Crna Gora U Egzilu !!!!!!!!!!!!!!!!!!

--------------------------------------------------------------------------------

Napomena:
Dugujemo neizmjernu zahvalnost profesoru dr. Šerbu Rastoderu koji nam je, uz primjerak najnovijeg izdanja knjige Crna Gora u egzilu, knjiga I i II, poslao i kopiju iste na CD-ju. Time je umnogome olakšao način da mnogi od vas po prvi put pročitaju neke djelove iz perioda najveće patnje crnogorskog naroda i uništavanja crnogorske hiljadugodišnje državne nezavisnosti od strane zvanične Srbije. Način na koji je propagandna mašinerija obavljala svoj prljavi zadatak ponavlja se u sličnim prilikama i nakon cijelih sto godina. Zbog obimnosti dokumenata i materijala kojima ove dvije knjige raspolažu (1122 stranice) mi smo za vas izdvojili samo jedan mali dio iz koga se može izvući dovoljno zaključaka. U odnosu na nečasni zadatak koji je u to doba obavljala velikosrpska politika putem izdajica iz redova crnogorskih građana (poput jednog od najvećeg među njima - Andrije Radovića) i raznih emigrantskih listova - danas je tu ulogu preuzeo šovinističko nacionalistički list srpske dijaspore pod nazivom VESTI. Vesti su novine koje propagiraju mržnju prema crnogorskom narodu i samoj Crnoj Gori i unose zlu krv među naša dva naroda. Izgleda da su u emigraciji VESTI preuzele ulogu lista Ujedinjenje! Da li sve to rade po nečijem diktatu koji učestvuje u njihovom finansiranju ili ne nama ostaje nepoznanica, ali je naše da upozorimo svakog građanina Crne Gore kojemu je Crna Gora na srcu da prepozna anticrnogorsko djelovanje ovog lista.
............


Zvanična Srbija, odnosno njena vlada na Krfu, odlučila je da uopšte ne razgovara sa crnogorskom izbjegličkom vladom o ujedinjenju, već da pomaže one Crnogorce koji su se našli u inostranstvu i bili spremni da slijede njenu politiku. Od kraja 1916. godine Nikola Pašić i srpska vlada intenzivno su se bavili pitanjem ujedinjenja Crne Gore i Srbije. Pri srbijanskom ministarstvu spoljnih poslova osnovan je Crnogorski odsjek, na čijem čelu je bio Svetozar Tomić, sa zadatkom da među izbjeglim Crnogorcima širi politiku ujedinjenja u skladu sa interesima Srbije. Poslije ostavke na mjesto predsjednika crnogorske vlade i neslaganja sa kraljem Nikolom povodom pitanja ujedinjenja Crne Gore i Srbije, Andrija Radović je u Parizu početkom marta 1917. godine osnovao Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje. Za sjedište odbora određena je Ženeva, a u njegovom programu kao glavni cilj naznačena je borba za oslobođenje koje treba da dovede do ujedinjenja Crne Gore i Srbije u jednu državu, kojoj bi se potom priključile ostale jugoslovenske zemlje. Odbor je izdavao list Ujedinjenje, preko kojeg je vršena propaganda u smislu programskih načela. Rad odbora je finansirala vlada Srbije i on je u cjelini zastupao njenu politiku. Na taj način je bila organizovana široka propaganda protiv zvanične Crne Gore, a nosioci propagandnih akcija bili su Crnogorci koji su se opredijelili za politiku bezuslovnog ujedinjenja, okupljeni oko srpske vlade, Crnogorskog odbora ili neke druge organizacije koja je radila po neposrednim instrukcijama te vlade. Tako je zvanična Srbija formalno bila izvan kampanje koja se vodila protiv zvanične Crne Gore, te se u javnosti i kod saveznika stvarao utisak da je bezuslovno ujedinjenje opšte opredjeljenje samih Crnogoraca. Shodno takvoj politici, Crna Gora neće učestvovati u donošenju Krfske deklaracije, iako suštinski i formalno postoji kao međunarodno priznata država. Krfsku deklaraciju je podržao Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, kojeg je kao predstavnika Crne Gore priznavala samo srpska vlada. I dok će se u završnici samog procesa ujedinjenja, pored Jugoslovenskog odbora, koji, poput Crnogorskog odbora, nije imao ni međunarodni ni unutrašnji legitimitet, pojaviti i Narodno vijeće, kao predstavnik Južnih Slovena u Austro-Ugarskoj, u crnogorskom se slučaju u završnici neće pojaviti ni Crnogorski odbor ni zvanična Crna Gora (kralj, vlada, skupština), koja je imala puni međunarodni subjektivitet. Pri tome, Crna Gora je bila međunarodno priznata, nezavisna, saveznička država, čiju je teritoriju okupirala Austro-Ugarska, članica Centralnih sila.

