Njegošev proglas Bokeljima maja 1848. godine

[Ćipur]

• Njegošev proglas Bokeljima maja 1848. godine, iz teksta akademika Branka Pavićevića

[...] Krajem maja 1848. vladika je prosudio da mu dužnost vladara crnogorskog nalaže obavezu da se javnom riječju obrati i Bokeljima i Dubrovčanima. Vladika je tada izdao jedan proglas, štampan u 500 primjeraka u državnoj knjigopečatnji. Za proučavanje Njegoševih koncepcija u burnim danima velike evropske revolucije proglas ima izuzetno značenje. Polazeći od uvjerenja da Bokelji i Dubrovčani treba da budu ”srcem i dušom privrženi svojoj narodnosti”, Njegoš je smatrao da im to nalaže obavezu da budu ”sasvim vjerni i poslušni Jelačiću”, ”svomu jedinoplemenom banu od trojedne kraljevine”. Njegošev proglas ima i jedan zastrašujući ton. Naime, u slučaju da Bokelji i Dubrovčani pokažu da su ”nevjerni svojem banu”, nastavlja dalje vladika - ”znadite čisto, mi ćemo postati vaši zakleti neprijatelji”. Istovremeno, vladika nije propustio da saopšti svojim sunarodnicima da bi ”u slučaju napadanja kakvog neprijatelja na vas” crnogorski narod bio spreman ”vama na pomoć priteći i za vašu slobodu ujedno našu krv proliti.”
Istih dana kad je publikovao proglas Bokeljima, vladika im je uputio i posebnu poslanicu, sličnu onima koje im je nekad slao njegov veliki stric. U tom zanimljivom dokumentu, vladika je samo ponovio istorijski fakat potvrđen zajedničkom prolivenom krvlju na mnogim bojištima protiv Turaka i Napoleonovih trupa.
Vladika je, naime, na njemu svojstven način, rezimirao odnose Crne Gore i Boke riječima:
”Boka je i Crna Gora tako spojena kao duša i tijelo, jedan narod i duh, jedan običaj i jezik, i jedan bez drugoga ne može živjeti ni umrijeti, i zato vas ja u srcu ne razlikujem od Crnogoraca, i gotov sam vazda zlo i dobro dijeliti”. Završavajući poslanicu, vladika je preporučio Bokeljima: ”da se svojemu ćesaru pokorite kao pravi sinovi svojemu ocu”. Na kraju je dopustio sebi da iskaže jednu grubu prijetnju, koja ni u kom slučaju nije odgovarala njegovoj poziciji državnika i ugledu velikog književnog stvaraoca. Naime, u slučaju da ne poslušaju njegove preporuke, saopštio im je da će im biti - „grđi no Turčin”. [...]


...

[Ćipur]

Rusi su Bokelje nazivali PRIMORSKIM SLOVENIMA

Piše i na www.rastko.org.yu da nema Srba u Boki prije nego je u nju stigao Vuk Karadžić 1834. godine!
Nema Srba u Boki prije nego ih je Vuk Karadžić izmislio u njegovom članku Srbi Svi i Svuda.

То се може разумјети кроз чињенице да су православни Бокељи (у руским исправама називани "приморским Словенима")

Царица Катарина II имала је добар рецепт за активирање руске поморске силе. Позвала је под своју заставу "приморске Словене"

Fino stoji na veljesrpski sajt! :arrow: http://www.rastko.org.yu/rastko-bo/i...#_Toc518965357

[Ćipur]

• 1834. Vuk Karadžić za vrijeme boravka u Crnoj Gori i Boki, piše Jerneju Kopitaru:
  
  „Prekrasne stvari ZA srpski jezik nakupio sam i jednako ji kupim.

Ovo je objavio Srbin Ljuba Stojanović u zagrebačkom časopisu "Nova Evropa", časopis je izlazio između dva svjetska rata u Zagrebu.
Radi se o čuvenom Vukovom dolasku u Crnu Goru 1834. godine od kada zvanično počinje da se uvozi srpstvo, srpska ideologija u Crnu Goru.
U Crnoj Gori i Boki je tada Vuk formirao mrežu osrbljivača, u Crnoj Gori bio mu je glavni poklonik sami Njegoš - glavni osrbljivač, a u Boki pop Vuk Rišnjanin, dolje u tekstu se pop Rišnjanin pominje.
U Boki recimo nikada nije postojalo srpsko ime prije te 1834. godine, nikada, nikada. Poslije tog Vukovog dolaska počinju da niču raznorazna "srpska" udruženja po Boki.
Vuk Karadžić piše za vrijeme boravka u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj Slovencu Jerneju Kopitaru, hvali se kako se nakupio riječi ZA srpski jezik.
Ne kaže da je našao krasne riječi U srpskom jeziku, već je našao riječi ZA srpski jezik.
Jevrem Brković je naravno u pravu kad kaže da je Vuk oteo Crnogorcima jezik.
I dodao bih, kako kažu neki drugi crnogorski intelektualci - osakatio ga.

Čitajte kako je Vuk Karadžić konstruisao "srpski" jezik oduševljavajući se što je našao kod nas, i sav veseo otišao iz Crne Gore pokravši bezbroj crnogorskih riječi, hiljade i hiljade, te ih proglasio ih za srpske!

- Vuk se krene iz Beča tek 8. jula, iako je još 6. juna bio izvadio pasoš za Crnu Goru u turskom poslanstvu. Iz Beča se Vuk krenuo deližansom i preko Graca i Ljubljane nezadržavajući se nigde stigne u Trst 10. jula u veče. U Trstu se zadržao mesec dana u društvu s Frušićem, Vladisavljevićem, i drugim trstanskim prijateljima. Desetog avgusta krenuo se iz Trsta morem za Dubrovnik, gde i stigne posle osmodnevnog putovanja. U Dubrovniku je bio gost Gagićev, i ostao je trinaest dana. Za to vreme gotovo svako veče išao je u jednu krčmu van grada, gde dolaze sodati (seljaci) iz okoline, i slušao kako pevaju uz gusle. Kad mu je jedan poznanik rekao da je to sramota, i šta će reći gospoda dubrovačka, on mu je odgovorio, da nije došao ovamo da ugađa volji gospode dubrovačke već svojoj. Prvog septembra pošao je put Kotora, a odatle četvrtog istog meseca na Cetinje, gde je stigao drugi dan. U svima pismima koje je pisao s Cetinja pun je hvale kako ga je lepo primio Vladika.
„Vladika me je primio kao druga i prijatelja, i s čim se gođ može, rad je da mi ugodi”, piše Kopitaru.
Srećan slučaj pomogao mu je da ubrzo vidi i pozna sve glavnije ljude u Crnoj Gori. Uoči Lučina dne (17. oktobra), kad se navršilo četiri godine od smrti vladike Petra I, otvore mu grobnicu, da kosti prenesu na drugo mesto (jer je crkva tesna, a grobnica je zauzimala mnogo mesta), ali u mesto kostiju nađu ga celokupna. Vladika ga štampanim cirkularom objavi narodu za sveca, i iz sve Crne Gore povrvi narod da mu se pokloni i da ga celiva, jer su ga još za života za sveca držali. Mislio je ostati na Cetinju celu zimu, ali oštra brdska klima nije bila za njega. Na nekoliko dana po dolasku počeo se tužiti na zdravlje. „Mjesto se ovo čini da je vrlo zdravo, ali sam ja u Primorju bio zdraviji, nego što sam ovdje od kako sam došao, a unapredak ne znam kako će biti (ima četiri dana kako mi noću udara krv na nos, pa ne može da iziđe nego je ujutru ispljujem i izraknem)”, piše Kopitaru (12. septembra).
Po ovome se moglo očekivati, da neće moći dugo izdržati na Cetinju. I zaista 30. ili 31. oktobra sišao je u Kotor. Odlazak je bio iznenadan, jer je 28. oktobra pisao Stejiću, da misli zimovati na Cetinju, a već 29. vladika mu je izdao crnogorski pasoš da može ići u Kotor na pet meseci „lečiti se”. Mora biti da se razboleo ili se uplašio da se ne razboli zimi bez lekara na Cetinju. U Kotoru se zaista razboleo, ali je to pripisivao nazebu na putu od Cetinja do Kotora. U Boci je mislio ostati do marta i obići severnu stranu do manastira Savine, a na proleće južnu do granice turske, pa se opet vratiti na Cetinje, ali je bio samo do Risna, gde je u tamošnjoj crkvi pregledao srbulje, i našao jedno jevanđelje na pergamentu, koje je, sudeći po opisu koji saopštava Kopitaru, bilo bosanske (bogumilske) redakcije. Pod nadzorom policije Kad je došao u Kotor, policija mu saopšti da se tu ne može zadržavati bez naročitog odobrenja iz Zadra, samo može privremeno stati dok odobrenje ne dođe. Vuk je stalno bio na očima policije. Tako i pismo, koje je poslao Kopitaru iz Trsta, ovaj nije primio, i piše mu: „Kako ja od 25 godina poznajem poštu, vaše pismo nije u Trstu ni došlo na poštu. Vi poznajete njene „špijunčiće”.
Ali Vuk nije ni ostao dugo u Kotoru, jer se razboleo, i nemajući nikakve nege ni zgodna stana ode početkom decembra u Dubrovnik Gagiću, koji ga opet primi u kuću na negovanje. Oko polovine januara bio se prilično oporavio, i očekivao je da još bolje prizdravi, i da se vreme prolepša, pa da se opet vrati u Boku, „koja je za jezik naš najznatnije mesto u cijelom narodu našem”, piše Kopitaru. Tako je ostao u Dubrovniku do pred kraj aprila, a 30. već je bio u Kotoru. Do polovine maja obilazio je severnu stranu Boke, Risan i Perast.
„Prekrasne stvari za srpski jezik nakupio sam i jednako ji kupim. U Perastu sam napisao nekoliko vrlo lijepije ženski pjesama. Ako amo đe ne zaglavim, imaću vam s čim doći”, - piše Kopitaru.
U polovini maja poslao mu je Vladika konja i dva momka i 16-og pošao je preko Budve, Paštrovića, Crmnice i Rijeke na Cetinje. Mislio je poći s Vladikom u Brda, Kuče, i u Moraču, ali se taj put nije ostvario. Tridesetog maja bio je na Stanjevićima, i ostao nekoliko dana. Sa Stanjevića je došao u Kotor, odakle se 13. juna krenuo preko Novog i dalje suvim preko Sutorine u Dubrovnik. Odatle se posle nekoliko dana krenuo morem natrag u Trst, gdje je posle devetodnevnog putovanja stigao prvih dana meseca jula. U Trstu je ostao opet mesec dana. Prvih dana meseca avgusta krene se u Beč, gde stigne šestog istog meseca. Tako je Vuk na ovom putu probavio trinaest meseci. Najduže se zadržao u Dubrovniku (više od pet meseci), zatim u Trstu i na Cetinju (po dva meseca). Ostalo vreme proveo je po Primorju od Dubrovnika do Budve i po jugozapadnoj Crnoj Gori. I pored sve bolešljivosti i teškoće putovanja bio je vrlo zadovoljan ovim putovanjem. To se ogleda u svima pismima pisanim prijateljima. Naročito je bio zadovoljan bogatom građom koju je prikupio o srpskom jeziku, skupljenom građom za rečnik, za život i običaje narodne, skupljenim narodnim pesmama i poslovicama. Još oktobra pisao je Stejiću i Justinu Mihailoviću:
„Da ništa više novo ne nađem osim ovoga što sam dosad našao, opet nalazim, da je bilo vrijedno ovako daljni i trudni put preduzeti”.
A to je bio tek početak putovanja. Kopitara je detaljnije izveštavao naročito o dijalekatskim osobinama koje je nailazio. Od novih poznanstava i veza koje je na ovom putu stekao najvažnije je poznanstvo i prijateljstvo dvojice pašenoga, Vuka Popovića iz Risna, sveštenika i katihete u Kotoru, i Vuka Vrčevića iz Budve, koji su mu postali odsad glavni skupljači narodnih umotvorina i opisivanja života i običaja ovih krajeva.

Ljub. Stojanović. (1924.)

Link:
Prof. dr Branislav Kovačević i Marijan-Mašo Miljić: CRNA GORA I CRNOGORCI U „NOVOJ EVROPI”

[Ćipur]

8. januara 1814.

Stari trgovački centar i luku Kotor zauzeli su Crnogorci, koji su njime kratko upravljali - do 19. juna iste godine, kada su ga osvojili Austrijanci. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Kotor je bio jako austrougarsko uporište na Jadranu.

[Hrko]

Rusi su Bokelje nazivali PRIMORSKIM SLOVENIMA

Piše i na www.rastko.org.yu da nema Srba u Boki prije nego je u nju stigao Vuk Karadžić 1834. godine!
Nema Srba u Boki prije nego ih je Vuk Karadžić izmislio u njegovom članku Srbi Svi i Svuda.







Fino stoji na veljesrpski sajt! :arrow: http://www.rastko.org.yu/rastko-bo/i...#_Toc518965357

Potrazio sam i nijesam vidio to sto tvrdis da pise... ?

[Ćipur]

Potrazio sam i nijesam vidio to sto tvrdis da pise... ?

Ne piše ovo tamo?

То се може разумјети кроз чињенице да су православни Бокељи (у руским исправама називани "приморским Словенима")

Царица Катарина II имала је добар рецепт за активирање руске поморске силе. Позвала је под своју заставу "приморске Словене"

[Hrko]

Ne piše ovo tamo?

I gdje je tu 1834?

