Zadivilo me ono što su postigli Crnogorci na Aljasci

[Regi]

Pobjeda, 20.11.2005. Društvo


Gordan Stojović:
INTERVJU:
DzUDI FERGUSON, AUTOR KNjIGE "PARALELNE SUDBINE"

Zadivilo me ono što su postigli Crnogorci na Aljasci


U knjizi „Paralel Destinies“ (Paralelne sudbine) Dzudi Ferguson, pisac iz Ferbanksa na Aljasci, opisala je nastanak i razvoj ovog grada kroz životnu priču Dzona i Rike Hajduković. Jovo Hajduković, Crnogorac, i Rika Njallen, Šveđanka, ljudi koji su naselili daleka prostranstva novog kontinenta, ostavili su neizbrisiv pečat u istoriji svoje nove domovine. Yudi je nedavno boravila u Crnoj Gori zbog prikupljanja građe za novi projekat, koji će takođe govoriti o našim iseljenicima i njihovoj sudbini na Aljasci.

Nekoliko puta ste boravili u Crnoj Gori, prvi put je to bilo kada ste prikupljali građu za knjigu o Dzonu Hajdukoviću. Kakvi su tada bili Vaši utisci?

- Ja sam u Crnoj Gori bila sedam puta. Prvi put je to bilo u oktobru 1998. godine, u vrijeme kada su sve ambasade bile zatvorene i kada se očekivalo bombardovanje, a posljednji put je to bilo u maju ove godine. Tada sam došla na poziv dr Dragana Hajdukovića. Teško vam mogu opisati moj susret sa Crnom Gorom, jednostavno, samo doći u Podgor-Utrg, naći se u kući gdje je rođen Dzon (Jovo) Hajduković za mene je bilo nevjerovatno, osjetila sam se kao da je vrijeme stalo i da sam još kod kuće na Aljasci.
Nikada neću zaboraviti kakav je izraz na licu imao g. Branko Hajduković, moj domaćin, kada je vidio nekoga iz dalekog svijeta koji piše knjigu o njegovom slavnom pretku.
Takvi trenuci su zaista nezaboravni. Upravo tada sam, na moje veliko iznenađenje, pronašla još mnogo tragova koji vode od Crne Gore ka Aljasci. Stvari za koje sam znala, ali nikada nisam mogla ni da zamislim da će mi se tako lako otvoriti i da ću uspjeti da pronađem sve te ljude.
Cilj mog boravka je bio isključivo da prikupim što je više moguće podataka o životu Dzona (Jova) Hajdukovića, ali sam stupila u kontakt sa mnogim drugim familijama širom Crne Gore čiji su preci naselili Aljasku. Kada sam otišla u Risan i srela se sa porodicama Mihaljević, Stijepović, Bigović... osjećala sam se kao da sjedimo negdje u Ferbanksu. Sve su to familije koje su ostavile značajan trag u istoriji grada i države odakle dolazim. Risan sam tada nazvala „Mali Ferbanks“

Kakva su bila Vaša očekivanja prije dolaska u Crnu Goru, da li ste pronašli upravo onu zemlju o kojoj ste prije toga toliko mnogo čuli iz životnih priča naših doseljenika?

- Vidite, ljudi sa kojima sam komunicirala na Aljasci prije dolaska su uglavnom bili druga i treća generacija i oni ulavnom sami nikada nijesu bili u Crnoj Gori, njihovo poznavanje zemlje iz koje su im došli preci se svodilo isključivo na roditeljske priče o istoriji male i hrabre domovine. Jedine osobe iz prve generacije bile su pokojna Vuka Radović i Anđe. Još se sjećam kako mi Vuka govori: „Dzudi, ti moraš da vidiš tu prugu....ti jednostavno moraš da vidiš kakva je to ljepota, niko nikada nije mogao ni da zamisli da će uspjeti da prođe kroz te klance i kanjone, to mora da je fantastično“. Anđe mi je rekla: „ Oni su tako siromašni, a ponosni, njihov ponos je nešto najvrednije što imaju“. U suštini sam pronašla ono što sam očekivala, iskrene i tople ljude, istinski odane prijatelje i prirodu koja svojom divljom ljepotom podsjeća na moju Aljasku.

Kakve su danas veze potomaka naših iseljenika na Aljasci sa Crnom Gorom, kako se oni danas osjećaju i može li se makar približno odrediti njihov broj?

