Sanovnik iz Gvajane

[Saruman]

Dokoni mornari od zabave love…

A ja ću reći da me noćas Sanovnik nije posjetio. Ali sanjaću tebe. Jer si to zaslužila. Baš zbog toga ću te i sanjati, jer u snovima mi se dešavaju najgore stvari koje neko može zamisliti. I tako će trajati dok Gvajana bude postojala, a Argonauti budu plovili. A ja ću sanjati tebe u najgorim snovima, i neću se kajati. Iako ću reći Sanovniku sve, da mi protumači san o tebi. On mi ne mora reći ništa. I neće mi reći. Jer on tebe voli. Sanovnik te voli. Znam da ti je juče bio rođendan, i meni je sjutra, ali mi nismo isti znak u Horoskopu. I mada ne znam kakve to sve veze ima, u kineskom horoskopu sam Svinja. Pošteno sa njihove strane. Čekam da noć se završi, da bi dan započeo. I započinje dan, a ja ću sanjariti dok pijem opijat sa Bornea iz Indonezije, uz čašu limunade da poništi ukus. Jer postoji Sanovnik i za sanjarenje. A ja u Gvajani sanjarim i sanjam. Kad sanjarim, imam najdivnija sanjarenja. Više volim sanjarenje nego sanjanje. Snovi me izmuče. Sanjaranje me baca u ekstazu u kojoj učim da volim samo sebe. Da sam dovoljan samo sebi, kao što Aristotel smatra da su ti ljudi srećni, koji su dovoljni sami sebi. Nisam dovoljan sam sebi. Treba mi Sanovnik. Sanovnik je najjači. A ja sam najslabiji, bez Sanovnika. Sanovniku se molim, u Gvajani nosim torbe pune leda i kamenja sa Greenlanda, govore da se tamo ljudi najviše ubijaju na svijetu. Statistika govori. A kome da ne vjerujem, ne znam ovih dana. Svima vjerujem. Svi su u pravu. Svi sve znaju u Gvajani, i govore lijepim riječima, i ponašaju se lijepo, i ne govore riječi poput ***** ti sve i nabiću te na *****. A ja ću sanjati tvoj rođendan, kako je bio tvoj rođendan čuven u Gvajani, kako se ne sjećaš. Sad te nalazim na LinkedInu i čitam tvoje dugačke i masivne naučne radove, zaista su dosadni, ali ja volim dosadu, volim tvoju dosadu, uvijek sam te volio jer si dosadna poput smrti. I znam da ćeš jednog dana doći u Gvajanu, makar ja bio mrtav. A biću mrtav, biće Gvajana mrtva, biće Sanovnik mrtav. Sve će biti mrtvo tada. I ti ćeš doći, jer ti voliš mrtvu dosadu. A ja ću biti mrtav i dosadan, kao što si i ti uvijek bila prema meni, znajući da te volim tako dosadnu, a ti ćeš tek tada mene voliti, tako mrtvog i dosadnog u Gvajani. Jer ti voliš dosadu. A posebno mene mrtvog i dosadnog. Na dan tvog vjenčanja donijeću samo prazan papir, tražiću tvoj autogram, i tvog muža. Pitaću vas za fotografiju i selfi. I onda ću sve to zapaliti na trgu u Gvajani. Oko mene će stajati ljudi i svirati Blue Train od John Coltrane, sviraće cijeli album, jazz će se prelamati Gvajanom. Gvajana je najbrže rastuća ekonomija svijeta. I bi svijetlost sa planina koje se nikad nisu zvale Everest. Nisu imale ime, te planine, nisu imale ništa. To su planine bez ičeg. Bez Sanovnika. A moj Sanovnik je moje ime. Ti nisi zaboravila moje ime. Ako jesi, svaka čast. Teško ga je zaboraviti. Biću najsebičniji, u meni nema emocija, u meni vladam samo Ja. Prazan i potpun. Gvajanski tigar. Gvajanska rakija. Palim Cohibu Esplendidods, i razmišljam o Fidelu Castru, šta je mislio dok je raspoređivao rakete tokom Kubanske krize… mislio je o Gvajani. Šalim se. Mislio je kako će nešto da kresne te noći, vjerovatno, kao i Kenedi. A Če Gevare su za budale. Odnosno, za ljude bez Sanovnika. Če Gevara nije ima Sanovnik iz Gvajane. Šteta… Prava šteta… A ja ću te noći sanjati tebe i sebe, u krevetu, kako dišemo jedno drugom za vrat, i onda umiremo. Ali samo do jutra, i opet nas Sanovnik vaskrsava, i rađamo se, ali ne stvaramo religiju, ne stvaramo mit. Za nas je to normalno. Za nas je to nit, nit svega. Merilin Monro bi uzela taksistu i vodila ga kući u krevet. Ni ona nije imala Sanovnik. A vadim riječi iz glave ovih dana poput naftne bušotine, i samo naviru riječi, koje nemaju ništa, koje su same, usamljene i zapostavljene. Ali su vrijedne kao Raketa, sovjetski sat od mog djeda, kao Raketa, što se navija ujutro i naveče… ručni sat moga djeda. Raketa, meni treba raketa… znam da sad svi vole raketu, i ja bih sebi napravio jednu, da se zavežem za nju i ispalim prema nebu, da me ti gledaš, tako nekih par sekundi, dok ne bih nestao van stratosfere, van Gvajane, van Sanovnika. Ali onda bih samo umro i ništa više od toga. Staljin je rekao: Papa!? Koliko on ima divizija i tenkova!? A ja bih rekao: koja je poenta kurčenja, ako se kurčim kući? Ne znam, pitaću Sanovnik.

[Saruman]

Sanovnik iz Gvajane je dobio book cover.
Allelujah!

[Saruman]

NEŠTO ŠTO SE ZOVE POPIS


Ja znam neke ljude koji su gay.
Mi smo u prijateljskim odnosima. Neću predrasude na bilo koji način.