[Ćipur]

Mr Vesna Vičević: 19O-GODIŠNJICA UJEDINjENJA CRNE GORE I BOKE 1813- 1814

I

U svojoj skoro hiljadugodisnjoj istoriji Crna Gora je imala, pored uobicajenih i pratecih problema vezanih za opstajanje, razvoj i odbranu svoje drzave, koje su imale i ostale drzave iz njenog blizeg ili daljeg okruzenja, u svim periodima svog postojanja, pa u izvjesnom obimu i dan danas, skoro permanentno, tri dodatna opterecenja.
Prije svega to su, jasno ispoljene, ili vjesto skrivane teznje velikih sila da upravljaju Crnom Gorom radi sopstvenih interesa ili da usmjeravaju Crnu Goru ka tim svojim interesima.
Zatim, ne manje znacajna, naprotiv, dugotrajna i uporna, otvorena ili prikrivena djelatnost srpske drzave, njenog rezima i srpskih nacionalista usmjerena ka asimilaciji ili ka prisvajanju crnogorske drzave i crnogorskog naroda, njihovog istorijskog hoda, duhovnih tekovina, kulturnih, …zapravo svekolikog njenog identiteta.
I treci otezavajuci faktor koji je olaksavao prethodna dva, bio je bez sumnje i uvijek prisutan izvjestan broj pristalica tih teznji i u samoj Crnoj Gori, broj koji je varirao u zavisnosti od podrske u raznim oblicima koju su te pristalice imale od jedne ili druge strane.
Ta tri opterecujuca faktora, nekada istovremena, nekada pojedinacna, ali uvijek duboka i uporna, djelovala su i imala svoje rezultate: nekada manje, nekada vece, ali uvijek negativne po Crnu Goru i njen opstanak, i bile su uvijek izuzetan teret hronicno iscrpljenoj Crnoj Gori od neprestanih borbi za ocuvanjem svoje slobode, svoje drzave, svojeg identiteta.
Crnogorska sloboda bila je u nekim istorijskim periodima potpuna, u nekim ogranicena; njena branjena teritorija nekad odbranjena cjelokupna, -nekad u manjem obimu;njena samostalnost odrzavana je nekad u potpunosti, nekad je i ona bila suzena. Ali uvijek je sve to Crna Gora postizala uz ogromne ljudske i materijalne zrtve. I postizuci to, stoljecima je u borbama izgarala i neminovno u procesu izgradnje modernije drzavne organizacije i njenih pratecih elemenata, - neprestano kasnila. Pa kad se tome dodaju navedena tri opterecujuca faktora, - jasnija je slika koliko je veci napor morala uloziti crnogorska drzava u rjesavanju bilo kojeg iskrslog problema ili u realizaciju nekog plana ili projekta, u odnosu na ulozeni napor za te iste stvari neke druge drzave koja nije imala te otezavajuce faktore. I u tom kontekstu, koliko je svaki crnogorski uspjeh i napredak bio izuzetno velik i znacajan. I kako je najveci, zapravo ogroman uspjeh, bio njen sam opstanak!
U takvoj atmosferi, osjetivsi ponekad, istina urijetko, i izvjesnu blagonaklonost u verbalnoj ili materijalnoj pomoci od neke velike sile, crnogorski drzavnici i narod bili bi izuzertno tome gestu zahvalni i nastojali su tu zahvalnost jasno manifestovati. Kao npr. prema Rusiji. Crna Gora, tj. njeni drzavnici a i narod, iz te velike zahvalnosti, ispoljavali su svoju bezrezervnu odanost, i iskreno i u potpunosti priklonili se ruskoj politici, nadajuci se, cesto bez osnove, da ce ta privrzenaost biti obostrana. U toj zelji i nadi, gubio se realni odnos, i formirao se vremenom cak i kult Rusije, zadrzavan dugo i uporno uprkos vise ociglednih negativnih poteza Rusije prema Crnoj Gori.
Jedan od takvih poteza bio je bez sumnje i krajnji stav Rusije prema ujedinjenju Crne Gore i Boke Kotorske 1813-1814.
Unutar politickih pregrupisavanja, sukobljavanja i ukrstanja interesa velikih sila Rusije, Francuske, Engleske, Austrije i Turske pocetkom XIX stoljeca uopste, a posebno prema ovom regionu, Crna Gora oslonjena na Rusiju, lose je prosla. Diplomatskog umijeca, koje je bilo evidentno, ali ocigledno nedovoljno, nije imala na pretek kao sto je imala ratobornosti i hrabrosti. Ali i svako uspjesno diplomatsko umijece, kakvo je bez sumnje posjedovao Petar I Petrovic, i koje je uz prethodno obavljene obimne pripreme i ovog puta ispoljio, i to sve popraceno pobjedonosnim ratnim dejstvima protiv Francuza, - nije bilo dovoljno da bude iznad interesa jedne velike sile, kakva je bila Rusija koja je te akcije u pocetku podrzavala.
Ogromni zanos, -produkt iskrenih i dubokih, nikad ne prekinutih veza naroda, kao i ranijih namjera i poduhvata ka ujedinjenju Boke Kotorske i Crne Gore, uz uzajamnu solidarnost i upucenost jednih na druge, -uslovio je neminovni uspjeh svih akcija koje su 1813. i 1814. godine izvodjene pod vjestim i dokazanim diplomatom i ratnikom vladikom Petrom I, uz pomoc Britanske flote koja je zagospodarila zalivom, i uz blagonaklonost i ocigledno odobravanje tih akcija od strane Rusije. Francuzi su kapitulirali. Ostvaren je i drzavno-pravni cilj Crne Gore i Boke Kotorske: u Dobroti, 29. oktobra 1813. (po starom kalendaru) sastali su se predstavnici bokeljskih mjesta i crnogorski glavarai na celu sa vladikom Petrom I i proglasili akt ujedinjenja, formirali svoju Vladu, tzv. Centralnu Komisiju i ostale organe vlasti. I ta nova drzavna formacija, privremena, pod pokroviteljstvom velikih sila, je zazivjela, funkcionisala. Trebalo je jos samo da velike sile to fakticko stanje i ratifikuju.
Licni interesi Rusije, na koju su se oslanjali, posebno, istina, vladika Petar I, prevagnuli su, i poslije nepune godine dana postojanja «ujedinjenih provincija«, odlukom velikih sila uz pristanak Rusije, one su bile razdvojene.
Sve dotadasnje nebrojene diplomatske aktivnosti, pregovori, dogovori, pisma, izaslanici, svi dogovori i pregovori prije, za vrijeme i poslije ujedinjenja izmedju bokeljskih i crnogorskih predstavnika, svi uspjesni ratni poduhvati u pobjedi nad Francuzima uz mnogobrojne i ljudske zrtve, svi napori i uspjesi u organizaciji vlasti po ujedinjenju, sav nadljudski napor posebno Petra I u svim tim poslovima, i ogromna njegova nada i vjerovanje u Rusiju, - sve je to anulirano u jednom danu.. Oslobodjena od Francuza svojom krvlju, zaslugom Crnogoraca i Bokelja, novostvorena drzavna formacija, umjesto obecane ratifikacije, morala se rasformirati i Boka mirno predati, aktom o kapitulaciji Kotora od 10. juna 1814., austrijskoj vojsci.

Duboko razočaran stavom Rusije, u nekoliko pisama ruskim velikodostojnicima, pa i samom caru, Mitropolit vrlo realno kvalifikuje polozaj crnogorskog naroda koji je zbog odanosti Rusiji «često puta bivao razoren, a sada opet do najvece nesrece doveden», ili »narod crnogorski u svim vojenim slučajevima služio je ruskome prestolu i mnogokratno o svom trošku«.
U pismu pak grofu Bumakovu, 8. oktobra 1814., Mitropolit izmedju ostalog kaže:

« …vrlo nesrećnim za nas izvješćem, da je car Aleksandar ustupio bokešku provinciju austrijskoj državi, i po tome da su veliki trudi naši propali. Ovo žalosno i nikad neočekivano izvješće oduzelo je u svih hrišćana našega ispovijedanja… i posljednju iskru nade koju su imali na Rusiju.
Narod je naš, koji je odveć bio privržen Rusiji, imao veliku nadu da će ga Rusija usrećiti, ali sada vidi da se prevario i krivicu za svoje nesreće bača na mene tako isto i bokeški narod, koji je dva puta iz usrđa k Rusiji, a po mome nastojanju, sajedinjavao se s nama protiv opštega našega neprijatelja.
Ja se ne čudim, što je bokeljska provincija Austriji ustupljena i što smo mi ostavljeni na proizvod sudbine, jer je naša sreća svagda takva bila, no ne mogu uobraziti zašto je deputat naš tako dugo bio zadržan, zašto nama nije odmah rečeno da Austrijance u Boku puštimo, i po kakvome je uzroku pomenuti deputat u Beču zadržan mjesec i po, kada je poznato, da je riješenje odnosno Boke učinjeno bilo u Parizu još 20 maja.»

Pismo je potpisao sa:

Nesrećni Mitorpolit crnogorski Petrović-Njegoš.

Dodijeljena tako Austriji, Boka Kotorska će pod njom i ostati, sve do 1918.

[Ćipur]

II

Ujedinjenje Crne Gore i Boke Kotorske 1813-1814 imalo je odgovarajuce interesovanje crnogorskih istoricara i brojna istoriografska djela o tome svjedoce. I godisnjice tog ujedinjenja obiljezavane su na prigodne nacine. Tako je povodom 175. godisnice odrzan u Kotoru od 10. -12. - og novembra 1988. godine naucni skup u organizaciji Istoprijskog instituta Crne Gore, Istorijskog arhiva Kotor i tadasnjeg SIZ-a kulture i nauke Kotora. Referati su stampani u posebnoj publikaciji.
Povodom tog jubuileja restaurirana je i zgrada u Dobroti gdje je odrzana skupstina ujedinjenja, gdje je izabrana vlada, tzv. Centralna Komisija na celu sa vladikom Petrom I Petrovicem. U toj zgradi smjestena je tada biblioteka Pomorskog fakulteta u Kotoru, a jedna prostorija predvidjena je za trajnu memorijalnu izlozbu dokumenata i eksponata vezanih za taj dogadjaj.
Sredstva za rekonstrukciju i revitalizaciju citavog kompleksa dao je cuveni dobrotski brodovlasnik nastanjen u Svajcarskoj, g-din Bozo Dabinovic, i dijelom Opstina Kotor.
Postavljene su i dvije kamene ploce koje o tome trajno svjedoce.
Na jednoj pise: Ovu zgradu obnovio je Bozo A. Dabinovic u spomen svojega oca pokojnog dr. prof. Antuna Stijepova Dabinovica za pomorsku biblioteku. Dobrota, 1988. godine.
Na drugoj: U ovoj zgradi odrzana je 29. oktobra 1813. godine skupstina ujedinjenja Crne Gore i Boke i izabrana vlada-Centralna Komisija na celu sa Petrom I Petrovicem. Dobrota, 1988. godine.
Poseban znacaj za izucavanje perioda trajanja ujedinjenja, kao i dogadjaja koji su neposredno prethodili i onih koji su uslijedili, bez sumnje ima dvotomna Zbirka dokumenata «Ujedinjenje Crne Gore i Boke Kotorske 1813-1814» davno zapoceta i konacno stampana 1998. god. pod okriljem Istorijskog instituta Crne Gore i Arhiva Crne Gore, - Istorijskog arhiva Kotor, u redakcijskom sastavu:akdemik Slavko Mijuskovic, prof. dr Jovan Bojovic, prof. dr Radoman Jovanovic, dr Milos Milosevic, redaktor, akademik Jefto Milovic, mr Vesna Vicevic, prof. dr Bozidar Sekularac. Prikaz istorijskog trenutka u kojem su dokumenti Zbirke nastali, izvanredno je priblizio korisnicima u svom predgovoru akademik Branko Pavicevic.
Zbirka sadrzi 782 dokumenta koja teku hronoloskim redom i data su uglavnom u cjelini na jeziku originala, uz neophodne intervencije shodno arhivistickim pravilima o izdavanju izvora. Uz svaki dokument dat je i kraci regest, a u drugom dijelu knjige i prosirena verzija tog regesta za dokumente koji su u originalu na stranim jezicima. Sve to, uz prepisani original, omogucava korisniku, ne samo lakse, vec i sigurnije koriscenje, s mogucnoscu eventualne provjere datog sadrzaja regesta u odnosu na original.
Najveci broj dokumenta Zbirke uzet je iz Istorisjog arhiva Kotor, Muzeja i Arhiva Crne Gore-Cetinje, Biskupskog arhiva Kotor, arhiva Perasta, Herceg-Novog, Prcanja, Budve, Tivta, Dobrote, a djelimicno i iz Dubrovnika i Zadra.
Zadnji dokument u Zbirci je Dnevnik francuskog brigadnog generala Gotjea, komandanta Kotora, koji je bio direktni protivnik u poduhvatu ujedinjenja, i koji je preuzet iz Arhiva Ministarstva rata u Parizu, dok su u prilogu dati fragmenti iz stampanog djela «Memoirs and letters of cap. Viliam Hoste 1834, London », saveznika Crne Gore i Boke Kotorske, dvije najeksponiranije licnosti uz Petra I u dogadjajima 1813-1814.
Ostaje obaveza za buduce arhiviste i istoricare da kompletiraju ovu Zbirku dokumnetima koji se odnose na ovaj dogadjaj iz zemalja direktno ukljucenih, tj. iz arhiva Rusije, Beca, Pariza i Londona, ili publikovanja kod nas njihovih vec objavljenih diplomatskih arhiva ovog perioda, kada ce se dobiti potpuna slika, potpuni uvid u javne, Petru I i saradnicima znane aktivnosti navedenih zemalja, ali i tajne akcije i pregovore velikih sila u tom turbulntnom (a kada to nije ?!) periodu ovog regiona, tj. o njihovim prethodno zartanim, pa zatim i realizovanim planovima na ovom prostoru, bez obzira na zrtve, zelje, cinjenja i postignute rezultate u samim zemljama o kojima su odlucivali.
To bi bilo korisno najvise za samu istorijsku nauku, radi sto jasnijeg njenog saznanja o tom istorijskom trenutku i istorijskom dogadjaju, i to nazalost, samo radi njega samog, a ne radi izvlacenja nekih paralela ili saznanja korisnih za kasnija vremena u procjenama nekih novih situacija a sa istim akterima na ovom nasem prostoru, za sto u nas bar do sada, nije pokazivano odgovarajuce interesovanje.