[1] Radović Andrija (Martinići, 28. I 1872-1947), političar, ministar i predsjednik vlade, predsjednik Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje. Osnovnu školu i tri razreda gimnazije završio je na Cetinju, a potom u Italiji, kao pitomac knjaza Nikole, artiljerijsko-inženjersku akademiju (1890-1894). Po povratku sa školovanja radio je kao vojni inženjer. Oženio se 1902. godine kćerkom vojvode Boža Petrovića i potom jedno vrijeme radio kao sekretar vojnog savjeta, maršal dvora i načelnik Ministarstva unutrašnjih djela. U vladi Lazara Mijuškovića bio je ministar finansija i građevina (6. XII 1905 - 11. XI 1906), potom predsjednik vlade (19. I 1907 - 4. IV 1907). Jedan je od osnivača Narodne stranke. U Bombaškoj aferi osuđen je na 15 godina robije. Međutim, pomilovan je 1913. godine, kada su mu vraćena sva državna prava. Postavljen je za državnog savjetnika, a početkom I svjetskog rata za zastupnika za nabavku hrane i municije kod saveznika. U periodu 20. XII 1915 - 4. I 1917. bio je ponovo ministar finansija i građevina. Kapitulacija Crne Gore zatekla ga je u Italiji, odakle je otišao u Bordo, gdje na nagovor kralja Nikole sastavlja vladu (29. IV 1916 - 4. I 1917). Predaje kralju Nikoli memorandum o ujedinjenju Crne Gore i Srbije i, nezadovoljan odlukom da se ovo pitanje rješava poslije rata, daje ostavku i osniva Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, koji, uz finansijsku pomoć srpske vlade, vodi kampanju za bezuslovno ujedinjenje, stvarajući među interniranima odbore i legije dobrovoljaca. U Ženevi pokreće list Ujedinjenje, koji izlazi od aprila 1917. (od avgusta do 15. decembra 1918. list izlazi u Parizu) i oko kojeg okuplja pristalice bezuslovnog ujedinjenja i vodi kampanju protiv kralja Nikole i njegovog režima. Poslije ujedinjenja bio je član delegacije KSHS pri Mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje je radio kao ekspert za crnogorsko pitanje. Zalagao se za ustupanje Skadra Crnoj Gori, zbog čega je dolazio u sukob sa Nikolom Pašićem. Jedan je od osnivača Demokratske stranke u Crnoj Gori, nosilac poslaničke liste. Za poslanika je izabran na izborima 1920, kao i 1927. godine, kada je postavljen i za člana uprave Narodne banke. Godine 1928. izabran je za viceguvernera i tada definitivno napušta politiku.

Milutinović Dragutin (1865-1941), general koji je ušao u Crnu Goru oktobra 1918. godine. Predvodio je trupe koje su se prvobitno nazivale Skadarske, a potom Jadranske. Prema njegovim zabilješkama, koje se čuvaju u A SANU 11441/11443, pred odlazak na dužnost komandanta Skadarskih trupa uoči ulaska u Crnu Goru, regent Aleksandar mu je rekao: Vama je osiguran čin generalski, jer ste to i ranije zaslužili. Pri radu u Crnoj Gori nemojte biti meka srca, kralju Nikoli treba zabraniti dolazak u Crnu Goru po svaku cenu, pa ma upotrebiti i krajnja sredstva. Na osnovu naredbe Vrhovne komande od 30. XII 1918. i 8. I 1919. godine, štab JugosloFAILED HACK ATTEMPT => TRY AGAIN DIPSHITvenske divizije premješten je na Cetinje, gdje je počeo da djeluje kao štab komande Zetske diviFAILED HACK ATTEMPT => TRY AGAIN DIPSHITzijske oblasti, koja je bila u sastavu II armijske oblasti.


.....


Crna Gora je ušla u rat da priskoči Srbiji u pomoć; jedino je Crna Gora bila ona koja je 1915. spasla srbijansku vojsku i žrtvovala je za to sve, pa i samu sebe. Ali sve bješe uzalud, jer zvanična Srbija, zapojena nekim orientalnim mentalitetom, klevetala je Crnu Goru i plela je protivu nje intrige kod Velikih Sila, najprije tokom 1914. i 1915., zatim u izgnanstvu. Zbog tih intriga, Crna Gora je 1914. i 1915. bila lišena potpore Savezničke. Za sve vrijeme, zvanična je Srbija smatrala Crnu Goru kao suparnika u zakonitom nasljeđu bivših turskih, a tako i bivših austrougarskih zemalja. Zbog toga, ona nije prezala ni od kakvih sredstava za uništenje Crne Gore; zbog toga je ona počinila i ova najnovija nasilja po Crnoj Gori, zbog kojih je u zemlji nastala ova strahovita anarhija.
.......