Vladimir Putin, predsjednik Rusije

Ah, ta nacija. To biće neumorno. Taj duh romantike. Taj spermić humusa pomješan sa otrovnom tekilom iz Irana. Ta neizbježna sudbina i ikona. Taj popis duša. Ta svečanost lingvistike i spektakl folka, spektakl Rajha i Himmlera, i Gebelsa, i Gordona Bajrona, pa sve do Francuske revolucije, sve do nepotkupljivog Robespjera. Sve do Napoleona. Sve do himena, kad je prsnula krv, nacije. Krv nacije je prolivena pod penisom duha romantike. Romantizma. Romantičara i nacionalnih pedhera. Mrzim vas sve, o proleteri seljačkog duha. Ne jer ste nacionalisti, i ja sam nacionalista, moja nacija je Gvajana, moj glavni grad Georgetown. Ali vi ste svi samo obični pedheri i užas jedne mistične propalosti duha. Vaš duh je sponatni pobačaj onoga što dolazi iz srca i onoga iz Sebastiana Kurza, i onoga iz mozga. Vi ste zamorčad ničega. Vi ste zlo bez premca. Vi ste pedheri. U Gvajani ne tolerišemo pedhere. Gvajanska nacija nema naciju. Mi smo možda i cionisti. Ali nismo pedheri kao vi. Vi svi nacionalisti, svih zemalja, razjedinite se, i pojebite se. Niste za bolje. Osim da se jebete. Poetičan ću biti, vi pedheri užasa, vi swastikaši i prstaši. Vi ste prolazni, kao i vaše pedherske nacije. Vi ste otrov i kancer na izvorištu sa kog se duše napajaju. Vi ste Salmonella u sendvičima koje vi pedheri jedete svakog časa, kucajući komentare na portale. Vi ste smiješni neljudi. Vi ste očaj i kataklizma poraza duha pred pedherskim očajem za pedherskom superiornosti nad drugim. Vi ste kolera u našim sobama što zrači sa TV. Vi ste pakao koji se ne vrijedi upoznati. Ko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti. O nacionalisti, mrzim vas kao što je Hitler mrzio. Kao što je vaš Gebels trubio. Trubiću i ja, o pedherske nacije svih zemalja, pojebite se, i rađajte pedhersku i incestuoznu nacionalnu djecu. Jer niste za bolje. Jehbem vam mater svima u pičku. Gvajana je najbolja nacija. A mrzim i ljevičare isto koliko i vas. Da ne bude zabune. Mrzim sve. Volim samo duh. Čistotu duha. Nevinog duha. Ne vašeg himenjavog i razdjevičenog duha nacionalista. Mrzim vas, kao što je Šopenhauer mrzio žene, mrzim vas pedhere nacionaliste. I ljevičare fataliste. Mrzim sve, osim duha nevinoga. Duh nevin, može postati Gvajanac, i biti to što jeste, a to je, kompozicija ideja. Ideja bez kraja, ideja kralja, ideja Boga. Moj Gvajanac postaje Bog. Na zemlji. Ali on je samo rob, nevinog duha. Rob nevinog duha i nevina je straža na vratima dobrote i vratima vječnosti. A vi pedheri, vi ste već dogodine u zaborav nakon što vas popišu kao ovce. Mrš, neću prosipati penkalo na vas više.

Viva Guyana.

[Saruman]

SAVRŠENSTVO U GVAJANI

Mudrost proizilazi iz čuđenja - Sokrat

Ja sam bolovao od narcisoidnog poremećaja ličnosti. Zaista, kad sam shvatio to, bio sam jako uznemiren. Kad mi je psihijatar napisao da bolujem od psihopatije narcisoidne, nisam mogao vjerovati, kako se to meni moglo desiti, kako… Međutim, dugo sam radio na sebi svih ovih godina, zajedno sa svojim psihijatrom. Zaista smo puno radili na mojoj ličnosti i mom poremećaju narcizma. I nakon tog veoma mukotrpnog i dugog rada, došli smo do velikih rezultata,
i sada sam savršen!

To mi je čak i psihijatar rekao, da sam sada savršen. Jako sam srećan što sam savršen sada.

Elem, u Gvajani je nestalo goriva. Šta da se radi… ratuje se u svijetu puno, pale se skladišta i gore čitavi gradovi i sela. Nemamo goriva. Niti ćemo ga imati još dugo, sve su prilike. Ali nije to toliko bitno. Bitan je Sanovnik. A ne gorivo. Sanovniku ne treba gorivo. On, poput Aladdina, dolazi na letećem ćilimu, osim što nije ćilim, nego bure. Bure baruta. Bure snova. Sanjanja i sanjarenja. Gvajana je tako lijepa, uđite na Google, i pogledajte moju Gvajanu. Njenu zastavu i sve ostalo. Zaista je Gvajana prelijepa i presavršena. Sanovnik je isto presavršen i najsavršeniji Sanovnik ikad. Jer imamo više Sanovnika podijeljenih na različite ere, od Pleistocena preko Neolita do ove Četvrte industrijske revolucije. Oh, savršeni Sanovnik Četvrte industrijske revolucije je savršen, presavršen čak. I takav će uvijek biti. Nemojte nikad ni pomisliti da Sanovnik ima mana. Jer ih nema, to je jasno svim pticama na grani u Gvajani, a tek Gvajancima. Elem, ja ću reći da je Sanovnik i Bog zapravo. Jer on to i jeste. Neki u Gvajani se klanjaju Sanovniku, a druge vodi tetak Papirus, a treće vode pali anđeli i demoni, ali to nisu zli pali anđeli i demoni, to su dobri pali anđeli i demoni. Oni su dobri. Pozitivni. Zdravi. Ljekoviti. Poput zmije na simbolu apoteke ili hitne pomoći, zmija, zmija je simbol lijeka. Ljekovitosti. Zmija je zapravo najmističnije biće na planeti. Ne diraj je, neće te dirati. Fantastično, zar ne… Jedino biće koje ima svoje istinsko Ja je zmija. Nije ni Lav, ni Plavi kit, ni Babun. To je zmija. Zmije u Gvajani cijenimo veoma i nikad ih ne ubijamo. Zabranjeno je ubijati zmije u Gvajani i kazne su drastične, čak i vječni zatvor. Jer i zmije su presavršena bića. Zmije ovi iz grupacije dobrih palih anđela i demona koriste u magičnim ritualima u Gvajani. Oni, naime, postave pitona ili neku drugu zmiju, na pijedestal u svojim divnim bogomoljama, i upućuju joj molitve. Ako zmija sikta dok joj se upućuje molitva, to znači da nije zadovoljna tvojom molitvom, moraš smisliti drugu molitvu ili preformulisati je. Zaista, veoma su sofisticirani procesi oko zmije i molitvi, treba se dosta namučiti, da bi ti zmija odgovorila na molitvu u Gvajani, ali isplati se, jer ispunjava molitve. Volimo i sva druga bića isto tako. Ali nikog kao zmije. Zmije su naš kontakt sa Sanovnikom ponekad, kad nema goriva, da dođemo do Kaieturskih Vodopada u Gvajani. Jer Sanovnik se u zadnje vrijeme pojavljuje samo kod Kaieturskih Vodopada. Tu on stane, nad Vodopadima, i počne tumačiti snove glasno i jasno. A pošto nema nafte, da dođemo, mi koristimo konje. I pošto nema nafte, da komuniciramo preko agregata i zvučnika, mikrofona. Mi postavimo zmije pred Sanovnik, pored Vodopada. I preko zmija komuniciramo poput medijatora. One su most sa našom metafizikom i fizikom. Sa našim presavršenim Sanovnikom. Zmije nam prevode snove, tumače snove, od presavršenog Sanovnika. Svojim siktanjem one dolaze do zaključaka o svakom snu, i protumače ga, sasvim precizno, siguran sam, svi to govore. Jer zmije su presavršene u Gvajani, ne moram to ponavljati toliko puta. Zaista, jesu presavršene. Sve su zmije najbolje. I naša presavršena svetinja. Sanovnik je zadnjeg puta kod Vodopada govorio o nečemu što se zove rat. Mi u Gvajani nikada ne ratujemo, pa nam je bilo čudno zašto Sanovnik govori o ratu. Zato što je neko sanjao rat u Gvajani. I trebalo je protumačiti taj san. Naime, sanjati Rat nije negativna konotacija u značenju snova u Gvajani. S obzirom da mi zapravo nikad nismo ratovali i nećemo ratovati, sam taj san koji je neko sanjao o Ratu predstavlja zapravo bol. Univerzalni bol. Nekog boli, rat. Bilo koji rat. Onaj koji je bio, koji će biti, koji je sada. Bilo gdje u svijetu. To je kao Weltschmerz, svjetski bol, povodom rata. Neko je sanjao ubijene civile u ratu. Sanovnik je rekao da su to duše, koje izlaze iz tijela poginulih i upućuju se prema svojim bogovima na vječni smiraj. Sanovnik je zaista presavršen. Sanovnik sve zna. A to što neko sanjao Rat zapravo znači da dolazi Vječni Mir na Zemlji. Pax Aeterna. Što bi rekli Rimljani. Pax Romana, Pax Aeterna. Sanovnik je rekao da to dolazi Vječni Mir svim ljudima. I trajaće sve dok svi ljudi budu vjerovali u Vječni Mir. A to će biti nekoliko dana ili nekoliko milenijuma, ili nekoliko milijardi godina ili čak vječno. Ne zna se tačno, jer san nije odsanjan do kraja, naime, onaj koji ga je sanjao, probudio se u strahu od Rata. Zato je prekinuto tumačenje, i zmije koje su nam prevodile san, nisu nastavile prevoditi. Sanovnik je potom ušao u svoje leteće bure iznad Kaieturskih Vodopada, i poletio prema svom tronu, daleko u oblacima, daleko u Svemiru i ko zna tačno gdje. Sanovnik je presavršen. I Gvajana je presavršena. I jedva čekam da se opet Sanovnik vrati i donese nam nove mudrosti. Jer presavršeno je slušati ga. Zmije su presavršene. I sve je presavršeno. Zar ne?

