Crnogorski jezik

[Petar Mrvaljevic]

Nece biti bas tako. Njemci su narod nastao od zapadnogermanskih plemena, bas kao i Austrijanci. Jugoslovenski narodi su potomci juznoslovenskih plemena. Dok su se zapadnogermanska plemena okupila u dva naroda/nacije, juznoslovenska su se cijepala na mnogo vise naroda/nacija.

Austrijanci su Njemci, a Njemacka je nastala poslije Napoleonskih ratova od razlicitih njemackih plemena. Austrijanci su zbog politike odlucili da ne ulaz u taj savez drzava, ali to ne znaci da su od tog momenta prestali da budu Njemci.

[Zvek_Zivi]

Ajmo sad malacko edukacije posebito za one koji zanago neznadose jezika svoga !
U vrijeme jake polarizacije na one koji navodno brane "Jugoslaviju", a pritom negiraju svakoga ko ne uvažava fiktivnu zajednicu Crne Gore i Srbije, i na sve one druge, ne samo Crnogorce, koji nikoga ne negiraju ali nastoje da u punom opsegu ostvare svoj lični, građanski, nacionalni i državno-pravni personalitet - politički ciljevi često zamaglju ili sasvim odbacuju rezultate nauke, objektivne analize i životne prakse.
Ta je politička taktika, preuzeta iz ranijih "ujediniteljskih" vremena, dala pogubne rezultate i u ovim potonjim ratovima. Oni prvi, današnji crnogorski "ujedinitelji" kao da ne žale što u tom procesu gube i svoje (crnogorsko ?) ime i prezime; oni, međutim, kao da žele da definitivno izgube vlastiti, maternji, crnogorski jezik. Kako god ga oni zvali, kako god ga zvao i Ustav Republike Crne Gore, kako god zapisivali u dnevnike školske nastave naši prosvjetni radnici - bili oni Crnogorci, Srbi, Muslimani ili "Jugosloveni", crnogorski jezik kao sociolingvistička kategorija dominira u najširoj populaciji, a sve više i među stvaralačkom inteligencijom, školovanoj na domaćim ili izvanjim fakultetima.
Uvaženi nastavnik jezika i književnosti u jednoj od najelitnijih osnovnoškolskih ustanova u Republici, shodno svojim saznanjima i bez ikakve želje da politički ili nacionalno usmjerava svoje učenike, u posljednje vrijeme upisuje svoja predavanja iz jezika i književnosti pod sintagmom Crnogorski jezik. (Namjerno ovom prilikom ne naglašavamo lično ime predavača o kome je riječ, jer njegov čin koji inkriminiše unitaristička štampa u stvari je opštedruštveni problem čije rješenje nije daleko; ali u hronici današnjeg crnogorskog školstva, ma kako se stvari razvijale, to ime i taj čin ne mogu biti zaobiđeni.) Kažu: prekršen je Ustav. I to tvrde oni koji svakodnevno krše i norme dobrog ukusa i načela crnogorskog Ustava.
Po uslovno važećem Ustavu (RCG) jeste u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora (bivši srpskohrvatski, s Novosadskim pravopisom iz 1960-te); korišćenje naziva crnogorski jezik u službenim dokumentima nije u skladu s ustavnom normom. Ali je evidentno neustavno (i sa dalekosežnim težim posljedicama!) to što se u crnogorskim školama, pa i osnovnim školama - i nastavnici u predavanjim služe "ekavskim izgovorom" i još više - što crnogorski đaci, bez obzira koje su južnoslovenske nacije, uče iz udžbenika od kojih je 1.500 ekavskih, a samo 80 uslovno ijekavskih ili ijekaviziranih (jer je i njihov sadržaj u većini preuzet, tj. izvorno "ekavski"!). Kako to da ne (za)smeta čistuncima nacionalne i građanske ravnopravnosti, propovjednicima afirmacije kulturnog (pa i jezičkog), etničkog, konfesionalnog i svakog drugog entiteta humanističke sadržine? Razumljivo je, međutim, što se šovinisti i zagovornici srpskog i svakog drugog velikodržavlja, serviseri asimilacije manjih i manjinskih naroda - ponašaju kao da su u pravu, javno bar ne priznajući da postoji crnogorska nacija, crnogorski narod, crnogorska kultura, a najmanje - da postoji crnogorski jezik. Ali uopšte nije razumljivo da to čine stvarno obrazovani ljudi, građanski intelektualci, naučni radnici, lingvisti i istoričari kulture, kojima su poznati duhovni i stvaralački procesi, pa i konvencije, tj. dogovori (ili nagovori) o problemima jezičke politike ili politike o jeziku.
Crnogorski jezik je, kao ime, prvi pomenuo Vuk Karadžić u svom djelu " Montenegro und die Montenegriner" (1837). Iako je smatrao da su "Crnogorci Slaveni Srpske grane Grčkoga zakona" (grčke vjeroispovijesti), Vuk navodi da francuski pukovnik Vijala de Somijer, 1813, "veli za Crnogorski jezik "da je dijalekat Grčkoga" !
Vuk je, razumije se, znao da Crnogorski jezik, koji je bio baza njegove jezičke norme, nije dijalekat grčkog jezika, ali on je Vijalu naveo samo kao dokaz koliko se, ipak, malo zna o Crnoj Gori i Crnogorcima u ondašnjoj Evropi. Pola vijeka iza Vuka, Ljubomir Nenadović - u svojim čuvenim pismima o Crnoj Gori i Crnogorcima - javlja sa Cetinja da se jezik kojim govore i pišu Crnogorci umnogome razlikuje od jezika kojim se govori i piše u Novom Sadu i Beogradu, te ako se nastavi takav razvoj - za sto godina ta dva jezika biće međusobno udaljena koliko španski i portugalski!

Asimilacijom autentične kulture bilo kog naroda nestaje i sam taj narod

Nije došlo do tolikog udaljavanja između crnogorskog i srpskog jezika, za čim ne treba žaliti, ali nije za pohvalu ni potpuno odsustvo društvene brige za njegovanje i razvoj crnogorskog jezika.
Gubljene jezičkog (a time i temeljnog segmenta kulturnog) identiteta Crnogoraca, pa i ostalih koji se ovim jezikom u Crnoj Gori služe, dobilo je drastične forme u ovih stotinak proteklih godina. Asimilacijom autentične kulture bilo kojeg naroda - nestaje i narod kojemu je pripadala ta kultura. A još uvijek važi opomena koju je, upravo u onim pismima iz Crne Gore, uputio Ljubomir Nenadović: "Koji narod u slobodi i u civilizaciji ugine, on je svojevoljno pristao na to da ga nestane"!
U prvoj polovini posljednje decenije, javno šikanirane i podvrgnute žestokim pritiscima moćnih negatora, asocijacije crnogorske kulture prerastaju u intelektualni i moralni pokret otpora. Slijedeći univerzalne principe ljudskih prava, Crnogorski P.E.N. Centar, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika i Matica crnogorska javno deklarišu svoja zalaganja za zvaničnu upotrebu imena i javno praktikovanje crnogorskog jezika. Deklaracija Crnogorskog PEN-a o ustavnom položaju crnogorskog jezika (Doclea br . 3, 1994) i PEN-ova Promemorija o ugroženosti crnogorske kulture, naroda i države (Doclea br. 6, 1994) dokumentovale su neopravdanost, pa i neodrživost (ustavne) norme da se jezik Crnogoraca naziva srpskim, jer to ima višestruke negativne posljedice. PEN je, međutim, naglašavao da pod pojmom crnogorski jezik ne podrazumijeva sistemski poseban jezik, "nego jedan od četiri pomenuta naziva (crnogorski, srpski, hrvatski, bosanski) kojim Crnogorci imenuju svoj dio štokavskog sistema, koji zajednički baštine sa Muslimanima, Srbima i Hrvatima".
Kao oformljeni sociolingvistički entitet, crnogorski jezik nastao je i razvijao se pod posebnim uslovima, te "ima svoje fonološke, prozodijske, morfološke, leksičko-frazeološke, pravopisne i druge posebnosti, vlastitu istoriju i književnu samopotvrdu". Te stavove podržao je i 62. Kongres Internacionalnog PEN-a (Pert, Australija, 1995) i posebnom rezolucijom pozvao "srpsku i crnogorsku državu , u ime obaveza i principa sadržanih u Povelji Ujedinjenih nacija, UNESKO-a i Internacionalnog PEN-a, da zaštite i promovišu lingvistička i kulturna prava svih stanovnika Crne Gore". Te principe deklariše u svom "nacionalnom programu" i Matica crnogorska.
Možda će zaista crnogorsko Ministarstvo prosvjete ovim povodom razmotriti brojne neustavnosti u vezi s uvezenim i "domaćim" udžbenicima, njihovim idejnim, stručnim i faktografskim nedostacima i skandalima, pa i pravo da učitelji(ce) i nastavnici, čak i u osnovnim školama, u predavanjima protežiraju ekavštinu i direktno ili indirektno negiraju crnogorski narod i njegovu kulturu, naročito crnogorski jezik i crnogorsku književnost.
Ako Ministarstvo uskoro pokrene taj proces provjere i verifikovanja ovdje pomenutih segmenata školstva, onda je nesebični čin nastavnice OŠ "Savo Pejanović" u Podgorici urodio plodom. Bez obzira je li čas crnogorskog jezika bio u skladu s Ustavom ili nije.
Nastavnici često jesu krivi, ali u manjoj mjeri nego pisci (toliko kritikovanih) udžbenika, najviše programeri prosvjetno - pedagoške politike i prakse.

--------------------------------------------------------------------------

[Zvek_Zivi]

Pa onda(g) part II

To je Savez pedagoga koji je prvi podržao Pavkovića

I sad se hajkačima na cijenjenu nastavnicu jezika i književnosti priključuje i Savez pedagoga Jugoslavije koji od "Ministarstva obrazovanja u Podgorici" traži da se "nastavnici zabrani rad u prosvjeti"! Po mišljenju te "pedagoške" institucije, postupak ove nastavnice predstavlja "izdaju pedagoške etike, istorije srpstva (!!!) i sramoćenje vjekovnih ideja sloge i jedinstva Srba i Crnogoraca". Ta "savezna" institucija, cijeneći da je to "nacionalističko-secesionistički čin za katedrom" , ipak nije objasnila kako je to izdaja "istorije srpstva", ako već priznaje da postoji vjekovna sloga i jedinstvo Srba i Crnogoraca, dakle - dva (makar i bliska) naroda. Savez pedagoga Jugoslavije, takođe saopštenjem, prva je institucija koja je javno podržala novu vojnu doktrinu Generalštaba Vojske Jugoslavije.

------------------------------------------------------
Srpsko-hrvatsko-slovenački jezik!

Bilo je jedno vrijeme, između dva svjetska rata, kad je publikovana "Gramatika srpsko-hrvatsko-slovenačkog jezika" (dr Poljanec), jer je unitaristička koncepcija Kraljevinu Jugoslaviju smatrala domovinom jednog troimenog naroda (Srbi-Hrvati-Slovenci!). Recidivi takvog stava primijetni su i poslije Drugog svjetskog rata, u avnojevskoj Jugoslaviji (pa i u Novosadskom dogovoru o jeziku iz 1954-te!), a primjera takvog ponašanja u Crnoj Gori bilo je i biva u izobilju. (Pisac ovih redova, kao član Savjeta Osnovne škole "Maksim Gorki" u Titogradu, 1978. godine, javno je protestovao što je u pismenom zadatku njegove ćerke, učenice prvog razreda, učiteljica lijepo cvijeće prepravila u lepo cveće i pritom ukorila učenicu za "greške". Da taj slučaj ne bude prezentiran široj javnosti i Ustavnom sudu, da se sve završi u okviru škole, zamolio je njen ondašnji direktor Mojsije Ivanović.

Nastavnica suspendovana zbog crnogorskog jezika

==========================================
Nastavnica koja je jezik kojim govore Crnogorci u školskom dnevniku upisivala kao crnogorski, suspendovana je iz dalje školske nastave.
Direktor Osnovne škole "Savo Pejanović" u Podgorici Branko Dubak juče je odluku o suspenziji saopštio nastavnici maternjeg jezika i književnosti Kaći Brkovic.

U drugom postu u ovom topicu, profesor Sreten Perović navodi Vukov zapis o Francuzu Vijali de Somijer-u, koji je još 1813. godine naš jezik nazivao crnogorskim !

