Results 1 to 17 of 17

Thread: Bitka kod Lepanta

Hybrid View

Previous Post Previous Post   Next Post Next Post
  1. #1
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Donja Lastva
    Posts
    12,526
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default Bitka kod Lepanta

    Pažnju mi je privukao jedan članak u današnjim Vijestima (sijećanje na junake Lepanta) i inicijativa pokrenuta od strane gospodina Tončija Tadića, zastupnika u Hrvatskom saboru, da se u svim našim gradovima koji su dali svoje galije za bitku podignu spomen ploče našim pomorcima i brodovima.

    Bitka se dogodila 7. Oktobra 1571 godine blizu Lepanta u Grčkoj, Korintski zaliv.

    Radi se o najvećoj pomorskoj bici na vesla u istoriji. Bici koja je promijenila tijek povijesti na Mediteranu uništivši turski uticaj. U toj bici poginulo je preko 28000 ljudi na obije strane što je ujedno čini i najkrvavijom ikada.

    Naš bokeški doprinos i žrtva je bila galija Sveti Tripun Kotorski, kapetana Jeronima Bizantija, te Peraštanka počasna straža ratne zastave svetog Marka Mletačke flote na mletačkom admiralskom brodu kao i mnogi neimenovani ljudi po mnogim brodovima velike hrišćanske armade.

    Gore pomenuti projekat je podizanje spomen poloče u gradu Kotoru na sijećanje na naše pomorce i Kapetana Bizantija koji su slavno ušli u istoriju i svojom žrtvom uspjeli zaustaviti veliko Tursko carstvo u svojoj namijeri da zagospdari sredozemljem.

    A opet na kraju spomen ne samo našim pomorcima nego i mnogim palim dušama na obije strane tog sudbinskog dana gospodnjeg 1571.

    sljede dosta dobri linkovi o povijesti ove bitke, uzrocima i posljedicama te o učešćima naših pomoraca u njoj.

    http://www.morsko-prase.hr/2006/inde...4793&Itemid=32
    http://www.dugirat.com/index2.php?op...7&pop=1&page=0

  2. #2
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG - Kotor
    Posts
    11,087
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Arrow

    Evo jedan isjecak iz onih linkova sto se tice Kotora:

    U Lepantskoj bitki sudjelovala je i kotorska galija "San Trifone di Cattaro" ("Sveti Tripun kotorski") Jeronima Bizantija u sastavu flote mletačkog admirala Barbariga, po redu 42 na desnom krilu, kada su poginuli zapovjednik i cijela posada broda kojeg su okružile 4 turske galije. Obično su Peraštani držali počasnu stražu ratne zastave admiralskog broda mletačke flote, pa je tada poginulo 7 čuvara zastave - Peraštana. Na zapovjednom brodu cijele kršćanske lige (Don Juana Austrijskog) pilot je bio Peraštanin Petar Stjepkov(ić) Marković. Kotorsku galiju su opsluživali većinom građani Kotora i okolice, a bio je i poneki Crnogorac (umjesto kotorskih obveznika), te časnici uglavnom Kotorani (vlastela).
    Quote Originally Posted by Nk-001
    Mozes li postaviti temu umjesto mene jer ja nesto ne mogu.. ?

    Kupujem Nokiu e52 ?

  3. #3
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Donja Lastva
    Posts
    12,526
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Valjda će sad uraditi nešto po tom pitanju kada je pokrenuta inicijativa.

    Inače o ovoj bici kotorski arhiv ima dosta podataka. Takodje u Pomorskom muzeju u Kotoru i u Peraškom muzeju (a i na Gospi od Škrpjela) čuvaju se i izložena su pojedina dokumenta i artefakti povezani sa tom bitkom. Interesantan je i podatak da je Herceg Novi tada pao pod Španjolsku vlast iste godine jer su se Turci povukli radi ovog poraza.

  4. #4
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    1,255
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by funestis View Post
    Valjda će sad uraditi nešto po tom pitanju kada je pokrenuta inicijativa.