[Saruman]

SVEŠTENICA BIBI IZ GVAJANE

Ja sam Bibi i dolazim iz Gvajane. Ja sam žena. Šta vam mogu reći o sebi? Ja pripadam onima što se klanjaju Sanovniku. Ja sam iscjelitelj i sveštenica u Svetom hramu Sanovnika. Ja predvodim molitve Sanovniku. Imala sam sreću kao dijete da me Sanovnik lično dodirne po kosi. Od tada sam dobila počasna zvanja i status Vrhovne sveštenice. Jer Sanovnik nikada ne dodiruje nikog. Smatra se da sam ja sveta žena zbog toga. U Gvajani barem tako smatraju. Ja se samo trudim pomoći svima u Gvajani i oko Sanovnika i molitvi. Ja predvodim molitvu 3 puta na dan u koju obavljamo u pravcu Vodopada. Molimo se tako što se uzimamo za ruke, svi zajedno, i zatim plešemo u krug suprotno od kazaljke na satu. U tom plesu izgovaramo mistična imena Sanovnika, i našeg, i onih prije njega. A to su Ruhh — Ljubavnik iz Vječnosti. Zatim Fahh — Duša Koja Plovi Kosmosom. Bahh — Najljubazniji San. Mahh — Tumač Svrhe Svega. I ima još mnogo imena koja dozivamo u našem plesu i molitivi. Sanovnik zna za to. I raduje nam se. Mi se radujemo njemu. Osjeća se ponekad i prisustvo Njegovo dok se molimo, jer on dolazi i kroz nevidljivi svijet ponekad u Gvajanu. Ne samo u letećem buretu iz Kosmosa. Ja, Bibi, ja želim reći, mi vjerujemo u konstantnu energiju Sanovnika. Sve što nam ta energija poručuje, mi ostvarujemo i zasnivamo. A energija je najčistija bezuslovna ljubav prema Snu i Sanovniku. Svaki San je najdublja svetinja i mora biti protumačen po svaku cijenu. Svaki San je sudbina Gvajane. Dužni smo Sanovniku ispričati snove, jer bez toga, sve bi baš nestalo. Naš San održava Univerzum. Mi u to zaista vjerujemo jer tako je poručio Sanovnik. Naši snovi su kreacija stvarnosti, naši snovi su ono što kao vajar oblikuje i oblik te stvarnosti. Ne samo u Gvajani, već diljem svijeta. Snovi iz Gvajane su posebni snovi koji se ne mogu nigdje drugo sanjati. A Sanovnik dolazi samo u Gvajanu. Tako da je sve jasno oko toga. Ali mi nismo fanatici, Sanovnik nam zabranjuje fanatično ponašanje, on nam sugeriše ljubav i čistotu duha i obavezan San. Ništa drugo se ne zahtjeva od nas.

San je obavezan, ali i svet, ali i oblikuje stvarnost. Međutim, ne samo to, San u Gvajani je najveća počast. Jer ne sanjamo svake noći. Neki nikad nisu sanjali, i zbog toga su duboko patili. San dolazi od tragova koje Sanovnik ostavlja lebdeći i ploveći Kosmosom. On dodiruje sve na šta naiđe, i sve čestice padaju prema Gvajani. Iz tih čestica se rađa San. Sanovnik ga dolazi protumačiti. I taj San određuje naše živote. Svaki san je u saću snova u Gvajani. Onih odsanjanih do kraja, jer djelimični snovi nisu uvijek relevantni.