Ja nijesam sasvim siguran, ali mislim da je to prvi pomen našeg jezika jednim NACIONALNIM određenjem, u istoriji Crne Gore.
I to odrednicom - CRNOGORSKI.
Dakle, bješe to prije skoro 200 godina, a kao što znamo negira nam se i dan danas pravo na crnogorski jezik.

Tu se radi upravo o ovom citatu Vuka Karadžića:

Quote:

Originally Posted by Vuk Karadžić

...Француски пуковник Вијала, који је 1813. године обишао Црну гору, вели за Црногорски језик (којим је, вели, за невољу и говорио) да је дијалекат Грчкога! Јамачно су били тога мнијења и они Француски
дипломати, који су (као dе Ргаdt) дијелећи Турсkу царевину размакли границе Грчке до нa Дунав.



Ovaj tekst je iz knjige

http://img137.imageshack.us/img137/1...ospisi14gc.jpg

Evo faximil iz knjige

http://img265.imageshack.us/img265/6...zitelji4lm.jpg

[Iceburn]

Cisto da te citiram, jer ni ti veze nemas sto si napisa.

Ne sluzi narodni jezik gramatici, no gramatika treba da standardizuje narodni jezik. Ta gramatika koja je stvorena je stvorena za sve juznoslovenske narode (mislim na Crnogorce, Bosance, Srbe i Hrvate) i mora se jedan govor uzet za standard i uzet je hercegovacki govor. Zbog toga su svi ostali govori postali nepravilni. Medjutim, posto se raspala velika drzava i posto su narodi tih drzava odlucili da promijene kompromisno ime jezika (srpsko-hrvatski) i nazovu ga svako svojim imenom, tako su isto odlucili i da prilagode gramatiku svojem lokalnom govoru (jer vise nije bilo potrebe za kompromisnom gramatikom).

Hrvati su prilagodili gramatiku, Bosanci takodje. Mi i Srbi tek skoro promijenisno ime jezika u svoje narodno ime (u Srbiju je do prije par godina zvanican jezik bio srpsko-hrvatski), tako da je potpuno normalno da prilagodjavanje gramatike slijedi.

Sa prilagodjavanjem se slazem, i sa nazivom jezika, ali brisati padeze, ubacivati slova i slicne umotvorine su cisto glupiranje i podilazenje necijem nacionalnom egu. Ja mogu pricati kako hocu, ali kada pisem, trudim se da to bude ispravno. U svakom jeziku postoje divergencije, olaksice, jezicke, vokalne... ali one nisu uvijek pravilne i deklarisati nesto kao "ispravno" nosi veliku odgovornost. Treba reci "zasto je nesto ispravno a ne ono drugo", zasto bi ispravno bilo reci "Bio sam u Podgoricu" razlog, semanticki i sintaksichki... ne mozes reci "Ispravno je jer ja tako pricam" apsolutno!

[Zvek_Zivi]

Crnogorski jezik - fikcija ili realnost

Ko je uistinu otac kodifikovanog narodnog jezika kao književnog kojeg u Srbiji zovu srpskim, u Hrvatskoj hrvatskim, u Bosni bošnjačkim ili bosanskim, a u Crnoj Gori, bar kad je riječ o osobama nešto više pismenosti i realnijeg osjećanja crnogorskog istorijskog, nacionalnog i kulturnog identiteta - crnogorskim? Nije li to Vuk Karadžić koji je od djetinjstva upio u sebe drobnjačku jezičku tradiciju i baštinu, tim prije što nije mogao biti u mladosti obrazovan da bi došao u dodir sa drugim i drukčijim jezičkim realitetima? U svojoj u Tršić doseljenoj porodici Vuk je mogao čuti narodni crnogorski jezik, proosjetiti crnogorsku izuzetno razvijenu usmenu tradiciju, a zatim kasnije, kad se uz pomoć Kopitara i uz nesebičnu austrijsku “finansijsku i drugu podršku” u hodu obrazovao, pokupio je iz Crne Gore i neke glasove kojih u Srbiji nije bilo, da bi, nametnuvši taj jezički obrazac mnogima kojima nije bio ni izdaleka blizak, smjelo ustvrdio da je riječ o istom jeziku i da su “Srbi svi i svuda”.
Posljedice Vukove jezičke i druge unifikacije ne malo su doprinijele, između ostalog, i nedavnom krvavom razlazu nekoliko naroda u bivšoj zajedničkoj domovini. Vukov srpski jezički imperijalizam, koji je decenijama nailazio na ne male otpore, jednostavno se nije uspio održati. Kad već nije mogao biti samo srpski taj jezik je dobijao besmislene nazive “srpskohrvatskoslovenački”, u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, u kojoj Crna Gora nije imala prava ni na vlastitu geografsku odrednicu, pa zatim “srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski” kao plod rezultante pragmatskih političkih sila, a nikako samo lingvističke logike i prakse. Danas je taj jezik pukao na svoje sastavne sociolingvističke djelove, bez obzira na činjenicu da je riječ o jeziku kojim se četiri naroda međusobno i bez većih teškoća uspješno sporazumijevaju.
Naziv jezika bio je i ostao jedan od najefikasnijih i najočiglednijih pokušaja asimilacije čitavih naroda, a u južnom slovenstvu u prvom redu sa srpske, i ako ni hrvatska strana u tome nije bila suviše nevina. Kao posljednja meta i jedino preostala mogućnost za nametanje srpske imperijalne jezičke politike, kao sigurno najpouzdanijeg asimilacionog sredstva za poništavanje čitavih naroda, beogradskoj politički i intelektualno nacionalističkoj čaršiji ostali su samo Crnogorci. Ne treba, međutim, zaboraviti da ako je ko koga u međusobnoj srpskocrnogorskoj komunikaciji učio ovom današnjem jeziku biće prije da su Crnogorci učili Srbe, a ne obratno. Ovako, po već nevažećoj ustavnoj žabljačkoj odrednici, po kojoj Crnogorci govore srpskim jezikom, ispada da su se Srbi doseljavali u Crnu Goru da biše Crnogorce naučili da zbore, a onda se, po uspješno završenom zadatku, masovno vraćali u Srbiju. Istorijska nauka zna samo za iseljavanje odovud, a nikad obratno.
Otkuda Crnogorcima toliki afinitet za jezičku nauku, ako iz zavičaja nijesu ponijeli urođeni smisao i interes za ljepotu jezičkog izraza, onu visoku izražajnu mjeru crnogorske usmenosti iz koje su ponikli Njegoš ili Ljubiša, izbrušenu crnogorsku retoriku kojoj su se uvijek divili jezički stručnjaci iz drugih južnoslovenskih i uopšte slovenskih sredina? Jezik Crnogoraca je još prije Vukove reforme dostigao onu mjeru sopstvene i usmene i pisane dovršenosti iz koje je, sigurno ne samoniklo ili volšebno, moglo zasijati superiorno Njegoševo djelo. Petar I je, primjera radi, umro 1830. godine, a Vukova reforma po zvaničnoj srpskoj lingvistici doživljava prve plodove tek 1847. godine. Da nije slučajno kod javnog čitanja poslanica Petra I, koje su pisane krajem XVIII i početkom XIX vijeka, Crnogorcima bio potreban prevodilac?

Tradicija pisanja na narodnom jeziku u Crnoj Gori mnogo je starija nego u Srbiji, a gotovo sve što je u srpskoj kulturi vrijedno pomena moglo je početi samo u austrougarskoj Vojvodini. Otuda u djelu Branka Radičevića, koga u vezi sa Vukovom jezičkom reformom srpski lingvisti stavljaju odmah uz Njegoša, narodni jezik doživljava tek svoje mucave početke, prvo bojažljivo oslobađanje: “Ao, nono bela, / voda te odnela”, dok Njegošev jezik grmi kao da se odvaljuje lovćensko stijenje. Petar I u svojim poslanicama u prozi, koje graniče sa najsuptilnijim poetskim izrazom, profetski progovara o slobodi i “voljnosti” sopstvenog naroda snagom starozavjetnih proroka. Njegoš je, uostalom, napisao “Gorski vijenac” starim predvukovskim pravopisom, ali je čistota i visoka kreativna mjera narodnog jezika u njemu više nego nesporna. Mnogo, mnogo ranije od Vuka je još kotorski pisac Ivan Antun Nenadić (1723 - 1784) anticipirao kasnija Vukova jezička načela: “Kako bolje mogu biti razumjen od naše čeljadi, i da se lašnje može štjeti kako se govori, i da se izgovara onako kako se i štije”. Kakva visoka svijest o potrebi pisanja narodnim maternjim jezikom i to gotovo sto godina prije Vuka? No, ovdje, u vezi sa pominjanjem Nenadića, treba očekivati onaj banalni protivudar srpskih nacionalista, pogotovu iz Crne Gore: Stoj brajko, Boka nije bila u sastavu crnogorske države, pa njeno kulturno nasljeđe pripada valjda Tuđmanu?! Što onda da radimo sa Vojvodinom koja je tek 1918. godine ušla u kraljevinu Jugoslaviju, odnosno poslije Drugog svjetskog rata zvanično u Srbiju? Bez Vojvodine nema srpske kulture ni srpskog kulturnog subjektiviteta. Tu sigurno nema spora. Boka je, uostalom, početkom XIX vijeka bila dva puta oslobađana od tuđinske vlasti zajedničkim snagama vojske Petra I i Bokelja, a 1813. obostranom voljom prisajedinjavana u zajedničku državu sa Crnom Gorom. Kotor je i u vrijeme viševjekovne mletačke i kasnijih francuske i austrougarske vladavine bio ne samo glavni crnogorski pazar, nego su u Boki učili crnogorski vladike i drugi ljudi od pismenosti, nad pravoslavnim stanovništvom u Boki i Crnogorskom primorju imali jurisdikciju samo crnogorski mitropoliti. Za sve to vrijeme ne samo nijedan crnogorski mitropolit, kao glava i crkve i države, nikada nije stupio na tlo Srbije, ni kao turske ni kasnije slobodne teritorije, pa ni knjaz Danilo. Tek je Nikola, kao prvi crnogorski vladar krajem XIX vijeka, 1896. godine prvi put posjetio Beograd.
Koliko se kulturno jedinstvo sa Bokom i Crnogorskim primorjem snažno osjećalo svjedoči i Ljubišino najvažnije djelo “Pripovijesti crnogorske i primorske” u kojima pisac jasno stavlja do znanja da je riječ o istom jeziku i istoj kulturi. Koliko je kotorski biskup, kasnije barski nadbiskup i književnik Andrija Zmajević još u XVII vijeku duboko osjećao pripadnost široj, a ne samo bokeljskoj zajednici, svjedoči njegovo kapitalno djelo “Ljetopis crkovni” koje je ispisao u dvije verzije na maternjem jeziku, i to latinicom i ćirilicom. Crnogorske kulturne, trgovačke, pa i jezičke veze bile su mnogo jače sa Dubrovnikom nego sa nekom dalekom i dugo vremena hipotetičnom Srbijom. Između slobodne Crne Gore i, u drugoj polovini XIX vijeka već dijelom oslobođene Srbije, prostirala se nepremostiva turska teritorija koja se, uz veliki rizik, možda mogla preći u jednom pravcu, ali bez izgleda na povratak. Nije, dakle, bilo ni fizičke mogućnosti za stvaranje istovjetnog jezika, odnosno jezičku unifikaciju, koja je nesmetano i bez pitanja Crnogoraca vršena od 1918. godine.
Ako bismo pokušali razmišljati hladne glave došli bismo do jednostavnog zaključka da Crnogorci, ako već ne zovu svoj jezik vlastitim imenom, prije govore hrvatskim nego srpskim jezikom, i to ne samo zbog ijekavice, već i vjekovnog kulturnog i fizičkog dodira sa Dubrovnikom i širim dalmatinskim i hrvatskim zaleđem. Srbija je ne samo Njegošu, nego i svim crnogorskim mitropolitima i vladarima do Nikole, bila teritorijalno daleko gotovo kao danas našim savremenicima Kina ili Tibet.
Tačno je da su iz Beograda, posebno krajem XIX vijeka, u Crnu Goru zaobilaznim putevima doturane knjige po Garašaninovom asimilatorskom planu, ali i liferovani “prosvjetari” od kojih je većina imala precizne špijunske zadatke. No, ni te knjige, ni djelatnost malobrojnih škola i nadleštava nijesu, u jezičkom smislu, ostavili premnogo uticaja na najšire narodne slojeve koji su spontano čuvali vlastiti jezik, i čak do danas prenijeli najširu upotrebu i tri glasa kojih nema ni u srpskom ni hrvatskom jeziku. Kad su crnogorska djeca u školi, između dva rata, počela da sriču obavezni ekavski bio je to za njih šok i toliko neprirodna situacija da su morala pomisliti da su njihovi roditelji primitivni i nepismeni i da ih tek treba učiti “otmenom” govoru. Nažalost, to se produžava i do današnjeg dana. Ne samo da dio nastavnog osoblja, pogotovu “snahe” iz Srbije, produžavaju da predaju na ekavskom, nego su ekavski više od dvije trećine tekstova u čitankama za maternji jezik i književnost. Da ne govorimo o tome da je još uvijek većina udžbenika štampana u Beogradu, naravno na ekavskom, koje crnogorske prosvjetne vlasti nijesu u stanju, (ili neće?) da ijekaviziraju pod izgovorom da je riječ o navodno velikim troškovima.
Konačno, činjenica da četiri naroda u bivšoj Jugoslaviji, i u našem neposrednom okruženju, govore i pišu međusobno razumijevajućim, odnosno u lingvističkom smislu jednim jezikom, velika je privilegija ovog prostora. Taj jezik nikada nije bio i jedinstven, nego je svaki od ova četiri naroda unosio svoje specifičnosti u zajedničku jezičku riznicu. Doprinos Crnogoraca takvoj jezičkoj baštini daleko prevazilazi fizičke mjere crnogorske teritorije ili broja stanovnika. Crnogorski u svijetu originalni istorijski put formiranja države i nacije, dugi život u neprijateljskom okruženju i osobena istorijska sudbina, duboko su utisnuti u jezičko tkivo ovoga naroda.