Znaci, za neizvrsavanje poziva Centralne Komisije u smislu sudskog poziva, stranke bi bile privedene od zvanicnih strazara.
U drugom slucaju, kapetan luke Rose, Alberti, trazi od Centralne Komisije da izda naredjenje predsjedniku Opstine Herceg-Novi da odredi tri kapetana kao arbitre za spor nastao medju strankama strancima, vlasnicima brodova. Centralna Komisija odgovara da rjesavanje spora medju strancima treba povjeriti hercegnovskoj Bankadi, kao i da se to objavi zainteresovanim strankama..
Dakle, u slucaju odlucivanja o nadleznosti u pojedinim vrstama sporova, takodje odlucuje Centralna Komisija.
Nedovoljnost prvog Dekreta i stalno obracanje sluzbenih i privatnih lica Centralnoj Komisiji, inace zauzetoj oko brojnih drzavnih poslova, vec se uocava, i ona nastavlja dalju reorganizaciju sudstva.
I prvi put, u dokumentu od 24. januara 1814. pojavljuje se naziv: Pravni resor Ujedinjenih pokrajina Crne Gore i Boke Kotorske, i to na italijanskom jeziku: Dicastero giudiciario delle due Provincie unite, Montenero et Bocche di Cattaro, kada njegov predsjednik Emanuel Potenca svojim potpisom potvrdjuje pravosnaznost jedne arbitrazne presude, sto je ocigledno novina, s obzirom da je to do tada bila nadleznost Centralne Komisije kako je stojalo i u navedenom Dekretu. Uslijedili su zatim i novi dekreti kojima je nastavljeno reorganizovanje sudstva.
Pravna aktivnost u pocetku 1814. godine bila je vrlo obimna. Opstinski sudovi-Bankade, Sud prve instance u Kotoru i Pravni resor obavljali su svakodnevno svoju djelatnost, svako iz oblasti svoje nadleznosti, i istovremeno Centralna Komisija iz svoje. U ovom periodu ima i slucajeva kada se rjesavanje nekog spora od strane navedenih tijela, ili pak od predstavnika vlasti, preporucuje van navedenih institucija, putem suda dobrih ljudi. U jednom slucaju upravo Mitropolit Petar I preporucuje Opstini Perast u jednom delikatnom sporu da ga rijese dobri ljudi prema obicaju u ovom kraju i da budu sastavljeni od po tri clana iz Opstina Dobrote i Prcanja, a da se spor rijesi u roku od osam dana, najduze za deset.
Arbitrazno sudjenje bilo je preporuceno i od Centralne Komisije u jednom sporu zbog dugovanja gdje su stranke vojna lica, s tim da se stranke sloze u izboru arbitara. Medjutim, zbog nedostatka odgovarajucih osoba, kapetan pandura trazi da taj delikatni spor rijesi Centralna Komisija.. Ali, u jednom drugom slucaju, gdje su u sporu civili i vojna lica, stanovnici Spiljara i clanovi zvanicne straze, - gvardije Ujedninjenih pokrajina, odredjuje se da Centralna Komisija spor rijesi putem svojih predstavnika kojih treba da bude sedmorica.
Predsjednik Suda prve instance i Pravnog resora Potenca, obraca se Centralnoj Komisi sa svojim misljenjem o buducoj ulozi arbitaznih sudija- dobrih ljudi. Smatra da takvu praksu sudjenja treba prekinuti, bez obzira na njihovo postizanje rezultata, jer, kako navodi, njihov rad izaziva nerede i troskove. Iz sacuvanih dokumenata vidi se da Centralna Komisija nije donijela takvu odluku po ovom prijedlogu, jer mu je narod bio privrzen, odgovaralo mu je sudjenja putem suda dobrih ljudi, kao nacinu od starina ukorijenjenom u ovom kraju, pa je ono i dalje nastavljeno, uz prisutne rezerve predsjednika Potence, pogotovo kada dodje do nepostovanja kompetencija postojecih pravnih institucija. I upravo je to bio slucaj kada se jedna stranka na arbitraznu presudu zalila Mitropolitu, a on to proslijedio Pravnom resoru. Tada Potenca obrazlaze nevazecom presudu, naglasavajuci da je zakonom zabranjeno kaznjavati dvostruko za isti prekrsaj, dok je u ovoj presudi cak i trostruka kazna, kao i to da krivicni spor i nije u nadleznosti dobrih ljudi.

[Ćipur]

Predsjednik Pravnog resora, moderno receno, Ministrastva pravde, imao je svoje misljenje i o sluzbi notara, koje je dostavio Centralnoj Komisiji. Notarska sluzba imala je dugu tradiciju u Kotoru. Za vrijeme mletacke vladavine, ali i ranije notar je bio opstinski sluzbenik, notar i kancelar, obadvije funkcije u jednoj licnosti. Poslije pada Mletacke republike njihova djelatnost je svedena na biljeznjicke poslove privatno-pravnog karaktera i bili su formirani kao samostalne institucije osnovane i kontrolisane od pravosudnih organa vlasti. Medjutim, oni su, pogotovo za vrijeme francuskog perioda obavljali i dio poslova iz kompetncije kancelara. Zato, u martu 1814. predsjednik Pravnog resora iznosi Centralnoj Komisiji da notari treba da predaju akta redigovana po propisima francuskih zakona, jer prestankom francuske vlasti stavlja se u pitanje pravna valjanost njihovoh akata kao i legalnost same ustanove notara. Centralna Komisija razmatrala je taj problem i donijela nekoliko odgovarajucih, prelaznih rjesenja da zadovolji potrebe gradjana za tom sluzbom ali je i utvrdila da se prevodi dokumenata mogu saciniti iskljucivo od strane zvanicnog prevodioca postavljenog od Centralne Komisije, kao i to, da sudske institucije ne treba da priznaju akta notara kojima se ukida djelatnost do novih naredjenja.
U novom pravnom sistemu, cije je uspostavljanje upravo zapocela, nova vlast je nastojala da se i unutar nje same utvrdjene kompetencije postuju. U tom smislu karakteristican je dokumenat u kojemu se odgovara predsjedniku Opstine Budva koji je trazio od Administrativno-politickog magistrata rjesavanje nekog spora u vezi s nadoknadom stete, i gdje mu se kaze, da je vlast u javnim poslovima podijeljena i da je formirani Pravni resor kompetentan za pravne poslove u ciju nadleznost spada i pomenuti spor, pa da se zato Administrativno-politicki magistrat ne moze mijesati u nadleznost drugog resora.
U drugom slucaju pak, sam Administrativno-politicki magistrat trazi od Pravnog resora da pravno intervenise u slucaju koji moze biti na stetu drzavnog interesa zbog podizanja neke privatne zgrade na bivsem drzavnom dobru u Dobroti.
Nerijeseni problemi medju strankama nametali su i dalje potrebu pravnih akcija, ali s obzirom na nove okolnosti, atmosfera prilikom tih sudjenja nije bila prihvatljiva. I zato, predsjednik Opstine Herceg-Novi predlaze Mitropolitu 8. marta 1814. da se, s obzirom na trenutnu situaciju, izda dekret kojim bi se u interesu javnog reda, mira i sigurnosti zabranilo presudjivanje u gradjanskim sporovima zapocetim za vrijeme proslih vladavina. I zaista, ubrzo, vec 12. marta Administrativno-politicki magistrat izdaje dekret o suspendovanju ranije pokrenutih sporova. Dekret je upucen Pravnom resoru u Kotoru, Bankadama Dobrote, Prcanja, Perasta, Risna, Herceg-Novog, Lustice, Krtola, Budve, Pastrovica i Grblja, koji se izdaje zbog specificne situacije kada bi sudjenja u gradjanskim sporovima, pogotovo u dugovanjima i potrazivanjima, » … mogla oslabiti jedinstvo i slogu medju narodom koja je sada neophodna domovini».
Politicka aktivnost cjelokupne vlasti, i naravno, pogotovo Petra I, kao i obimna njegova prepiska koja je bila u toku sa austrijskim generalima u dramaticnim trenucima novonastale situacije, kada su planovi i ponasanje velikih sila, pogotovo stav Rusije, apsolutno za njega bili nevjerovatni i iznenadjujuci, uz sve ociglednije vojne namjere Austrije prema ujedinjenim pokrajinama, svakako su stavile u drugi plan sve aktivnosti na unutrasnjoj organizaciji i daljoj reorganizaciji sudstva u ujedinjenim pokrajinama.. Tako da su ova dva pomenuta dokumenta zapravo posljednji sacuvani pisani tragovi pravne djelatnosti Ujedinjenih pokrajina Crne Gore i Boke Kotorske, koja je zvanicno i prestala da postoji 10. juna 1814. godine.

Ali, i na osnovu dokumenata ovdje sabranih dobija se djelimican uvid i u te inostrane, a jasan uvid u lokalne prilike i okolnosti u kojima je obavljeno ujedinjenje slobodnog dijela Crne Gore i oslobodjenih od Francuza djelova Primorja, tj. Pastrovica, Maina, Braica, Pobora, Budve, Grblja, Tivta, Lustice, Herceg-Novog, Perasta, Risna, Dobrote, Kotora, Skaljara, Mula, Prcanja i Stoliva.
Dokument, Ugovor o ujedinjenju, donesen je na skupstini u Dobroti 29. oktobra 1813. na nasem i na italijanskom jeziku. Najbolje sacuvani dokument o ujedinjenju je verzija na italijanskom jeziku u gradji Opstinskog arhiva Perasta koja se cuva u Muzeju grada.
U slobodnom prevodu taj dokumenat glasi:

«U ime Boga, Amin!

Dobrota, dvadesetidevetog oktobra hiljadu osamsto trinaeste.

Dvije susjedne pokrajine, Crna Gora i Boka Kotorska, prožete patriotizmom i jednakim religioznim osjećajem i čađću, Božijom pomoću borile su se za oslobođenje i oslobodile se, i zbačivši francuski jaram svojom krvlju i žrtvama, jedna drugoj se zaklinju Gospodom Bogom na vjernost i stalnu ujedinjenost u svakom slučaju i događaju.
Kako su se one sada stavile pod visoku i moćnu zaštitu triju savezničkih država, Rusije, Austrije i Velike Britanije, u njihovo ime izjavljuju njihovi glavari, da ako bi bilo kada političke okolnosti prisilile bilo koju (od dvije Provincije) da se podloži bilo kojoj od rečenih država, da će obadvije slijediti istu sudbinu, tj. da će ostati obadvije pod istom vlašću, sa onim uslovima i povlasticama koje su uživale i koje će im ubuduće biti priznavane.
Ako bi država koja bi njima vladala bila zbog ratnih prilika prisiljena da ih napušti, dvije navedene Provincije, preko svojih glavara koji u njeno ime to izjavljuju, ostaće slobodne i nezavisne kao što su to bile u trenutku sklapanja Ugovora o ujedinjenju, ali potvrđuju međusobno ujedinjenje i nezavisnost i u buduće, ako bi trebalo, i vlastitom krvlju. Podrazumijeva se da je isključena za uvijek francuska vlast, jer bi više voljeli i da umru ujedinjeni u bilo kakvoj nesreći, nego da padnu ponovo pod galsku tiraniju.
In fede. (Neka bude vjerovano.)

(Slijede potpisi)
Mitropolit Petar Petrović, guvernadur Vukolaj Radonjić, u ime cijele Crne Gore i Brda,
Alviz konte Visković, kapetan Vasilije Đurasović,
Andrea Tripković kapetan,
Teodor Ivelić za opštinu paštrovsku,
Petar Lazari sudija za Đusepa Lukovića kapetana,
pop Đuro Lazarović u ime opštine grbaljske i tri sela (misli se: Pobori, Maini i Brajići),
Markantonio konte Gregorina pukovnik, za opštine kotorske teritorije,
pop Ivo Radović u ime luštičke opštine,
pop Filip Kostić u ime krtoljske opštine,
Andrea Tripković za stolivsku opštinu,
pop Đuro Lazarević u ime kapetana Škaljara Tripa Petrovića, koji svojeručno stavlja krst,
Miroslav konte Zanović za grad Budvu,
Stefan Lazarović za muljansku opštinu.
Ja, Franjo Ljepopili, sastavio sam i potpisao ovaj dokumenat, tako zamoljen od Njegove Ekselencije presvijetlog Mitropolita i uvaženih potpisanih glavara gore navedenih opština.
Franjo Ljepopili.
Za kopiju potvrdjuje: Franjo Ljepopili, sekretar.

(Na poleđini: )
Ugovor proglašenja ujedinjenja između Boke i Crne Gore.
Dobrota, 29. oktobra 1813.»

[Ćipur]