Ja, Bibi, želim reći da najviše volim Gvajanu i Sanovnik. Da ću do kraja svog postojanja u Gvajani, prije nego preselim u svijet gdje se nalaze beskrajne prašume u samom zlatu i najljepšoj svili, u voću beskrajnom, da ću biti vjerna sveštenica i voditi molitve sve do tog samog Dana kad će moja duša se pretvoriti u ono što zovemo Gahh — Trajni San, najljepši dio našeg postojanja je Gahh, dan kada odlazimo iz Gvajane u prašume od zlata i svile, voća beskrajnog. Tamo ćemo u Trajnom Snu prisustvovati svim Sanovnicima prije trenutnog. Sa njima ćemo razgovarati i družiti se uvijek i beskonačno. To je najdivnija faza postojanja. Gahh ili Trajni San je naš najljepši smisao. Tada upoznajemo i Vahh — Srećnu Svrhu Svega, jer ona se otkriva na sedefnom Oltaru duboko u prašumi i govori tihim glasom riječi koje kazuju sve što se ikada trebalo reći, sve tanane tajne o svemu, sve snažne istine o svemu, i kompletan smisao svega i Svrhe Sna. Tada postajemo Kraljevi i Kraljice Snova i pridružujemo se Sanovnicima u zlatni krug uz piće sa Vodopada. U Trajnom Snu, bićemo ono što Jesmo. Bićemo u trajnoj sreći. Trajnoj ljubavi sa Snom i Snovima. Svim ljudskim snovima, zauvijek.

Iskreno Vaša, sveštenica Bibi iz Gvajane

[Saruman]

Sanovnik iz Gvajane,
Polako se zahuktava,
Knjiga dobija i ilustracije.
Vjerodostojne.

Sanovnik iz Gvajane će evoluirati u nešto što zasad ne znamo šta, normalno da će neke pričice biti uklonjene, neke nove dodate, i napisaće se još stotine stranica.

Ovo je knjiga koju objavljujem online i digitalno samizdat.
Trebaju tu lektori, korektori, ali sve to nije bitno sada.

Sanovnik iz Gvajane postaje nešto mistično, i on će proživljavati različite momente u narednom periodu.

To je knjiga koja se može pisati vječno. Jer toliko ima snova.

Toliko ima mogućnosti, lingve, jezika, i jezičkih vratolomija, da se iznese, ne smisao, smisao mi je otrcan, ne ni poruka knjige, i to je otrcano. Sanovnik je Sanovnik, sam po sebi, on evoluira, on nije statičan, on se kreće u kvantnoj mehanici. Nemoguće je utvrditi precizno ili znati do kraja kvantne procese - prema kvantnoj fizici.

Sanovnik nije kvantna fizika, ali recimo da kvantna fizika utiče na njegov razvoj. Kvantne fluktuacije izazivaju jezičke sintakse same od sebe. Ja ni ne pišem Sanovnik svojim egom, pišu ga ruke same, od sebe, ne obazirući se puno na to šta ja mislim o svim tim riječima i strukturama.

Sanovnik iz Gvajane se odvija sam od sebe.

[Saruman]

HORIZONTALNA AKUSTIKA JEDNOG PROSJEČNOG DANA U BEOGRADU

Ja uvijek govorim istinu, čak i kada lažem. - Scarface


Slušajte sad, u Gvajani…Papirnate, kovanice, slamnate devize sam bjesomučno brojao danonoćno, aritmetika, a matematika kec obični, standardni, 84000. Sjećam se osnovne škole u bjelini i prve fantastične i pucajuće od strasti ljubavi, to se zvalo tabula rasa, djeca i neka fantazmagorija borovih iglica što su mogle da se motaju u rizlu i puše poput marihuane, sa odsustvom tripa i zarade iza škole. Ta zabrana, e to je zajebalo vaše tabule rase, moderni mentalni šokovi. U toku školovanja sam nešto učio, nikad ništa naučio, jer ja sam totalna neznalica. Tegoba je korišćenje termina diskutabilno? Pada mi mrak na oči u ovom gradu. Malu s mlijekom i kisjelu vodu. Knjaz Miloš? Evian. Kada se pročita unazad piše Naive. Vjeruješ li u to? Samo ponekad. Sve to mi češe maštu kao djevojka u Toskani, u crvenoj svilenoj haljini, dok korača poljem zrele pšenice. Kao sa TV reklama, misliš? A pored toskanske vile najnoviji crveni Ferrari. E da, to. A mi, i Italijani smo, razumiješ, ipak sabraća po zanatu. Naši imaju nesvakidašnje slične hobije i poslovne ambicije su im harmonično paralelne. Zveckaju dinari sa dvoglavim orlom. Rusija ili Čad? Šopen ili Vagner? Kortazar, Školice, Sudnji dan? Ivo Andrić. Mostovi na Morači, Drina je vazda bila švercerski kondom. Nisam čitao, nisam pročitao nikad ni Zločin ni Kaznu, a kažnjen sam, prekjuče oslobođen iz Centralog Zatvora, 5 godina, pušten poslije dvije, ni prvi ni zadnji, jer te krenulo. Dostojevski, čuveni kockar, brat kockar najjači. Iz Adidas trenerke mi ispadaju euri od 50 centi, dok ustajem da platim račun, konobar se saginje i kupi, ostavljam mu bakšiš, jer ja sam kralj ipak sada. Zahvaljuje se gotovo japanski, mongoloidni gen nas radi 12 procenata kapiram, a mongolski kompleks je bio divlja nemogućnost da se konfučijanizuju. Zvoni ajfon. Piše tetka Jovanka. Javljam se. Čuli smo da si stigao, kako je prošao put… i tako u nedogled rodbinsko-telefonskog razgovora. Sve regulisano, donekle objašnjavam. Sjetio sam se da je tetka Jovanka bez djece. Da joj kupim poklon? Shvatiće moju makar simbolički iskrenu ozbiljnost za ono što budućnost nosi. Jebo ti taj znak moje Vodolije. Kupiću joj veliki lančić sa krstom od bijelog zlata. Jedina me se sjetila u ovom haosu. Sljedeće je moja čvorugava ćelava glava sa mrznim krimi ožiljkom preko čela, dovoljno primjetnim da radnica u juvelirnici pripremi šaku za alarm. Ja sam Azra, izvolite, uđite, kako Vam mogu pomoći? Doček pravi juvelirski i jevrejski. Čuo sam da je vlasnik Jevrej, mamicu im ja jevrejsku. Opet ta normala i ravan civilizovanih individualnosti, nije mi nedostajala ali ponekad ima sedativno dejstvo na nas sociosakate sociopate i nepismene balvane što se tiče egzistencije. Azra pristojno klima glavom i vadi 2 izloga od ispod, desetine uredno kabalističkih simbola na drugoj strani. Bijelo zlato. Azra nudi preporuku. Gramaža na digitalnoj vagi, muzičkom instrumentu moje mladosti, a kako je krenulo, i starosti. Ne obraćam pažnju, prihvatam cijenu bez daljeg razgovora, mrzim duge razgovore i razgledanja, kao i u poslu. Lijepa je ova Azra, boga mi. Okrećem se i gledam kroz staklo prema bulevaru kralja Aleksandra, što se odvija lijepo gore prema vrhu do Vukovog spomenika i dalje. Čuđenje u njenim crnim očima i obrazima ušuškanim ispod braon paža. 350 eura, račun, doviđenja, doviđenja. Nadam se da će se dopasti gospođi, govori dok napuštam naše zajedničko radno mjesto, izuzev što sam ja od praiskona sa ove strane pulta, sa pištoljem ili puškom, i bez nade. I ja se nadam. Pozdravljam Azru i nosim tetki krst od bijelog zlata i lančić. Obradovala se, i jeli smo te ukusne sarme, preukusne. Tetka se jako obradovala i rekla mi da nađem posao. Ma, ne brini, tetka, posao čeka mene. Kao i uvijek, tu odmah iza zgrade, na bulevaru ili preko puta Poštanske štedionice ili u Rajfajzenu ili čak nekoj mijenjačnici. Sve je tako nestvarno ovih dana… kao da smo u nekakvoj Gvajani. To smo gledali na National Geographic u Centralnom Zatvoru. Gvajanu… osjećam se kao Gvajanac. Jesam li ja to, ne znam. Vjerovatno nisam, jer bio bih u Gvajani, a ne kod Vukovog spomenika sada, sam, pušeći Marlboro meki, crveni, dok čekam tramvaj za Novi Beograd. Moj lijepi brutalizam, moj Novi Beograd, moji blokovi, moja ulica. Mora da sam im nedostajao svima, kako da ne. Odmah ću udariti reket onoj pekari što se otvorila u bloku, prije nego što sam otišao na mardelj, znači to je nekih 500, 600 eura mjesečno. Dobar početak. A onda idem da radim 1 mijenjačnicu sa motorom Kawasaki što me čeka 2 godine, čisto da stanem na noge, to je nekih 5, 6, 7 ili više hiljada eura. Dakle, prihodi dolaze, izvjesno je, samo nek je zdravlja i Isus da me pogleda. Još samo kad bih odradio Rajfajzen, bilo bi top. Nekih 100 ili više hiljada eura. A vjerovatno imaju više u Rajfajzenu, pojma nemam, neku manju filijalu Rajfajzena bih i mogao, to je oko 40, 50 hiljada eura, imam petlju za to, samo mi treba kombinacija. Nisam nikad radio Rajfajzen, znam da su ovi u Bosni radili redovno njih, par puta godišnje istu filijalu, i to je izlazilo na oko 200 hiljada eura. Ali su ubili onog momka, pa su dobili po 40 godina.

