Srpska armija anektira zemlju prvog saveznika
Srbijanska vojska je u Crnoj Gori zauzela sve glavne položaje i u većini mjesta je bez ikakvog odobrenja uspostavila organe lokalne vlasti. Zajedno sa vojskom su u Crnu Goru stigli i agenti srbijanske Vlade, koji su trebali da izvrše bezuslovno ujedinjenje na političkom planu. Predvodio ih je Slobodan Tomić, šef Crnogorskog odsjeka pri Ministarstvu inostranih poslova Srbije, koji je već nekoliko godina vodio propagandni rat protiv Crne Gore.
Aneksiju je organizovao samozvani Izvršni narodni odbor, koji je predvodio Tomić. Taj odbor je imao samo četiri člana - agenta srbijanske Vlade, koji su svi u Crnu Goru došli zajedno sa srbijanskim trupama. Dva člana tog odbora, ukjučujući Tomića, bili su državljani Srbije.
U svom radu, koji nije imao nikakav legitimitet, nijesu sarađivali sa bilo kojim subjektima iz Crne Gore, nasuprot tome, eliminisali su ne samo svoje protivnike, već i uticaj domaćih, samonastalih odbora za ujedinjenje.
Odlučujuću ulogu u procesu aneksije Crne Gore ka Srbiji je imala srpska armija, koja je bila spremna da se suprotstavi eventualnom otporu Crnogoraca i pružala je svaku podršku četvorici agenata, koji su radili na političkoj legitimizaciji daljeg prisustva srpskih trupa i srbijanske administracije. Tom legitimizacijom je trebala da bude svecrnogorska skupština, koja bi proglasila sjedinjenje sa Srbijom i detronizirala dinastiju Petrović. Sjedinjenje sa Srbijom - ne sa Jugoslavijom, jer glavni cilj srbijanske politike je bilo da se Crna Gora u razgovorima o budućoj formi jugoslovenske državne zajednice niti na međunarodnoj konferenciji mira ne pojavi kao poseban faktor.
Srbijanske vlasti su u Bosni internirale znacajne Crnogorce, kao sto su bili generali Radomir Vešović, Jovan Bećir i drugi oficiri crnogorske vojske, profesori, svještenici i drugi pripadnici inteligencije, koji su se vraćali iz austrougarskih logora. Drugi dio crnogorske elite je bio u stvari "blokiran" u Francuskoj. Time je smanjen broj mogućih protivnika bezuslovnog ujedinjenja.
Srbijanska vojska u Crnoj Gori je od samog početka uvela stroge zakone, koje su zabranjivale svako kretanje poslije sedam sati uveče, svako putovanje (to su odobravali samo onima koji su radili na bezuslovnom ujedinjenju) i druga prava. Četvorica agenta je raspisala izbore za novu skupštinu, prema vlastitim pravilima.
Međutim, sve se radilo na brzinu. U mnogim mjestima Crne Gore je narod naknadno saznao da je održana neka skupština, samo iz plakata koje su Crnogorce obavještavale da je Crna Gora postala dio Srbije. Vlastita pravila su dozvolila unionistima, da za "poslanike" na javnim skupovima izaberu samo svoje ljude, jer su prema tim pravilima izbore organizovali sami unionisti. U nekim mjestima, posebno na Cetinju - prijestonici Crne Gore i koljevci njene državno-pravne i narodne tradicije – se, nasuprot represiji, pojavila javna opozicija, koja se suprotstavila bezuslovnom ujedinjenju i načinu, na koji su unionisti zajedno sa armijom provodili izbore.
Veliki dio crnogorske populacije nije znao za izbore niti za skupštinu i oni, koji su za nju čuli, nijesu shvatili da će odluke organa, biranog na brzinu i bez ikakvog legitimiteta, odlučiti sudbinu Crne Gore za najmanje 80 godina.
Skupština se sastala u Podgorici, 24. novembra 1918. godine, samo dvadeset dana po odlasku austrougarskih trupa i šestnaest dana od raspisivanja "izbora". 26. novembra je proglasila, kao što je bilo očekivano, ujedinjenje Crne Gore i Srbije i zbacivanje crnogorske dinastije sa prijestola.
Rezolucija skupštine, međutim, nije nastala u skupštini, niti se tamo raspravljalo o njenom sadržaju. Rezoluciju su, poslije telefonskih instrukcija beogradske Vlade, napisali komandant srbijanskih trupa u Crnoj Gori general Milutinović i četvorica unionista, koji su rukovodili cijelom akcijom. U skupštini je samo bio pročitan već pripremljen tekst. Zgradu, u kojoj je skupština zasjedala, je za svaki slučaj opkolio jedan odred srpske vojske. Svih 160 delegata, koji su bili prisutni, je glasao za rezoluciju. Crna Gora, najstarija država na Balkanu, je izgubila svoju nezavisnost. Bio je to unikatan slučaj: poslije rata, u kojem je jedna država stajala na strani pobjednika, bila je okupirana i anektirana od strane druge savezničke države.
Niti izbori, niti rad, niti zaključci takozvane Podgoričke skupštine nijesu imale nikakav legitimitet. To, naravno, novom režimu nije smetalo. Srpska vojska i lokalne organe, koje je postavila (u njima je bilo veliki broj onih, koji su sarađivali sa austro-ugarskim okupatorima i aktivnostima u korist bezuslovnog ujedinjenja su prikrili svoju prethodnu kolaboraciju) su uvele nesmetano okupacioni režim.
Već prije odluke Podgoričke skupštine se srbijanska vojska, koja je oficijelno došla kao "bratska" i "oslobodilačka" u savezničku državu, ponašala vise kao pobjednik i okupator u neprijateljskoj zemlji. Protivnici bezuslovnog ujedinjenja, kojih je u Crnoj Gori bila većina, sada su shvatili ozbiljnost situacije.
Samo dva mjeseca poslije ulaska srpskih trupa u Crnu Goru, koje su Crnogorci smatrali za bratske, su se tim istim trupama hiljade Crnogoraca suprotstavile sa oružjem u rukama. Šestog januara 1919. godine, na pravoslavan Božić, počeo je Božićni ustanak protiv srpske okupacije i bezuslovnog ujedinjenja. U njemu i u gerilskom pokretu, koji je trajalo do polovine dvadesetih godina, učestvovalo je najmanje 30.000 ustanika. To je tada u maloj Crnoj Gori, u kojoj je veliki broj ljudi nastradalo u prethodnim ratovima, bilo skoro 80 odsto svih koji su mogli nositi oružje.
Crnogorski narod je velikosrpskoj politici dao jasan odgovor. Crnogorsko pitanje nije bilo završeno odlukom Podgoričke skupštine, niti ugušeno okupacionim režimom.
(Kraj)
Bookmarks