III

Paralelno sa obimnom politickom aktivniscu pod okriljem sila saveznica, u novoformiranoj drzavnoj zajednici odvijali su se takodje mnogobrojni neophodni poslovi na unutrasnjoj organizaciji, posebno na pravnoj.
Crna Gora i Boka Kotorska ovim Ugovorom ujedinjenja na Narodnoj Skupstini odrzanoj u Dobroti 29. oktobra 1813. formirale su jednu novu drzavnu formaciju pod zastitom triju saveznickih drzava, Rusije, Austrije i Engleske i iz tog akta proizilazili su svi ostali propisi, uredbe, odluke i sl.
Odmah, na sljedecoj Skupstini odrzanoj 1. novembra 1813. u Dobroti, donijet je Dekret o organizaciji vlasti, kojim je, pored ostalog, formirano Pokrajinsko vijece dviju Pokrajina Crne Gore i Boke Kotorske od cetrdeset i jednog predstavnika. Clanom 4. tog Dekreta formirana je i Centralna Komisija Privremene vladavine dviju Pokrajina. Predsjednik Pokrajinskog Vijeca i Centralne Komisije bio je Mitropolit Crne Gore i Boke Kotorske Petar I Petrovic.
Svi javni akti koje je stvarala ta privremena vlada, ili su njoj bili upuceni, morali su u zaglavlju nositi natpis: Gubern vremeniti od dvije provincije sastavljene od Cerne Gore i Boke Kotorske pod protekcion od tri carstva zdruzena, od Rusije, Austrije i Inglitere, ili na italijanskom: Governo Provisorio delle due Provincie Unite di Montenero e Bocche di Cattaro sotto la protezione delle tre Potenze Aleate Russia, Austria ed Inglitera. Centralna Komisija formirana je na federalnoj osnovi i sastojala se od po devet predstavnika Crne Gore i devet predstavnika Boke Kotorske. Predsjednik Centralne Komisije bio je Mitropolit Petar I i njeno sjediste u pocetku je bilo u Dobroti, a po oslobodjenja Kotora od Francuza, u Kotoru.
Nadleznosti Centralne Komisije u pocetku su bile vrlo brojne. Odlucivala je u svim poslovima finansija, sudstva, policije, vojske i sl.. Dotadasnji nacin uprave u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj nije bitnije mijenjan, s tim sto je Centralna Komisija, zapravo crnogorsko-bokeljska Vlada, objedinjavala jedinstvenu vlast.
Opstinske uprave u Pokrajini Boki Kotorskoj radile su djelimicno na ranije uhodani nacin, ali po uputstvima i naredbama Centralne Komisije. Kao sto je u konstitucionom Dekretu i naznaceno, Centralna Komisija imala je i sudsku nadleznost, a zateceno stanje u Boki u toj oblasi imalo je svoje specificnosti.
Poslije pada Mlatacke republike 1797. Boku Kotorsku je dobila Austrija. Ona je dala obecanje da ce ranije stecene privilegije postovati kao i forme uprave i javnog zivota. Medjutim, ubrzo su se osjetila suzenja vjekovima sticanih privilegija, pogotovu u sudskoj oblasti, tj. kompetencije u sudovanja u krivicnim sporovima koje su opstinske autonomije imale po starim obicajima. U to vrijeme u Kotoru pravdu dijeli Privremeni sud prve instance. Pored njega osnovani su i sreski sudovi-preture, u Kotoru, Herceg-Novom i Budvi, koji su rjesavali sporove cija vrijednost ne prelazi svotu od 2o dalmatinskih dukata. Sud druge instance bio je Prizivni sud u Zadru, a treca instanca Vrhovni sud pravde u Becu. Poslije Pozunskog mira (26. XII 18o5), iako dodijeljena Francuskoj, Boka dolazi pod vlast Rusije, nesto vise od sedamnaest mjeseci. Nova vlast nije vrsila nikakve izmjene u sastavu opstina, kao ni u drugim javnim sluzbama, postujuci stare povlastice, obicaje i navike ovog kraja. Statut Kotora je i dalje na snazi, a u Kotoru djeluje Sud prve instance (Imperial Russo Tribunale di Prima Istanza), u Herceg-Novom jos i «Carski ruski tribunal nad gusarskim plijenom«. Pored redovnih sudova, kao i u prethodnom periodu pravdu dijele i arbitri – dobri ljudi, uz pristanak vlasti i uz odricanje prava na zalbu.
Vladavina Francuza u Boki (1807-1813)donijela je mnoge izmjene. Stare opstinske samouprave se postepeno ukidaju, u Kotoru i dalje djeluje Sud prve instance za sve gradjanske i krivcne sporove. Tuzbe se ulazu Prizivnom sudu u Dubrovniku. Vec 1807. osnivaju se tzv. Mirovni sudovi u Kotoru, Herceg-Novom i Budvi, koji sude u svom kantonu prekrsaje do iznosa od 25 fiorina bez prava zalbe. Pod Kotorskim mirovnim sudom bile su opstine Kotor, Dobrota, Perast, Prcanj i Tivat. Praktikovanje sudjenja arbitara - dobrih ljudi, francuske vlasti zabranjuju, pogotovo u krivicnim predmetima.
U samom pocetku novoformirane drzavne formacije, ujedinjenih Crne Gore i Boke Kotorske, za svoje pravne potrebe stranke su se direktno obracale Centralnoj Komisiji, kao jedino nadleznoj. Jedan od prvih slucajeva je vec 13. novembra 1813. gdje se stranke iz Grblja, preko svojih zastupnika obavezuju pred Centralnom Komisijom, tj. «pred ovom Provincijalnom komisijom«, da ce zivjeti u miru dok redovni Sud ne preuzme rjesavanje njihovog spora. Ovaj dokumenat je na našem jeziku i nosi propisano zaglavlje: Guberan vremeniti od dvije sastavljene provincije od Cerne Gore i Boke Kotorske».
U drugom slucaju Opstina Perast javlja Centralnoj Komisiji o izboru dvojice arbitraznih sudija povodom nekog trgovackog spora, itd.
Ali, već 18. novembra 1813. Centralna Komisija u Dobroti donosi, po njenim riječima «želeći postići da sudovi pravedno sude i da što više bude učvršćen javni i privatni mir«,
Dekret od sedam članova kojim se detaljnije utvrđuju i daju uputstva u dijelu organizacije sudstva, kojeg potpisuje savjetnik Ilija Lučić i generalni sekretar Franjo Ljepopili.
On u slobodnom prijevodu glasi;

Čl. 1.

U pokrajini Boki Kotorskoj pravda ce se vršiti do daljnjega preko tzv. «Bankada« sa onim metodama i mjerama koje su se u stara doba uobičavali.

Čl. 2.

Bankade mogu razmatrati i odlučivati u oblasti građanskih sporova. U kaznenoj i krivičnoj oblasti ograničavaju se na davanje izvještaja o činjenicama i tragovima dokaza Centralnoj Komisiji. Centralna Komisija je nadležna za istragu i presudu u krivičnim predmetima.

Čl. 3.

Nijedna presuda bankade u građanskim parnicama ne može biti pravosnažna ukoliko poslije donošenja ne bude podnijeta Centralnoj Komisiji, koja ce je u slučaju njene ispravnosti potpisati. Poslije potpisivanja od jednog predstavnika i generalnog sekretara Komisije presuda postaje pravosnažna.

Čl. 4.

Ako se stranka osjeti oštećenom bilo kojom presudom Bankade može da se žali Centralnoj Komisiji u roku od tri mjeseca od dana kada je presuda od strane Centralne Komisije potpisana. Po isteku toga roka pravo na žalbu se gubi i presuda postaje pravosnažna.

Čl. 5.

Centralna Komisija odlučuje o opravdanosti žalbe na posebnoj sjednici na osnovu molbi stranki ili pismenih podnesaka, ali bez posredovanja advokata.

Čl. 6.

Ako se nekome od sudija Bankade dokaze u vršenju pravde pristrasnost ili prihvaćanje obećanja, ponude ili poklona u cilju sklonosti ili suprotno, u nekom sporu, biće isključen iz Bankade putem dekreta Centralne Komisije. Za javno žigosanje dekret će se razaslati i istaknuti u svim opštinama. Ni on, ni njegovi potomci neće moći obavljati neki častan položaj u dvijema pokrajinama, ukoliko njegovo nedjelo ne zasluži i težu kaznu.

Čl. 7.

Ovaj Dekret biće istaknut i objavljen po svim opštinama obadvije pokrajine.

Jasno je da se na samom početku uspostavljanja nove vlasti u Ujedinjenim pokrajinama išlo na djelimičnu reorganizaciju sudstva. Odmah poslije stupanja na snagu pomenutog Dekreta iz sačuvane arhivske građe ovog perioida, evo nekoliko karakterističnih slučajeva.
Pomenuti savjetnik Lučić i sekretar Ljepopili izdaju akt, 30. novembra 1813, na našem jeziku;

«Guberan vremeniti ot dvije provincije sojedinjene od Cerne Gore i Boke Kotorske. Od Komisije Centralne. U Dobrotu na 18 (30) novembra 1813.

Zapovijeda se tebe, Đuro Ivov Ljubanović i Marku Raškoviću da imate doći pred ovom Komisijom u četvertak najpervi koji dođe a to na dvadeset noembrija stari stil za odgovoriti na što budete pitani. Pazite da ne biste pomajkali dođi, jerbo će biti poslan na vas kuluk i dovest ve ima

«Ilija Lučić, koselier.

Liepopilli, segretario.»

(Kraj)

[Slavic]

• Njegošev proglas Bokeljima maja 1848. godine, iz teksta akademika Branka Pavićevića

[...] Krajem maja 1848. vladika je prosudio da mu dužnost vladara crnogorskog nalaže obavezu da se javnom riječju obrati i Bokeljima i Dubrovčanima. Vladika je tada izdao jedan proglas, štampan u 500 primjeraka u državnoj knjigopečatnji. Za proučavanje Njegoševih koncepcija u burnim danima velike evropske revolucije proglas ima izuzetno značenje. Polazeći od uvjerenja da Bokelji i Dubrovčani treba da budu ”srcem i dušom privrženi svojoj narodnosti”, Njegoš je smatrao da im to nalaže obavezu da budu ”sasvim vjerni i poslušni Jelačiću”, ”svomu jedinoplemenom banu od trojedne kraljevine”. Njegošev proglas ima i jedan zastrašujući ton. Naime, u slučaju da Bokelji i Dubrovčani pokažu da su ”nevjerni svojem banu”, nastavlja dalje vladika - ”znadite čisto, mi ćemo postati vaši zakleti neprijatelji”. Istovremeno, vladika nije propustio da saopšti svojim sunarodnicima da bi ”u slučaju napadanja kakvog neprijatelja na vas” crnogorski narod bio spreman ”vama na pomoć priteći i za vašu slobodu ujedno našu krv proliti.”
Istih dana kad je publikovao proglas Bokeljima, vladika im je uputio i posebnu poslanicu, sličnu onima koje im je nekad slao njegov veliki stric. U tom zanimljivom dokumentu, vladika je samo ponovio istorijski fakat potvrđen zajedničkom prolivenom krvlju na mnogim bojištima protiv Turaka i Napoleonovih trupa.
Vladika je, naime, na njemu svojstven način, rezimirao odnose Crne Gore i Boke riječima:
”Boka je i Crna Gora tako spojena kao duša i tijelo, jedan narod i duh, jedan običaj i jezik, i jedan bez drugoga ne može živjeti ni umrijeti, i zato vas ja u srcu ne razlikujem od Crnogoraca, i gotov sam vazda zlo i dobro dijeliti”. Završavajući poslanicu, vladika je preporučio Bokeljima: ”da se svojemu ćesaru pokorite kao pravi sinovi svojemu ocu”. Na kraju je dopustio sebi da iskaže jednu grubu prijetnju, koja ni u kom slučaju nije odgovarala njegovoj poziciji državnika i ugledu velikog književnog stvaraoca. Naime, u slučaju da ne poslušaju njegove preporuke, saopštio im je da će im biti - „grđi no Turčin”. [...]


...

A sjecas li se sto su odgovorili Bokelji? Da zele da se Srpstvo prvo sjedini, i odbacili su Trojedno Kraljevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

[Ćipur]

A sjecas li se sto su odgovorili Bokelji? Da zele da se Srpstvo prvo sjedini, i odbacili su Trojedno Kraljevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Kad si to sanjao? Popodne ili uveče?

[Ćipur]

12. juna 1814.

Petar Prvi Petrović Njegoš sa vojskom napustio je Boku Kotorsku koja je predata Austriji. Bio je to jedan od najtežih trenutaka u njegovoj dugogodišnjoj državničkoj i vojničkoj karijeri.

[Ćipur]

24. septembra 1849.

Carskom poveljom dozvoljeno je formiranje jednorazredne Javne nautičke škole u Kotoru, koja je kasnije je prerasla u Višu pomorsku školu, danas fakultet. Prema istorijskim izvorima:
"... Preteča ove škole bila je Pomorska škola u Perastu, prva i najstarija škola za izučavanje pomorskih vještina na Jadranu bivše SFRJ. Nastala je početkom 16. vijeka, - kao privatna i imala veliki ugled kod Mlečana, koji su zapovjedništvo nad svojim brodovima povjeravali uglavnom peraškim kapetanima i učenicima Peraške pomorske škole".

[macijikasalj]

Ali, i na osnovu dokumenata ovdje sabranih dobija se djelimican uvid i u te inostrane, a jasan uvid u lokalne prilike i okolnosti u kojima je obavljeno ujedinjenje slobodnog dijela Crne Gore i oslobodjenih od Francuza djelova Primorja, tj. Pastrovica, Maina, Braica, Pobora, Budve, Grblja, Tivta, Lustice, Herceg-Novog, Perasta, Risna, Dobrote, Kotora, Skaljara, Mula, Prcanja i Stoliva.
Dokument, Ugovor o ujedinjenju, donesen je na skupstini u Dobroti 29. oktobra 1813. na nasem i na italijanskom jeziku. Najbolje sacuvani dokument o ujedinjenju je verzija na italijanskom jeziku u gradji Opstinskog arhiva Perasta koja se cuva u Muzeju grada.
U slobodnom prevodu taj dokumenat glasi:

«U ime Boga, Amin!

Dobrota, dvadesetidevetog oktobra hiljadu osamsto trinaeste.

Dvije susjedne pokrajine, Crna Gora i Boka Kotorska, prožete patriotizmom i jednakim religioznim osjećajem i čađću, Božijom pomoću borile su se za oslobođenje i oslobodile se, i zbačivši francuski jaram svojom krvlju i žrtvama, jedna drugoj se zaklinju Gospodom Bogom na vjernost i stalnu ujedinjenost u svakom slučaju i događaju.
Kako su se one sada stavile pod visoku i moćnu zaštitu triju savezničkih država, Rusije, Austrije i Velike Britanije, u njihovo ime izjavljuju njihovi glavari, da ako bi bilo kada političke okolnosti prisilile bilo koju (od dvije Provincije) da se podloži bilo kojoj od rečenih država, da će obadvije slijediti istu sudbinu, tj. da će ostati obadvije pod istom vlašću, sa onim uslovima i povlasticama koje su uživale i koje će im ubuduće biti priznavane.
Ako bi država koja bi njima vladala bila zbog ratnih prilika prisiljena da ih napušti, dvije navedene Provincije, preko svojih glavara koji u njeno ime to izjavljuju, ostaće slobodne i nezavisne kao što su to bile u trenutku sklapanja Ugovora o ujedinjenju, ali potvrđuju međusobno ujedinjenje i nezavisnost i u buduće, ako bi trebalo, i vlastitom krvlju. Podrazumijeva se da je isključena za uvijek francuska vlast, jer bi više voljeli i da umru ujedinjeni u bilo kakvoj nesreći, nego da padnu ponovo pod galsku tiraniju.
In fede. (Neka bude vjerovano.)