- Oni su već svi toliko dugo ovdje da sebe smatraju Aljaskanima, oni su kao i svi mi, najčešće se razlikuju samo po nastavku „vich“ na prezimenu i ničemu više.
Mnogi u svakodnevnom govoru još koriste riječi koje su ih naučili njihovi očevi, djedovi, „do viđenja“, „laku noć“ itd., ali niko ne govori jezik. Sačuvali su neke običaje, okupljaju se na porodičnim slavljima i prepričavaju stare priče. Neki od njih s vremena na vrijeme otputuju u Crnu Goru, neki uspiju da pronađu rodbinu tamo, a drugi ne.
Dosta njih je na Aljasku stiglo iz grada Butte u Montani gdje se nalazila najveća kolonija vaših ljudi, mnogi imaju rodbinu tamo ili u drugim djelovima SAD. O broju je teško govoriti, mnoga su prezimena promijenjena, djelimično ili skroz, a ako pokušamo da napravimo neko prebrojavanje na osnovu starih useljeničkih lista, teško da možemo doći do tačnih podataka. Doseljenici iz vaše zemlje su veoma rijetko zasnivali porodice, mnogi su se vratili u Crnu Gori ili se preselili u druge krajeve USA, tako da broj ljudi vašeg porijekla na Aljasci danas je izuzetno teško odrediti.

U Crnoj Gori se često mogu čuti priče o tome kako su mnogi naši doseljenici oženili Indijanke i to baš na Aljasci. Jeste li sretali takve primjere?

- Kako da ne, Aljaska je bila zemlja gdje je jedno vrijeme broj bijelih doseljenika bio mnogo manji od domorodačkog stanovništva i to je bio veoma čest slučaj.
Tokom mog rada upoznala sam jednu predivnu familiju Mellick (Mihaljević), zaista divni ljudi, mješavina Jupik Eskimo i crnogorskih doseljenika. A ima i dosta drugih primjera.

Sada radite na jednom novom projektu koji je vezan za život naših ljudi na Aljasci, možete li za čitaoce "Pobjede nedjeljom" reći nešto više o tome?

- Vaši iseljenici i uopšte ljudi sa Balkana su stigli do svakog, i najzabačenijeg ugla ove velike zemlje, a poseban pečat su ostavili na Aljasci. Najveći akcenat ću u narednom projektu staviti na porodice crnogorskog porijekla koje su ostavile značajan pečat u političkoj istoriji i životu Aljaske, prije svega na porodice Milaić, Dapčević, Stijepović, kao i na druge značajne ličnosti koje su porijeklom sa prostora bivše Jugoslavije, porodice Butrović, Begić i druge, u šta ću uključiti i moje četrdesetogodišnje iskustvo u proučavanju vaših prostora i zemalja.

Snalažljivost za poštovanje

Šta Vas je inspirisalo da napišete knjigu o životu Dzona Hajdukovića?

- Istinski su me inspirisali vaši ljudi koji su naselili Aljasku, oduvijek sam se čudila i divila tome kako je moguće da je toliko veliki broj ljudi iz jedne tako male zemlje došao tako daleko, na gotovo drugi kraj svijeta i da su gotovo svi uspjeli da se istaknu među velikim brojem doseljenika iz cijelog svijeta. Snalažljivost, sposobnost preživljavanja i odlučnost vaših ljudi koji su početkom prošlog vijeka naselili Aljasku je za svako poštovanje.

Kako danas gledate na knjigu i na ono što je pokrenula?

- Ne mogu ništa drugo reći nego da je kao od boga poslata. Nevjerovatno je koliko ljudi je životna priča Dzona Hajdukovića povezala i koliko je čitaocima u mojoj zemlji pružila fantastičan prozor u prošlost i dane kada je Aljaska tek stvarana.