    Inače o ovoj bici kotorski arhiv ima dosta podataka. Takodje u Pomorskom muzeju u Kotoru i u Peraškom muzeju (a i na Gospi od Škrpjela) čuvaju se i izložena su pojedina dokumenta i artefakti povezani sa tom bitkom. Interesantan je i podatak da je Herceg Novi tada pao pod Španjolsku vlast iste godine jer su se Turci povukli radi ovog poraza.

    JEl makar jedan bosanac ucestvovao u pomorskoj bitki....mozda je on bas spasio SErvantesa??

  5. #5
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Donja Lastva
    Posts
    12,526
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Edgar Allan Poe Reaven View Post
    JEl makar jedan bosanac ucestvovao u pomorskoj bitki....mozda je on bas spasio SErvantesa??
    Ako su učestvovali onda su učestvovali na suprotnoj strani.

    Do duše zna se da su pirati iz Ulcinja učestvovali na Turskoj strani.


  6. #6
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    1,255
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by funestis View Post
    Ako su učestvovali onda su učestvovali na suprotnoj strani.

    Do duše zna se da su pirati iz Ulcinja učestvovali na Turskoj strani.

    Ni ja ne vjerujem da su ucestvovalik...kao sto kazes vecina su bili placenici....gusari....sto nije ni cudo jer je njihov admiral Kapudan pasa Barbarosa to mjesto i dobio zahvaljujuci piratstvu...

    Al takodje ne mislim da je ova bitka imala neki presudan uticaj na razvoj historije i sirenje turaka....ipak njihova se osvajanja nastavljaju....jest da su slabija i manja....iapt turska napreduje pa mozda sve do Abdulmedzida II i njegovih tanzimati hajrije......ukidanja janicara...realno je da osmanlije nikada nisu bili dobri pomorci...nije ni cudo sto su izgubili....al moram reci da krscani ne bi pobjedili da nije bilo venecije(spanije kao druge po redu)..

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 24. april 2010.

    Siniša LUKOVIĆ:
    PRIČE SA MORA: ČUVENI PACIFISTA MARTIN NIMOLER U PRVOM SVJETSKOM RATU U EGEJU POTOPIO BRITANSKI BOLNIČKI BROD



