Nikola ne želi jurisdikciju Skadra
Katolici su, dobrim dijelom, bili stanovnici Skadra i okolnih brdovitih krajeva sjeverne Albanije, koji će u toku narednih četrdeset godina predstavljati glavnu metu crnogorskih ekspanzionističkih težnji. Katolici su bili i stanovnici Hrvatske, Dalmacije, Bosne, Hercegovine, tj. jednog značajnog dijela onog južnoslovenskog svijeta koji je predstavljao privilegovan politički i kulturni oslonac knjaza Nikole i njegovog naroda. Konkretnije uređenje položaja katolika predstavljalo je nezaobilaznu tačku u procesu oslobađanja Crne Gore od stranog uticaja. Novi katolički podanici knjaza Nikole u crkvenom pogledu, pripadali su Barskoj nadbiskupiji, dijecezi duge srednjovjekovne tradicije (u tolikoj mjeri da je svojevremeno njenom titularu pripadao i položaj primasa Srbije i mitropolita Albanije), ali koja je sa otomanskim osvajanjem drastično preustrojena u korist Skadra, koji je bio bliži srcu balkanske teritorije pod sultanovom vlašću. Imajući u vidu ovakav razvoj događaja, godine 1867. papa Pije IX je donio odluku, da se nadbiskupija u Baru “doživotno” pripoji onoj u Skadru, i da se upravljanje njome povjeri jednom predstavniku sa časnim zvanjem biskupa, kojeg bi odredio skadarski prelat. Sa takvim stanjem stvari, katoličko stanovništvo koje je, na osnovu odredbi Berlinskog kongresa, zajedno sa novim granicama pripalo Crnoj Gori, našlo se u dvosmislenoj situaciji, budući da je na taj način ostalo potčinjeno crkvenoj jurisdikciji nadbiskupa sa sjedištem u Skadru, unutar Otomanskog carstva i time izloženo opasnosti uplitanja sultana. Dodatne brige poticale su od prava zaštite koja je već vjekovima, u odnosu na katoličko stanovništvo balkanskog poluostrva, a naročito albansko, primjenjivala Austrija, sila sa kojom su Crnogorci već okusili gorke i mučne odnose. S tim u vezi, u očima Cetinja redovno isplaćivana novčana pomoć albanskom katoličkom kleru od strane Beča, zasigurno je djelovala prilično uznemirujuće.
Jasno je da je, u jednoj tako kompleksnoj situaciji, knjaz Nikola nastojao da otkloni ove dvosmislenosti sa svoje teritorije i da uredi status svojih novih katoličkih podanika dosljedno suverenitetu Crne Gore. U postizanju tog cilja, crnogorski vladar mogao je računati na saradnju jedne od najglasovitijih ličnosti kod katoličkih Slovena u tom periodu, đakovskog biskupa i apostolskog vikara Srbije, Josipa Juraja Štrosmajera. Politički ostrašćen koliko i religiji odan, Hrvat Štrosmajer je bio ubijeđen u duboku međusobnu zavisnost sudbina katoličanstva i slovenstva. Prema njegovom mišljenju, prevazilaženje istočne šizme bi na jednoj strani omogućilo ukljanjanje postojećih podjela među Južnim Slovenima i njihovo političko i kulturno ujedinjenje, a na drugoj, približavanje Rusije Svetoj stolici i širenje uticaja rimske crkve u cijeloj istočnoj Evropi, čak i u Aziji. Đakovski biskup je imao izuzetno kritički stav prema Habzbur-škom carstvu, koje je optuživao za nametanje njemačko-mađarske prevlasti nad Slovenima i sprovođenje pretjerano laičke i svjetovne politike.
Tako se već u jesen 1878.godine Štrosmajer obratio Svetoj stolici ne bi li podstakao na prilagođavanje crkvenih jurisdikcija na Balkanskom poluostrvu političko-teritorijalnim promjenama koje su uslijedile nakon Berlinskog kongresa, kao i na regulisanje odnosa između rimske crkve i mladih nezavisnih država, putem sklapanja posebnih sporazuma i ugovora. Iako se njegova pažnja u početku prvenstveno odnosila na Srbiju kralja Milana Obrenovića, đakovski Biskup se činio veoma naklonjen Crnoj Gori i njenom vladaru. Već neko vrijeme u kontaktu sa knjazom Nikolom, Štrosmajer je, naime, bio svjestan ugleda koji je ovaj uživao među Južnim Slovenima, kao i bliskih odnosa koje je ostvario sa Rusijom?
2. Pitanje katolika u Crnoj Gori prvi put je knjaz Nikola pokrenuo u jednom pismu upućenom biskupu Štrosmajeru januara 1879. godine. Vladar nije skrivao razočarenje zbog neispunjenih očekivanja u teritorijalnom proširenju Crne Gore, od strane Berlinskog kongresa, ali je i pored toga izjavio da namjerava da konsoliduje stanje stvari koje je proisticalo iz evropskog sporazuma. U vezi s tim, od najvećeg značaja smatrao je uređenje položaja svojih novih katoličkih podanika, koji više nisu mogli biti potčinjeni jurisdikciji Skadarske nadbiskupije i time pothranjivati opasnost od stranih uplitanja: “Budući da je sada promijenjen oblik države, mora se promijeniti i odnos mojih katoličkih podanika prema pomenutoj crkvenoj vlasti, ne samo zato što su oni sada oslobođeni od otomanske vlasti, već i zbog toga što su postali građanima slobodne i nezavisne Crne Gore. Crna Gora kao priznata nezavisna država ne bi mogla da toleriše da jedan dio njenih građana bude potčinjen nekoj vlasti, pa bila ona i duhovna i crkvena, koja potiče van njenih granica, a još manje, ako ta vlast potiče iz Otomanskog carstva”.