[Zvek_Zivi]

........................nastavak.................. ........

Crnogorski jezik nije fikcija već kulturna i civilizacijska realnost. Njegov sociolingvistički sadržaj i posebno izražajno bogatstvo davno su uočeni i od imperijalnounitarne jezičke nauke. Crnogorski govori, kao eufemizam i zamjena za nacionalno imenovanje jezika, i to usljed višedecenijskog dobro razrađenog asimilatorskog pritiska, temeljno su izučeni. Današnja standardizacija i kodifikacija crnogorskog jezika za crnogorske jezičke stručnjake jednostavan je posao.
Ako se predstojećim ustavnim promjenama bilo amandmanski, bilo pravljenjem novog ustava, čak i hipotetične zajedničke države, ne ispravi naziv jezika u školi generacije Crnogoraca će sazrijevati u uvjerenju da Crnogorci nemaju ni svoga jezika, ni književnosti, ni kulture, ni ičega njihovog pod nebom. Imamo li prava na toliki stepen samouništenja?

Škola kao šovinistička tvrđava

Pored ostalog, prvi školski predmet u Crnoj Gori se, po već nevažećem žabljačkom ustavu, zove “Srpski jezik i književnost”. Dakle, Crnogorci ne samo da nemaju svoga jezika već govore tuđim, nego ni svoju književnost. Njegoš, Ljubiša, Lalić, Zogović ili Mirko Banjević se u Crnoj Gori izučavaju u okviru srpske književnosti, daje im se i u njoj periferno mjesto, potcjenjuje i ponižava čitav jedan narod, krši svaki ustav od završetka Drugog svjetskog rata naovamo, negira nacionalni i kulturni subjektivitet najistorijskijeg naroda na Balkanu. Crnogorska škola i dalje opstaje kao šovinistička tvrđava i tvorac najretrogradnijeg mentaliteta, trovačnica generacija. Oni “veseli” ratnici što su početkom devedesetih krvoločno krenuli na Dubrovnik, odnosno na Hrvate u njihovoj zemlji, samo su dobri đaci crnogorskih škola koje ih ne uče da misle svojom glavom nego da ponavljaju stereotipe.

----------------------------------------------------------------------

Brojni crnogorski lingvisti

Pogledajmo, primjera radi, koliko su crnogorski lingvisti, naravno na radu u kulturnim centrima izvan Crne Gore, pretežno u Beogradu, doprinijeli nauci o nekad zajedničkom jeziku, ili možda samo srbistici: Mihailo Stevanović, Radosav Bošković, Mitar Pešikan, Nikola Banašević, Milija Stanić, ili danas Dragoljub Petrović, Mato Pižurica, Drago Ćupić, pored ostalog i direktor Instituta za jezik SANU, ili u Sarajevu Jovo Vuković, osnivač i dugogodišnji šef katedre za jezik na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Još prije Drugog svjetskog rata zvanje doktora nauka iz oblasti maternjeg jezika osvojili su Branko Miletić i Danilo Vušović, u Skoplju je na univerzitetu predavao dr Tomanović, na govoru Mrkojevića doktorirao Luka Vujović itd. Samo na Filozofskom fakultetu u Nikšiću trenutno radi pet doktora maternjeg jezika: Branislav Ostojić, Rajka Bigović - Glušica, Zorica Radulović, Miodrag Jovanović i Jelica Stojanović. Donedavno je u Nikšiću predavao, istina ne jezik, nego crnogorsku književnost, jer je za jezik bio “nepodoban” dr Vojislav Nikčević.

[Zvek_Zivi]

Samosvojni crnogorski jezik je sociolingvisticki i etnicki sistemski posebit i zasebit jezik samobitnoga crnogorskog naroda i nacije, isto kao sto su to drugi srednjejuznoslovenski i slovenski bliski jezici, a ne dijalekatska drugacica sve(to)srpskoga iliti srpskohrvatskoga jezika koja se izgoni i razura kao arhaizam, provincijalizam, narodni neknjizevni jezik i sl., jer se ne uklapa u apstraktnu normu “opcene pravilnosti” tzv. svesrpskoga jezika. Razureni crnogorski jezik se revitalizuje kroz primjenu crnogorske norme “opcene pravilnosti”, sto se ostvaruje kroz vaspostavu jedinstva standardnoga (interdijalekatskog) govornoga i pisanog, narodnoga i knjizevnog, javnoga i zvanicnog jezika.

Jezik tradicionalnih Crnogoraca zv. predvukovski crnogorski jezik je uveliko ostvarivao nacelo narodnosti, narodni duh koji cini sustastvo Vukove jezicke reforme. U predvukovskom i prelaznom razdoblju, dosegao je jedinstvo standardnoga (interdijalektalnog) govornog i pisanog, narodnoga i knjizevnog, javnoga i zvanicnog crnogorskoga jezika. Imentovali su ga kao slovenski jezik, ilirski jezik, jezik slaveno-serbski, naski jezik, a nikada srpski jezik. Izraz “srpski jezik” kao i da nije uopste postojao u njihovoj svijesti i rjecniku, navlastito Svetoga Petra Crnogorskoga, koji je smatrao da oni koji se “stide svojijem narodnim jezikom zboriti” (koji imaju kompleks jezicke inferiornosti), i koji tudjijem jezikom zbore, uzdizu tudju naciju, a “svoju otadzbinu preziru”.
Crnogorci su zborili i pisali svojim, maternjim, crnogorskijem jezikom u staroslovenskoj redakciji. U objavljenijem śedocanstvima i knjizevnijem djelima dosla je do izrazaja izvornost crnogorskoga jezika, cija se osobitost i posebitost ne ogleda samo u izvornoj leksici, morfologiji, no i u (njima odnositeljnoj) sintaksi i tacnopisu. Izgradio se i uoblicio u opsti, nad-dijalekatski tip jezika.

[nihil]

Austrijanci su Njemci, a Njemacka je nastala poslije Napoleonskih ratova od razlicitih njemackih plemena. Austrijanci su zbog politike odlucili da ne ulaz u taj savez drzava, ali to ne znaci da su od tog momenta prestali da budu Njemci.

Nece biti. Evo malo wikpedije pa procitaj o tome vise...

Austrijanci u najširem smislu predstavljaju stanovnike, odnosno državljane današnje Austrije, te ih u takvom smislu definiraju austrijski zakoni.
Međutim, u užem, etnološkom smislu Austrijanci se danas najčešće definiraju kao germanska etnička grupa koja porijeklo vuče od bajuvarskih i alemanskih plemena. ...
http://sh.wikipedia.org/wiki/Austrijanci

[Petar Mrvaljevic]

Sa prilagodjavanjem se slazem, i sa nazivom jezika, ali brisati padeze, ubacivati slova i slicne umotvorine su cisto glupiranje i podilazenje necijem nacionalnom egu.

Sto se tice novih slova, ona su itekako potrebna, inace ne bi mogli pisat kako govorimo, sto je pravilo kojim se Vuk vodio i koje smatram najvaznijim.

Sto se tice brisanja padeza, mislim da je to nepotrebno, vec da treba prilagodit gramatiku na takav nacin da je pravilno da se kaze i "bio sam na Cetinje" i "bio sam na Cetinju" (kao sto je u sadasnju gramatiku pravilno "rec" i "reknut"). Zbog cega ne bi valjalo izbacit par padeza? Zbog toga sto pola danasnje Crne Gore (stara Hercegovina) koristi sve padeze. S druge strane, stara Crna Gora, Brda i Sandzak (istocni) nemaju svih 7 padeza. Kompromis bi bio da i jedna i druga verziju budu pravilne.

[Zvek_Zivi]

APSTRAKTNA IDENTIFIKACIJA I REDUKCIJA

Temeljna pretpostavka nistenja crnogorskoga jezika i prihvacanja jednoga, jedinstvenog tzv. srpskoga (srpsko-hrvatskoga) jezika jeste opstenita ondasnja etnogenezicka zabluda o nepostojanju crnogorskoga naroda, odnosno o jednom jedinstvenom narodu tzv. “Srbohrvatima” (“Hrvatosrbima”), istom narodu su dva (plemenska) imena, koji se sluzi jedinstvenijem jezikom. Vuk izvodi narodnost i nacionalnost iz takvoga novostvorenoga jezika, umjesto obrnuto (jezik iz narodnosti i nacionalnosti kao njihov sustastveni konstituens). To cini tako sto srednjejuznoslovenski jezicki savez neosnovanom apstraktnom identifikacijom reducira na “jedan jedinstveni” tzv. srpski (srpsko/ hrvatski) jezik.
Tu je otpocela prisutno jedno mistifikujuce sofisticko kruziste i zavrzlama: pretpostavka se potvrdjuje (njezinim) ishodistem, i obrnuto: rezultat se uslovljava i objasnjava (svojom) pretpostavkom. Ili odredjenije: zamjenjuju se uzrok i pośljedica. To je circulum vitiosus (vrcenje u krugu). Naime, toboznji jedinstveni “srbohrvatski narod“ podrazumijeva jedinstveni stokavski kombinatorijski, kompilatorski tzv. srpski (srpskohrvatski) jezik, i prevrnuto: jedinstveni stokavski jezicki sistem podrazumijeva jedinstveni (nepostojeci) mastarijski “Srbo-hrvatski narod” koji se u daljem toku unitaristicki namece kao (sve)srpski narod sa (sve)srpskijem jezikom. Po potrebi se taj jedinstveni narod sirio na “Srbe, Srbohrvate i Srboslovence” (tzv. ”troplemeni” i “troimentovani narod” cije su drugo(tno)sti ostali narodi). To je vakat tvorenja ideologije i idejnosti “oslobodilackoga” objediniteljstva, prisajediniteljstva i stvaranja sirijeh narodnosnih i drzavnijeh cjelina po nacelu: “Jedan narod, jedna drzava, jedno (nacionalno) trziste, jedan jezik, jedna knjizevnost, jedna crkva, jedna kultura ”.

[Zvek_Zivi]

Rašto bi se taj sporni jedinstveni jezik imentovao srpskijem?

Pri tome, cak i pod neodrzivom pretpostavkom da se radi o jednom jedinstvenom jeziku nema nicesovoga naucnog pososenja da se on imentuje srpskijem jezikom vise no crnogorskijem, bosanskim iliti hrvatskijem jezikom. Jedini razlog za takvo njegovo imentovanje je izricito ili precutno oliti skr(ov)ito, posve neodrzivo i danas sasvijem nesmisleno, predmnijenje o istrebiteljskom (genocidnom) poistovjecivanju i reduciranju (********nju) svijeh srednjejuznoslovenskijeh naroda i njihovih jezika na jedan jedinstveni mastarijski srpski (srpsko-hrvatski) narod po imperijalnom majorizatorskom, posrbiteljskom nacelu “manji potok u veci uvire”.