    Zla kob je došla iz Boke


    „Zaboga, ne ponovno!“- grozničavo pomislila je 29-togodišnja brodska stjuardesa i medicinska sestra britanskog Crvenog krsta Vajolet Džesop. Dok je tog 21. novembra 1916. godine Vajolet stajala u restoranu držeći šolju vrućeg čaja u jednoj i paketić maslaca u drugoj ruci, namjeravajući da se vrati do bolničkog odjeljenja u kojem je bolesna ležala jedna medicinska sestra koju je njegovala, snažna eksplozija uzdrmala je bolnički brod Njegovog kraljevskog visočanstva (HMHS) „Britannic“. Orijaški brod zadrhtao je poput smrtno ranjene zvijeri, a sa postavljenih stolova u brodskom restoranu popadali su tanjiri i čaše sa tek serviranim doručkom za posadu broda i pripadnike medicinskog korpusa britanske Kraljevske vojske (RAMC). Svi koji su se zatekli u toj prostoriji, mahinalno su ustali i u metežu pohitali ka palubi...
    Potpuno drugačije bilo je četiri i po godine ranije kada je blizanac bolničkog broda „Britannic“, legendarni transatlantik „Titanic“ u noći 14. aprila udario u ledeni brijeg negdje u sjevernom Atlantiku. Vajolet Džesop tada zajedno sa najvećim dijelom oko 2,2 hiljade ljudi na brodu, ni posumnjala nije da je „Titanic“ za koji se vjerovalo da je praktično nepotopiv, zapravo osuđen na propast. Dok je hladna voda Atlantika kroz rupu na desnom boku broda prodirala u potpalublje, putnici „Titanica“ i mlada stjuardesa Vajolet bili su apsolutno mirni, neužurbani, čak i spokojni da im se ništa neće desiti. Nepuna tri sata kasnije ogromni 269-metarski luksuzni putnički parobrod kompanije „Vajt Star Lajn“ ležao je na dubini od 4 kilometra na dnu okeana povukavši sa sobom u smrt preko 1.500 ljudi, a nekoliko stotina preživjelih, među kojima je bila i Vajolet Džesop sa užasom su se, plutajući morem u desetak polupraznih čamaca za spasavanje, suočavali sa punom strahotom te najveće dotadašnje tragedije u svjetskom pomorstvu.
    Drastično drugačije od početnog mira i ravnodušnosti na „Titanicu“, čim je eksplozija uzdrmala njegov blizanac „Britannic“, svi članovi posade i ukrcano vojno-medicinsko osoblje, grozničavo su reagovali, jurnuvši do svojih kabina po pojaseve za spasavanje, najbitnije lične stvari, a onda do palube sa čamcima za spasavanje. Za razliku od prilika na „Titanicu“ četiri godine ranije, čamaca za spasavanje na „Britannicu“ u jesen 1916. bilo je više nego dovoljno za sve koji su se tada zatekli na tom orijaškom transatlantiku kojeg je 13. novembra 1915. britansko Ministarstvo odbrane rekviriralo i pretvorilo u bolnički brod za prevoz hiljada ranjenika sa bojišta Prvog svjetskog rata.
    „Zapanjena, gledala sam metež oko sebe. Svi moji strahovi kojih se nikada nisam oslobodila tokom mog života na moru, bili su sada, začudo, potpuno zaboravljeni. Iznenada, sjetila sam se da moram do bolesne medicinske sestre koju sam njegovala, da joj pomognem da se obuče i dovedem je do čamca za spasavanje“- zapisala je kasnije u svojim memoarima Vajolet Džesop o trenutku kada se po drugi put u svom životu suočila sa nevjerovatnom činjenicom da pod njenim nogama tone i drugi zlosrećni blizanac od ukupno tri impozantna britanska transtlantika klase „Olympic“. U vrijeme kada su građeni u periodu od 1911. do 1914. godine, ti brodovi od skoro 50 hiljada bruto-tona bili su najveći pokretni objekti na svijetu i nešto najluksuznije što je ikada zaplovilo morem. Treći u seriji - „Brittanic“ izgrađen je nakon „Titanicove“ katastrofe i uz neke manje izmjene u dizajnu i opremi, trebalo je da bude najveći i najluksuzniji putnički parobrod na redovnim linijama između Velike Britanije i SAD. „Brittanic“ međutim, nikada nije zaplovio u toj svojoj osnovnoj namjeni, jer je izbio Prvi svjetski rat, pa je ogromni transatlantik ubrzo stavljen u vojnu službu kao bolnički brod koji je mogao ukrcati čak 3.309 ranjenika. Pod komandom iskusnog kapetana Čarlsa Bartleta, „Britannic“ je 1916. obavio ukupno pet putovanja između istočnog Meditrana i Velike Britanije, vraćajući u domovinu hiljade britanskih vojnika ranjenih tokom žestokih borbi sa Turcima u Dardanelskoj kampanji, odnosno Njemcima i Bugarima kod Soluna. Na takav zadatak ogromni transatlantik od 48.158 bruto-tona išao je i tog sudbonosnog 21. novembra 1916. kada je u poslijepodnevnim satima trebalo da pristane u luci Mudros na grčkom ostrvu Lemnos i prihvati novu turu ranjenika...
