II. Narodne pesme
Narodne epske i lirske pesme imaju oba naroda, većinom sa istim motivima. Ovo važi naročito za epske narodne pesme koje i Crnogorci i Arbanasi pevaju uz gusle. Da navedemo samo nekoliko, kao što su: Zidanje Skadra na Bojani, Đerđelez Alija, Omer i Merima, Bolani Dojčin, Boj na Kosovu, zatim pesme o Muju i Halilu, Zuku Bajraktaru, o Marku Kraljeviću, o Marku Miljanovu itd.
Kod Arbanasa i Crnogoraca osobito je razvijeno osećanje časti i ponosa i najviše se slavi junaštvo, što se vidi iz sledećih narodnih pesama:
(1) Marko Kraljević i Musa Kesedžija
Kad su se ova dva div-junaka sreli u Kačaniku:
"Reče Marko Musi Kesedžiji:
"Deli Musa, uklon mi se s puta,
Il' s' ukloni il' mi se pokloni".
Al' govori Musa Kesedžija:
"Prođi, Marko, ne zameći kavge,
A ja ti se ukloniti neću
Ako t' i jest rodila Kraljica
Na čardaku na meku dušeku,
U čistu še svilu zavijala,
A zlaćenom žicom povijala,
Odhranila medom i šećerom;
A mene je ljuta Arnautka
Kod ovaca na ploči studenoj,
U crnu me struku zavijala
A kupinom lozom povijala,
Odhranila skrobom ovsenijem;
I još me je često zaklinjala,
Da se nikom ne uklonim s puta".
(2) Crnogorski odgovor bosanskom veziru
Kad je bosanski vezir tražio od crnogorskog gospodara harač, dvanaest mladih devojaka i čuvenu lepoticu Belu Stanišića, pod pretnjom da će inače Crnu Goru poharati i porobit' malo i veliko, dobio je ovaj prkosni odgovor:
"Čudim ti se, bosanski šljivaru,
Što budališ i u knjigu pišeš,
Da ti pošljem Harač Crne Gore
I dvanaest mladih djevojaka!
Poslaću ti za djevojke mlade
Od veprova dvanaest repova,
Od ovnova dvanaest rogova,
Da ih nosiš na turbanu tvome,
I suviše dvanaest kamena
Da ih pošljem caru za Harača,
Neka znadeš što je Gora Crna,
Da za Turke ne rađa djevojke,
No za svoju djecu Crnogorce".
A kao primer junačke pesme evo jedna iz Miridita i jedna iz Crne Gore, obe u originalu i u prevodu:
(3) Meriditski junak Đin Leka
Krisi gjama neper dhe
Zana e malit duel mi Le
Kah ka ra, medet! kjo rrfe
N'at Saraj, nder zotni t'randë,
Janë përpjekun Turk e Fandë
Twk e Fandë, po, nie tri zemra:
Njaj Gjin Leka edhe Adem Shema
U ngatërruenë për dy dema.
Në shkallë t'Sarajtë si pasken shkue
Njaj Gjin Leka na u betue;
— Kot, Adem, ti m'je shkarkue.
Nuk t'kam hak, Adem, per qe
Por gabon ti që m'prekë n'Fe —
S'kam bajt marre kurr të sfipija,
Si t'kallxon njitash alltija.
Krisi pushka e mori gjamë,
U dridh toka për nën kambë
Adem Shema ra nën shkallë
Njaj Gjin Leka han kryq n'ballë,
Del polici me e zanë gjallë.
— Largo' Turk, nuk lidhet Gjini,
Pa u Ishue Reka e Dukagjini.
Jam Mirditas, nuk bie n'dore,
Kam pasë t'parin shpatë mizore.
Amanet ai na ka lan'e
Armët e mbushme mos me i dhanë
Me m'qillue për ngat martina,
Qe t'a binde Shkodra e Cetina.
Por thuej Pashës edhe Allaj-Begut,
S'iidhen bijt'e Skenderbegut!
Kerset pushka, Saraji dridhet!
Njaj Gjin Leka nuk po lidhet!
Tanë taboret çohen n'kambë
Kah kërcnon Gjini me dhambë.
Kur fushekët i ka mbarue
Atëherë Gjini, por u rrzue,
Lypi Priftin me u ligjue
Edhe Prifti i ka qëllue,
Mbasi u rrfye, mbasi u vojue,
Diq i kshtenë e trim drangue.
U dha zani Shqyptarisë
Mbet Gjin Leka n'odë t'Valisë,
Mbet Gjin Leka trim — rrfe
N'Saraj jetën dha per Fe.