Srpski je jezik u Crnoj Gori (o)zvanicno veljesrpstvo

********vanje svijeh srednjejuznoslovenskijeh naroda i njihovih posebitih i zasebitijeh sociolingivistickih i nacionalnih jezika u jedan jedinstveni tzv. sveobuhvatni sve(to)srpski narod vrijezi se tzv. jedinstvenim svesrpskijem jezikom, i obrnuto: ********vanje srednjejuznoslovenskijeh jezika korovi se tako sto se proglasavaju pomjesnijem drugacicama toboznjega jednog jedinstvenoga sve(to)srpskoga naroda koji zbori jednim srpskijem jezikom. Na osnovu toga trajnijega neodrijesenog cvorista sve do danas se mistifikovano legalizuje narodnosno i jezikoslovno sve(to)srpstvo, odnosno veljesrpstvo.
Tako je navodnim “naucnijem jezikoslovljem” crnogorski narod jezicki i kulturno vec bio zbrisan i ukljucen u svesrpski narod i njegovu kulturu. Od samoga pocetka, pa sve do danas, temeljna, bilo izricita ili precutna oli skr(ov)ita pretpostavka nijekanja crnogorskoga jezika je poricanje crnogorskoga naroda i nacije, odnosno opstenita zabluda da Crnogorci nijesu posebit i zasebit narod i nacija, da su etnicki Srbi, djelicak svesrpstva. To je ostao sustastveni biljeg Vukovoga i docnijeg tzv. svesrpskog jezika, iako savremeni prosrpski jezikoslovci u Carnoj Gori pokusavaju da utaje taj sve(to)srpski naci(onali)zam tako sto izgovorno isticu da njihovo ponistavanje crnogorskoga jezika i sprdnja s njim ne znaci i nistenje crnogorskoga naroda i nacije i njihovo posprdivanje.
Danas su i u nauci i u svakodnevnoj, empirijskoj svijesti razjasnjeni i razgraniceni pojmovi slavenoserbi, slavenoiliri, Iliri i Srbi. Posve su odbacene i zablude o Hrvatima i opstenito Juznijem Slovenima kao Ilirima (tijem nijesu postali Iliri), a jos vise izmastareni jedinstveni narod Hvata i Srba, Srbo-Hrvata i svesrba tri vjerozakona. Medjuti(je)m, njihova “naucna” jezikoslovna nadgradnja Vukovoga jedinstvenog srpskoga jezika odrzava se uporno i dalje, iako su joj temelji podavno razureni, oburdani i (b)estragani.
Vec je na Beckom knjizevnom dogovoru 1850. zakljuceno “da jedan narod treba jednu knjizevnost da ima”. Na osnovu toga je Vuk St. Karadzic istoga godista pripravio Glavna pravila za juzno narjecje na kojijema su podumijentirani svi buduci tacnopisi. Toga radi je bilo nuzdevito da se:
a) svaka sustastvena nacionalna razlicitost mora śeci da bi se “utopila” (poslicila) u “jedinstveni (srpski) narod” (tolerisu se samo pomjesne tzv. “specificne razlike”: obicaji, folklor, mentalitet i sl.) i
b) svaka bitna jezicka razlicitost se krese, da bi se poslicila jednom, zajednickom (srpskom) jeziku, a to znaci da se sama jezicka posebitost nacija nisti, ne priznaje, no se preprovodi i podvodi (suponira) kao “dijalektalna razlicitost”, a kada je ona naglasena, kao npr. kod Crnogoraca, onda se u cjelosti proglasava i ozloglasava kao arhaizam, provincijalizam, narodni neknjizevni jezik i slicno.

U vukovskom razdoblju crnogorski stanoviti jezik strmoglavo se razura, otudjuje se i biva vjesto saśecen u svom prirodnom(u) samoizrastanju i samorazvoju. Utapa i rastvara se prvo u Vukov novokomponovani i kombinatoricki tzv. srpski jezik, a potom u vjestacki, nepostojeci "srpskohrvatski jezik".
Pod vidom “juznoga izgovora”, crnogorski jezik je svojom osnovom uljegao u najuzi temelj Vukovoga tzv. srpskog/srpskohrvatskoga jezika. Potpisinici “Knjizevnog dogovora” iz 1850. su ga (pre)uzeli, (pre)oteli, prisvojstili za podlogu toga “Dogovora” i proklamovali za knjizevni, a Vuk ga je utvrdio za knjizevni u “Glavnim pravilima za juzno narecje”.

[Zvek_Zivi]

Sofisticirani “corsokaci” Vukovoga tzv. srpskoga jezika

Samo dijeljenje “narjecja” na tri grupe: juzni, istocni i zapadni zbori o njihovoj neadekvatnosti i uproscenosti. Tako su i crnogorski govor (narjecje) strpali zajedno su drugijema (dubrovackim), da bi se izgubio kao posebit. To jedanak znaci da su ga se trsili i prisvojstili drugomu, tudjemu jeziku tako sto ga nijesu nijekali, no "ukljucili u drugi jezik", pod drugijem imenom, bez njegovih sustastvenijeh biljega, da bi bio u njegovoj sluzbi. Tijem su, pak, naski jezik u zilistu oskorusili i razurili, i pored toga sto su prihvatili kao jezicku stegu ijekavicu i zvano produzavanje (ijeh, ijem i sl.). Na taj nacin je stvorio apstraktni model "opcene pravilnost”, naturio ga nacionalnim jezicima kao toboznju opstost i na osovu nje śekao i kresao njihovu posebitost. To je docnije radikalizovao Aleksandar Belic, izbacajuci i iz toga Vukovoga tzv. srpskog jezika i samo “juzno narecje”, a ozvanicavajuci “istocni dijalekat” (ekavicu). Tako je od crnogorskoga jezika nacinjen (po)mjesni (provincijski) jezik, a Crnogorci pretvoreni u pomjesnu drugacicu sve(to)srpskoga naroda.
Sustastvo Vukove jezicke reforme je u izvornom narodnom jeziku (mada selektiranih naroda, odnosno dijalekata), cime se borio protiv dotadasnjega (od 18.v.) zvanicnog slavjenosrpskoga jezika. Poznije se tzv. srpski knjizevni jezik stalno od toga otudjuje, pa se crnogorski i ostali srednjejuznoslovenski genezicki i sistemski, odnono nacionalni jezici upravo i ceraju u dijalektizme, provincijalizme, lokalizme i arhaizme bas suprotstavljanjem izvornoga narodnog jezika (govora) sa (neizvornijem) knjizevnim srpskim jezikom nastao u Biogradu i Novom Sadu.
Tako se tvrdi da je Njegos pisao izvornijem narodnim govorom crnogorskijem, na njemu tvorio knjizevna djela velike umjetnicke (knjizevne) vrijednosti (A. Belic), ali nije po Vukovim, jos manje po Belicevim kanonima, pa zato i nije njegov jezik knjizevni, jer bi onda bio crnogorski knjizevni jezik, sto se, zanago, ne priznaje. Ta toboznja nesklada izmedju crnogorskoga cistoga narodnog govora, kojim se stvaraju klasicna crnogorska knjizevna djela, i necesovoga neizvornog, od naroda otudjenoga, apstraktnog modela “opcene pravilnosti” (knjizevnoga jezika) jeste posve sporno i do danas racionalno ne (od)rijeseno pitanje. U tome i jeste bitije pitanja postojanja crnogorskoga jezika uporedo sa tzv. srpskijem jezikom.
Razdvaja se knjizevni i narodni jezik, pa se Njegosev knjizevni jezik proglasava narodnijem, da bi mu se tako oteo status knjizevnog jezika i proglasio dijalektizmom. Nesporno i cesce je isticano da su Petra I i Petar II Petrovic Njegos (a to znaci i njihovi śljedbenici) pisali cistijem narodnim jezikom, sto znaci da su narodni jezik uzdigli na stupanj knjizevnoga jezika, a jedanak taj isti (knjizevni) jezik proglasavaju neknjizevnijem, bas, radi toga sto je narodni, odnosno sto ocito odudara od srpskoga jezika.
Ova sofisticirana antinomija (aporija) moze se odrijesiti samo na osnovu toga sto ce se uvidjeti i priznati da je, nasuprot crnogorskom knjizevnom jeziku, stvoren, odnosno iskombinovan necesov vjestacki, “koalicioni”, kombinatoricki, kompilatorski, plagijatorski knjizevni jezik i sto se sa stajalista njegove apstraktnosti proceruje u provincijalizme, lokalizme, arhaizme, dijalektizme sve sto strci od toga vjestackoga i naturenoga jezika. Ono sto je zajednicko (opstenito) svojstvo stokavskoga dijalekatskog sistema cetiri nacionalna jezika neosnovano je prisvojsteno i pripisano samo tzv. srpskom (hrvatskom) jeziku, koji se nadredjuje ostalijema jezicima svojom toboze “opcenom pravilnoscu”, obaveznom za njih, kao jedino knjizevnom.
Drugijem rijecima, izlaz iz ovoga corsokaka moguc je samo priznavanjem posebitoga crnogorskog naroda i nacije i njegovoga crnogorskog standardnoga knjizevnog jezika uporedo sa srpskijem narodom i nacijom i njezinim srpskijem jezikom. To znaci da je posve neosnovana temeljna Vukova pretpostavka da svi stokavci imaju jedan tzv. svesrpski jezik i da na osnovu njega svi oni cine jedan narod, a da “jedan narod treba jednu knjizevnost da ima”, kako je to obavezao jos “Becki knjizevni dogovor”, kojemu je osnovni i glavni cilj bio upravo ujed(i)njavanje, slaganje, stvaranje jedinstvene knjizevnosti na jedinstvnom jeziku za jedinstveni narod. Ovo i pored toga sto i sam sa zaloscu konstatuje “kako nam je knjizevnost raskomadana ne samo po bukvici, nego jos i po jeziku i po pravopisu”. Zato je i “raskomadanost knjizevnosti i po jeziku” trebalo ujed(i)niti, prisajediniti, tako sto ce neke jednostavno zaturiti, lisiti, apstrahovati. U “Beckom knjizevnom dogovoru” se naglasava: “Uklanjanje velikijeh smetnji knjizevnosti nasoj”(jedinstvenoj), “da se sto vise moze u knjizevnosti sloziti i ujediniti”, “da cemo se k pravome jedinstvu mnogo pribliziti” i “knjizevno jedinstvo” i sl.
Tako su potpisnici “Beckoga knjizevnog dogovora” i Vuk. Stefanovic Karadzic, surpotivno njihovom deklarativnom zahtjevu da se “ne mijesaju narodna narecja” i “ne gradi jezika kojega u narodu nema” (ali ne odredjujuci kojijema narodima), bas izgradili vjestacki, srbohrvatski jezik nepostojecega “srbohrvatskoga naroda”, jezik “kojega nema u narodima” koji njime zbore, no im se namece, i koji ti narodi uce kao strani jezik, navla stito narodu crnogorskom. Toga radi je nuzdevita nepremostivost pomedju crnogorskoga govornog, narodnoga i knjizevnog srpskoga jezika. Posve bi tragicno bilo da je nema, jer bi to znacilo p(otp)uno poslicavanje zvanicnom, sluzbenom, nadnacionalnom srpskom jeziku.
Vec i sama cinjenica da se u “Beckom knjizevnom dogovoru” javlja cesto kantar zapadnoga i istocnog vjerozakona zbori o apstraktnosti i nesvjetovnosti takvoga vjerskoga mjerila, koje se gotovo poistovjecuje sa narodnoscu, tj. sa srpskom i hrvatskom, bolje reci, sa Srbohvatima. Ta srbohrvatska, istocno-zapadna osovina ostace trajni stozer i odnosenje u konstelaciji svijeh oblika juznoslovenskoga zajednistva i jedinstvenoga naroda i jezika, a svoju śenku prostire cak i danas u zajednici drzava Crne Gore i Srbije. Recena osovina iliti koalicija i njezin ‘’koalicioni’’ tzv. srpsko-hrvatski jezik stvarani su sasma po strani i nezavisno ili ignorantski u odnosu na ostale srednjejuznoslovenske narode kojima je nametan taj njihov jedan i sveobuhvatni srpski (hrvatski) jezik.
Crnogorci se tada, pa i u “Beckom knjizevnom dogovoru”, pominju mimogred(no) kao “dio nasega naroda”. Toga radi Crnogorci se ne smatraju za posebit narod, te i ne mogu imati svoj jezik, niti svoju kulturu pisanu na njihovom standardnom (knjizevnom) jeziku, jer strci od jedinstvene (zajednicke) kulture pisane na jedinstvenom (zajednickom) jezikom. To se sustastveno odzrcalo i u “Novosadskom dogovoru” (1954) u kojem se u zakljucku 1. zbori da se knjizevni jezik toga jedinstvenoga srpsko-hrvatskoga jezika, kojim zbore Srbi, Hrvati i Crnogorci, “razvio oko dva glavna sredista: Beograda i Zagreba” i da je ”jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim”. Posve se, zanago, svjesno precutkuje Cetinje kao srediste oko kojega se stvarao crnogorski knjizevni jezik.