    Ukrcavši puni bojevi komplet od 4 torpeda i 32 morske mine, njemačka podmornica-minopolagač U-73, isplovila je 22. oktobra 1916. godine iz svoje baze u Boki Kotorskoj. Malena podmornica od 830 tona kojom je komandovao jedan od najboljih njemačkih podmorničara, kapetan korvete Gustav Sis, uzela je kurs prema Egejskom moru. Dok se njemačka podmornica u površinskoj vožnji valjala na valovima u jesen često olujnog južnog Jadrana, nad kartama u kabini savijen je navigacioni oficir U-73, poručnik fregate Martin Nimoler. U dogovoru sa komadantom Sisom, Nimoler je razmišljao kako i na kojim pozicijama da najefikasnije položi raspoložive mine kako bi U-73 nanijela najveću moguću štetu savezničkom brodskom saobraćaju među grčkim ostvima u Egeju. Ova podmornica koja je već za sobom imala zavidan učinak u potapanju ratnih i trgovačkih brodova saveznika, od 30. aprila 1916. redovno je bazirala u Boki Kotorkoj, u Đenoviću odakle je isplovljavala na nova ratna krstarenja istočnim Mediteranom. Upravo je u Boki U-73 ukrcala i 12 mina koje je 28. oktobra, vođena preciznom navigacijom Marina Nimolera, položila u Kea tjesnacu, pored istoimenog grčkog ostrva blizu Atinskog zaliva, tačno na ruti koju su često koristili saveznički trgovački i ratni brodovi ploveći za Mudros.
    „Rano ujutro u 5 sati smo zaronili i krenuli prema Kea tjesnacu u potrazi za pogodnim mjestom da položimo mine. Nije ga bilo teško pronaći, jer smo vidjeli da gotovo svi brodovi prolaze blizu obale ostva Kea. U istom trenutku, sa razočarenjem smo primijetili i da izmedju putanja brodova, nekoliko minolovaca pretražuje more svojim minolovkama. Izgleda da su nas spremno očekivali. Ipak, između 8 i 9 sati ujutro, neprimjećeni smo uspješno postavili dva minska polja, svako sa po šest mina, ispred obala Kee, nakon čega smo do poslijepodnevnih sati ostali u blizini pritajeni da vidimo što se dešava i da eventualno torpedom dokrajčimo neki brod kojeg bi oštetile naše mine. Oko 11 časova u južnom kursu prošao je teretnjak oštro nagnut na jednu stranu, tik uz naše minsko polje. Ne znamo da li je oštećen od udara u neku od naših mina, ali nismo uspjeli da mu se približimo i dokrajčimo ga. Do kraja dana ovuda je prošlo još dosta brodova, pogotovo su brojni bolnički brodovi koje je lako raspoznati po bijeloj boji trupa i zelenoj liniji sa ucrtanim crvenim krstovima – obilježjima po međunarodnoj konvenciji. Ili je u kampovima francuske vojske oko Soluna izbila neka velika epidemija, ili neprijatelj koristi zaštitu Crvenog krsta da bolničkim brodovima bezbjedno transportuje ljudstvo i ratni materijal. Kasno popodne napuštamo našu poziciju i u podvodnoj vožnji krećemo sjevero-istočno kroz tjesnac Kavo Doro, tražeći mirnije vode bez prisustva neprijateljskih brodova, da tokom noći u površinskoj vožnji dopunimo baterije podmornice“- zapisao je Nimoler kako je U-73 postavila čuveno minsko polje broj 32 kod ostrva Kea. Nakon što je narednog dana položila još jedno minsko polje između ostrva Tinos i Mikonos, te bezuspješno u dva navrata torpedima gađala protivničke trgovačke brodove, U-73 se uputila nazad ka svojoj bazi u Boki gdje je srećno i prispjela 7. novembra. Dok su Sis, Nimoler i ostali članovi posade njemačke podmornice odmarali i opuštali se uz dobru hranu i odličan smještaj na matičnom brodu „Gaa“ usidrenom ispred Đenovića, 14. novembra na jednu od mina koje je U-73 položila kod ostrva Kea naletio je i potonuo veliki francuski putnički brod, a sada pomoćna krstarica „Burdigala“ od 12.830 tona. Samo nedjelju dana kasnije, ka famoznom minskom polju 32 kod Kee, ništa ne sluteći, punom brzinom od 21 čvora plovio je „Titanicov“ blizanac – bolnički brod „Britannic“. Izuzetno lijepo, sunčano jutro i mirna površina Egejskog mora 21. novembra 1916. nadomak obale tog grčkog ostrva bili su svjedok udara ogromnog broda u jednu od mina koje je ovdje postavila njemačka podmornica – tačno u 8 sati i 12 minuta ogromna eksplozija uz desni pramčani dio potresla je „Britannic“. Mina je napravila veliku rupu u trupu broda čiju je sudbinu zapečatila i činjenica da su u tom trenutku, igrom slučaja zbog redovne izmjene brodske gvardije, nakratko bila otvorena i sva vrata u 16 „Britannicovih“ vodonepropusnih pregrada. Iako je kapetan Bartlet odmah pošto je brod udario u minu, naredio zatvaranje, vrata na nepropusnoj pregradi u između kotalrnica broj pet i šest se nisu mogla potpuno zatvoriti, jer je eksplozija deformisala pregradu, pa je prodor vode u brod bio dovoljan da „Britannic“ zaroni pramcem, a more je onda u njegovu unutrašnjost nesmetano pohrlilo kroz brojne prozore na putničkim kabinama u trupu broda. Ironično, ti prozori su bili otvoreni, jer je medicinsko osoblje željelo da dobro provjetri brod prije nego što tog popodneva u Mudrosu „Britannic“ ukrca ranjenike....