(Slijede potpisi)
Mitropolit Petar Petrović, GUVERNADUR VUKOLAJ RADOJIC , U IME CIJELE CRNE GORE I BRDA
Alviz konte Visković, kapetan Vasilije Đurasović,
Andrea Tripković kapetan,
Teodor Ivelić za opštinu paštrovsku,
Petar Lazari sudija za Đusepa Lukovića kapetana,
pop Đuro Lazarović u ime opštine grbaljske i tri sela (misli se: Pobori, Maini i Brajići),
Markantonio konte Gregorina pukovnik, za opštine kotorske teritorije,
pop Ivo Radović u ime luštičke opštine,
pop Filip Kostić u ime krtoljske opštine,
Andrea Tripković za stolivsku opštinu,
pop Đuro Lazarević u ime kapetana Škaljara Tripa Petrovića, koji svojeručno stavlja krst,
Miroslav konte Zanović za grad Budvu,
Stefan Lazarović za muljansku opštinu.
Ja, Franjo Ljepopili, sastavio sam i potpisao ovaj dokumenat, tako zamoljen od Njegove Ekselencije presvijetlog Mitropolita i uvaženih potpisanih glavara gore navedenih opština.
Franjo Ljepopili.
Za kopiju potvrdjuje: Franjo Ljepopili, sekretar.

(Na poleđini: )
Ugovor proglašenja ujedinjenja između Boke i Crne Gore.
Dobrota, 29. oktobra 1813.»

[/QUOTE]

Tako su vazda cinjeli PRAVI CRNOGORCI-ujedinjavali i branili svoje.
A poslije dodjose SRBI te izgubise i SPRCISE ono sto bijase CRNOGORSKO

[Ćipur]

30. oktobra 1667.


Pravoslavnim sveštenicima i kaluđerima dato je pravo da "mogu i dalje voditi duhovnu brigu o hajducima nastanjenim u Perastu, predjelu Prčanja i Stoliva i po drugim mjestima kotorske jurisdikcije".
Bilo je to od presudnog značaja za hajduke, koji su u vrijeme Kandijskog rata došli u Boku Kotorsku.
Hajduci iz Hercegovine i Crne Gore koji su, zbog turskog zuluma napustili svoja ognjišta i iz Venecije vodili gerilski rat protiv Turaka, dobili su još i pravo u Perastu da stvore svoj centar.

[Ćipur]

10. novembra 1813.


U dogovoru sa bokeljskim prvacima crnogorski vladika Petar I Petrović, u Dobroti je sazvao veliku Narodnu skupštinu gdje su se predstavnici Crne Gore i Boke zakleli da će dvije pogranične zemlje jedna drugoj "biti vjerne i svagda i u svakom slučaju i događaju ostat ujedno sastavljene".
Ustanovljena je i zajednička Crnogorsko-bokeljska vlada sa sjedištem u Dobroti, kasnije u Kotoru.
Jula naredne godine na zahtjev Rusije Crnogorci su morali napuštiti Boku koju je zauzela austrijska vojska.

[Ćipur]

Spašavanje bokeljskog Robinzona


PRIČE SA MORA: POMORAC IZ BAOŠIĆA, JUNAK JEDNE OD NAJNEVJEROVATNIJIH STORIJA O PREŽIVLJAVANJU


Sparna tropska noć skrivala je siluetu starog teretnjaka koji je prazan poskakivao na valovima Indijskog okeana. Nešto iza ponoći 26. juna 1941. dok je većina umornih članova posade spavala u malim i zagušljivim kabinama, na komandnom mostu jugoslovenskog parobroda „Velebit“ u gvardiji su bili drugi oficir Izidor Mifka i kormilar Joso Vidučić. Brod koji je pripadao državi koja je samo par mjeseci ranije kapitulirala, plovio je Bengalskim zalivom od Cejlona ka Burmi – „Velebit“ je i dalje „ratovao“ ploveći u najmu za britansko Ministarstvo ratnog transporta. U burmanskoj luci Mulmejn čekao ga je tovar ratnog materijala za britanske trupe.
Teretnjak nosivosti oko 4.200 tona star tridesetak godina, njegov vlasnik – kompanija „Jugoslavenska oceanska plovidba“ sa Sušaka iznajmila je Britancima, pa je „Velebit“ stoga bio legitimni ratni cilj za protivničku stranu – ratne brodove i podmornice Sila osovine. Italijani, Njemci i Japanci su do tada na svjetskim morima i okeanima već uništili nekoliko jugoslovenskih trgovačkih parobroda, pa je i posada „Velebita“ strepila da se svaki čas u bok njihovog broda ne zabije kakav torpedo japanskih podmornica koje su tada harale Indijskim okeanom. Atmosfera na jugoslovenskom parobrodu, hiljadama milja udaljenom od porobljene domovine, bila je teška – pomorci već mjesecima nisu dobili nikave vijesti od svojih porodica, svakodnevno su nosili „glavu u torbi“ za male i neredovne plate, a hrana na brodu bila je sve lošija. Stoga je „Velebit“ nedugo prije njegovog posljednjeg putovanja u indijskoj luci Bombaj napustilo nekoliko nezadovoljnih mornara i oficira, a na njihovo mjesto primljeno je 11 momaka iz Indije, sa Cejlona i iz nekih afričkih krajeva.
Držeći gvardiju – redovnu navigacijsku stražu u plovidbi – drugi oficir Mifka i kormilar Vidučić u odbljesku mjesečeve svjetlosti na površini mora primijetili su konture nekog nepoznatog i zamračenog broda. U tome međutim, nije bilo ništa čudnog jer su brodovi u uslovima rata uobičajeno plovili bez upaljenih svjetala. Ubrzo je nepoznati veliki brod, ploveći u susret „Velebitu“, jugoslovenskom teretnjaku uputio neke za Mifku i Vidučiča nerazumljive svjetlosne signale. Pretpostavljajući da se radi o savezničkom plovilu, Mifka je otišao do zapovjednika „Velebita“, kapetana Iva Štuka, a ubrzo se u pidžami na mostu pojavio i prvi oficir Vaso Sladović. Dok su sa zanimanjem dvogledima pratili nepoznati brod, tišinu tropske noći prekinuo je fijuk topovskih granata kojima je misteriozni brod odjednom zasuo „Velebit“.
Projektili su nemilice pogađali stari teretnjak – prvo je raznijeta radio-kabina, a onda je nepoznati neprijatelj sistematično gađao trup broda, pogotovo mašinski prostor u kome u opštem metežu, nisu čuli naredbu kapetana Štuka da zaustave strojeve kako bi posada mogla napustiti već gotovo potpuno uništeni brod. Tako je „Velebit“ nastavio plovidbu što su napadači protumačili kao izazov, pa su nemilice nastavili da nenaoružani trgovački brod zasipaju granatama koje su ubijale „Velebitovu“ posadu.
Kapetan Štuk i prvi oficir Sladović bili su teško ranjeni, a zapovjednik je izgubio svijest, pao u more i našao smrt u dubinama Indijskog okeana. Jedan dio posade uspio je u more spustiti drugi čamac za spasavanje, nekolicinja je bježeči pred vatrom, skočila u talase i postala plijen morskih pasa. Vidjevši da se „Velebit“ nakon 29 direktnih pogodaka granata kalibra 150 milimetara pretvorio u plutajuću buktinju i smatrajući da će neminovno uskoro potonuti, napadač – njemačka pomoćna krstarica „Kormoran“, udaljila se sa poprišta. Nekolicina preživjelih među kojima i teško ranjeni prvi oficir Sladović kome je pomogao „mali od kužine“ Vinko Švorinić, spas od vatre našli su povukavši se na samu krmu „Velebita“. Izrešetani „Velebit“ pretvoren u plamteću buktinju, škripio je i uvijao se u vatri koja je gutala brod, njime više nije bilo moguće upravljati, a najbliže kopno bilo je udaljeno preko 500 milja.
„Možda je ipak bolje što nismo skočili u more. Moramo nešto učiniti da se spasimo od vatre“- procijedio je sa mukom kroz zube Sladović koji je nakon smrti kapetana Štuka bio najstariji oficir na brodu i kao takav odgovoran za živote preostalih članova posade.

Tek nakon četiri dana plutanja po okeanu, preživjeli su uspjeli pretražiti ostatak broda na kojem su još tinjali požari i naći posmrtne ostake još šest svojih poginulih drugova. Prvi oficir na komadiću papira zapisao je imena poginulih drugova i to da je pogreb obavljen 29. juna 1941. negdje na Indijskom okeanu.
Upravo je određivanje koliko-toliko tačne pozicije broda i putanje kojom se uništeni „Velebit“ kretao nošen vjetrom i morskim strujama, bio ključna stvar koja je mogla preživjelima dati nadu u konačni spas. Jedini navigator – Vaso Sladović upregao je sve svoje sposobnosti da, lišen bilo kakvog pomagala, karte, komapsa ili sekstanta, samo na osnovu posmatranja Sunca, Mjeseca i zvijezda i svog prethodnog znanja o ovim vodama, odredi poziciju broda. U tome se bokeljski pomorac pokazao u najboljem svjetlu precizno predvidjevši da će se olupina „Velebita“ za nekoliko dana nasukati na nekom od otoka Andamanskog arhipelaga.
Zahvaljujući Sladovićevoj upornosti i smislu za organizaciju, preživjeli mornari organizovali su se na najbolji mogući način da iskoriste svaku mogućnost za spasavanje ako bi se u međuvremenu ukazala. Organizovana su stalna dežurstva i osmatranje pučine oko „Velebita“ u nadi da bi se na horizontu mogao ukazati neki brod koji bi ih spasio, a sa pramca je doneseno i brodsko zvono kako bi preživjeli mogli na sebe skrenuti pažnju eventualnih spasilaca.
Sedmog dana nakon napada, na olupinu „Velebita“ sručila se sva sila jedne od uobičajenih tropskih ciklona. Nemoćni da upravljaju brodom, preživjeli su od pobješnjelih talasa i orkanskog vjetra, zaklon potražili u krmenom potpalublju, sa strepnjom osluškujući stenjanje oslabljene brodske konstrukcije pod nastrajima oluje koja je neprekidno bješnjela šest sati.
Nakon smirivanja vremena, Sladović je bio još uvjereniji da će za par dana „Velebit“ struja nasukati na Andamane pa je moral svojih kolega podizao pričajući im o karakteristikama tih koralnih ostrva od kojih je većina nenastanjena.
Bokeljski pomorac imao je pravo – 3. jula predveče na horizontu su ugledali obrise kopna i u zoru narednog dana „Velebit“ je kobilicom lagano zastrugao preko koralnog grebena u blizini jednog od ukupno 204 ostrva Andamanskog arhipelaga. Nasukavši se, brod se zaustavio na oko 2 milje udaljenosti od ostrva North Reef Island, pa su preživjeli po Sladovićevim instrukcijama od preostalih dasaka i sličnog materijala napravili improvizovani splav sa kojim su se četvorica od njih – Indusi, prebacili do ostrva. Ostalima je trebalo čak šest dana da savladaju nepovoljne struje i ugrabe priliku da im se pridruže na kopnu, napustivši olupinu broda kojeg će na koralnom grebenu potpuno uništiti već sljedeća veća oluja. Prethodno su sa „Velebita“ poskidali sve što im je moglo koristiti da prežive na ostrvcetu na kojem osim nešto šume mangrova, par stabala banana i kokosa i malo vode u barama nije bilo ničega što bi im pomoglo da opstanu.
U maniru pravog kapetana, Sladović je posljednji napustio „Velebit“. Stojeći na splavu, okrenuo se ka visokim i granatama izranavljenim bokovima broda i u sebi je izgovorio nekoliko riječi oproštaja sa brodom koji je po dubokom uvjerenju svakog mornara, jedina od stvari načinjenih ljudskom rukom koja ima dušu. Na ostrvu su brodolomnici podigni kolibu od granja i trske i narednih dana poput pravih Robinzona, istraživali su svoj novi dom, tražeći hranu i znake prisustva ljudi.

[Ćipur]

Uprkos njihovim nadanjima da će ih pronaći mjesni ribari ili makar domoroci – primitivni Negrito Pigmeji, danima, pa potom sedmicama, odnosno mjesecima nisu vidjeli niti jedan ribarski čamac ili brod u blizini. Suočeni sa sve oskudnijim izvorima hrane, napustili su North Reef Island i splavovima se prebacili na jedno od okolnih ostrva, nastavljajući da se bave izučavanjem u praksi vještine koja se inače zove „Preživljavanje u prirodi“. Izmučeni glađu i ranama, dvojica od brodolomnika su umrli a ostali su se na sve načine trudili da se dokopaju civilizacije, prebacujući se sa ostrva na ostrvo u potrazi za ljudima i hranom. Tako su na jednom od otočića, u pijesku na žalu, naišli na napola zakopani urođenički čamac koga su ovdje ostavili mjesni ribari.
Opravivši ga, primitivnom čamcu naparavljenom od izdubljenog debla, dali su ime „Last Hope“ (Posljednja nada) i sa njime su se Sladović i Švorinić, orijentišući se samo prema zvjezdama, 13. novembra 1941. otisnuli na 50-tak milja dalek i opasan put do Table Island ostrva na kojem je bio svjetionik, a time i konačan spas za brodolomnike sa „Velebita“. Nakon tri dana napornog veslanja na jednom od usputnih ostrva Sladović i Švorinić naišli su na domoroce- ribare. Ne mogavši se sa njim sporazumjeti, odlučili su da se vrate i dovedu svoje ostavljene drugove, ali, nakon plovidbe natrag Sladović i Švorinić na mjestu gdje su ih ostavili, nisu zatekli nikog od svojih kolega.
Razočarani, Sladović i Švorinić zaspali su u napuštenom logoru, da bi ih ujutro probudilo zvuk motora malog britanskog patrolnog čamca koji se približavao obali. Britanci su naime, prethodno već uz pomoć urođenika, našli ostatak preživjelih sa „Velebita“ i sada su se vraćali po Švorinića i Sladovića. Izmučeni brodolomci 28. novembra 1941. iskrcali su se u Boningtonu, glavnoj luci Andamana gdje ih je dočekalo mnoštvo oduševljenih mještana koji su već bili čuli za nevjerovatnu priču o preživljavanju pomoraca predvođenih kapetanom Vasom Sladovićem. U mjesnoj bolnici gdje su smješteni, posjetio ih je i britanski guverner Andamana. Uprkos laskavim pohvalama njihovoj upornosti i hrabrosti, britanske kolonijalne vlasti pokrenule su zvaničnu istragu pa je policija ispitala preživjele sa „Velebita“ i pregledala ostatke olupine broda kako bi se uvjerila da se sve dogodilo baš onako kako su ispričali brodolomci. Pri tome se opet izuzetno vrijednom pokazala opreznost i sistematičnost Vasa Sladovića koji je od svojih drugova, dok su još plutali okeanom na zapaljenoj olupini, zatražio da mu ispričaju i zapišu sve što su vidjeli i doživjeli u momentu napada „Kormorana“ na njihov brod.
Identitet napadača međutim, preživjeli sa „Velebita“ saznali su tek u decembru 1941. u Kalkuti gdje su prebačeni na dalje liječenje i gdje im je saopšteno da je njihov brod uništio njemački rejder „Kormoran“ koji je nedugo potom ostvario i do tada nezabilježen uspjeh u istoriji ratovanja na moru – pregrađeni i naoružani njemački teretni brod „Kormoran“ iznenadio je i uništio mnogo veći i teže naoružan pravi ratni brod-australijsku krstaricu „Sydney“ koja je potonula bez preživjelih, ali je pri tom i sam „Kormoran“ bio tako teško oštećen da su ga potopili sami Njemci.
Kapetan Vaso Sladović od teških rana i opekotina liječio se u Indiji još skoro godinu dana, da bi 15. novembra 1942. stupio u službu britanske kraljevske Ratne mornarice kao komandant jednog od njenih velikih tankera u Indijskom okeanu. Iz britanske mornarice hrabri i sposobni bokeljski pomorac demobilisan je 1946. u Londonu.
Sladović je do smrti, 13. aprila 1970. ostao vezan za more ploveći na britanskim trgovačkim brodovima, a sahranjen je u Londonu gdje mu i danas žive potomci.