Znate, problem kod mog posla nije nasilje koje ću potencijalno počiniti, nego nasilje koje moram po svaku cijenu da izbjegnem. Svaki posao koji radim mora biti bez nasilja, bez krvi, bez kapi krvi. Jer onda te niko ni ne juri, miran si, kad ne prosipaš krv, dobro je, osiguranje pokriva sve i ćao. Pravi sam Gvajanac. Gvajanci su veliki kriminalci, čuo sam. Švercuju kokain tamo, jaki su. Ja nikad nisam volio tu drogu da radim. Zato što je seljački posao, samo seljačine mogu da ga rade. Naročito te kokaine. To je sve seljana, sa sela nekih, nešto, zabogatili brzo, i glume još veće seljačine nego što jesu. Ja samo radim elegantne juvelirnice, banke, mijenjačnice, ponekad i vale, stanove i ostalo. Ali sad slabije, otkad sam zaveden u Holandiji i dobio ban iz Evropske Unije na 10 godina, zbog vale. Šta da se radi. Mogu ja ući u EU na novi pasoš, bugarski, rumunski imam, nije problem. Ali mi se ne ide gore više. Jaka je policija previše za moj ukus i tepaju bato odmah.

Ovaj dan je tako zanimljiv, poslovno gledano, bezbroj šansi mi se nudi. Biće velikih stvari, predosjećam. Jeste da nemam nikoga trenutno da pozovem, ali niko mi ne treba, neka misle da sam u Centralnom Zatvoru još uvijek. Dok ne odradim mijenjačnicu i Rajfajzen. Ovi špijuni i drukare su mi najgori. A sve su to drukare, vjerujte mi, nema čovjeka koji ne druka, osim mene, budala… I šta sa tom Gvajanom, imaju lijep Vodopad, znam sa National Geographic. Baš im je lijep onaj Vodopad, valjda visok 200 metara. A čujem i da imaju nekakav čudni Sanovnik, nešto, ko zna šta je to, neka voodoo magija ili sotonizam, Isuse pomozi, čime se ljudi bave sve, umjesto da rade banke, juvelirnice ili nešto…

Jer zaista, nema veće elegancije i zadovoljstva nego upasti u neku inostranu juvelirnicu, odraditi 20 satova Philipe Patek, Vacheron Constantin... I onda sve to prodati, i odmarati dugo...

Eto neka bude, u Gvajani, jer imaju lijep Vodopad, a i da vidim šta je to taj Sanovnik iz Gvajane, jel bi se mogao dignuti i ukrasti, ima li dragulja tu nekih, bilo bi dobro...

[Saruman]

Sanovnik iz Gvajane je priča o kvantnim sekvencama. Priča i minijaturnim i nešto većim sekvencama. Vremenskim, istorijskim, sekundarnim, budućim, prošlim, i svim ostalim mogućim i nemogućim sekvencama, pa sve do kvantne fizike i tih kvantnih sekvenci koje su očigledne. To je sekvenciranje jedne široke misli, na komade bajo sječenje sjekirom. To sam pokupio dosta jer sam čitao filozofe dekonstrukcije u jedno doba, pa sve to utiče i ostavi trag na tebe. Kao i pesimisti i apsurdisti. Kao i nauka, poput kvantne mehanike i ostalog.

Ako mogu tako da se izrazim. U rečenicama se nadovezuju sve te sekvence, ponekad u svakoj drugoj riječi nove. Stvara se disharmonična harmonija tih sekvenci. Kao što je harmonična i kvantna mehanika. A ona je, znate, dosta komplikovano harmonična.

Ja nisam pisac, kao što sam rekao negdje, ali pišem. I to što je napisano, napisano je tako što je praćena moja forma, koju vjerovatno nisam ja izmislio, ali eto jesam je izmislio u isto vrijeme, da li valja uopšte ili je totalni promašaj, pa sasvim mi je svejedno, neću pare neke zaradit od ovoga, ovo pišem iz svoje duše, da eto stoji ovdje. Meni se lično nešto uopšte ne dopada i jako je loše s nekog aspekta, a negdje budem zadivljen šta sam napisao.