[Zvek_Zivi]

U Srpskom rjecniku Vuk je prisvojstio rijeci crnogorskoga jezika
Pojava “Srpskoga rjecnika” 1818. godista Vuka Karadzica imala je presudan uticaj na dalje s(z)irenje srpskoga imena, jer je pod tijem nazivom uvrzeno ne samo crnogorsko jezicko blago, no i ostalijeh naroda koji su, po Vukovom recenom predmnijenju, odnosno predmnjenju cinili taj tzv. jedinstveni (sve)srpski, srbohrvatski/ hrvatosrpski narod i njemu odgovarajuci (sve)srpski /srbohrvatski/hrvatosrpski/ jezik.
Isto tako, ima tuste osobljivih crnogorskijeh rijeci koje Vuk nije uvrstio u svoj “Srpski rjecnik”, sto se ne moze objasniti (samo)tijem sto ih je sceo prognati u dijalektizme, lokalizme i pomjesne rijeci, jer je ujedno u njega unio mnostvo bas takvijeh rijeci, koje nikada nijesu postale fond srpskoga knjizevnog jezika. Medjutijem odstranjenim rijecima ima tuste i Njegosevih knjizevnijeh izraza, na cem je ukazivao svojedobno i Milan Resetar u predgovoru svojega izdanja “Gorskoga vijenca”. Milan Resetar istice jezicko blago u “Gorskom vijencu” i u knjizevnom jeziku, ali je naveo rijeci koje se zbore samo u Crnoj Gori. U Resetarovom “Rjecniku Gorskog vijenca” ima preko 500 rijeci, medju kojima su i one kojijeh nema u Vukovom “Srpskom rjecniku”.

Iako je crnogorski jezik (pod nazivom tzv. “južnoga narečja”) uzeo za osnovu novokomponovanoga tzv. srpskoga jezika, Vuk Stefanoivić Karadžić je svjesno zaobišao, žrtvovao i apstrahovao od osobitosti jezika Crnogoraca radi njegovoga posličavanja i utapanja u apstraktnu normu “općene pravilnosti”.
Nesklada Vukovoga tzv. srpskoga jezika i crnogorske jezičke prakse
Netačna je tvrdnja u članu 3. Glavnih pravila da se "u Crnoj Gori govori grešnik, grešnica", jer su onodobni Crnogorci i docnije Petar I i Petar II zborili i pisali: sagrješe nje, starješina, grješnik, grješnica, rješenje, riješenje, rječit, rječnik i sl. Na istom mjestu Vuk priznaje da je "u Tršiću u đetinjstvu slušao riječi rječit, grješnik, grješnica", što je sasvikem śljedovateljno radi njegovoga crnogorskog podrijekla.
Govoru i štivu onovaktnijeh Crnogoraca(h) suprot(iv)an je čl. 4 Bečkoga književnog dogovora koji izbača, izgoni i proćeruje glas h iz imenica drugoga padeža množine, npr. carah, Crnogoracah, binjišah, ljudih, vitez(ov)ah i dr.
Iz tačke 2. Bečkoga književnog dogovora jasno se vidi da je stvaran, odnosno nametan svijema taj tzv. srpski jezik na osnovu kvanititade naroda i književnika koji tijem jezikom zbori, a ne samoniklosti naroda i njihovijeh jezika. Bitna bolandža je i “ispisana stara dubrovačka književnost”, a ne ispisani autentični govor crnogorskoga naroda i ostalijeh kojima je taj novi jezik nametntut. Nije, dakle, ta apstraktna “općena norma” izvedena, uopštena iz jezika naroda, kojima je taj tzv. kombinatorički jezik trebao da služi, niti je to moguće, osim u nečesovom vještačkom jeziku. Toga radi je to loša generalizacija i apstrakcija u negativnom smislu, jer je i nastala potpunijem zanema renjem, lišavanjem samijeh naroda i njihovih jezika koji treba da zbore tijem “novim” jezikom.
U Glavnijem pravilima za južno narečje, pod 2, Vuk St. Karadžić tačno utvrđuje da se “po mnogijem mjestima (kao n .p. u Hercegovini i u Crnoj Gori)” pretvara “d u đ, a t u ć, n. p. đed, đevojka, đeca, viđeti, ovđe, vrćeti, lećeti, itd”. I sam ih je Vuk upotrebljavao kao standardne likove u svojijem djelima sve do 1839. godišta, a od te godine ih zamjenjuje regresivnim fonemima dj (djed, djevojka, vidjeti) i tj (tjeskoba, tjerati, utješiti), u Crnoj Gori već tada gotovo u potpunosti prevaziđenijem i arhaičnim (na to ukazuje dr Vojislav P. Nikčević, “Piši kao što zboriš”, CDNK, Podgorica, 1993, 10). Vuk je to učinio iz političkih razloga: da bi za svoju reformu jezika i pravopisa pridobio 'braću našu rimskoga zakona' (Hrvate), što su u dubrovačkoj književnosti upotrebljavali takve regresivne oblike. I kada se danas zalažemo za ovo načelo, kao uzor za njegovu primjenu u osnovi mogu da posluže samo djela crnogorskijeh klasika Petra I i Petra II, Śćepana Mitrorva Ljuiše i Marka Miljanova Popovića. Kao i govor najstarijega naraštaja naših neobrazovanijeh sunarodnika sa sela koja se manje- više još uvijek nije otuđila od izvornoga crnogorskog jezika (isto). Uz to, u javnom (iako ne u zvaničnom) govoru ogromna većina Crnogoraca i ostalijeh u Crnjn Gori interdijalekatski zbori đ (đed), a ne dj (djed, ded), kao i ć (ćerati), a ne tj. (tjerati).
Međutijem, odmah zatijem Vuk navodi: “… po nekijem pak mjestima, osobito k zapadu (kao u Dubrovniku i u Bosni – osobito po varošima), ova se slova ne pretvaraju, nego se govori: djed, djevojka, djeca, vidjeti, ovdje, ondje; vrtjeti, letjeti, i t.d.; i za ovo moglo bi se reći, da je građanski ili gospodski govor južnoga narečja, koji mi velimo, da bi trebalo uzeti za književni jezik u svemu narodu našemu”.
U ovom 2. pravilu se vidi:
a) da Vuk uočava da je pretvaranje d u đ, i t u ć jedna od osobenosti već razvijenoiga crnogorskog govora i pisanoga jezika, ali ga, baš radi toga, śeče i kreše;
b) da se ova karakteristika crnogorskoga jezika uništava na osnovu toga što se Crnogorcima i ostalijem u Crnoj Gori nameće pravilo drugoga naroda ( u Dubrovniku i Bosni);
c) ovo naturanje dubrovačkoga (hrvatskog) i bosanskoga (bošnjačkog) dj i tj umjesto đ i ć je vrtanje natrag (ahaizacija, denacionalizatorska provincijalizacija i asimilacija), jer je u crnogorskom standardnom jeziku to podavno prevaziđeno i upotrebljavno đ i ć;
d) ova osobitost crnogorskoga jezika se smatra seljačkom, jer se tako ne zbori po varošima, građanski i gospodski čime je započelo “poseljačenje” (arhaizacija, provincijalizacija) crnogorskoga jezika, suprotivno Vukovom suštastvenom duhu narodnoga jezika i njegovoj konstataciji da “seljaci zbore bolje od varošana, a sluge od gospodara i književnika” («Pisma Vuka Stefanovića Karadžića i Save Tekelije visokopreosveštenom gospodinu Platonu Atanackoviću…”, Beč 1845) Npr.u pismu br. 39, na str. 85. zbori: “Što sam do sada okolišio, ovdje ću izrijekom da kažem. Da se u svemu narodu našemu nigdje ne govori srpski tako ružno i pokvareno, kao u Srijemu, u Bačkoj i u Banatu. I što je god mjesto veće i ima u sebi više gospode i književnika, to se u njemu govori gore: tako seljaci govore bolje od varošana, a sluge od gospodara. Ja sam napomenuo na strani 18 kako je kvarenje jezika prešlo i u Srbiju: a ako mu se kakvijem mudrijem književnijem uredbama ne stane na put, otići će, kako kuga, po svemu narodu na sve strane”.
e) pretpostavka svega toga je jedan jedinstveni srpskohrvatski narod koji tobože zbori srpskijem (hrvatskim) jezikom na osnovu česa se i vrši rečena apstraktna identifikacija i redukcija i tvori “općena pravilnost”.
Njegoš koristi fonološko načelo: Piši kao što zboriš, kako se u živom govoru zbori. Njegoš bilježi riječi baš kako se izgovaraju.. O tome zbori Milan Rešetar, napominjući da u to Vuk Karadžić nije ulaziuo. P.A. Rovinski konstatuje da Crnrogorci posve razumiju Gorski vijenac, dok oni u Srbiji ne mogu bez otutašnijeh rječnika i komentara.

[Petar Mrvaljevic]

Nece biti. Evo malo wikpedije pa procitaj o tome vise...

Austrijanci u najširem smislu predstavljaju stanovnike, odnosno državljane današnje Austrije, te ih u takvom smislu definiraju austrijski zakoni.
Međutim, u užem, etnološkom smislu Austrijanci se danas najčešće definiraju kao germanska etnička grupa koja porijeklo vuče od bajuvarskih i alemanskih plemena. ...
http://sh.wikipedia.org/wiki/Austrijanci

Alemanska znaci njemacka (na franc.)

[Zvek_Zivi]

BELIĆEVA SUŠTASTVENA ODSTUPANJA OD VUKOVOGA SRPSKOG JEZIKA

Strogo gledajući, za Belićevo istiskivanje 'južnoga narečja' i ozvaničenje 'istočnog narečja' (ekavice), u zlovaktu diktature Aleksnadra Karađorđevića (1929), postojalo je utemeljenje u tačci 2, stav. 2. Bečkoga književnoga dogovora koji ostavlja po volji izbor narječja, “ali samo da ih ne miješa i ne gradi jezika, kojega u narodu nema”. Belić je izabrao istočno narečje (ekavicu kako se piše u Biogradu i Nnovom Sadu), ali ga u narodu crnogorskomu nema. To je za vukovski srpski jezik bilo nuždevito odstupanje od Dogovora, a jedanak i potvrda njegove provizornrosti i apstraktne kombinatoričke nadređenosti. Tijem je odstupljeno i od Bečkoga dogovora opštenito, jer se tijem viđelo da se pod tijem dogovorenim zajedničkijem jezikom podrazumijeva hegemonistička i initaristička ideja.
Posošen samovlašćem Aleksandra Karađorđevića, Aleksandar Belić śeče u crno gorskom jeziku sve što nije u skladu s takvijem srpskim jezikom, i to "biogradskoga stila". Tom "režimskom jezikoslovnom śekirom" śeče i proglašava Njegošev jezik neknjiževnim, što će reći narodnijem jezikom.