Hljeb sa usijanog brodskog lima

Rođen 1912. godine u porodici trgovca Krsta Sladovića u Baošiću kod Herceg Novog, Vaso je rano, već kao trogodišnjak ostao bez oca. Majka Ljubica željela je da sin završi učiteljsku školu i ostane kod kuće uz majku i sestru, ali je mali Vaso iznad svega volio more koje ga je prosto opčinilo. Na kraju je majka morala popustiti pred upornošću dječaka koji je počeo školovanje u čuvenoj Nautičkoj školi u Kotoru.
Pod njegovim rukovodstvom, sada su preživjeli mornari sa „Velebita“ boreći se da se zaštite od požara, odvaljivali drvena vrata, pregrade, poklopce skladišta i sav ostali zapaljivi materijal bacali u more. Nedugo potom na krmi Vasu i njegovim drugovima pridružila su se još tri preživjela člana posade koji su se od vatre sklonili u drugim djelovima broda, a kasnije još jedan koji je od požara pobjegao vezavši i prebacivši preko boka broda jedan drveni sto na kome je, tik iznad mora, proveo nekoliko dana. Moral preživjelih naglo je narastao nakon što su u jednom od krmenih tankova našli nešto pitke vode, a u jednom manjem skladištu otkrili su par kanti maslinovog ulja kojim su povrijeđenima mazali rane, te nešto hrane – brašna, graška u konzervama, pola vreće krompira i luka. Mali od kužine Vinko Švorinić svojim je drugovima potom spremio prvi obrok, čak je i na jednom od usijanih brodskih limova ispekao i primitivni hljeb kojeg je tada prvi put u životu zamijesio.


Siniša LUKOVIĆ

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=306037

[Ćipur]

MAMULA- JEDNO OD NAJATRAKTIVNIJIH HERCEGNOVSKIH IZLETIŠTA UREĐENO I BEZBJEDNO ZA GOSTE

„Ostrvo smrti“ ostavlja bez daha





Ako ovog ljeta dođete na odmor u Herceg- Novi nemojte da propustite izlet do ostrva Mamula ili Lastavica, kako stoji u pomorskim kartama, na ulazu u Bokokotorski zaliv na kome se nalazi jedan od najljepših i najočuvanijih fortifikacijskih objekata na Jadranu iz austrougarskog perioda – tvrđava Mamula. Za one koji znaju da uživaju u ljepoti, doživljaj je jedinstven i neponovljiv. Sa vrha tvrđave cijeli zaliv i njegovo okruženje vidi se kao na dlanu a Novljani vole da kažu da je to najljepši pogled na sve četiri strane svijeta – na zapadu se vide Prevlaka i Konavli, na istoku Luštica, izletište Žanjic i Tvrđava Arza, na sjeveru zaliv i obronci Orjena a na jugu je pučina plava. Slika koja uvijek iznova ostavlja bez daha bez obzira koliko ste je puta prije toga vidjeli.

U susret ljetu opštinska uprava, u saradnji sa JP „Morsko dobro“ i gradskom „Čistoćom“ potrudili su se da ovo čuveno hercegnovsko izletište urede i očiste tako da posjetioci mogu bez rizika da obiđu i ostrvo i tvrđavu. Više od 15 dana trajala je akcija košenja i uklanjanja trave i gustog rastinja kojim su i zidine tvrđave već bile obrasle. Pokupljen je otpad, dezinfikovane unutrašnje prostorije i popravljen drveni most na ulazu u tvrđavu. Narednih dana će očistiti bistjernu koja se nalazi u njenom centralnom djelu i postaviti znakove upozorenja i obavještenja gdje se može odlagati otpad. Povod za generalno čišćenje i uređenje ovog objekta je i najavljeni skup bivših logoraša koji su na „ostrvu smrti“, kako su tada zivali Mamulu, bili zatočeni za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ovaj skup, hercegnovski SUBNOR organizuje 14. septembra na dan kada je logor zatvoren.

Iako je Mamula i jedno od najvećih vojnih utvrđenja na Jadranu tvrdi se da se sa njega nikad nije pucalo. Poznatija je kao zloglasni zatvor u kome su Austrijanci i Italijani tokom Prvog, odnosno Drugog svjetskog rata, zatvarali rodoljube. Samo u Drugom svjetskom ratu, od 1941. do 1943. godine, u zatvoru na Mamuli je bilo zatočeno preko 1500 rodoljuba i učesnika rata, Bokelja, Crnogoraca, Hercegovaca, Dalmatinaca. „Ni mrak, ni memla, ni glad, ni mučenje ni zloglasni okupatorski sudovi nisu slomili duh i vjeru u pobjedu onih koji su ovdje tamnovali u dva svjetska rata“, zapisano je na mermernoj tabli postavljenoj u znak sjećanja na mučene i stradale. Sve do početka devedesetih godina prošlog vijeka na Mamuli su se okupljali preživjeli logoraši i članovi njihovih porodica. Ta tradicija je prekinuta, ali će ove godine biti obnovljena.

Osim istorijskog značaja, nakon Drugog svjetskog rata, Mamula je imala i veliki turistički značaj, jer je bila jedno od nezaobilaznih hercegnovskih izletišta. Mnogi Novljani bi željeli da to ostane zauvjek, ali već dvadesetak godina su u javnosti prisutne razne ideje o njenom zakupu i privatizaciji. Tako je u jesen 1995. prezentirana ideja o izgradnji luksuznog hotela apartmanskog tipa od preko 10 000 kvadrata korisne površine. U okviru ovog luksuznog kompleksa planirani su biznis centar, restorani, kockarnica, barovi, bazen, marina i novo pristanište, heliodrom... JP „Morsko dobro“ je tada sklopilo ugovor sa kompanijom Monte Rojal iz Beograda (vlasnik Bojan Maljević) o dvadesetogodišnjem zakupu, ali taj projekat nikad nije realizovan. Od obećanog, investitor je samo pokosio travu na ostrvu. Prije njega su se za izgradnju hotelsko- turističkog kompleksa na Mamuli interesovali kanadski biznismen našeg porijekla Dobro Maljević i biznismeni iz Velike Britanije. U decembru prošle godine Vlada Crne Gore uputila je poziv stranim investitorima da do 20. juna ove godine izraze interesovanje za zakup i upravljanje Mamulom. Javni tender za turističku valorizaciju ove izuzetno atraktivne lokacije trebalo bi da se raspiše u martu iduće godine. Podsjećanja radi, prije objavljivanja javnog poziva o dugoročnom zakupu u Savjetu za privatizaciju se razmišljalo o prodaji ostrva i tvrđave što je izazvalo veliko nezadovoljstvo Novljana jer je već nekoliko kulturno istorijskih spomenika (među njima i Tvrđava Arza) bespovratno otuđeno.

Ova, najnovija, akcija čišćenja i uređenja ostrva je, po riječima predstavnika lokalne uprave, svojevrstan apel upućen državi da ne prodaje ovo atraktivno izletište i istorijski spomenik, već da oni bude od koristi cijeloj turističkoj privredi ovog kraja. „Neka Mamula bude izletište za sve a ne samo za pojedince i zatvoren objekat. Ona je dovoljno lijepa i bogata da joj ništa više nije potrebno. Samo je treba čuvati i redovno održavati“, rekao je načelnik za društvene djelatnosti Rade Božović novinarima koji su ovih dana sa predstavnicima Opštine i JP „Čistoća“ obišli ostrvo i tvrđavu.

Ovo malo ostrvo na sred ulaza u Bokokotorski zaliv obraslo niskim rastinjem i agavama, po kojom smokvom, borom i vinovom lozom, postalo je prirodno stanište galebova i zečeva. Rijetki posjetioci ih ne uznemiravaju. Imali smo prilike da sretnemo ruske turiste, kupače koji su skuterom stigli do plaže, ukrajinske ronioce koji su istraživali podmorje uz ostrvo...Vrelo junsko sunce činilo je ovu napuštenu kamenu oazu sa zelenim obrubom svetlucavom i nestvarno lijepom usred morskog plavetnila.

Lastavica, Rondina, Mamula

Ostrvo Lastavica (slovenski naziv) ili Rondina, kako su ga zvali za vrijeme mletačke vladavine, je svoje opšteprihvaćeno ime Mamula dobilo po austrijskom generalu i namjesniku Dalmacije baronu, Lazaru Mamuli koji je sredinom DžIDž vijeka na njemu sagradio tvrđavu. Izgradnja je završena 1853. godine. Ostrvo se na ulazu Zaliva i od Herceg-Novog je udaljeno 3,4 nautičke milje. Kružnog je oblika, prečnika 200 metara, obraslo niskom vegetacijom, sa plažom i pristaništem sa sjeverne strane, dok je sa ostalih strana obala izrazito strma, a more duboko.

Kada stigne na ostrvo, posjetilac, prelazeći dio njegovog kamenog oboda, dolazi do drvenog mostića preko koga stiže do velikih drvenih vrata sa natpisom Fort Mamula (ulazni portal tvrđave). To je ulaz u napušteno utvrđenje vrlo skladne arhitektonske strukture sa mnoštvom međusobno povezanih prostorija, stepeništima, prozorskim otvorima, puškarnicama, balkonima...Tvrđava, zauzima 80 odsto površine ostrva. Sagrađena je od krupnih, fino tesanih kamenih kubusa, jednake veličine, složenih pravilno u horizontalne redove. Ravnog je krova a njen položaj i oblik prate konfiguraciju tla.


Dragica Ivanović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-14&id=165826

[Ćipur]

Strah i trepet Jadrana

Siniša LUKOVIĆ: PRIČE SA MORA, TOKOM PRVOG SVJETSKOG RATA U BOKI JE SLUŽBOVAO BIVŠI REGENT MAĐARSKE MIKLOŠ HORTI



“Svom snagom unatrag!“- dovikivao je svojim posilnima u pogonskom odjeljenju francuske podmornice “Fresnel“ njen komadant poručnik bojnog broda Jouen. Već nekoliko sati francuska podmornica bezuspješno se pokušavala osloboditi iz smrtnog zagrljaja mekog pješčanog spruda na ušću Bojane pred crnogorskom obalom. Patrola na koju je prije par nedjelja upućen “Fresnel“ u vode duž Crnogorskog primorja sa zadatkom da uništava austro-ugarske ratne brodove koji su isplovljavali iz Boke i napadali saveznike Francuza – Crnogorce na Lovćenu i srpsku vojsku na albanskoj obali, zavšila se katastrofalno. Usljed greške u navigaciji “Fresnel“ sa svojih 27 članova posade nasukao se na pješčani sprud u plitkom moru na ušću Bojane i poručnik Jouen grozničavo je pokušavao da spasi svoj brod prije nego što ga uoče i napadnu Austro-Ugari.
Uzaludni su međutim, bili svi napori – podmornica je ostala nepomična i zarivena u pijesak podvodnog spruda, a onda se na Jounenov užas, na horizontu ukazao prvo dim, a onda i siluete protivničkih ratnih brodova. Bio je to sastav Ratne mornarice Austro-Ugarske koji su činili krstarica “Novara“ i četiri razarača pod komandom jednog od najsposobijih i najodvažnijih mornaričkih oficira iz Prvog sjetskog rata, kapetana bojnog broda Mikloša Hortija. Austro-Ugari su primijetili podmornicu u nevolji ispred za njih neprijateljske crnogorske obale čijim su vodama međutim, već suvereno vladali. Horti je naredio razaraču “Warasdiner“ da priđe bliže i pokuša da zarobi podmornicu i njenu posadu koja je već bila počela napuštati svoj brod i pripremati se da uništi “Fresnel“ eksplozijom jednog od svojih torpeda.

Iako u bezizlaznom položaju, francuski oficir odbio je poziv na predaju austro-ugarskih emisara koji su čamcem sa “Warasdinera“ prišli “Fresnelu“. Uslijedila je neravnopravna razmjena vatre između topova sa austro-ugarskog razarača i pušaka francuskih mornara koji su sa “Fresnela“ pobjegli na obližnju obalu Bojane. Granate su ubrzo razorile podmornicu, a dok Francuszi uskoro nisu istakli bijelu zastavu, u međusobnom okršaju bilo je više ranjenih i jedan poginuli Francuz, a stradao je i jedan podoficir sa “Warasdinera“. Austro-Ugari su zarobili Francuze, a olupina “Fresnela“ ostala je nasukana na sprudu gdje se i sada nalazi pod tonama pijeska koji je u međuvremenu nanijela rijeka Bojana, formiravši tako dio plaže današnjeg naturističkog kompleksa na ostrvu Ada Bojana.
“Francuski poručnik Jounen bio je veoma žalostan. Nedjeljama je bezuspješno pokušavao da u vodama između Boke i Albanije potopi neki naš brod i na kraju je uspio da se nasuče na jedinom dijelu te stjenovite obale gdje je to bilo moguće učiniti. Pokušao sam da ga utješim najbolje što sam znao“ - zapisao je kasnije u svojim memoarima Mikloš Horti. Svoje zarobljenike austro-ugarski oficir predao je vojnim vlastima odmah pošto su “Novara“ i razarači uplovili te noći u Boku. Sjutradan je organizovan pogreb za dvojicu stradalih u okršaju na ušću Bojane – u Boki su zajedno sahranjeni poginuli francuski podmornčiar i njegov neprijatelj – austro-ugarski podoficir sa “Warasdinera“.