[Ćipur]

ZA ONE KOJI ŽELE DA "PUSTE KORiJENE" U ZALEĐENOJ ZEMLJI

Na Aljasci dijele besplatne placeve


Gradić Anderson nema benzinsku pumpu, supermarket ili semafor, ali ima besplatne parcele za sve koji žele da "puste korijene" u često zaleđenoj zemlji.
U gradiću na Aljaski, osnovanom početkom XIX vijeka, sada živi samo 270 stanovnika, koji su napravili neobičan plan da uvećaju populaciju. Deril Frizbi, nastavnik u lokalnoj srednjoj školi i njegovi studenti uradili su sajt kojim pozivaju zainteresovane da se dosele Anderson. Osim spektakularnog doživljaja polarne svjetlosti i pogleda na Maunt Mekinli, najviši vrh Sjeverne Amerike, mjesto u kome temperatura često pada i do 60 stepeni ispod nule, nudi spas od bolesti modernog svijeta. "Ako ste umorni od brzog života, stresa, kriminala, ogromnih troškova i loših šкola koje pohađaju vaša djeca, Anderson je pravo mjesto za vas. Osnujte novi dom na posljednjoj liniji", stoji na sajtu www.anderson.govoffice.com.
Za sada se nude 26 parcela od pet hiljada kvadratnih metara sa priključcima za struju i telefon, a zainteresovani ih dobijaju uz 500 dolara depozita (koji im se kasnije vraća) i obavezu da na placu u naredne dvije godine sagrade kuću od najmanje 90 kvadrata. Ako plan naseljavanja bude uspješan, lokalne vlasti će obezbijediti još parcela, jer kako kažu, prostora imaju u izobilju.
Zainteresovanih već ima dovoljno, navode lokalni zvaničnici, koji bi najrađe naselili porodice, a smatraju da će ih privući veoma niski porezi, odsustvo kriminala i netaknuta priroda.

AP

[Samael]

Prvi put cujem za ovo, dobro je da ponekad ljudi mogu da cuju za nas pozitivne stvari i da nas ne povezuju nuzno sa poganim srobima.

[rapsod]

A sto ljudi tamo uzgajaju? Snijeg ili led?

[11]

Da je sto valjalo tamo, bilo bi Srba.

[Makita_laco]

Da je sto valjalo tamo, bilo bi Srba.

hahhahahahahahahhahahhahhahaha

[Ćipur]