ISTRAGA CRNOGORSKOGA JEZIKA

Na pokazani način je zločinački uništen, zatrijet, "arhaizovan" crnogorski jezik. To važi, naravno, i za jezik Petra I, Petra II, Śćepana Mitrova Ljubiše, Marka Miljanova Popovića i drugih kod kojijeh je jedinstvo usmenoga i pisanoga crnogorskoga jezika dobilo svoju najjakotniju potvrdu i ispoljavanje.
Da nije preśečen i u cjelosti proglašen provincijskim (narodnijem, narečjem) i arhai čnim, prirodni tok crnogorskoga jezika razvio bi se toliko da bi se on više razlikovao od srpskoga, no španski od portugalskoga. O tom škopljenju, štavljenju i sasijecanju crnogo rskoga jezika najbolje śedoči Ljubomir P. Nenadović u Pismima, O Cnogorcima (1857): “U svim školama jezik je – crnogorski; u mnogome različan od onog priznatog,. Lepog, jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo radi književnog jedinstva da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kome se do danas najviše pisalo i radilo, ostaće za svagda kao srpski knjievni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika, nego što je između portugalskog i španskog. Ja ne kažem koji je jezik lepši, samo napominjem da bi za ljubav književnog jedinstva trebalo da manjina pristupi većini, I svi, koji jedno srpsko ime na sebi nose, počnu jednim jezikom pisati… No na Cetinju nimalo nisu skloni tome. Oni vele mnogo je lepeše i običnije kazati: lijepa, bijela, sijeda kosa u đeda; nego: lepa, bela, seda kosa u deda”
Škopljenje, štavljenje i śečenje maternjega, crnogorskog jezika
Ovo Nenadovićevo štivo je po mnogo čemu upečatljivo i karakteristično za stanje crnogorskoga jezika sve do danas, za njegovo škopljenje, štavljenje, śečenje prirodnoga totka razvoja i kresanje svega speciofično crnogorskoga
a)U pismu se jezik Crnrogoraca, i to oni u crnogorskijem učilištima, izričito imentuje njegovim narodnosno-nacionim (mternjim) imenom crnogorski jezik.
b) On posve tačno utvrđuje da je crnogorski jezik u mnogome različit od srpskoga jezika kao priznatoga. Prirodni razvoj crnogorskoga jezika u učilištima crnogorskijem loguično i nuždevito će tu različitost još više povećati, no što je razlika pomeđeu španskoga i portugalskog jezika
c) Zalažući se za “jedinstvo književnoga jezika”, Nenadović daje prednost istočnom nad južnim izgovorom (između ostaloga i za ekavizaciju). Ište da se crnogorski jezik utopi, rastvori i poništi radi “književnoga jedinstva” imperijalnoga (osvajačkog) i posličivačkoga srskog jezika.
d) Ne taji zahtjev “prava većinskoga (jačeg) naroda” da “manji potok u veći uvire”, da “manjina pristupi većini” (majorizacija).U znavenom stilu romantičarske veljesrpske (nacionalističke) ideologije netačno proglašava za “jezik na kome se do sada najviše pisalo i radilo “srpskim književnim jztikom”, a sve koji ga pri(h)vate, odnosno kojima se nametne Srbima. Ova tvrdnja je bez osnove, jer je u tom zlovaktu Srbija bila “uglavnom nepismena i zaostala zemlja, bez vlastite pisane tradicije’’ (Srbin dr J. Jerković, “Jezik Ljubomira Nenadovića”, Matica srpska, Novi Sad, 1981, 5).

U navedenom stivu Ljubomir Nenadovic konstatuje iskonski otpor Crnogoraca nakanama i (zlo)naumu odricanja Crnogoraca od svojega crnogorskog jezika i utapanju u srpski jezik zarad knjizevnoga jedinstva (“na Cetinju nikako nijesu skloni tome”). Nije rijec o tome koji je od ta dva jezika ljepsi, no o prirodnoj potrebitosti da se zbori i pise naskijem, maternjim, crnogorskijem jezikom. Sopstveni jezik ne smije se iz zilista razvrgavati i (p)otudjivati zarad necesovoga “knjizevnoga jedinstva”, niti je opravdano da se radi bilo cesovoga, pa ni brackoga “politickog jedinstva”, Crnogorci narodnosno, nacionalno, drzavno, crkovno, kulturno i jezikoslovno otudjuju i obezlica vaju.

“Jedan narod (srpski), jedna knjizevnost, jedan (srpski) jezik”
No, opsta ideolosko-politicka pretpostavka i lingvisticka zabluda, i Ljubomira Nenadovica, u stilu Dositeja Obradovica (svi Juzni Sloveni su Srbi), Vuka St. Karadzica (Srbi svi i svuda) i ostalijeh, je da su Crnogorci Srbi, kao i svi Juzni Sloveni, navlastito, srednjejuzenoslovenski narodi (od koje su se (o)t(a)r(a)sili svi, osim Crnogoraca). Toga radi Lj. Nenadovic i zbori da “i svi, koji jedno srpsko ime na sebi nose, pocnu jednim jezikom pisati”. To je posve u skladu sa recenom opstenitom zabludom da su svi srednjejuznoslovenski narodi toboze jedan, jedinstveni srpski ili srpskohrvatski narod koji zbori jedinstvenijem srpskim (hrvatskih), jezikom.
Zahtjev Lj. Nenadovica je u stvari samo ostvarivanje “Beckoga knjizevnog dogovora” u kojem se istice temeljno pravilo da “jedan narod treba jednu knjizevnost da ima” (srpski narod) i da zarad “knjizevnoga jedinstva” treba vaspostavitti (stvarati, kombinovati) jedinstveni jezik. Potpisnici “Beckoga knjizevnog dogovora” i navlastito Vuk St. Karadzic naprosto su “zatvorili oci”, u stvari se oglusili kao da i ne postoji cinjenica postojanja crnogorskoga jezika i znacajne razlike izmedju njega i srpskoga jezika , koju je konstatovao i Srbin Lj. Nenadovic. To je posve u surptoivnosti i sa ovdasnjim jezikoslovcima koji, bez osnova tvrde da se u Crnopj Gori jezik vavijek imentovao kao srpski jezik, da je to jedan, isti jezik, iako ga tradicionalni Crnogorci nikada nijesu tako nazivali, no samo naski, slovenski, staroslovenski, ilirski jezik. Tek pod uticajem izlozitlja nove srpske romaticarske nacionalisticke ideologije, po kojoj su “Srbi svi i svuda”, posebito svi sredndjejuznoslovenski narodi, navlastito pod uticajem izvanjaca (Srba), koji su bili (na)ucitelji u crnogorskijem ucilistima, nadziratelji, upravitelji i ministri prosvjete u Crnoj Gori, kao i pod dejstvom izvanjske udzbenicke i druge literature, pocinje se jetik Crnogoraca ‘’nazivati srpskijem jezikom” (Andrija Jovicevic, “Rijecka nahija u Crnoj Gori”, Beograd, 1910, 413).

[Zvek_Zivi]

U Srbiji “ne umiju zboriti po naski, cisto crnogorski”

Nalicno Lj. Nenadovicu, śedoci i Simo Matavulj u “Biljeskama jednog pisca” u kojima navodi rijeci Crnogorca Tomasa Vukotica u povodu trazenja necesove pozorisne grupe radi izvodjenja “Balkanske carice” kralja Nikole. Po Tomasu Vukoticu i pjesniku Jovanu (Popovicu) Lipovcu ni najbolji glumci iz Srbije “ne umiju zboriti po naski, cisto crnogorski”.
Sve to potvrdjuje tvrdnju da je Vukovom i Belicevom “reformom” saśecen, razuren prirodni tok crnogorskoga jezika, da se jezik Crnogoraca utopio, izgubio, raztocio i poslicio u srpskomu jeziku, i da je tek, kao takav, nalican srpskom jeziku.
Znaci, da nije preśecen i u cjelosti proglasen provincijskim (nardnijem, narecjem) i arhaicnim, prirodni tok crnogorskoga jezika razvio bi se toliko da bi se on vise razlikovao od srpskoga, no medjusobno dva posebita i samostalna strana jezika, koji se cesto razlikuju samo u izgovoru.

Crnogorce ukljuciti u srpstvo, a crnogorski u (sve)srpski jezik
Medjutijem, umjesto svojega prirodnoga razvoja, crnogorski jezik je (s)krenuo zlijem putem potpunoga gubljenja i utapanja u srpski jezik. Od brojnijeh osobina crnogorskoga narodnog i knjizevnog jezika, nazalost, danas u ozvanicenom knjizevnom (srpskom) jeziku nije ostalo gotovo nista. To je ucinjeno pod uticajem i u ramu srpskoga nacionalistickog nacrta i ideologigje u koju se sluganski bila upregla i srpska nauka opstenito, navlastito svesrpsko jezikoslovlje. ********vanje crnogorskoga jezika vrseno je kako na osnovu ondasnjijeh opostenitih zabluda, tako i u ramu obuhvatnijega veljesrpskoga programa koji, zanago, nije mogao suminuti crnogorski jezik. To je ucinjeno i po znavenom nacelu da se oni kojeg treba unistiti ne proglasava neprijateljem, no ga u sebi ukljucivati, u svoju sluzbu (“Unistenje /********nje/ Crnogoraca pomocu samijeh Crnogoraca”).

Sporna leksika koje nema u srpskom jeziku (izuzetak CKL)

Nacelno se da primijetiti da su u crnogorskom govornom i knjizevnom, odnosno zvanicnom jeziku uglavnom sprone one rijeci kojijeh nema u srpskom jeziku, odnosno koje se ne koriste u Srbiji i kod Srba opstenito, pa je vrseno sistematsko i neprekidno tacnopisno i drugo poslicavanje, podstrizavanje i kresanje. Sve od nametanja Crnogorcima i Crnoj Gori apstraktnoga Karadzic-Danicicevoga modela tzv. srpskoga jezika, Preko Belica, “opcena pravilost” i nasamareni tacnopis bili su uzdignuti na najvisi stupanj najstrozije primijenjivanih zakona, cak i iznad samoga Krivicnog zakona. To se zadrzalo sve do danas, sa izuzetkom “Crnogoskoga knjizevnog lista”.

Razlikovati prirodni razvoj, araicnost i (p)otudjenost jezika

Sa toga stajalista u drugom svjet(i)lu se sagledavaju cesci prigovori ozivljavanju, revitalizaciji i reafirmaciji izvornoga crnogorskog kjizevnoga jezika sto se kudi kao vrtanje na prijethodne stupnjeve i konzerviranje jezika koji je vazda ziva materija u razvoju. U vezi s tijem je potrebito uociti razliku pomedju nuzdevitoga razvoja (mijenja nja) i usavrsavanja jezika prirodnijem hodom, na jednom, od njegovoga poslicavanja (asimilacije), osvjanja i izvanjske preśecenosti toga prirodnoga toka, nametanjem tudjega jezika, na drugm boku. Takodjer, nuzdevito je razgovjetno istaci razliku pomedju arhaicnoga jezika i neprirodno poslicenoga (asimiliranog), (p)otudjenoga, (za)branjenog, odosno saśecenoga crnogorskog jezika, na jednoj, i nesrecno nakalemljenoga, toboze savremenog tzv. srpskog jezika. Jedno je postarinjenoist (minulost, arhaiclnost), a drugo (p)otudjenost jezika (utapanje u tudji jezik). Radi se o vrlo zilavom i zivom govornom jezi ku, o rijecima kje su interdijalekatske u svakodnevoj upotrebi, narodnom zborenju i standardnom knjizevnom crnogorskom jeziku.
Uzmimo za primjer samo ona vec recena karakteristicna crnogorska slova i glasove dj (djed, nedjelja) c (cerati, ceskoba). I kada se danas zalazemo za ovo nacelo, kao uzor za njegovu primjenu u osnovi mogu da posluze djela crnogorskijeh klasika. Uz to, u javnom (iako ne u zvanicnom) govoru ogromna vecina Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori interdijalekatski zbori dj, a ne dj, kao i c, a ne tj. To samo pokazuje i potvrdjuje iskonsku uzilistenost crnogorskoga jezika i pored tolikoga njegovoga poslicavanja, (p)otudjivanja i denacionalizacije.

[Ego_and_his_own]

Ja sam primijetio da ima mnogo pametnih ljudi na ovim forumima. U sve se razumiju, znaju sto je pravo, sto krivo, sto je pravilno sto je nepravilno, sto je u redu, sto nije, nema koja oblast da je u pitanju.

Ja sam zacudjen, sto ova Crna Gora ne prosperira ovih dvije decenije.

Mora da joj to tesko ide od ruke.

I sreca je sto stranci neynaju ovaj nas jezik. Ali njihova.