Jer ja sam dijete slikara. Moj otac je akademski slikar. Ja sam cijeli svoj zivot proveo uz njegove slikarske radove, on je duboki ekspresionista. I valjda sam to naslijedio u pisanju. Taj njegov ekspresionizam, kome sam dodao neku notu normalne zbunjenosti, Munkovog Krika, ili nečeg trećeg.

Ja hoću da vidim tu ekspresiju u onome što napišem, ili što sam napisao. I mada negdje se gubim u tom ekspresionističkom sekvenciranju, onda se povratim brzo, i tako unedogled.

Neko je rekao da je pisac onaj kome je pisanje teško.

Ja sam rekao da nisam pisac, ali da pišem, i da mi je pisanje teško iz više razloga. A naročito tog postizanja te ekspresije, te forme koja treba da zaokruzi priču i narativ, ja je sve više mozda i bespotrebno širim, i ne znam koliko je to korisno za onog ko čita, vjerovatno uopšte nije korisno. Vjerovatno će reći, gledaj šta piše ova budala. Ali teško je pisati. Mozda ChatGPT moze da napiše neki roman za 2 sekunde, ali čovjekov mozak nije ChatGPT, čovjek je čovjek. I ja u formi pratim tok misli, i dodajem mu suptilnu ekspresiju, uz neke tanane pointilističke i kvantne detalje iz tih sekvenci. Tako nekako. Jer i otac je u slikarstvu dosta koristio pointilizam. Moze se reći da je ovo što pišem pointilistički ekspresionizam, i amaterizam koji naginje nekoj kakvoj takvoj ozbiljnosti, koji uprkos svoj zbrci, nosi svoj smisao i pečat koji drugi ipak mogu tumačiti i analizirati. Eto sam sebi dadoh naziv.

Tako da... eto, čisto neko pojašnjenje.

Da sam sebe iskritikujem. Kao kritičar. Mada nisam ja neki kritičar. Ne volim da kritikujem. Meni su svi dobri. I loši i dobri romani, svi su mi dobri.

Jer znam da je neko dao trud na to, da je sjedio satima i danima, da je pisao i bacao sve ideje iz mozga na papir ili displej.

Dakle, nešto je uradio, stvorio. I samo oni koji ne otkrivaju svoje stidove u pisanju, posvećuju se plagiranju ili kritici.

Izvori nekog pisca, to su njegovi stidovi. A ja sam nastojao da ovdje tu i tamo pređem neke barijere istinskog stida, kojih sam se stidio, kojih bih se stidio, da bih upriličio neku priču na određen način. Neću reći koji su to detalji mog stida, da ne bih vala sve pojasnio i otkrio. Nek nešto bude i misterija ili ostavljeno za tumačenje.

A Sanovnik iz Gvajane će se pisati još. Mada već imam 15, 20 i više priča koje bih sad mogao ubaciti, ali da ne pozurujem.

Sanovnik iz Gvajane treba da pronađe svoj autentični i unikatni smisao, kao svako drugo djelo, da dozivi katarzu, poliranje, farbanje, nove gume i finish crtu.

I on ga sve više i nalazi, iako mu je i dalje dosta daleko. Ide prema njemu, sigurnim korakom, iako se ponekad dosta udaljava bezveze.

Sanovnik će naći svoj smisao, koji i ne mora biti smisao, ali baš je u tome smisao.

[Saruman]

RASPEĆE MUHAMEDOVO U GVAJANI

Sada neću toliko reći o Gvajani, baš odmah, jer čeka nas dug dan, dosta filozofije. A već sam pričao. Možda da zamislim Rim u doba cara Marka Aurelija. Jer njega nisam spominjao nikada u Sanovniku. Njega nisam cijenio dovoljno. A trebao sam cijeniti Marka Aurelija, napokon, pročitao sam njegove Meditacije i poslušao ih na Podkastu do kraja. Shvatio sam jednu stvar. Marko Aurelije je toliko bio šokiran realnošću svojom. Da je prosto morao da meditira. Iako to nije meditacija kao danas, Buddha i sve to, njegove meditacije otkrivaju anksioznost autora. Cara Marka Aurelija. Kad čitaš Meditacije između redova, osjećaj je da je Marko Aurelije u strahu, ali ne od nekog ili nečega, nego u strahu od svoje realnosti. Jeste, on odlazi i ima divne razgovore sa raznim ljudima o različitim temama. I jako divno su Meditacije skrojene. Ali, zašto tako moćan čovjek meditira uopšte kad vlada svim poznatim svijetom? Meditacija, kao što znamo, najbolje sredstvo protiv stresa danas. A vjerojatno i onda. Za doba cara Marka. On je, prosto, kroz sve te razgovore i meditacije luftirao svoj stres nagomilani. On jeste bio filozof, vjerojatno i zato pun stresa. Jer filozofi se najviše stresiraju. Posebna kasta intelektualaca koja se stalno stresira i to joj je pečat. Taj stres. I Marko Aurelije je bio pun stresa. Ali od čega? Možda kad je vidio svu tu svitu oko sebe, sve te gramzive i lude ljude za moći i za novcem u Rimu, on je prosto, pao u depresiju i lijek našao u jednostavnosti meditacije i jednostavnim razgovorima o prostim temama ili komplikovanim, nije toliko ni bitno, samo da se priča…on je bježao zapravo. Marko Aurelije je bježao od svoje okoline u meditacije. U meditacijama je našao lijek za stres i depresiju. Jer zašto bi inače tako moćan vladar se bavio meditacijama… osim ako nije bio u nekoj panici. A zasigurno je bio. I kakve sve ovo veze ima sa Gvajanom? Pa nema. Uopšte. Osim što rimski carevi su najljepši za uzeti kao primjer nečega apstraktnog i neke misli ili ideje. I ljudi u Gvajani i van Gvajane su pod stresom. Možda je i autor Sanovnika iz Gvajane pod stresom, i nalazi u pisanom, svoju meditaciju. Možda…možda ne. Vjerovatno da. I tako dolazimo do toga da najljepša djela u istoriji književnosti i umjetnosti nastaju iz panike, stresa, depresije i tuge. Nikada sreća nije stvorila umjetnost vrijednu pomena. Samo nesreća. Samo stres je omogućavao razvoj najmarkantnijih umjetničkih djela, književnosti ili muzike. To ima i biološko objašnjenje, osim psihološkog i filozofskog. U stresu se oslobađaju različiti neurotransmiteri koji stvaraju - kreaciju. Kortizol je hormon stresa, ali i dopamin se oslobađa u stresu. Pa i mnogi drugi odgovorni za kreativnost i emocije. Zato su nastala tako velika djela iz stresa i tuge! Mozak je potiskivao tugu, čineći autore barem na trenutak srećnim, gaseći tužne neurotransmitere a paleći one za kreaciju i stvaralaštvo. Mozak! Mikelanđelov mozak…Da, i Sanovnik je priča koja je potekla iz stresa realnosti. Možda Sanovnik iz Gvajane je tek amatersko promatranje i introspekcija, inspekcija emocija ili stresa, uvid u stvaralaštvo i mogućnost toga. Svakako,