“Obojici su ukazane vojne počasti, na Francuzovom kovčegu bila je njihova zastava. Koliko je cvijeća bilo za mog podoficira, isto toliko dobio je i francuski podmorničar. Poslije sprovoda dao sam poručniku Jounanu svoju adresu i zamolio ga da mi se slobodno obrati ukoliko mu išta bude zatrebalo dok je u našem zarobljeništu. Nešto kasnije sam zaista i bio u prilici da mu pošaljem nekoliko mojih knjiga na francuskom“ - opisuje Horti u svojim memoarima ovaj događaj, nezamisliv u današnjim modernim ratovima kada se preko nišana ne gledaju džentlmeni i gospoda kako je to bilo prije 90 godina pred ušćem Bojane.
Mikloš de Nadjibanja Horti rođen je 18. juna 1868. godine u Kenderesu u Mađarskoj kao peto od devetoro djece bogatog zemljoposjednika i plemića Ištvana Hortija. Osnovnu školu završio je u Debrecenu, a srednju u Šopronu i to na njemačkom jeziku zbog želje roditelja da ovlada sa što više jezika. Mladi Horti je zaista imao talenta, pa je tokom života naučio i tečno govorio čak šest jezika – maternji mađarski, njemački, hrvatski, italijanski, engleski i francuski. Bistri mladić opredijelio se da školovanje nastavi u Pomorskoj akademiji Ratne mornarice Austro-Ugarske u Rijeci, jedva obezbijedivši dozvolu roditelja. Miklošov stariji brat Bela kao kadet te akademije, naime poginuo je nesrećnim slučajem na manevrima samo dva mjeseca prije kraja svog školovanja.
“Kada sam se odlučio na karijeru mornaričkog oficira manje sam mislio na bitke i pobjede, a mnogo više na daleka putovanja i otkrivanje svijeta. Nikada međutim, nisam prestao da volim tu profesiju i moj entuzijazam za nju nikada nije izblijedio. Kao regent Mađarske ponosno sam nosio admiralsku uniformu čak i nakon što je, na moju bezgraničnu žalost, prestala da postoji austro-ugarska flota“- zapisao je Horti u memoarima.

U Pomorsku akademiju na Rijeci Horti se upisao 1882. godine sa još 41 kandidatom iz cijelog moćnog autro-ugarskog carstva. Koliko je selekcija bila oštra, a kriterijumi školovanja visoki govori i podatak da je za upis te godine konkurisalo čak 612 mladića, a školovanje je na kraju od 42 upisana završilo samo njih 27. Iz akademije u Rijeci gdje su te riječi stajale uklesane iznad glavnog ulaza, mladi pomorski aspirant Mikloš Horti ponio je i svoj kredo: “Dužnost je iznad života“. To je narednih desetljeća dokazivao u praksi služeći na brojnim austro-ugarskim ratnim brodovima sa kojima je plovio Mediteranom i Crnim morem, a kao oficir na korveti “Saida“, Horti je od 1892. do 1894. oplovio svijet. Prvu komandnu dužnost dobija nedugo potom na čak 150 godina starom drvenom jedrenjaku “Artemisia“, školskom brodu u Šibeniku. Mladi i sposobni oficir potom dobija komandu nad nekoliko modernih torpiljarski i bojnim brodom “Habsburg“, da bi 1908. bio raspoređen u diplomatiju u austro-ugarskoj ambasadi u Istanbulu gdje je bio i komadant ambasadorove jahte “Taurus“. Horti se prvi put u Boki službeno duže zadržava u ljeto 1909. kada je postavljen za prvog oficira na oklopnom krstašu “Kaiser Karl VI“, ali ubrzo potom biva imenovan za jednog od četiri lična ađutanta austro-ugarskog cara Franza Jozefa I i odlazi za Beč.

Narednih pet godina Horti koji je u međuvremenu unaprijeđen u čin kapetana bojnog broda, provodi u društvu i u ličnoj službi posljednjeg tradicionalnog evropskog monarha kako je štampa tada nazivala Franza Jozefa.
“Nikada nisam upoznao bilo kojeg drugog monarha koji personifikuje veličanstvenost bolje od Franca Jozefa“ - ne ostavlja dileme u svojim memoarima Horti o tome kako ga je tada već osamdesetogodišnji car impresionirao svojom energijom, mudrošću i političkim njuhom. Pored ostaloga, ostarjeli car je svakog radnog dana ustajao u četiri ujutro da bi u pet već bio u svom radnom kabinetu gdje je uz pauzu za ručak, skoro neprekido radio do 11 uveče, a čak i tada bi prije odlaska na počinjak, lično očistio i pospremio svoj radni sto. Uz cara, Horti je bio u prilici da pozna i veliki dio tadašnje evropske aristokratije, među kojima i crnogorskog kralja Nikolu I Petrovića.
“Kad je kralj Nikola dolazio u posjetu dvoru u Beču, poslat sam da ga dočekam u Trst gdje je on doputovao našim pomoćnim brodom ’Pelikan’ koga smo često koristili i kao jahtu. Tom prilikom kao dio ceremonijala, kralju je omogućeno da komanduje jednom našom pješadijskom regimentom. Odgovarajuća austro-ugarska vojna uniforma koju mu je vješti bečki krojač napravio za manje od dana, kralju Nikoli se toliko svidjela, da ju je stalno nosio nekoliko dana tokom trajanja svoje posjete, sve dok se ponovno nije vratio na ’Pelikan’ u Trst.“ - piše Horti dodajući da je posjeta crnogorskog suverena Beču bila “posebno srdačna jer je kralj Nikola inteligentan čovjek dopadljive osobnosti.“

Po izbijanju Prvo svjetskog rata u ljeto 1914, Horti napušta sigurnost i udobnost dvora u Beču i vraća se na more u prve borbene linije. U decembru te godine povjerena mu je komanda nad potpuno novom brzom krstaricom “Novara“. Njegov izutetno agresivan temperament odlično se “slagao“ sa osobinama tog modernog broda pa je Horti odmah Britancima, Francuzima i Italijanima na Jadranu “pokazao zube“ napavši njihove brodove i postrojenja na italijanskoj obali, a u maju 1915. proslavio se kada je sa vješto kamufliranom “Novarom“, ispod nosa Francuza do Otrantskog tjesnaca iz Pule doteglio njemačku podmornicu U-8, omogućavajući joj da nesmetano isplovi u Mediteran i napada saveznički pomorski saobraćaj. Za taj poduhvat Horti je odlikovan Gvozdenim krstom.
Odmah potom mađarski pomorski oficir sa “Novarom“ biva prekomandovan u Boku kotorsku odakle se po sopstvenom nahođenju, sam ili u pratnji par razarača, narednih mjeseci konstantno “zalijetao“ i napadao savezničke brodove u južnom Jadranu, kao i u albanskim lukama preko kojih su Britanci, Francuzi i Italijani Crnoj Gori doturali pomoć u hrani i oružju i evakuisali srpsku vojsku koja se povlačila iz domovine. U jednom od tih prepada, četvrtog decembra 1915. Horti se sa ”Novarom“ i četiri razarača vješto pod okriljem noći uvukao u luku San Đovani di Medua gdje je upravo pristigao veliki konvoj sa pojačanjima za Crnogorce. Hortijevi brodovi te su noći gotovo bez ikakvih sopstvenih gubitaka jer je obalska odbrana protivnika izuzetno loše reagovala, uništili čak 23 parobroda i jedrenjaka u Medovi, čime je značajno oslabljen crnogorski lovćenski front koji nije dobio očekivano oružje i municiju.

[Ćipur]

U povratku do Boke Horti je još uništio i francusku podmornicu “Fresnel“ i za oko mjesec dana iz zaliva je direktno bio u prilici da gleda plodove svog minulog rada kada su sredinom januara 1916, austro-ugarske kopnene trupe, potpomognute artiljerijskom vatrom sa brodova u i ispred Boke, slomile crnogorski front na Lovćenu.
“Uveče je počela jaka bura koja je rastjerala maglu i dim od eksplozija. Moćni Lovćen stajao je tu kao božićno drvce, sa vatrama koje su gorele svuda po planini i našom zastavom na njenom vrhu. Vrata u Zemlju Crnih planina su otvorena i naše pobjedničke trupe pregazile su Crnu Goru, zaustavivši se tek duboko u Albaniji“ - zapisao je o tim istorijskim trenucima Horti.
Narednih godinu dana on je sa “Novarom“ nastavio da iz Boke napada savezničko brodovlje, posebno tzv. otrantsku baražu – sistem patrolnih brodova, tzv. driftera, minskih polja i zaprečnih mreža koje su u Otrantskom tjesnacu trebalo da spriječavaju austro-ugarske i njemačke podmornice da ulaze i izlaze iz Jadrana. Jedan od tih veoma uspješnih napada doveo je 15. maja 1917. do najveće pomorske bitke Prvog svjetskog rata na Jadranu u kojoj je Hortijev sastav od tri krstarice i dva razarača, uprkos tehničkoj i brojačanoj inferiornosti, uspio da uništi 23 driftera, dva transportna broda i dva razarača neprijatelja.

Tri austrougarske kstarice odoljele su napadima francusko-italijansko britanske flote od tri krstarice i 14 razarača, ali ne bez posljedica. “Novara“ je bila teško oštećena, a sam Horti ozbiljno ranjen kada mu se pet komada šrapnela od granate koja je pogodila njegov brod, zabilo u nogu. Uprkos ranama i bolovima, uporni Mađar nije predao komandu, već je sa nosila postavljenih na pramčanoj palubi, i dalje rukovodio bitkom austro-ugarskih brodova. Čak i nakon što je uplovio u Boku gdje je pobjednički dočekan, ranjeni Horti nije želio da drugome prepusti svoj voljeni brod već je teško oštećenu “Novaru“ na popravak u Pulu odveo lično, ostajući zablježen u istoriji kao čovjek koji je komandovao ratnim brodom ležeći (zbog rana) u ligeštulu na palubi, poput turiste na krstarenju.

Savezništvo s Hitlerom i antisemitizam

Zbog njegovih izvanrednih sposobnosti, Hortija je austr-ugarski car Karlo u martu 1918. unaprijedio u čin admirala i postavio za komadanta Ratne mornarice davši mu prednost nad mnogim starijim visokim oficirima. Na toj dužnosti Horti je ostao do 31.oktobra 1918. kada je po carevom naređenju u Puli predao kompletnu ratnu flotu Austro-Ugarske predstavniku Jugoslovenskog nacionalnog vijeća iz Zagreba dr Antu Tresiću-Pavičiću. Horti se povukao na porodično imanje u rodni Kenderes ali je njegov ugled pomorskog heroja ubrzo iskorišćen od strane kontrarevolucionara da zbace komunističku vlast Bele Kuna u Budimpešti. Horti je 1919. imenovan za komandatna mađarskih oružanih snaga, a godinu kasnije i za regenta obnovljene Kraljevine Mađarske. Pod njegovim vođstvom Mađarska je, nošena Hortijevom željom da vrati istorijske mađarske teritorije izgubljene u Prvom svjetskom ratu, postala jedan od bliskih saveznika nacističke Njemačke. I sam antisemit, Horti je sprovodio profašističku i antijevrejsku politiku, u Drugi svjetski rat Mađarsku je uveo na strani sila osovine, da bi ga 1944. sa vlasti zbacili sami njemački saveznici jer je po mišljanju Adolfa Hitlera, Horti bio previše neposlušan i neraspoložen da u punoj mjeri primjenjuje politiku istrebljenja Jevreja. Kraj Drugog svjetskog rata nekadašnji austro-ugarski pomorski heroj dočekao je u njemačkom zarobljeništvu u Bavarskoj odakle su ga oslobodili američki vojnici. Ostatak života Horti je kao osvjedočeni antikomunista i protivnik Rusa, proveo u egzilu u Portugalu jer je njegovu voljenu Mađarsku okupirao SSSR. Horti je umro u portugalskom ljetovalištu Eštoril 1957. godine, ostavivši amanet da se njegovo tijelo ne smije vratiti u Mađarsku prije nego što iz nje ode posljednji ruski vojnik. Ta želja ispunjena mu je 1993, dvije godine nakon što su zadnje ruske jedinice napustile svoje hladnoratovske baze u Mađarskoj, pa su posmrtni ostaci nekadašnjeg “straha i trepeta Jadrana“ i regenta Mađarske ubrzo potom iz Portugala preneseni i sahranjeni u Hortijevom rodnom Kenderesu.

Siniša LUKOVIĆ

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=308698

[Ćipur]

„Zenta” se nije predala


PRIČE SA MORA: PRIJE 95 GODINA ODIGRALA SE NAJVEĆA POMORSKA BITKA NA CRNOGORSKOM PRIMORJU


Turisti koji izletničkim brodićima stignu do malog ostrvca Sveta nedjelja pred Petrovcem, nakon što savladaju vrlo strmi uspon, na vrhu stjenovite hridi nailaze na malu, skromnu kamenu crkvicu. Prije nekoliko desetljeća u crkvi su redovno, svakog 16. avgusta gorjele svijeće. Danas je međutim, ta sakralna građevina obnovljena od oštećenja zadobijenih u zemljotresu 1979. godine gotovo uvijek prazna. Za većinu posjetilaca ova crkva je samo atraktivna slika, nezaobilazan motiv gotovo svih fotografija Petrovca i lijepa, ali i nedovršena storija koju slušaju od vodiča, o zahvalnosti anonimnog mornara Bogu koji ga je spasio prilikom brodoloma, a moreplovac mu se odužio podigavši mali hram na vrhu hridi. Malo je onih koji će odavde otići sa potpunim saznanjem da crkvica na Svetoj nedjelji nema jednog anonimnog ktitora, već čak 139 njih – preživjelih brodolomaca sa austrougarske krstarice „Zenta“, najvećeg potopljenog ratnog broda koji leži u crnogorskim teritorijalnim vodama.