[Zvek_Zivi]

Poslicavanje crnogorskoga (sve)srpskom jeziku

Blijed je i prigovor da je najvaznije da se Srbi i Crnogorci i ostali srednjejuzno slovenski narodi medju se razumiju. To je i razumljivo kada smo svi vec vijek ipo, od jaslica, vrtica i ucilista ucili taj “jedinstveni, zajednicki” tzv. svesrpski jezik. Da smo toliko godista zvanicno i nezvanicno ucili i zborili bilo kojijem izvanjskijem jezikom, isto bi se tako, cak, i bolje razumjeli.Onijema koji su ucili i praktikovali npr. francuski jezik ne treba prevodilac sa Francuzima. Sto bi se desilo sa bilo kojijem juznoslovenskim ili srednjejuznoslovenskijem jezikom, npr. sa slovenackijem, da je toliko vakta stanovito poslicavan srpskom jeziku, tj. da su iz njega izbcene sve njegove posebnosti u odnosenju na tzv. svesrpski jezik?! Tada bi se srpski i prosrpski lingvisti odnosili spram njega kao sto se danas odnose prema crnogorskom jeziku. Poradi toga vise zasluzuje paznju fenomen da su, i pored toga, Crnogorci i ostali u Crnoj Gori zadarzali svoj maternji-crnogoski jezik, da nije posve poslicen, ********n i da se ocito interdijalekatski razlikuje od sluzbenoga, administrativnog, drzavnoga, nadnacionalnog tzv. svesrpskoga jezika, koji je vec toliko zlovakta bio nas juznoslovenski esperanto.

“Udomazeceni oblici tudjijeh kulturnih jezika” i “udomljena kopilad”

To je ono sto je Scepan Mitrov Ljubisa nazivao “udomazeceni oblici tudjijeh kultu rnih jezika”, koji izgledaju “kao da odjenes (H)ercegovca u francuski frak”, sto bi za crnogorsko-srpski slucaj mogli da parafraziramo “kao da na crnogorsko odjelo nataknes sumadijski se(m)sir”. Za te “udomazecene rijeci i oblike” Ljubisa je s pravom rekao: “Lakse je tudjice istrijebiti nego udomljenu kopilad”. Te udomazhecene rijeci u naskom jeziku najcesce su iz srpskoga jezika, koje gotovo da vise ne ośecamo kao tudjice, no kao domazecice; koje ne samo da tijesne i trijebe nase domice, no se sve vise prifataju kao “maternje rijeci”. Toga radi smo se i obiknuli na takvu (p)otudjenu jezicku praksu, pa smo skoro i izgubili kriticko odnosenje spram ovoga oblika crnogorskoga potudjenjastva (otdjenja). Takva (p)otudjena jezicka praksa se i uzima kao mjerje prisutstva srpskoga jezika kod Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori i kodifikacije njegove jezicke norme, a jedanak i ne samo “arhaicnosti” no i nepostojanja crnogorskoga jezika, koji je zvnicno sveden na izlinjalu i dobro okorubanu ijekavicu.

Tvrdnju da se crnogorski i srpski jezik vise razlikuju no neki drugi jezici mozemo posositi su tuste mimogrednijeh primjera interdijalekatskog vazenja, koji pokazuju ne samo velju razlicitost u odnosu na odgovarajuce u srpskom jeziku (po izgovoru ekavica- ijekavica), no i suprotivnost kao da su iz sasvijem razlicitih, posebitih, stranijeh jezika. O tome i o zlocinu nad crnogorskijem jezikom i njegovom poslicavanju srpskom jeziku śedoci śljedeca crnogorsko-srpska leksika.

[Zvek_Zivi]

LEKSICKA RAZLICITOST DVA STRANA JEZIKA

Tvrd (tvrdoca, tvrdina, tvrdja, utvrditi) – cvrst (cvstina, cvrstoca, ucvrstiti); studen (stud m, studen f, ostudeniti) – hladan (hladnoca, ohladiti); kostanj – kesten; varevina – mlijeko; izvanjac – stranac; kam(en) – krs; tenac (potencenjak, potencen, /po/tenciti) – vampir (povampiren, povampiriti); kokot – pijevac (pijetao); djetic – d(j)ecak; djelicak – dio; gvozdje – zeljezo; stube-stepenice, stupanj (stupnjevati) – stepen (stepenovati), skala - stepenica; mokar - vlazan (kvasan); grdan (grdov, grdilo, grditi) – ruzan (ruzilo, ruziti); maknuti – pokrenuti; mrdati (micati), (po)senuti – pomjeriti; pot (potan, /o/potiti)– znoj (znojav, znojiti); glib(ov) (/iz/gliban, glibati) – blato (blatnjav, prljav, blatiti); toljaga (toljagan, toljagati) – batina (batinan, batinati); uziziti -?; uze – konopac; jakati (od jak, jakostan, jacina) - hrvati; karati – prekor(ij)evati?; kuditi- kritikovati; remik – kais (“po remiku ka da bjese trska”- Njegos); neradeci – nenamjerno; mimogred(no) – usput(no); cotati (cotav, coto)- hramati (hrom, ?); krivati – hramati; cor(av) - slep (cori mis –slijepi mis); ocoriti – oslijepiti; cklo (c/a/klen, ckliti) – staklo (staklen,?); zrcalo (zrcati) – ogledalo (ogledati); uglava (od glava, uglavljen, uglaviti) – ugovor (od govor, dogovoriti, ugovoriti); utihnuti – utisati; u(iz)tuliti – u(iz)gasiti; upaliti – ukljuciti; o(na)zebsti (ozeben, ozeba f.) – prehladiti (prehladjen, prehlada); (po)/h/itati (hitrost, hitnja, hitar)- pozuriti (zurba, zurno, brzo); upiriti (od pir-oganj) – upaliti (upaljen); uzditi (uzden, uzdiven) – upaliti (zapaljen); sazeci (sazezen) - spaliti (spaljen); zega – vrucina; oganj (ognejvit) – vatra (vatren); omraziti (omraza, omrazen, mrsak) – mrzjeti (mrznja, mrzan); biti (od bitka) – tuci; (na)iediti (ied, iedak) –(na)ljutiti (ljutnja, ljut); depesa (brzojav) – telegram; stimati (stima, stiman) – ugostiti (goscenje, ugoscen); stimadur - procjenjivac?; nozice (od noz) - makaze; lupez (lupestina, lupeski, lupezan, lupezati) – lopov, lopuza (lopovluk, lopovski, ukraden, krasti; poradi toga – zbog (jer); toga radi – zato; kopca (zakopcati, zakopcan) –spojnica (spojiti, spojen); puce (zapucen, zapuciti) – dugme (?); rasto – zasto, zato; zvizdalajka (zvizduk, zvizdati) – pistaljka (?, pistati); bojati (od boj, bojaznost, bojazljiv) –plasiti (strah, plasljiv); odocniti (dockan, odocnjenje) - zakasniti (/za/kasnjen, kasno); opozniti (pozni) – zakasniti; pricin – privid; zracan (zrak, zraciti) – osvijetlje (?, vazduh); promaja – propuh; pomet- hladnoca ?; saket – kesa; cukar (cukren, cukriti) – secer (seceriti); znaven (od znanje) – poznat (od poznanstva); osim – sem; izuzev – sem; spram – prema; zboriti (od zbor) – govoriti (od govor); zbornost – sabornost; zbor – skup; frnjok (frnjokati, frnjokan) – zvrcka (zvrckati?, zvrckan); nedsovoljstvo – nedostatak; manjkati (manjak) – nedostajati (nedostatak); oriz – pirinac (riza); fadzola – pasuilj; zaturiti (uturiti, poturiti, naturiti) - izgubiti (umetnuti, postaviti, podmetnuti, nametnuti); prosociti (sociti, sok) – dostaviti (dostavljac); trsiti – odstraniti; ceskoba – tjeskoba; katariste – jarbol; skatula – kutija; skaf – ladica; kaseta – sanduk; solijerna – slanik (slanjak=; vrerca – dzak; dekica – cebe; spag –dzep; necesov (cesov, nicesov) – nekoji (koji, nikoji); lasno – lako; (po)rinuti – gurnuti; (po)vrnuti – (po)vracati navlastito – narocito; svojstina – svojta; mrtac – mrtvac; striko –ciko; zanago (od nag, nago, ogoljelo) – uistinu; oburdati – razvaliti; razuriti (razur) – srusiti; prednji - prvi; mucati – cutati; cerati – tjerati; pasce (pascad) – ker (kerovi); lajati-kevcati, pucikati – napujda(va)ti; iskati-traziti; uljeci – uci, ugoniti (zagoniti, nagoniti, nagnati)-uvesti, i tuste drugijeh.
Ove i mnoge druge srpske i crnogorske naddijalekatske rijeci nama su znavene, jer redovito u ucilistima i svudjer u zvanicnom zivotu ucimo i zborimo srpski jezik, pa su ni, ipak, posve razlicite, a za nekoga ko ne zna srpski i crnogorski jezik posigurno bi ih precizirao kao rijeci dva sasma strana i nesrodna jezika. Neki jezici se razlikuju samo po dijalektu, izgovoru, pa se smatraju sasvijem posebitim i samostalnijem jezicima.

Crnogorske rijeci kojijeh nema i koje se ne mogu prevesti na srpski jezik

Da i ne pominjemo one rijeci crnogorske kojijeh ili uopste nema u srpskom jeziku iliti se ne mogu prevesti. Npr. paśaluk - a to nije pasaluk, no nesto sasvijem drugo, suprotivno, zatijem pogan, kalijez, kastig, fukara, manit(ac), manitulja i dr. U srpskom nema ni rijeci cojstvo (od cojak), nego covestvo. Nemaju ni rijec kosijer. Za Srbe su nerazumljive mnoge crnogorske sintagme, kao npr.: Paśa pogani, Paśi milet, Ubrani Boze, Potonja ura, Pas svakoji svoje breme nosi, A s cesa se tamo svadiste. Izbacena je iz upotrebe i lijepa rijec Sv. Petra Crnogorskoga zacediti (od cedo, dijete), a zamijenjena je vrlo nejasnom rijecju zatrudniti (od trud, tezak – lat. gravitas.- gravidna), a da i ne zborimo da je sasvijem istisnuta rijec bredj (bredja zena – trudna zena), izvanajc (stranci), nasijenci (nasi, naski ljudji), inozeremci (stranci). U srpskom rjecniku nema ni rijeci: uhodnik, smutnik, mutnik, mitnik, sapatnik (koji potajno intrigira), sopernik, umivaonik, uzdivenik, uzdivenica, pitatelj, śet, priśet, oncas, uzlicasnji, kam, kami, kami mu uzube, kami mu bog dao. i tuste drugijeh od kojijeh bi se mogao naciniti poseban crnogorski rjecnik za srpsku upotrebu.

[milovan]

Ko ce prevodit Njegosha i Marka Miljanova na SRPSKI JEZIK,
ako zapostavimo IZVORNI CRNOGORSKI JEZIK ????

[Zvek_Zivi]

Istraga (a ne arhaika) crnogorske leksike

Navescemo i mimogredne primjere istrage (a ne arhaike) crnogorske leksike pomocu domazetica i “udomljenijeh kopilad”: puce (dugme) koje se sacuvalo u zapuciti, kopca (spajalaica) u zakopcati, cojak (covek) u cojstvo, vrtanje (vracanje) u zavrtanj, przulin u prziti, prigati (prziti) u priganice, (po)zajmiti (posuditi) u zajam, godiste (godina), izvan (spolja) zadrzan u izvanjac. Gotovo su u potpunosti zamijenjene crnogorske rijeci srpskijem: skorup – kajmak, kacamak – pura (palenta), prsuta – sunka, iako ovo nijesu sinonimi, niti oznacavaju iste predmete, jer se razlikuju i po samoj tehnologiji dobijaja, a neki i po sastavu. Crnogorske rijec krap i kostanj gotovo su posve zamijenjene sa rijecju saran i kestenj. U potpunosti je procerana i leksika crnogorskoga kuzinarskog (kutnjega) inventara pomocu domazetica i “udoljmljenijeh kopiladi”: teca (serpa), tiganj (tava, prosulja) bronзin, pjat (tanjir), pjadela (zdjela), ozica (kasika-od kasa), pirun (viljuska), kutlaca – varijaca), pinjata, karlica, boca, botilja, bocun, bocunic, de(i)miz(dz)ana, pirija (lijevak), solja (casa-nema je u Vukoom Rjecniku), skudela, cikara, kvarat, putijer, kondijer, solijera (slanik, slanjak), curkijerna, przulin, stikadenta (cackalica) f(v)urmina (sibica), dublijer (svijecnjak su dvije svijece), umivaonik (lavabo), kopanja (korito za pranje sudja i drugoga), kain (lavor), konata, kanta¸ sic, kantula, miscélo, liksija (luzina), kazan. Tu su i rijeci: trpeza, tavulin tavaja, kredenac, kredenca, sporet (stednjak) f(v)aculet (maramica), traverz(s)a, karijega (stolica), skanj, stolovac, skaf, skamija (klupa) skancija. Procerane su u provincijalizme i arhaizme i izvorne crnogorske rijeci: spuz, tica, senica, cela, kam, kami, plam, pram, grun, poli, prekomjerje (pekomjernost), licemjerje (licemjernost), lukavstina (lukaavost), lupestina (lopovluk), lisencija (lisavanje).
Prigovor da je rijec i o tudjicama je izlisan, jer njima obiluje i tzv. srpski jezik (i rijec skola je grckoga, odnosno latinskog podrijekla, a nasa je uciliste).