Da se obnovi nadbiskupija u Baru
Da bi postigao taj cilj, Nikola je bio spreman da se založi za jednako tretiranje katolika i pravoslavaca, budući da je, uostalom, bio ubijeđen da bi se jedino na taj način mogla otkloniti ona vjeroispovjedna rivalstva koja su toliko štete nanosila Južnim Slovenima: “Ono što sam uvijek mislio, osjećao i govorio, želim da za vrijeme moje vladavine sprovedem u djelo, to jeste, da vjera ne razdvaja rođenu braću, tako da izvjesni tužni događaji koji su se u našoj državi zbili, i koji od vjerske netolerancije potiču, budu na taj način osuđeni, a ako bog da, umanjeni i iskorijenjeni”. Međutim, sa svoje strane, zahtijevao je neodložno otvaranje pregovora sa Svetom stolicom, koji bi za cilj imali obnavljanje nadbiskupije u Baru i potčinjavanje svih katolika u zemlji njenoj jurisdikciji: “Moja je želja da se ova stvar što prije sredi i to tako da se u Baru ponovo uspostavi nadbiskupija, kojoj bi svi katolici u Crnoj Gori bili potčinjeni, i da barski nadbiskup bude imenovan od strane Svete stolice kojoj je potčinjen, a sa kojom bi moja Vlada odm-ah započela pregovore u vezi sa ovim pitanjem kako bismo sklopili sporazum”. Na kraju je knjaz Nikola izjavio da se uzda u savjete i pomoć biskupa Štrosmajera, štoviše, uz predlog da obnovljena nadbiskupija u Baru bude povjerena prisnom prijatelju đakovskog biskupa, tj. kanoniku iz instituta San Girolamo degli Schiavoni u Rimu, Nikoli Vorašku - slovenskom crkvenjaku, uprkos tome što su veći dio katoličkog stanovništva u Crnoj Gori činili Albanci.
Knjaz Nikolino pismo je Štrosmajera ispunilo entuzijazmom, pa je požurio da uputi jednu njegovu kopiju prevedenu na italijanski Svetoj stolici, a uz to i svoje propratno pismo. Ne krijući sopstvena slavofilska i panslavistička osjećanja, đakovski biskup je posebno naglasio da bi sporazum sa Crnom Gorom potpomogao borbu za prava katolika na Balkanskom poluostrvu, dajući temeljni doprinos ujedinjenju Južnih Slovena i njihovo vraćanje pod okrilje Rimske crkve: "Ako nisam u potpunosti u krivu, mi, katolički Sloveni smo predodređeni da u ovim krajevima širimo onaj duh koji će vremenom obuhvatiti sve Južne Slovene i dovesti do svetog ujedinjenja Crkve; u tom cilju neophodno je da katolički Sloveni ne samo razvijaju u sebi vrline i ljubav prema bližnjem, vezujući se sve čvršće za Svetu papsku stolicu, već da zajedno, na još djelotvorniji način budu pravični i milosrdni prema svojoj braći koja su se odvojila od jedinstvene crkve". Uopšteno, gore navedena saradnja bi potpomogla približavanje svekolikog slovenskog življa Svetoj stolici, a od toga bi obje strane izvukle veliku korist: "Ako (Sloveni) budu imali većeg uticaja na teritoriji Evrope i Azije, ako budu bliski sa katoličkom crkvom, za nevolje koje sve njih pogađaju naći će se rješenje. Najsigurniji lijek protiv tih nevolja naći će se u pomirenju sa katoličkom crkvom koja je majka svih naroda i svih nacija (...) Ah! Ako ovo veliko pleme crkva sebi bude privukla, ubijeđen sam da nijedno drugo pleme u Evropi neće moći dugo odoljeti njegovom svetom i blagom uticaju". Tim povod-om Štrosmajer nije iznio nikakvu primjedbu u vezi toga što je knjaz Nikolin kandidat za nadbiskupa u Baru Sloven, uprkos drugačijem etničkom karakteru dobrog dijela crnogorskih katolika. Umjesto toga, đakovski biskup se zadržao na čestitosti i poštenju knjaza Nikole, tvrdeći čak - teško je reći da li zato što je stvarno tako mislio ili da bi bolje uvjerio Svetu stolicu u prikladnost planiranog sporazuma - da je Knjaz intimno naklonjen katoličkoj crkvi: "Iskreno govoreći, čini mi se da je crnogorski Knjaz, usljed čistote i neporočnosti svoga života i nesumnjive čestitosti sopstvenih namjera, prirodno privržen i pokoran katoličanstvu (...) iako spolja ne pripada katoličkoj crkvi, usljed svoje istaknute čistote i jedinstvenog poštenja, držim da se u duši priklanja katoličkoj crkvi".
Bookmarks