašnjenje. Nijesu se ni bunili, ali ni molili za milost. Bio je dan, i ostalih hiljadu putnika čak i da nijesu htjeli, morali su vidjeti beskraj ljudske nemoći, s jedne, i oholosti, s druge strane. Oni koji su došli sa oružjem, nijesu se ni trudili da pronađu kakav takav izgovor. Bili su jači - i to je bilo dovoljno.“
U istom broju „Monitora “ N. Novović navodi svedočenje jednog očevidca otmice:
„Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo voz je nastavio put kao da se ništa nije dogodilo. Od Štrbaca do Priboja se stiže za deset minuta, i tamo se voz zadržava tek toliko da putnici izađu i uđu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao, nije se pojavila milicija, vojska, ni pomena o uzimanju izjava od putnika ili nečem sličnom.“
U „Monitoru “ od 12. marta 1993. godine S. Cerović piše:
„Grupa bandita zaustavi voz, legitimiše putnike, u prisustvu policije izvede iz njega Muslimane i odvede ih u nepoznatom pravcu-što će reći zapravo, u vrlo poznatom, da ih hladno likvidira - ta situcija je viđena samo sa Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.“
U strogo poverljivoj dokumentaciji, koja je pročitana na glavnom pretresu, u dokumentu koji se zove „Procena političko – bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice“ piše: „Najveću opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja železnice jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732) za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli...“
Taj citat najbolje, najpreciznije i najtačnije predstavlja situaciju u Srbiji i Jugoslaviji u vreme otmice, kada je i sama pripadnost muslimanskoj nacionalnosti bila opasna po život.
Fond za humanitarno pravo
Bookmarks