[Zvek_Zivi]

Crnogorska osobitost tudjica i internacionalnih rijeci

Tradicionalni Crnogorci znali su (i) u pisanom govoru da oblikuju i novcate rijeci, da ih kuju prilagodjavanjem sopstvenoj morfologiji jezika pomocu prefiksa, da ih kombinuju radi neponovljivosti i iznijansiranoga znacenja, da drugotuju korijensku osnovu i drugijem nacinima. Sve to bogatstvo rijeci je u tzv. srpskom/hrvatskom jeziku stanovito trijebljeno (vidji: Sreten Zekovic, 'Rjecnik starijeh Crnogoraca', 'Priśet na rjecnik Svetoga Petra Cetinjskoga' i 'Crnogorski jezik u 90 po/d/uka i vjezbi' u kojijema je to podrobnije navedeno).
U crnogorskom jeziku su tudjice- strane i internacionalne rijeci dobijale ne samo posebito, posve izvorono cronogorsko znacenje, no su i fonetsko-morfoloski prilagodja vane, npr: kvalitada (kakvoca, kvalitet), kvantitada (kolicina, kvantitet), novitada (novost, novina, novela, novitet), komunitada, komunita (komuna), kontada (racunica, racunanje – od konat), paradoksada (paradoks), skandala f. (od skandal- sukob, bruka), kao i kovanica barunada za barune (barone nizega ranga u posprdnom znacenju). U tom smislu i stilu se mogu prilagodjavati i druge strane rijeci, npr.: subjektivitada (subjektivitet), individualitada (individualitet), kolektivitada (kolektivitet), objektivitada (objektivitet). Nacionalitada (nacionalitet). Prilagodjavaju se i naske rijeci: pristasa (pristalica), pamtisa, junosa.
Inozemne rijeci prilagodjavaju se naskom jeziku i na ovi nacin, npr.: speci(j)er (specijalista), stimadur-irca (oni koji vrsi prorcjenu, stimu), bastadur-bastadurica (oni kojemu basta), superbija (supermac/t/ija), medig(a) (medicinar, ljekar), kapitula (kapetanija), Austrijan (Austrirjanac), Amerikan (Amerikanac), ali nece reci Italijanac no Italijan. Glagol destruirati, destruisati ima karaktedristican, lijep i prikladan oblik: d(b)estregati, d(b)estregavati (bestregati – od bestraga).

Cerecenje zivoga crnogorskog jezika (govornoga i pisanog) i silovito vrsenje operacija na govornijem organima djeci u vrticima i osnovnijem ucilistima pocinje unistavanjem i progonstvom posebitih i karakteristicnih opstecrnogorskijeh glasova i slova: Ś, Ź, 3, Dj, C, Dj, iako se privatno i javno (ne i izvanicno) uporno zilavo odrzavaju i interdijalekatski upotrebljavaju.

STANDARDIZACIJA AMPUTIRANIH CRNOGORSKIJEH GLASOVA I OBLIKA
(ZA DOŚLJEDNU PRIMJENU FONETSKOGA NACELA)

Mijesanje, stapanje, zamjenjivanje i izbacanje slova: ST-S, V-F, S-Z, C+A+I–C,C-DS, TS, koje treba alternativno standardizovat kao tradicionalno crnogorske za one koji (h)oce da ih upotrebljavaju (pustiti, instrukcija, dos(ś)ljedno, lis(ś)ce, sceti, sce, kava, zglavarima, z Bogom, bacati, gracki, niksicki, sporcki, gospostvo, bogastvo, kazevati).
Treba alternativno ozivljeti i standardizovati istrijebljene crnogorske poluglasove, kao npr. izmedju a i e (ma/e/ska), koji se, bez icesovijeh kompleksa ljubomorno cuvaju u drugijem jezicima, npr. francuskom.

Crnogorci su stokavci, a ne stakavci

Crnogorci su tradicionalno uzilisteno stokavci, ali ih jezicko i opstenito ********vanje sve vise preinacava i preprovodi u stakavce. Izvorno nigda i ni(g)dje Crnogorci i ostali u Crnoj Gori ne premecu STO u STA.. Njegos ne zbori: Sta pogani od ljudi cinite? no
Sto pogani od ljudi cinite?
Sto junacki ljude ne smaknete!
Sto im takve muke udarate?
…
Sto se mrci kad kovati neces?
Sto zbor kupis, kad zborit ne smijes?
Zalis nesto, a ne znas sto zalis.
U “Gorskom vijencu” Njegos upotrebljava preko 70 puta ovu rijec sto. Izuzetno upotrebljava rijec sta samo dva puta, i to u jednom posebnom znacenju:
Oko sta se na sastanak poklasmo.
Oko sta se imalo poklatit!
Ovdje sta ima znacenje cesa, cega, upotrijebljeno radi stiha, nema nicesove veze sa prijethodnijem primjerima i upotrebom rijeci sto.
Danasnja cesca upotreba rijeci sta umjesto sto u Crnoj Gori nije nista drugo do rezultat ********vanja crnogorskoga jezika i pomodnosti da se on sto vise poslici srpskom jeziku i biogradskomu stilu izrazavanja, i u tome se ispoljava kompleks jezicke inferiornosti Crnogoraca, kao malo(brojnije)ga naroda.

Produzeni oblici ijeh, ijem su potvrda iskonske zilave ijekavice
Prije (p)otudjivanja crnogorskoga jezika u svesrpski jezik, Crnogorci su bili tvrdi i zilavi ijekavci, a produzeni oblici ijeh, ijem samo su potvrda te iskonske (prapostojbinske) ijekavice kojim su pisali klasici crnogorske pisane rijeci, a kodifikovao ih je i Vuk Stefanovic Karadzic u “Glavnim pravilima za juzno narecje”. Tako je bilo sve dok ih je u zlom vaktu sestojanuarske diktature 1929. godista Aleksandar Belic administrativno izbacio “Pravopisom srpskohrvatskoga knjizevnog jezika”...
Pored vec znavenijeh pravila ijekavice, usmeno i pismeno, redovito i stamenito, stari i ovdasnji Crnogorci izvorno koriste zvano produzavanje, odnosno upotrebu zv. duzijeh morfoloskih pridjevsko-zamjenickih nastavaka za genitiv, dativ, instrumental i lokativ oblika na ijeh, ijem tipa: nasijeh, dobrijeh, nasijem, dobrijem. Naprimjer: crnogorskijeh, povijesnijeh, prvijem, medjutijem i sl. Jos jedini takvi oblici, koji se Crnogorcima danas dozvoljava zvanicno, su nijesam (iako ga je gotovo potpuno progutao ekavski oblik nisam) i bistijerna (mada skoro pocerana rijec), prvijenac, Sinjajevina (iako ga u novinama sve vise preinacavaju i pisu kao Sinjavina).
Uz receno, ovo produzavanje je i stvar, kako s pravom istice dr Radoslav Rotkovic, jezicke ritmike i slikovitosti jezika crnogorskoga.
Moze se produzavati svaka recena vrsta rijeci (pridjeva i zamjenica), kao sto su to radili stari Crnogorci i kao sto je to cinjeno u Vukovim “Glavnim pravilima za juzno narecje” i u “Beckom knjizevnom dogovoru” (1850).
Medjutijem, radi razlicitosti, bogatstva, neponovljivosti i razbijanja monotonije potrebito je preskakati jedan (prvi ili drugi, po volji) i naizmjenicno ih produzavati. Npr: “Medju prvijema vasim nasijem junacima” iliti “Medju prvim nasijem i vasim junacima”

Odredjeni oblik pridjeva

Takodjer, Crnogorci su redovito upotrebljavali odredjeni oblik (pridjeva). Pravilo da se pridjevi slazu sa imenicom u rodu, broju i padezu odnosi se i na njihov odredjeni oblik. To znaci, da se pridjev uz imenicu dośljedno slaze s njom (u potonjemu samoglasniku). Preovladjujuce su koristili odredjeni oblik (pridjeva). Naprimjer: staromu vijeku, pocitovanomu gospodinu, crnogorskoga naroda, recenoga zloga cojka.
Iako je ovo bilo opstenito pravilo u crnogorskom u standardnom jeziku, danas se ne mora slagati u svakom pridjevu, pogotovo, ako ih je vise, no se moze, kao i u prijethodnom pravilu (produzavanja), neki ispustati, iz istijeh recenih razloga, i ovdje treba dozvoliti jezicku slobodu.
Standardizacija alternativa i veca sloboda
Potrebito je sacuvati i alternativnvo standardizovati tzv. hrvastinu.
Nuzdevito je alternativno sacuvati i nepravilne glagole kojijeh nema u srpskom i hrvatskom jziku: od htjeti- kce (h se pretvara u k kao u hrvatskom, a tj. u c), scah, scede; osceti, govoriti: velju, vidjeti: vidju; jesti: ijem, ijes; ici: hajte,
U izvornom crnogorskom jezickom standardu upotrebljavaju i prirodno se dopunjavaju enkliticki oblici zamjenica ve (Ve), vi (Vi), ne i ni pored vas (Vas), vam (Vam), nas, nam(a). Na isti nacin se upotrebljavaju zamjenicki oblici ovi-ovaj, oni – onaj ; mene-meni, tebe- tebi, sebe-sebi, vas-sav; njezin – njen.
Preovladavao je sestopadezni sistem pored sedmopadeznoga (uz poistovjecivanje cetvrtoga i sedmoga padeza), a posve je razlicita upotreba nominativa i genitiva jednine licnijeh imena, npr. Vaso-Vasa-Vasov; Slobo-Sloba–Slobov.
Ne dozvoljava ni prostor da istaknemo sve nacine i vidove śece, rastakanja i pretakanja osobitosti naskoga, maternjeg, crnogorskoga jezika u svesrpski jezik. Naveo sm ih u knjizi Crnogorski jezik u 90 po(d)uka I vjezbi u kojoj se zalazem za ozivljavanje, revitalizaciju i reafirmaciju dugo potiranoga, trijebljenog, bestreganoga standaradnog crnogorskoga knjizevnog jezika. Bez icesovoga zazora i ośecanja manje vrijednosti (kompleksa jezicke inferiornosti) nuzdevito je da se primijeni crnogorska norma opcene pravilnosti cija su tri glavna pravila crnogorskoga standardnog jezika sazimno formulisana:
1. Pisi kao sto zboris, citaj kako je napisano!
2. Drzi se upotrebne norme crnogorske opcene pravilnosti!
3. Tudje pisi kao svoje!
Za razliku od dosadasnjega pravopisa srpskoga jezika, koji se primjenjivao i dalje primjenjuje strozije no Krivicni zakonik i Zakonik o bezbjednosti drzave, crnogorski tacnopis mora da pruzi mnogo vecu slobodu i uvazi alternative koje su bile prisutne u standarnom crnogorskom knjizevnom jeziku u kojemu je sve sto ima umjetnicku ulogu i sto spontano izrazava bivstvo crnogorsko jedanak pravilno i lijepo. Rijec je o alternativi i slobodi, koja zavisi od sopstvenoga izbora i ne namece se onijema koji to ne hoce.

[nihil]

Alemanska znaci njemacka (na franc.)

Pa sta onda? U francuskom jeziku se ta rijec upotrebljava na jedan nacin, a u ovom slucaju oznacava germansko pleme od kojeg su se razvili dijelom Austrijanci dijelom Njemci.

[Ego_and_his_own]

Ko ce prevodit Njegosha i Marka Miljanova na SRPSKI JEZIK,
ako zapostavimo IZVORNI CRNOGORSKI JEZIK ????

On je vec preveden u svakom izdanju na srpski jezik. Dosli smo do toga da mlade generacije iz srpskog ucimo crnogorske rijeci sta koja znaci

[Ego_and_his_own]

Na srpski se takva djela nebi nikad mogla napisati.