  8. #8
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .......nastavak, Vijesti, 01. maj 2010.

    Kusto je na dnu Egeja otkrio olupinu Britannica


    Ne shvatajući da je njegov lijepi brod osuđen na propast, kapetan Bartlet je pokušao da spasi „Britannic“ namjeravajući da ga nasuče na obalu tri milja udaljenog ostrva Kea i tako spriječi potapanje broda. Naredivši da brod punom snagom vozi ka ostrvu, Bartlet je istovremeno naložio i da počnu pripreme za napuštanje teško oštećenog plovila. Kako se zbog prodora vode „Britannic“ sve više naginjao na desnu stranu i „ronio“ pramcem, njegovi propeleri i list kormila su uskoro najvećim dijelom izašli iz vode, pa su ogromne lopatice propelera udarale po površini mora. Dio posade i medicinskog osoblja u naletu panike, tada je, iako kapetan Bartlet nije dao naređenje da se spuste čamci, na svoju ruku spustio dva čamca. Nakrcani većinom medicinarima koji su bili nevješti veslači, čamci su uskoro dospjeli pod krmu „Britannica“ gdje su njih i njihove putnike u paramparčad isjekli ogromni propeleri koji su se još okretali dok je „Britannic“ vozio prema kopnu. U jednom od ta dva čamca bila je i Vajolet Džesop koja je prethodno pred napuštanje broda, iz svoje kabine pokupila najvažnije lične stvari – prsten, sat, čak i četkicu za zube. To je učinila kako je kasnije rekla, zato što joj je upravo njena četkica za zube najviše nedostajala kada je, spasena sa „Titanica“, na drugom brodu sa ostalim preživjelima iz te tragedije, plovila ka Njujorku.

    „Bila sam među rijetkim ženama koje su se zatekle u ta dva čamca. Nekoliko desetina muškaraca bili su u tim plovilima i samo što su naše čamce spustili u more sa broda, gotovo svi oni su počeli poput miševa, da skaču u vodu. Ne shvatajući što se dešava i zašto ljudi bježe iz čamca za spasavanje, okrenula sam se i sa užasom vidjela da naš čamac nezadrživo ide ka propelerima „Britannica“ koji su u tom trenutku već smrvili drugu barku i sve koji su bili u njoj. Iako ne znam da plivam, shvatila sam da mi je jedina šansa da preživim bila da skočim u more, uzdajući se da će me pojas za spasavanje koji sam navukla, održati na površini“- zapisala je u svojim memoarima „Preživjela sa Titanica“ Vajolet Džesop. Samo što je skočila u more, silni vir od okretanja propelara povukao je u dubinu, pri čemu je Vajolet snažno glavom udarila u koblicu ogromnog broda iznad sebe.
    „Smračilo mi se pred očima od bola, ali je na sreću, udarac donekle amortizovala velika punđa moje guste kose. Mislila sam da je sa mnom gotovo, ali me onda struja od okretanja propelera, na sreću, gurnula prema površini gdje sam dohvatila još jedan pojas za spasavanje koji je tu plutao“- svjedočila je Vajolet koju je vir propelera srećom, odnio u blizinu drugog čamca za spasavanje. Ljudi koji su se u njemu zatekli, odmah su Vajolet prihvatili i izvukli iz mora. Vidjevši što se dogodilo sa prva dva čamca koji su bez dozvole napustili brod, kapetan Bartlet je u međuvremenu, upravo u momentu dok je mlada medicinska sestra bila pod „Britannicovom“ kobilicom, u 8.35 sati naredio da se zaustave brodske mašine i propeleri koji su već smrvili 30 ljudi. Iako je „Britannic“ potonuo samo tridesetak minuta kasnije, svih ostalih 1.115 ljudi sa broda uspjelo je da se spasi i na vrijeme u 35 čamaca za spasavanje, napusti ogromni transatlantik. Vajolet Džesop, kojoj su tek godinama kasnije ljekari kojima se požalila na česte glavobolje, ustanovili da je tom prilikom doživjela lom kostiju lobanje, bila je među njima i tako je postala jedina osoba koja je preživjela potonuće i „Titanica“ i njegovog blizanca „Britannica“.