Kuku! bani Zana e malit
Ke ka mbetun ai far djalit,
U dynd deti prej tallazit
Vojti gjama n'Cetinë knjazit:
—Kth vjen dielli e ka merr hana
Si Gjin Lekën s'e ban nana,
As n'Beglerë, as n'Kapitana!
(4) Miriditski junak Đin Leka
Grom zagrmi povrh ove zemlje,
Šeta vila po planini Leje.
Otkle grmi, dje li pada strgla?
U Saroju medj' gospodom veljom
Sukobi se Turčin sa Fanderom,
Taj Đin Leka sa Ademom Šemom;
A oni su obadva junaci;
Svadiše se zbog dva vola tovna,
Baš na vrata carskoga Saraja,
Dje su došli da pravicu traže.
Đin Leka se ovako zakleo:
"Ti, Ademe, zlobno me potvori,
Za volove kriv ši ja nijesam,
Falio si, što m' pogrdi vjeru,
Od mladosti sramote ne trpim
Niti istu kad kući donesoh;
To kubara neka posvjedoči!"
Puče puška, baš kao grom pusta,
A zemlja se pod nogama strese.
Pade Adem na zemljicu crnu,
A Đin Leka ondi se prekrsti.
Stražar trči, da Đin Leku veže.
"Odmakni se neoprano Ture,
Ne veže se Đini Leka lako:
Pa da skoči Dukađin i Reka.
Miridit sam u ruke se ne dam,
I đed mi je mejdan dijelio.
Potomcima đed amanet dade
S punom puškom da se ne predaju,
I da mi je tu Martinka blizu,
Bi s' čudio Skadar i Cetinje,
Alajbegu pa i paši kaži
Ne veže se Skenderbegov nećak!"
Puca puška, Saraji se tresu,
A Đin Leka živ se ne predaje,
I vojnici na noge ustaju,
A Đin Leka zub'ma škriti kleti,
Jer fišeka za pojasom nema.
Tada istom junak zemlji pade,
Pa ti bolan svećenika pita,
A svećenik pokraj njega stoji,
Grijeh kaže, sveto ulje prima,
I oprašta podušice svima.
Albanija kad razumlja glasa,
Da Đin Leka mrtav skrhao se
Baš u sobi skadarskog valije,
Za amanet svete vjere svoje,
Ispovjeđen i proviđen ode,
Kuku lele zakukala vila,
Zar pogibe junačina Đini?
I more se na taj glas uzmuti,
Na Cetinje i knjaza on smuši,
Od istoka do zapada sunca
Nek se znade da majka ne rađa,
Međ vojvode i serdare bojne
Ko što bješe junak Đini Leka,
Miridite svoga roda dika.
(5) Ranjeni Smiljanić Ilija
Vuk zavija pod jelu zelenu,
Vran zagrakta na jelovu granu.
To ne vije pod jelikom vuče,
No šo ječi ranjeni Hajduče,
Silan hajduk Smiljanić Ilija.
Ilija je rane zadobio
U Kuneru zelenoj planini,
Pa se spušta gavran ptica crna,
Te on gleda Smiljanić Iliju,
A ne može gavran da isčeka
Dok Iliji ne ispane duša,
Da s' napije krvi od junaka
I najede junačkoga mesa.
Progovara Smiljanić Ilija:
"Hajd otale gavran ptico crna,
Što se spuštaš niz jelovo granje;
Iako sam dopanuo rana
Puna mi je puška džefredana,
Zdrava mi je u mišici ruka,
Hoću na te pušku okrenuti,
Na nišan te dobro uhvatiti,
Ubiću še prevarit te neću!
Smilaniq llija i plagosun
Uluron ujku nën bredhin e that'
N'degën e tij korbi po krrokat
Ujku përfundi bredhit s'uluron,
Por hajduti i plagosun gjimon,
Hajduti trim, Smilaniq Ilija,
Plagë të randa na ka marrë,
N'malin me bredha, n'malin Kunar,
Dtie shpendi i zi, korbi, degëve zbret,
Smilaniq Ilis' synin ia vret,
Se korbi s'po mundet me durue,
Ilija shpirtin me lëshue,
Gjakun trimit s'mundet pa ia pi,
Me Mtshin e trimit me u ngi.
Por, ia pret Smilaniq Ilija: —
O korb i mallkuem, prej meje ik!
Pse degëve t'ë bredhit lëshohesh vrik?
Edhe pse kam marre plagë të randa,
Plot e kam pushkën me xhefërdana,
Shëndosh e kam dorën, s'e kam thye,
Kah ti pushkën jam tue kthye,
E mirë n'shej me t'marrë po due,
Kam me t'vra e jo me t'mashtruet
Bookmarks