Podgorica se nalazi na raskrsnici nekoliko znacajnih putnih pravaca koji se ovdje slivaju dolinama rijeke Zete, Morace i Cijevne, u kotlini Skadarskog jezera i u blizini Jadranskog mora, u plodnoj ravnici sa povoljnim klimatskim uslovima. Ovaj prostor je jos od davnina bio veoma pogodan za formiranje ljudskih naselja. Zato su ovdje naselja postojala jos u praistorijsko doba. Najstariji ostaci materijalne kulture na ovom podrucju pripadaju mladjem kamenom dobu. Dalji razvoj omogucio je pojavu organizovanog ljudskog naselja koje ce prezivjeti mnoge dogadjaje.
U ilirskom razdoblju su na podrucju Zetsko-bjelopavlicke kotline zivjeli pripadnici dva ilirska plemena - Labeati i Dokleati, koji su najneposrednije uticali na nastanak ovdasnjih naselja.

Labeati su naseljavali podrucje od Skadra do danasnje Podgorice. Imali su svoju tvrdjavu Meteon, danasnji Medun, i razvijenu organizaciju zivota, posebno vojnu.

I Dokleati su bili nastanjeni u dolini rijeke Zete, te su, zahvaljujuci plodnoj ravnici i povoljnom geografskom i saobracajnom polozaju, imali brzi ekonomski uspon. Njihovo najvece naselje bila je Duklja. Grad se nalazio na oko tri kilometra sjeverozapadno od danasnje Podgorice. Urbanisticki, Duklja je bila prilagodjena konfiguraciji terena. To je za ono doba bio veliki grad, sa 8-10 hiljada stanovnika, u kome su bila rijesena sva osnovna komunalna pitanja. Relativno veliku gustinu naseljenosti, u prostoru koji je imao jedva nesto vise od desetak kilometara u precniku, uslovili su geografski polozaj, povoljni klimatski i ekonomski uslovi i odbrambene pozicije, sto je za ta vremena bilo od velikog znacaja.

Pocev od V vijeka, od dolaska prvih slovenskih i avarskih plemena i pocetka raspada Rimske imperije, na ovom prostoru se zbivaju mnogi krupni dogadjaji. Prestaju funkcije nekih dotadasnjih utvrdjenja, nastaju novi gradovi. Duklja je porusena. Slovenske skupine koje se doseljavaju, u stalnim borbama sa Vizantijom, teze stvaranju nove drzave. U svim tim previranjima nastaje novo naselje - Ribnica, koje je ovo ime dobilo, vjerovatno, po rijeci Ribnici uz koju je nastalo. Prvi pomen Ribnice vezuje se za period Nemanjica. Geografski polozaj uslovio je i saobracajni znacaj Ribnice, kao raskrsnice glavnih putnih pravaca, preko koje je odrzavana veza ovih krajeva sa zapadom. Kada su se konacno nastanili u ovim krajevima, Sloveni su, stvarajuci novu drzavu, poceli razvijati svoju kulturu i umjetnost. To je bila kultura koja je odgovarala srednjovjekovnoj crkvi i feudalnoj klasi.

Prvi put se ime Podgorica pominje 1326. godine u jednom sudskom dokumentu Kotorskog arhiva. Podgorica, odnosno ranije Ribnica, bila je ekonomski jaka. Trgovacke veze izmedju Dubrovnika i drzave Nemanjica, koje su bile veoma razvijene, odrzavane su putem koji je preko Trebinja i Niksica vodio za Podgoricu. Posto se nalazila na najprometnijoj raskrsnici puteva, Podgorica je bila srediste veoma zivog strujanja roba, trgovaca, kurira i drugih putnika, sto je podspjesivalo njen razvoj, ekonomsku moc, vojnicku snagu i strategijski znacaj. Turskom okupacijom Podgorice, 1474. godine, prekinut je ekonomski, kulturni i umjetnicki uspon grada. Turci su u Podgorici podigli veliku tvrdjavu i dotadasnje naselje sa veoma razvijenim trgovackim vezama pretvorili u glavni odbrambeni i napadacki bastion prema nepokornim plemenima. Iz tako utvrdjenog grada, sa kulama, kapijama i odbrambenim bedemima, Turci su odolijevali svim napadima.

Na osnovu odluke Berlinskog kongresa 1878. godine, Podgorica je pripojena Crnoj Gori. To je oznacilo kraj cetvorovjekovne osmanlijske okupacije i pocetak novog razdoblja u razvoju i Podgorice i Crne Gore. Grad se relativno brzo razvija i izrasta u jako trziste. Javljaju se prvi oblici koncetracije kapitala. Godine 1904. osniva se prva znacajnija finansijska ustanova-Zetska stedionica, koja ce ubrzo prerasti u Podgoricku banku. Izgradjuju se putevi prema svim okolnim gradovima, a 1902. godine Podgorica dobija i prvo znacajnije privredno preduzece-Fabriku duvana.

U periodu izmedju dva rata Podgorica broji oko 13000 stanovnika.

U II svjetskom ratu bombardovana je preko 70 puta i do temelja je razorena. Dala je oko 4100 zrtava, a oslobodjena je 19. decembra 1944. godine.

Pod nazivom Titograd, 13. jula 1946. godine, postaje glavni grad Republike. To je oznacilo pocetak novog zivota. U narednom periodu ostvaren je sveopsti preobrazaj grada. Uvecan je materijalni, kadrovski i naucno-tehnicki potencijal, snazno se razvilo obrazovanje, osnovane mnoge nove kulturne i zdravstvene institucije, a grad je modernim saobracajnicama i vazdusnim vezama povezan sa citavom zemljom i sa inostranstvom. Tako Titograd postaje privredni, drustveno-ekonomski i kulturni centar Crne Gore.

Ime Podgorica vraceno je 2. aprila 1992. godine
-----------------------
Uzeto sa www.podgorica.cg.yu