    Ni to međutim, ovu nevjerovatnu damu nije odvojilo od mora – Vajolet se po završetku rata, vratila u kompaniju „Vajt Star lajn“ i nastavila ploviti kao brodska stjuardesa, između ostaloga provevši i pet godina na posljednjem „Titanicovom“ i „Britannicovom“ blizancu – transatlantiku „Olympic“. U 63. godini života, 1950, ova nesvakidašnja žena se napokon skrasila i nakon 42 godine provedene na moru, otišla je u penziju. Vajolet Džesop svoje posljednje godine provela je povučeno živeći u engleskoj provinciji, na selu u pokrajini Safok, uzgajajući kokoške čime je dopunjavala svoju skromnu penziju i posvećujući se cvijeću u svojoj raskošnoj bašti. Umrla 1971. u 84-toj godini života.
    Četiri godine kasnije, čuveni francuski istraživač mora i naučnik Žak Iv Kusto otkrio je na dnu Egeja olupinu „Britannica“ koja leži na dubini od oko 120 metara. Orijaški transatlantik dug 269, širok 28,6 i visok 31,7 metara ubjedljivo je najveći brod koji je potopljen tokom Prvog svjetskog rata. Zanimljivo je i što je čuveni pomorski arheolog dr Robert Balard, čovjek koji se početkom osamdesetih proslavio kada je na dnu Atlantika našao olupinu „Titanica“, svojevremeno izašao i sa idejom da upravo na olupini „Britannica“ bude uspostavljen prvi svjetski podvodni muzej instaliranjem adekvatnog osvjetljenja i video- kamera kojima bi preko interneta, mogli pristupiti svi zainteresovani i tako iz prve ruke pogledati blizanca slavnog „Titanica“, bez opasnosti da neko strada roneći na olupini ili da sa nje krade vrijedne artefakte i oštećuje svjetsku pomorsku i istorijsku baštinu.