Sanovnik je dobio svoj oblik. Sanovnik je rekao nešto. Kriknuo je kao Munkov Krik. A krik je preči i od suze. Krik egzistencije u Sanovniku iz Gvajane je tako očigledan…hvatanje za glavu i vrištanje duboko. Uprkos svoj nevinosti narativa i Gvajane. Kriknuli su mnogi u tim pričama. U sekvencama. I tek će da kriknu, kao evo baš sad i ovdje. Sanovnik dolazi sa neba i govori jednu jedinu riječ nad Gvajanom: Raspeće! I zatim odlazi do Vodopada, ostavljajući Gvajance da razmišljaju. I oni zaključuju, Sanovnik traži da neko bude razapet u ime Sna. I zaista bi tako, Sanovnik je potvrdio. Mora se razapeti jedan Gvajanac u ime svih. Mora umrijeti na krstu, kako bi mogli nastaviti sanjati. Mora umrijeti za snove svih. Jer presušili su. I javlja se Muhamed iz grada, da ga razapnu na krst kod Vodopada. Muhameda kače na krst pokraj Vodopada i on kriknu koliko je mogao, dok mu kucaše eksere u ruke i noge. Toliko je kriknuo da su sve ptice napustile Vodopad. U Gvajani niko nije zaplakao za razapetim Muhamedom. Svi su se složili da je to potrebno. Muhamed je bio ljekar u Gvajani. Sad je na krstu. Muhamed na krstu, i on mumla zadnje riječi dok pod naredbom Sanovnika, Gvajanci mu rašparaju stomak kopljem i šikljaju crijeva.

Muhamed kriknu još jednom slabije. I reče: O Sanovniče, pozdravlja te onaj koji će umrijeti! Vidimo se na drugoj strani nekada davno!
Čuo se samo Vodopad kako pada… i niko više. Svi su ostali bez riječi, jer Sanovnik je djelovao vrlo nezadovoljno. Jer Muhamed nije zaslužio biti razapet, toliko je pomogao Gvajani! Liječio bolesne… neprestano. Ali takav je Usud, kad se ostane bez snova…Gvajana ne može priuštiti da ostane bez snova… a biće još ljudi poput Muhameda, nekada. Vjerovatno nekada… u Gvajani su opet počeli sanjati nakon raspeća Muhamedovog.

I Sanovnik je opet tumačio snove.
Jedan je sanjao Muhameda. Sanovnik je samo kratko rekao: Sudbina i San.

Kakva sudbina… raspeta i bolna, ali makar su svi dobili svoje snove! Sanjanje je opet u modi i tumačenja snova su opet jedini smisao i cilj. Sanovnik sigurno zna šta radi. I uvijek je znao. I nije on kriv što je Muhamed razapet. Jer, i nije ga on razapeo, nego Gvajanci. Ecce Homo, šta se njega tiče raspeće koje je sam zahtjevao. Pa, ništa, da budemo iskreni… Gvajanci su krivi što moraju da sanjaju, moraju da sanjaju snove da bi svijet postojao.

Muhamed je stradao za njihove Snove, i cijelo čovječanstvo. Za svačiji san. Za naš zajednički san.

[Saruman]

HOLOKAUST NAKON MUHAMEDOVOG RASPEĆA U GVAJANI



Hoćeš da ti kažem šta se danas desilo u Gvajani? Desio se Holokaust! Ni manje, ni više nego to, Holokaust. Pravi Holokaust. Ne znamo u Gvajani da li to ima veze sa Muhamedovim raspećem na krst. Jer moramo da sanjamo snove. Da bi ih Sanovnik protumačio. Ali desio se Holokaust. To je sasvim sigurno. Naime, neko je upao u Gvajanu, neki stranci, i ubili su 3 zmije. A ti znaš da mi zmije ne ubijamo u Gvajani, da je kazna vječni zatvor čak. A ovdje su ubijene čak tri zmije. Zamisli to! Nismo mogli pronaći počinioce jer su pobjegli prema Arubi, kako smo saznali, tankerom nafte pod zastavom Paname. Ne vjerujemo da su oni iz Paname. Možda su iz Venecuele ili Argentine. U Gvajani nemamo puno posjetilaca, pa ne znamo. Gvajana je doživjela Holokaust! Počinioci moraju biti uhvaćeni jednog dana i dovedeni pred lice pravde i Sanovnika. Ubili su 3 zmije. To je van svake pameti. To je genocid, to je Holokaust. 3 zmije su dovoljne da se protumači oko 100000 snova dnevno pred Sanovnikom. Znate li šta to znači? To je poraz naš. Nećemo imati koga da nam prevodi snove pod Vodopadom pred Sanovnikom. Moraćemo sa se snalazimo u Gvajani. Nema ni struje, ni nafte. Šta da radimo? Počeli smo sve više da govorimo da možda nismo trebali ubiti Muhameda zbog snova naših. Nismo ga trebali razapeti na krst. Muhamed je naš najbolji ljekar bio, naš prijatelj i naš državljanin. Pravi Gvajanac. Pravcati. Najbolji čovjek kojeg smo poznavali. I mi smo ga razapeli na krst kod Kaieturskih Vodopada, pred Sanovnikom. Bili smo zli, zato je neko ubio zmije. Došla nam je jedna mračna prošlost na naplatu. Sanovnik će imati da tumači mnogo ružnih snova ovih dana. Muhameda ne možemo vratiti u život. A šta onda da radimo?