JOVO HAJDUKOVIĆ, PIONIR ALjASKE

Crnogorac na kraju svijeta




Nijedna priča o Aljasci - zemlji na kraju svijeta - prosto se ne može zamisliti bez priča o Crnogoraca. Oni su među prvima stizali u njena sablasno bijela prostranstva i prvi probudili njena sniježna bespuća. Dovodili su ih onamo podjednako "zlatna groznica" i priče o basnoslovnim zaradama. Među pionirima i osvajačima Aljaske bilo je Crnogoraca kako iz Crne Gore tako i onih koji su iz raznih djelova Sjedinjenih Država, gdje su već radili, krenuli na sjever.
Među ljudima koji su u to vrijeme ispisivali istoriju Aljaske, ističe se Jovo Hajduković (1879 -1965) pionir i nekrunisani kralj nepoznate "bijele Crmnice". Tu je i njegov brat od strica Milo (1883 - 1945), nekad najbogatiji čovjek ove zemlje - imao je i rudnik zlata. Zatim, Majkl Stijepović, nekadašnji guverner, Ivan Dapčević, čovjek koji je pet puta biran za gradonačelnika grada Sitaki, pa brojni Roganovići, Bigovići, Saičići, Vujičići... Svima je njima Aljaska bila druga domovina.
Ipak, kroz priču o braći Jovu i Milu koju nam je ovih dana ispričao Branko Hajduković, predsjednik Društva crnogorsko- američkog prijateljstva, najbolje se može ispričati priča o "bijeloj zemlji na kraju svijeta" koju je daleke 1867. jedan ruski knez prodao za svega sedam miliona i 200 dolara.
Početkom 20. vijeka iz crmničkog Utrga krenuo je Jovo Hajduković u pečalbu i sa sobom ponio san o bogatstvu i skorom povratku u Crmnicu. Međutim, nije našao zlato, ali je proživio uzbudljiv život i bio nekrunisani kralj bijele pustinje. Ponosni i koščati Crnogorac postao je najbolji vodič na Aljasci, bio prijatelj Indijanaca, njihov zastupnik i zaštitnik. Lovio je irvase, gradio otkupne stanice za kože, trgovao ...
Uzbudljiv život imala je i njegova prijateljica Šveđanka Rika koja je na Aljasku stigla sa grupom tragača za zlatom a kasnije imala svoju farmu i kafanu. O njihovim životima i paralelenim sudbinama, nedavno je Matica crnogorska objavila knjigu poznate američke spisateljke Džudi Ferguson. Dokumentovanim postupkom, prikazane su okolnosti u kojima su se odvijale paralelne sudbine dvoje evropskih emigranata iz dva kulturna miljea, koji su postali dio istorije i legende Aljaske. Kako sama autorka knjige kaže, "Ovo je priča o Jovovom (Džonovom) usvojenom narodu Atabaskanima, crnogorskim ratnicima i švedskim farmerima u netaknutoj zemlji rane Aljaske". To potvrđuju i riječi Gordana Stojovića na kraju knjige. On ističe da je Džudi Ferguson sačuvala od zaborava ne samo plemenito i hrabro djelo Džona Hajdukovića nego i tekovine koje su za sobom ostavili svi hrabri crnogorski pioniri i njihovi potomci u tim krajevima svijeta.
Nije knjiga Džudi Ferguson jedini trag koji ukazuje na život Jova Hajdukovića. Aljaska se odužila svom pioniru koji je u ovoj dalekoj zemlji proveo više od 60 godina i tamo sahranjen. Po njemu se zove jedna planina, jedan put i dio memorijalnog centra. Što se Crne Gore tiče, u toku su pripreme da se detaljnije progovori o počecima Aljaske i ulozi Crnogoraca. Naime, rodna kuća Jova (Džona )Hajdukovića u Utrgu u Crmnici uskoro će biti rekonstruisana i postati dom crnogorsko-američkog prijateljstva. Kad je prije nekoliko godina osnovano ovo društvo, rečeno je da će jedan od prvih zadataka biti obnova Jovove kuće.
Branko Hajduković kaže da je to tipična crmnička kuća, sa voltom, nalazi se u neposrednoj blizini plemenskog guvna, a odatle se pruža prekrasni pogled ka moru. Budući dom crnogorsko-američkog prijateljstva, uvjeren je Hajduković biće dom svim gostima sa Aljaske, posebno onima koji vode porijeklo iz Crne Gore. Hajdukovića je danas više na Aljasci nego u Crnoj Gori.
Zasluge Jova Hajdukovića u emancipaciji etničkih stanovnika Aljaske - Atabaskan Indijanaca zatim za razvoj školstva, uvođenje pravnih normi, edukaciju stanovništva, otkrivanje neistraženih prostranstava, očuvanje životnog prostora i spasavanje brojnih životinjskih vrsta od istrebljenja - izuzetne. On u svojoj drugoj domovini postao zaslužan čovjek, a Amerika i Aljaska su mu se odužile. Sada je na nas red, podsjeća Branko Hajduković. On kaže da nadležne institucije Crne Gore treba da afirmišu zaslužne građane i rekonstruišu znamenja koja podsjećaju na njih, kao što je rodna kuća Jova Hajdukovića u Utrgu

Pionir Aljaske

„Džon Hajduković, rođen kao Jovo, potiče iz Crne Gore koja je oduvijek bila siromašna zemlja. Crna Gora, planinska tvrđava, odolijevala je osmanskom carstvu petsto godina. Ova krševita zemlja neodoljivo podsjeća na Aljasku, svoju brdovitu prekookeansku rođaku.
U smiraj vladavine turskog carstva na Balkanu 1903. godine, Džon Hajduković je prešao okean na svom putu do netaknute divljine. U veliku zemlju je došao tokom onog kratkog razdoblja između njene usnulosti i razvoja. Nastanjena malim i izolovanim grupama Indijanaca, unutrašnjost Aljaske je bila svijet sjevernoameričkog losa, močvare, bodljikavog praseta i glečera. Džonov život zauvijek se isprepleo sa životima starosjedilaca. Na prostoru jednakom petini Sjedinjenih Američkih Država, Džon je na početku 20. vijeka Indijancima bio otac, zakon, zaštitnik, trgovac od Velike delte do kanadske granice. U potrazi za svojim ćupom zlata, čunom je stigao do gornjeg toka rijeke Tanane. Preko Džona i trgovine, upravljanja, poslovanja, saobraćaja i komunikacija može se pratiti 50 godina istorije Aljaske. Pogled na njegov život priča je o rađanju ove američke države", piše Džudi Ferguson u knjizi „Jovo Hajduković - pionir Aljaske".
(Citat iz knjige Džudi Ferguson)

J.Stamatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...3-14&id=181352