Sunce još nije obasjalo Tivatski zaliv tog 16. avgusta 1914. godine kada su dva austrougarska ratna broda u 4 sata ujutro pokrenula svoje strojeve i lagano se uputila ka izlazu iz Boke. Bili su to mala krstarica „Zenta“ i razarač „Ulan“, a zadatak im je bio da otplove južno na poziciju pet milja udaljenu od obale i patrolirajući izmedju rta Volujica i rta Medra, nastave da sprovode pomorsku blokadu jedine crnogorske luke – Bara. Prvi svjetski rat je tek počeo, a austrougarski ratni brodovi iz Boke u zalivu su izbjegavali granate kojima su ih gađali crnogorski topovi sa Lovćena, povremeno isplovljavajući južno ka Baru da napadaju tamošnju radio-stanicu i blokiraju luku. Ocijenivši ih neodbranjivim od napada sa kopna u aktuelnim prilikama, austro-ugarska vojska je odmah na početku rata napustila Kastel-Lastvu (današnji Petrovac) i Budvu koji su tada bili u sastavu moćne bečke imperije.

U takvim okolnostima „Zenta“ i „Ulan“ su 16. avgusta 1914. rano ujutro počeli patroliranje izmedju Bara i Ulcinja. Jutro je bilo mirno i tiho, sa tek nešto malo južnog vjetra, pa su mornari sa austrougarskih bvrodova već pomišljali kako će im to biti još jedan u ratnim okolnostima veoma poželjan – dosadan dan. Sve se promijenilo oko 7.45 sati kada su sa „Zente“ koja je plovila blizu Bara, u pravcu juga primjetili oblake gustog dima koji je izlazio iz dimnjaka pet britanskih oklopnih krstaša. Njihove parne mašine „ložene“ su do krajnih granica kako bi se brodovi što brže približili usamljenoj maloj autrougarskoj krstarici kojoj u takvim okolnostima, od nje još manji i slabije naoružani „Ulan“, nije mogao puno pomoći.

Vidjevši mnogo nadmoćnijeg neprijatelja, komadant „Zente“, kapetan fregate Paul Pahner, okrenuo je svoj brod ka sjeverozapadu krenuvši u povlačenje prema Boki. Samo desetak minuta kasnije, međutim, sa „Zente“ su uočili i mnogo veću armadu neprijateljskih brodova koja im se punom brzinom približavala bočno iz pravca zapad-jugozapad. Austro-Ugari su bili uhvaćeni u najnezgodniji, tzv. kliješta-manevar, a neprijatelj – združeni francusko-britanski pomorski sastav pod komandom francuskog admirala Buea de Laperjerea bio je upravo zastrašujući.
„Brodovi su se približavali velikom brzinom. To je bila francuska flota koja je na nas plovila u lovačkom trku“- navodi se u službenom izvještaju komadanta „Zente“, kapetana fregate Paula Pahnera, komandi austro-ugarske Ratne mornarice. Kopija ovog dokumenta, napisanog u Kastel Lastvi 18. avgusta 1914, čuva se u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru.

Na malenu i staru austrougarsku krstaricu i još manji razarač koji su se užurbano povlačili prema Boki, ustremilo se 17 mnogo većih, jačih, modernijih i bržih britanskih i francuskih bojnih brodova, oklopnih krstaša i krstarica predvodjenih tada super-modernim francuskim bojnim brodovima-drednotima „Courbet“ i „Jean Bart“ i praćenih sa još 20-ak razarača.
„Zenta“ je tada već bila zastarjeli brod – ova krstarica od 2.543 tone punog deplasmana, izgrađena je još 1899. godine u Puli. Maleni austrougarski ratni brod dug 97 metara, sa klipnim parnim strojevima, mogao je postići maksimalnu brzinu od tek nešto preko 21 čvor, mnogo manje od brzih francuskih krstaša i modernih bojnih brodova koji su ga progonili. Prema „Zenti“ se ustremilo preko 200 topovskih cijevi velikog kalibra, među kojima i dosta onih najvećih, kalibra 305 milimetara sa „Jean Barta“ i ostalih neprijateljskih bojnih brodova. Spram sve te zastrašujuće vatrene moći, malena „Zenta“ mogla je suprostaviti samo 8 svojih malenih topova kalibra 120 milimetara.

Vodeći francuski brod, krstarica „Jurien de la Graviere“ ispalio je dvije granate ispred pramca „Zente“, simbolično pozivajući austrougarski ratni brod na predaju.
„Odgovorio sam im isticanjem svih zastava na brodu i podizanjem velike ratne zastave Carske i Kraljevske Ratne mornarice na glavni jarbol“- bila je prkosna i hrabra odluka zapovjednika „Zente“ Pahnera.
Odmah zatim Francuzi i Britanci sa udaljenosti od 10 do 12 kilometara u 8.40 sati otvaraju silovitu vatru na „Zentu“ čiji im mali topovi, zbog svog kratkog dometa, nisu mogli odgovoriti. Prva salva bila je preduga, druga prekratka, ali je već treći neprijateljski plotun pao u neposrednu blizinu „Zentre“ zasipajući je gejzirima morske vode i šrapnelom. Granate su padale sve bliže i uskoro je „Zenta“ ogromnim projektilom kalibra 305 milimetara, pogođena direktno u mašinski prostor.

„Rasprsnuti djelovi te granate pokidali su desni glavni parovod, na mjestu ubivši upravitelja stroja Fridriha Rotera, kao i gotovo svo mašinsko osoblje, a obje naše parne mašine su prestale sa radom“- zapisao je Pahner. Izgubivši pogon, „Zenta“ je postala još lakša meta za neprijateljske brodove koji su nesmanjenom žestinom nastavili granatirati austrougarsku krstaricu. Iskoristivši još malo preostale brzine i inercije koja je nosila brod, Pahner je „Zentu“ postavio paralelno na kurs nadolazećeg neprijatelja, omogućavajući na taj način gotovo svim „Zentinim“ glavnim topovima da gađaju protivnika. Uprkos velikoj daljini, „Zentini“ topovi plasirali su nekoliko granata u neposrednu blizinu neprijateljskih brodova, ali bez ikakvog efekta jer su se njihovi šrapneli bez posljedica odbijali o debeli oklop francuskih i britanskih brodova.
„Poslije onog kobnog metka, morao je svako na brodu slutiti sudbinu koja ga očekuje. Para pod pritiskom je svom silinom izbijala u uništenom mašinskom prostoru i kroz šupljine izbijala na palubu, zavivši čitav brod u bijeli oblak. U tim trenucima davali su oficiri, zastavnici i aspiranti uzoran primjer posadi da istraje na svojim borbenim položajima. Naredio sam da se „Zenta“ i dalje bori, mada je naša vatra radi velike udaljenosti obećavala malo uspjeha, kako bi ostali vjerni časti oružja i tradicijama mornarice, te da se dade posadi odgovaranjem na vatru neprijatelja, u ovom beznadnom položaju nužno moralno držanje“- sjećanja su komadanta Pahnera.

Granate Francuza i Engleza nastavile su nemilosrdno razarati „Zentu“ koja je prkosno odgovarala na paljbu ne pristajući da se preda i spusti svoju zastavu. Razoren je komandni most, radio-stanica, brodska bolnica, u potpalublju su izbili požari koje se ni najvećim angažovanjem posade više nisu mogli ugasiti. Svi „Zentini“ topovi izbačeni su iz upotebe, jedino je još top broj 2 kojim je, nakon što je poginula sva njegova posluga, sam rukovao atriljerijski oficir „Zente“, poručnik bojnog broda Albert Homajer. Uskoro je jedna granata probila i brodski trup ispod vodene linije i više niko nije mogao zaustaviti neminovno potonuće „Zente“. Pahner je naredio da se sve tajne šifre i povjerljiva dokumenta propisno unište, ali i da se sva preostala torpeda na brodu ispale na neprijatelja.
„Tada sam zapovijedio da se brod napusti. Svi oficiri, zastavnici, pomorski aspiranti i kadeti, dalje mašinsko osoblje Roter, Bone, Špengl i pomorski komesar Mikeš, pokazali su divljenja dostojnu hrabrost i hladnokrvnost. Moje zapovijesti bile su mirno i precizno izvedene. Posada je bila mirna i zadržala je, prema bezizglednom položaju broda, vrlo dobro, a djelimično i uzorno držanje“- germanski hladnokrvno i precizno prisjeća se tih teških trenutaka Pahner. Nakon što su njegovi ljudi skočili u vodu i komandant je napustio „Zentu“ pretvorenu u buktinju koja je polako tonula.

„Okrenuvši se u vodi, spazio sam da se na krmenoj palubi, koju sa mosta zbog vatre i dima nisam prethodno mogao vidjeti, nalazi još pomorski zastavnik Maks fon Kramer i nekolicina ljudi. Radi toga sam otplivao natrag, ponovno se popeo na „Zentu“ i naredio im da skaču u more, a sam sam napustio brod pred samu njegovu propast. Pošto sam otplivao na nekih 100 metara, ispravila se „Zenta“ tako da joj se pramac podigao iz vode, a krma skliznula pod more i brod je tako potonuo sa razvijenim svim zastavama. Jedno iz mnogih grla spontano i glasno „Ura!“ posade koja je plivala u vodi, ispratilo je iščeznuće broda“- opisuje Pahner najteže trenutke u kojima su austrougarski mornari ipak odali i primjerenu posljednju počast svom brodu.
Nakon potonuća „Zente“, britanski i francuski brodovi nisu ni pokušali da pruže pomoć brodolomcima iako su ih na to obavezivale odredbe međunarodnog ratnog i pomorskog prava. Preživjelih 139 ljudi sa „Zente“ ostavljeno je u moru na oko 5 milja od današnjeg Petrovca. Takav postupak Francuza i Britanaca osudila je gotovo sva svjetska štampa.

[Ćipur]

Najvećem broju austrougarskih mornara i oficira trebalo je 10 sati da plivajući stignu do obale, a dijelu njih pomoglo je i mjesno stanovništvo koje je za to dobilo odobrenje crnogorskih vojnih vlasti.
„Grupi u kojoj sam se i ja nalazio, bila je u blizini kopna ukazana pomoć od čamaca iz mjesta, koji su imali zastave Ženevske konvencije. Pošto nismo htjeli da padnemo Crnogorcima u ruke, dali smo se iskrcati na greben Svetog Domenika (Svetaedjelja). Neobučeni, malaksali i bez oružja, nismo mogli nekoliko sati kasnije, dati nikakav otpor crnogorskim vojnicima koji su pod vođstvom jednog crnogorskog oficira, došli da nas odvedu u jednom čamcu. Postali smo ratni zarobljenici i bili smo smješteni u napuštenu zgradu komande stanice u Kastel Lastvi, nahranjeni i koliko-toliko obučeni. Opštenje sa momčadi koja je bila odvojeno od nas smještena, bilo je zabranjeno, a ranjenici su bili koliko se dalo, previjeni i njegovani“- opisuje Pahner prve trenutke svog ratnog zarobljeništva u Crnoj Gori. On i 138 članova posade „Zente“ iz zarobljeništva su oslobodjeni u januaru 1916. kada je austrougarska vojska osvojila Lovćen i Cetinje, a Crna Gora zvanično potpisala svoju kapitulaciju.

Iz ugla Francuza i Britanaca, uništenje „Zente“ kao prvog austrougarskog broda potopljenog u Prvom svjetskom ratu, bilo je uspjeh. Pomorski istoričari i stručnjaci, međutim, slažu se u ocjeni da je ishod te operacije u kojoj se flota od skoro 40 francuskih i britanskih brodova ustremila na dva mnogo manja i slabija autsrougarska plovila, bio u najmanju ruku slab. „Zenta“ jeste uništena, ali je „Ulan“ pobjegao Britancima i Francuzima koji su u žaru borbe, ometali jedni druge u gađanju neprijatelja. Njihovo gađanje je bilo toliko loše da je toj impozantnoj floti trebalo ukupno preko 500 ispaljenih granata da potope malu austrougarsku krstaricu, što je praktično mogao i trebalo da uradi samo jedan francuski ili britanski oklopni krstaš i to sa mnogo manjim brojem ispaljenih projektila.

„Iako mi nije pod opisanim prilikama, bilo dano da nanesem gubitaka neprijatelji, ipak se nadam da sam u ovoj nejednakoj borbi protiv jedne poplave od premoći, postigao moralni uspjeh. Smatrao sam za svoju najpreču dužnost da damo ujedinjenom neprijatelju, smjelom odbranom na život i smrt, pojam o duhu koji vlada u Carskoj i Kraljevskoj mornarici i to tim više što smo bili prvi brod koji je stajao u neprijateljskoj vatri“- rezimirao je prije 95 godina kapetan fregate Paul Pahner svoj izvještaj Komandi austrougarske Ratne mornarice o herojskoj borbi i potonuću najvećeg ratnog broda koji počiva u crnogorskim teritorijalnim vodama, na dubini od oko 70 metara u blizini Petrovca.

Podigli kapelu i častili doktora

U znak zahvalnosti za pruženu im njegu, preživjeli ranjenici sa „Zente“ su lokalnom ljekaru u Kastel-Lastvi nakon završetka rata, poklonili srebrnu kutiju sa izgraviranim njihovim imenima, kao i prizorom broda koji tone. Posada krstarice 1923. godine je u znak sjećanja na svoje najveće životno iskušenje, na hridi Sveta Nedjelja pred Petrovcem gdje su se austrougarski brodolomci domogli kopna, izgradila malu kamenu kapelu posvećenu Svetom Domeniku. Godinama nakon toga, veterani sa „Zente“ su ovdje svakog 16. avgusta dolazili zapaliti svijeće u spomen na svojih 210 stradalih drugova poginulih prilikom potonuća krstarice. Nakon nekoliko decenija, ovaj običaj je, nažalost, nestao zajedno sa posljednjima od onih koji su na ovoj maloj hridi u avgustu 1914. našli spas, a spomen stradalim herojima sa „Zente“ sada odaje samo po neki rijetki poznavalac ove priče među turistima iz Austrije i Madjarske.

Siniša LUKOVIĆ

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=313174