Imam ideju. Posadićemo lale oko Muhamedovog groba u Gvajani. A onda ćemo se moliti u krug, suprotno od kazaljke na satu, svim prethodnim Sanovnicima, ne ovom Četvrte industrijske revolucije, nego prethodnim. Onom iz Pleistocena najviše. Molićemo im se. I tražiti da nam daju divne snove i da pozdrave Muhameda od nas, i da Muhamedu prenesu naša izvinjenja. Muhamed će prihvatiti sigurno to. A onda ćemo prosipati najmirisnije ulje po njegovom grobu. Da nikad ne prestane da miriše. Muhamedov grob će uvijek biti pun mirisa. Tako ćemo mu se odužiti ako ostali pristanu u Gvajani. Nadam se da će pristati, jer ako nam opet neko ubije zmije, mi više nećemo imati koga da nam prevodi snove i tumačenja od Sanovnika. Bićemo potpuno sami. Mi smo i sad sami, a kamoli tek tad, bez zmija u Gvajani, to je kao Robinzon Kruso! Holokaust! Veliki Holokaust! Muhamede, oprosti nam, nismo znali šta činimo, ali sada znamo. Dobro znamo šta ćemo učiniti, da se prestanu zmije ubijati i Holokausti praviti u Gvajani. Ako ne uspije, mi ćemo propasti, jer se snovi samo u Gvajani mogu sanjati, nigdje drugo. Ovo je naša Sveta zemlja. I sve je u njoj sveto i posvećeno gvajanskom snu.


Kod Vodopada sam shvatio jedno: Ma koliko sanjali, uvijek će biti još snova, ali nikad nijedan san neće biti kao što je onaj što dolazi. Svaki budući san već je odsanjan. On samo dolazi na opomenu. Zato što Sanovnik zna šta dodiruje u Kosmosu. On zna šta će ko i sanjati. Nije mu ni potrebno da tumači. On to radi samo da bi se mi osjećali dobro. Da nas nije strah, nepoznatog svijeta, van Gvajane. Jer ipak... mi stvaramo svijet.

[Saruman]

NAPISAĆU POEMU O HAMASU

Napisaću jebenu poemu o Hamasu nekad
Jer nije više mit Al-Naqba i nikad više, nikad.
Zašto? Što? Šta će mi to koji kur ac?
Zato da ih upitam: Šta je bio smisao?
Ako mi daju bilo kakav smisao
Reći ću da nije nikakav smisao
Jer ne postoji nekakav smisao
Život je inherentno najsavršenije i permanentno i najpotpunije i najjasnije i najvoljenije besmislen,
Besmisleno je i ubiti dušu u drugom,
Stoga, takođe, najviše besmisleno od svega što se gega ovom Zemljom Apsurda i Mitologije
I pitaću Hamas: Jeste li srećni sada?
Ako mi kažu da jesu srećni
Reći ću da nisu srećni
Jer sreća je lijepa samo dok se čeka
A mogli su sačekati, dosta dugo,
I dugo čekati, čekati Godoa koji bi baš došao,
Na svojih 5 minuta,
Spali su na 5 sekundi ili 5 stotinki, ili 5 ničega,
I pitaću Hamas: Postoji li Bog?
Ako kažu da postoji Bog
Reći ću da nije bitno da li postoji
Jer je preslatko nebitno je da li postoji ili ne,
Perfektno nebitno i prelijepo nebitno
Jer smo najsavršenije i baš besplatno prolazni
Kao sav taj pneumatik na automobilu,
Trajemo tu sezonu, dvije, u ovoj okrutnoj dimenziji besmišlja i prenapuhanog apsurda bez smisla, bez muda,
A Hamas likvidira, sezonske i besmislene duše
Likvidira besmisao života, dajući mu
Još veći, epski i konačan, titanski besmisao, bolan i gangrenozan besmisao, dijabetski besmisao, kancerogeni, leukemijski i erektilna disfunkcija i srčani udar i AIDS i HIV besmisao…
Jer klasični besmisao je srećan i nadrogiran
On je radostan i nasmijan od 5 grama krek kokaina, debele linije spida, kutije klonazepama, pola grama mefedrona, tri ekstazija, čaše MDMA, šprica žutog heroina i vodke Ruski Standard, čak i viskija Grants, čak i tekile Two Fingers, A ovaj je samostalno bolan i presebičan I naporan i smrdljiv kao prokleto smeće na deponiji kod Nikšića, I dosadan i težak kao tuč, i prokleto sjeban u startu, na početku,
Jer on je prečista smrt, a smrt je sjajno dosadna.
A smrt je isto besmislena, besmislenija
Od svega što je živo ili što je i mrtvo. Toliko
Da ponekad želim da se stvarno ubijem
Da ne bih umro ili umirao u umiranju tokom samrti ili smrti, da ne bih se sjećao da umirem,
I možda da pitam Hamas: možete li, molim vas da mi pucate u glavu sa AK-47? Pravo u čelo!
Jer čuo sam na TV da ste dobri u tome
I da vam to ide od ruke, da znate,
I da umijete to, da ste sposobni,
Da vas basta, da vam je to posao,
Da ste to vi, da je to vaš san iz djetinjstva,
Da znate koliko je 7.62 milimetara i kako leti kroz prostor
A koliko 5.55 milimetara
A koliko 122 milimetara
I da imate svo kvantno znanje, kvantnog ubiti
I da imate sve potrebno za tako nešto
Naročito pušku AK-47, čiji rafal volim
Da čujem na igricama, ali pravo u čelo moje taj predivni metak, to zrno besmišlja legendarnog, posebnog, specijalnog
Jer sam kukavica, a vi iz Hamasa niste
Očigledno kukavice, vi ste samo zagubljeni u džepu zajedničke egzistencije svih duša u ovom apsurdu, nažalost, vi ste samo zagubljeni…i previše ozbiljno shvatili besmisao, previše ste ozbiljno bili apsurdni u univerzumu Apsurda,
A možete me, molim vas, ovjeriti metkom 7.62 milimetara u čelo, molim vas, jer hoću to,
Sada, najviše vas molim, kao Boga molim,
Jer meni je policija oduzela moj pištolj Tetejac što probija pancir, za moju sljepoočnicu…
Učinite mi uslugu, kad već besplatno to radite
I još čak i platite onom kom učinite…
Pa vi ste pravi i jaki humanisti, Hamas!
Nema većih filantropa od vas, Hamas!
A to je baš super vidjeti u jebenom apsurdu od Života, a sad me ubijte i bićemo u džennetu zajedno, Hamas i ja…u džehenemu, možda
Jel' mogu se mijenjati mjesta gdje se se sjedi tamo? U džennetu i džehenemu,
Jer sjeo bih na klupu malo dalje od Hamasa, da me ne ubiju slučajno još jednom, greškom,
Da me ne ubiju već kristalno mrtvog… i kao nikada do tada najsrećnijeg u izabranoj smrti…
Fantastično i magijski kao 100 godina Samoće zapečatirano besmislenog…kao nikad ikada.
I kao više nikad ikada…