    „Britannicov“ egzekutor predsjednik Svjetskog saveza crkava

    Čovjek koji je doveo U-73 na poziciju gdje su postavljene mine na kojima je stradao „Brittanic“, Fridrih Gustav Emil Martin Nimoler rođen je 1892. godine u Lipštadu u porodici luteranskog pastora Hajnriha Nimolera. Mladi Martin završio je vojno-pomorsku akademiju i postao je oficir u njemačkoj Ratnoj mornarici, a 1915. stupio je u podmorničare. Nakon službe na U-73, u januaru 1917. Nimoler prelazi na dužnost drugog oficira na podmornicu U-39, takođe u Boki, na kojoj je tada službovao i kasniji čuveni njemački admiral i komandant podmorničkih snaga Njemačke u Drugom svjetskom ratu Karl Denic. Nimoler se kasnije vraća u Kil u Njemačkoj gdje u avgustu 1917. postaje komandant podmornice U-151. Pod njegovom komandom ta podmornica djelujući u Atlantiku, Biskajskom zalivu i oko Gibraltara, postiže rekord potapajući čak 55 hiljada tona savezničkog brodovlja tokom 115 dana provedenih na moru. Kasnije, Nimoler preuzima komandu nad podmornicom UC-67 sa kojom je uspio da privremeno za saobraćaj zatvori francusku luku Marsej, napadajući gotovo sve brodove koji bi joj prilazili. Za svoje ratne zasluge Nimoler je nagrađen jednim od najvećih njemačkih odlikovanja – Željeznim krstom prvog reda. Po završetku rata u krajnje kontroverznom obrtu sudbine, proslavljeni njemački vojni heroj odlučuje da se vrati profesiji svog oca i postaje sveštenik. Svoj neobični životni put Nimoler je opisao u memoarima pod naslovom „Od podmornice do propovjedaonice“. Završivši teologiju na Univerzitetu u Minsteru, Nimoler je 1924. zaređen za protestantskog sveštenika. Kao i većina klera, Nimoler je 1933. podržao desna stremljenja i dolazak na vlast Adolfa Hitlera, ali se žestoko protivi arijevskoj ideologiji nacista jer je duboko vjerovao da je rasizam nespojiv sa hrišćanskim načelom milosrđa. Postao je odlučan oponent Hitleru i osnivač Ispovjedaoničke crkve koja se protivila nacističkom uticaju na njemačku Protestantsku crkvu. Zbog takvih svojih stavova Nimoler je od 1937. do 1945. bio logoraš u koncentracionim kampovima Saksenhauzen i Dahau. Nakon svog zatvorskog iskustva, izrazio je duboko žaljenje oko svoje i neaktivnosti ostalih njemačkih intelektualaca u sprečavanju Hitlerovih zločina, pa je 1946. napisao i čuvenu poemu „Prvo su došli“. Njeni stihovi „Prvo su došli za komuniste – ja sam ćutao jer nisam bio komunista, potom su došli za Jevreje – ja sam ćutao jer nisam Jevrej, onda su došli po vođe sindikata – ja sam ćutao jer nisam bio sindikalni vođa, onda su došli po katolike - ja sam ćutao jer sam protestant, onda su došli za mene, a tada više nije bilo nikog da me brani“, Nimolera su učinili ikonom njemačkog suočavanja sa nacističkim zločinima, a bio je i jedan od inicijatora čuvene „Štutgardske deklaracije o krivici“ koju su potpisali svi njemački protestantski velikodostojnici, a kojom se i zvanično izjavljuje da ta crkva nije dovoljno učinila da se odupre nacistima. Nimoler je nakon Drugog svjetskog rata postao jedna od najistaknutijih svjetskih ličnosti koje su pozivale na mir, prekid Hladnog rata i obustavu nuklearnog naoružanja. Dirnut tragedijom žitelja Nagasakija i Hirošime na koje su bačene atomske bombe, Nimoler je izjavio da misli da je nakon Hitlera, tadašnji američki predsjednik Hari Truman „najveći ubica na svijetu“. Nimoler je bio i žestoki protivnik rata u Vijetnamu, kao i vojnih paktova kakav je NATO. Bivši ratni heroj Martin Nimoler 1961. postao je predsjednik Svjetskog savjeta crkava, a 1966. odlikovan je Medaljom Lenjina za mir. Martin Nimoler umro je 1984. godine u Visbadenu.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Mojkovacka bitka : Crnogorska Troja
    By Petar Mrvaljevic in forum Istorija
    Replies: 1
    Last Post: 29-07-10, 14:52
  2. Bitka na Martinićima
    By Ćipur in forum Istorija
    Replies: 24
    Last Post: 14-07-10, 20:44
  3. Bitka u Moraci juna 1877 godine
    By G R A D in forum Istorija
    Replies: 8
    Last Post: 13-09-09, 02:29
  4. Bitka za Mojkovac!
    By kozak in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 3
    Last Post: 30-12-05, 21:39

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •