[size=6]Crna Gora u državnoj zajednici: Ničeg nema od mene, od tebe[/size]

Crna Gora tone u ništa. Na političkoj sceni jedni te isti akteri igraju jedan te isti zamorni igorkaz. Opozicija već sedmi mjesec bojkotuje parlament. Razlog zbog kojeg su počeli, već su zaboravili. Sjednice parlamenta uredno prenosi državna televizija, ali njih to ne zanima. Ne nude ništa. Traže prijevremene izbore i Đukanovićevu ostavku. Vlast ne haje. Međusobno je posvađana i opozicija. Ratuju svi protiv svih. Zavađeni srpski blok ni na svoju novu godinu ne može zajedno. Dosad su u stranačkim režijama najavljena dva javna dočeka. Crnogorsko društvo nesposobno je za konsenzus o bilo čemu. Sve je prilika za javni obračun. Čak i popis stanovništva. U ishodu predsjedničkih izbora u Srbiji, domaći bojovnici vidjeli su šta su htjeli - vlast nagovještaj skorog razlaza, srpska opozicija podsticaj jačanju zajednice. I rađanje koncepta suverene Srbije uoči parlamentarnih izbora, u Crnoj Gori budilo je dvojaka osjećanja - kod jednih strah, kod drugih nadu da će je Srbi istjerati iz zajednice. To pokazuje da, za razliku od Srbije, koja počinje razumijevati sebe, Crnu Goru osvaja "pustinja". Samo u moralnoj pustinji moguće je staviti znak jednakosti između vlastitog, slobodnog izbora i samostalnosti dobijene zato što te neko više ne želi.
Ni afere, hvala na pitanju, nijesu deficitarna roba. Baš na godišnjicu od početka, seks trafiking, u dva čina, ponovo je uzdrmao Crnu Goru. Mišljenja su opet podijeljena. Jedni su sto posto uvjereni da je slučaj iskonstruisan, drugi da vlast, ogrezla u kriminal, smišlja opravdanja. U izvještaju eksperata OEBS i SE, svak je ponešto pronašao za sebe: dok su jedni mahali ozbiljnim primjedbama na račun ponašanja policije i pravosuđa u slučaju moldavske državljanke, vlast se hvalisala ekspertskim priznanjima Vladi za njenu "kooperativnost i otvorenost za saradnju", kao i za "zavidnu zakonodavnu aktivnost na sankcionisanju krivičnog djela trgovine ljudima". Kao da su katastrofalno pravosuđe i policija pali s Marsa.
No, pravosudni sistem u stanju raspadanja i korumpirana policija i nijesu baš neko iznenađenje. Ono što je, međutim, moglo iznenaditi ovdašnje putnike u Evropu, da su slučajno išta primijetili, bilo bi skandalozno ponašanje međunarodnih arbitara. Oni su, valjda po svojim čuvenim standardima, izvještaj ekspertskog tima stavili na uvid javnosti tek kad su bili primorani – pošto ga je "provalio" podgorički dnevnik "Vijesti". Otuda i odgovor na pitanje - da li je ovdje posrijedi međunarodna ucjena, ili je samo domaća vlast sklona grijehu. Sadržaj izvještaja i način kako je objavljen, potvrdili su staru teoriju da je istina obično u sredini. Kao što su slučaj iskoristili kad im je ustrebalo sredstvo pritiska za "pakovanje" Crne Gore u zajednicu, naši međunarodni staratelji svoj su izvještaj stavili na led do upotrebe za neku drugu zgodnu priliku. Kao što je, na primjer, obećani referendum za dvije godine. Ili, možda, čak i nešto banalnije, poput usklađivanja carinskih stopa.
Sad državni tužilac Crne Gore Vesna Medenica, koja na preporuku eksperata OEBS i SE prikuplja dokaze radi ponovnog otvaranja slučaja, uzalud traga za adresom svjedoka – žrtve. U podgoričkoj kancelariji Međunarodne organizacije za migracije (IOM), u čijoj je režiji otputovala i koja je dala garancije sudu da će Moldavka u svakom trenutku biti dostupna, pojma nemaju gdje se njihova štićenica nalazi. Istražni sudija Osnovnog suda u Podgorici Ana Vuković, koja je vodila postupak i "zbog teškog zdravstvenog stanja svjedoka", na garancije IOM odobrila njen odlazak, sad je izigrana i, naravno, ne želi davati nikakve izjave za javnost.
Tek uzgred, Moldavka S.Č. ostvarila je svoje snove: izvukla je porodicu iz Moldavije, svi su živi, zdravi i dobro zbrinuti u nekoj prekomorskoj zemlji. Za njom je po Crnoj Gori "ostala bruka". Objavljivanje zaštićenih sudskih spisa. Smjena javnih tužilaca s obrazloženjima za malu djecu. Javne i navodno tajne prijetnje istražnom sudiji. Nevinost i krivica bez suda: nekoliko crnogorskih građana pod hipotekom njenih teških optužbi nijesu dobili ni priliku da se brane. Otišla je u ternutku kad su advokati okrivljenih podnijeli protiv nje krivičnu prijavu zbog lažnog svjedočenja. Ipak, predsjedavajuća radne grupe Pakta stabilnosti za borbu protiv trgovine ljudima Helga Konrad izjavila je da Moldavkino prisustvo u Crnoj Gori "nije potrebno da bi se pribavili novi dokazi za obnavljanje postupka".
"Vjerujem da u Crnoj Gori ima dovoljno dokaza. Ta žena je ispitivana nedjeljama i postoji dovoljno dokaza, video snimaka i zapisnika njenog svjedočenja. Ne vjerujem da bi ona bila raspoložena da ponovo prolazi kroz sve to", rekla je Helga Konrad radiju Slobodna Evropa.
Drugi čin drame seks trafiking odigrali su bivši ministar crnogorske policije Andrija Jovićević i premijer Milo Đukanović. Prvo je Jovićević optužio Đukanovića da je u slučaju moldavske državljanke imao dvostruku ulogu - od direktnog učesnika, do čovjeka koji je uradio sve da slučaj gurne pod tepih. Đukanović je sve opovrgao. "Sve što je Jovićević rekao o meni povodom afere seks trafiking notorna je laž", rekao je i opisao svog bivšeg ministra kao opasno ambicioznog zavjerenika koji je poslije posljednjih izbora lobirao "prema unutarpartijskim i koalicionim krugovima da ga imenuju za mandatara".
"One koji su čistili ovu zemlju od kriminala pokušaće da predstave kao zavjerenike. Uvjeravam premijera da tako neće moći", uzvratio je Jovićević. Đukanović se na to nije udostojio odgovora. Samo je rekao da se neće "nadmetati s bezobraznikom".
Ovo nije prvi put da se javno spore Đukanović i Jovićević. Problem je samo, što i jedan i drugi očekuju od javnosti da njihove optužbe i kontraoptužbe uzme zdravo za gotovo i povjeruje im na riječ. Ali, kome?
"Praktično je nemoguće pravno analizirati i baviti se optužbama koje ovih dana razmjenjuju premijer i bivši ministar. Spisi predmeta su nedostupni, a u njihovim dosadašnjim javnim nastupima, osim čisto političke debate, nema nijednog relevantnog dokaza za koji bi se čovjek mogao uhvatiti i zaključiti ko govori istinu", rekao je za nedjeljnik "Monitor" podgorički advokat Nikola Martinović.
Vlast, međutim, tvrdi da se Jovićević odlučio na još jedan napad neposredno po odluci Vlade da formira komisiju, s nezaobilaznim učešćem međunarodnog faktora, za ispitivanje uloge policije u slučaju moldavske državljanke. Na ovaj napad natjerao ga je strah, kažu, od onog do čega bi mogla doći ta Vladina komisija. Zagovornici teze o svjetskoj zavjeri ističu kao indikativnu još jednu okolnost: Jovićević je vašingtonski đak, govori strane jezike i ima jake međunarodne veze.
Đukanović, koji od početka tvrdi da raspolaže dokazima da je slučaj "nesumnjivo politički iskonstruisan", to je ponovio i u posljednjem obraćanju javnosti. Ni ovog puta nije ponudio dokaze niti otkrio ko su konstruktori. Za konstrukciju, koja je trebalo da "baci ljagu na njega i Crnu Goru i tako destabilizuje vlast odmah nakon ubjedljive izborne pobjede", optužio je "dio MUP i nevladinih organizacija, sa ili bez mentora iz inostranstva". Nijedno ime nije pomenuo.
Da se radi o konstrukciji shvatio je kad se i sam našao u ovoj "nevjerovatnoj priči" s kojom nema nikakve veze - ni Moldavku ni ostale aktere ne poznaje. Odmah po tom neprijatnom saznanju pozvao je Jovićevića, rekao mu da je to neistina i izrazio sumnju da je u pitanju konstrukcija u MUP. Zatim je preko predsjednika Osnovnog suda u Podgorici zatražio da da iskaz i da se suoči sa svjedokom – žrtvom. Rečeno mu je da suočenje u istražnom dijelu postupka nije moguće, pa je samo dao iskaz.
Pošto se Jovićević oglušio o upozorenje da je afera montirana, Đukanoviću je postalo jasno da s njim više ne može sarađivati. Zato ga je izostavio iz novog saziva vlade.
Čim je shvatio da će Moldavka otići, Đukanović je, kaže, upozorio pravosudne institucije da je na njima odgovornost ako se to desi.
"Svi su ostali nijemi. Zato sam dao sugestiju tadašnjem vd premijeru da ponudi zaštitu svjedoku i njenoj porodici, s ambicijom da nam pomogne da u sudskom postupku vidimo šta je trafiking a šta montaža. Otišla je s obećanjem da će biti dostupna sudu i sada vidimo koliko je dostupna. Kada se probudila sumnja da Vlada hoće da zataška slučaj, pozvali smo OEBS i SE. Da li tako radi čovjek koji je uključen u slučaj i koji ga želi zataškati?", upitao je Đukanović.
Đukanovićevo ime u ovoj priči, kažu, isplivalo je tek u istražnom postupku pred sudom, s kojim policija nije više smjela imati nikakve veze. Tu, sad, iskrsavaju razna pitanja - šta je Đukanović zapravo tražio od Jovićevića kad je slučaj iz nadležnosti policije već bio u nadležnosti suda, otkud Jovićević zna da je premijer bio umiješan u aferu kad je prvi put spomenut tek pred istražnim sudijom i, ako je ipak raspolagao takvim podacima, zašto ih nije procesuirao, da li je osim "dijela policije" i dio sudstva sudjelovao u konstrukciji i, napokon, zašto je osnovni tužilac donio odluku kakvu je donio?
I opet ništa novo. Premijer je, moguće, pravedan. Napokon, niko ne bi trebalo da se proglasi krivim dok se ne dokaže drukčije. To pravilo važi svuda u normalnom svijetu, pa i u domovini Helge Konrad. Ali, velikim dijelom zahvaljujući i njenoj ulozi, ne i u Crnoj Gori. U svakom slučaju, "sa ili bez mentora iz inostranstva", ova zavjera nedorečene istine vjerni je odraz Đukanovićevog režima, utemeljenog na povjerljivim kadrovima umjesto na institucijama. Ma kako povjerljivi, kadrovi mogu i da iznevjere. Đukanovića je skupo stajala sama suština njegove vladavine. I njega i Crnu Goru.
I rezultati popisa, koji je počeo u cirkuskoj atmosferi brutalne kampanje za srpsku stvar (mora se priznati da je "dukljanski tabor" ovom prilikom bio suzdržan), pokazuju da u Crnoj Gori ne stanuju slobodni građani već slijepi sljedbenici, koji se prema važnim društvenim pitanjima opredjeljuju u skladu sa stavovima svojih partijskih lidera. Činjenica da se broj domaćih Srba utrostručio u odnosu na prethodni popis, potvrdila je da pravoslavni građani Crne Gore nemaju svijesti o sopstvenom identitetu i ličnoj slobodi. Dobro je primijetio jedan naš ugledni zemljak iz SAD koji je na pitanje, šta danas treba Crnoj Gori kratko odgovorio - kralj Nikola. Međutim, i u činjenici da ovdje, po najnovijem popisu, živi 40,64 posto Crnogoraca nasuprot 30,1 posto Srba, svako vidi što mu odgovara: prosrpska opozicija "slomljenu kičmu režima", vlast "dokaz da smo građanska država u kojoj je nacionalni osjećaj stvar intime svakog pojedinca". Zanimljivo je da usred tako važne rasprave niko nije primijetio da se, kad se zbroje građani koji su se izjasnili kao Bošnjaci (ubjedljiva pobjeda!) i oni drugi koji misle da su Muslimani, ta zajednica, ma kako se zvala, u sjeni proteklih ratova smanjila za cijela dva procenta. Razumije se, ni podatak da je u odnosu na popis od prije 12 godina stočni fond prepolovljen, nikog nije uzbudio. Jedino je Srpska narodna stranka Republičkom zavodu za statistiku uložila ozbiljan prigovor zato što je prije prebrojao "ovce i kokoške nego Srbe". Nikog nije zabrinuo ni podatak što Crna Gora u posljednjih 12 godina nije imala porast prirodnog priraštaja. Broj stanovnika, naime, porastao je taman za broj izbjeglica.
U pozadini velikih cirkusa, nezapaženo promiču neki drugi događaji. Premijer je još jednom potvrdio da neće biti "lova na vještice", te da ljudi koji su se obogatili dok je Crna Gora propadala, neće biti krivično gonjeni. Korisnije je, ponovio je, da svoj novac ulažu u nove razvojne projekte. Ubrzo, gotovo da je tako i bilo. Nije baš da su bili posrijedi "novi razvojni projekti". Ipak, najavljeni štrajk u Željezari Nikšić ugasio je novokomponovani biznismen Miodrag Davidović, ovdašnjoj javnosti poznat kao Daka. Nakon tog, kako je sam rekao, "emotivno-poslovnog poteza", Daka je još jednom stupio na scenu kad su štrajk najavili nikšićki mlinari. Rekao je da je spreman da investira i u "Mlin". Onda su štrajk najavili radnici "Metalca". Dakin recept preuzeo je drugi biznismen, Milisav Ćipranić, zvani Ćiro.
I dok, tako, Đukanović reketiranjem svojih "kreativnih biznismena" gasi socijalne požare po Crnoj Gori, nastavlja se velika pljačka, savremenim rječnikom rečeno, privitizacija. Niže se slučaj za slučajem. Prate ih čudne, nerazjašnjene okolnosti i prodaja u bescjenje. Kupci su bezimeni, uglavnom neke strane, u pravilu fiktivne firme, iza kojih katkad izranjaju naši ljudi. Posrednik u ovom kreativnom biznisu neizbježno je Mark Harison, ovdje poznat kao prljavi Hari.
I poslije svega, kao melem na živu ranu građanima Crne Gore, koji su se, iako svi skupa bez centa u džepu, isprsili pred popisivačima ko su i što su, došla je Vladina strategija borbe protiv siromaštva. DPS funkcioneri objavili su rat do istrebljenja ovom "našem najvećem neprijatelju". Samo nijesu rekli, čije je vladavine rezultat taj naš ljuti neprijatelj.
Za utjehu, najluđe noći, uživaće nam bar srpstvo. Za honorar od 100.000 eura, pjevaće im Ceca one iste pjesme kojima je blažila rane Arkanovim vitezovima poslije pokolja Srebrenice i ubijanja Sarajeva.


Olja Obradović