("MONITOR")

Česi i Poljaci
naše nadmenosti


Mnogo je priča o tome kako djeca umiju biti surova. Oslobođena ideje morala i društvenih obzira, ona ispoljavaju brutalnost koja u odraslom čovjeku postoji, ali je socijalni strahovi drže potisnutom. U vrijeme kriza i ratova ona pak izbija iz čovjeka, kao bijesni pas pušten s lanca, i tada odrasla osoba liči na sebe u djetinjstvu - splet od krvi i mesa koji pokreću nagoni.
Stvari koje učini u djetinjstvu čovjek se kasnije često stidi. Moj veliki grijeh djetinjstva nije bilo mučenje pasa ili mačaka, grozni sadizam malodobnih dripaca. Ne: moj grijeh bila je pogrešna riječ.
Priča koju vam želim pripovijedati dešava se sredinom osamdesetih godina. Tito je mrtav, ali mi živimo kao da toga nijesmo svjesni. Čitava zemlja nada se najboljem dok u redovima čeka šećer, kafu i hljeb. U mračnim salonima beogradskih "disidentskih" zvijezda prave se zlokobni planovi o ratovima, crtaju se buduće granice. Krv će uskoro poteći, plamen će suknuti, kao oslobođen iz pakla. Mi o tome ne znamo ništa. Umorni smo od kolektivnog Predsjedništva, nadamo se novom lideru. Uskoro, on će i doći.
U blizini naše porodične kuće u Ulcinju poljska porodica podigla je malu, montažnu vikendicu. Otac je bio iz ovih krajeva te je, vođen nostalgijom, teško ušteđeni novac odlučio uložiti u skromnu građevinu na imanju koje je naslijedio. Imao je dvojicu sinova, čijih se imena ne sjećam. Pamtim da smo ih zvali Lolek i Bolek, po crtanom filmu koji je u obrazovnom programu tada emitovan na socijalističkoj televiziji. Sljedstveno tradicionalnom gostoprimstvu kojim se tako rado hvalimo, primili smo ih u društvo, neprekidno im se podsmijevajući iza leđa. Njihove frizure bile su demode; njihova odjeća bila nam je komična; zbog njihovih platnenih, ruku na srce odvratnih, patika smijeh nas je doslovce obarao s nogu, te smo se u orgiji ruganja valjali livadama na kojima smo sa malim Poljacima igrali fudbal.
Nikada nijesam želio biti u timu sa njima dvojicom. Budući da smo odrastali u uvjerenju da je jugoslovenski fudbal najbolji, da niko ne dribla bolje od Safeta Sušića, niko ne šutira bolje od Blaža Sliškovića, da niko i nikada nije bio brži od Dragana Džajića, budući, velim, da smo odrastali u uvjerenju da je sudijska nepravda i urota jedini razlog zašto svako prvenstvo svijeta ne osvaja naša reprezentacija, s prezirom smo gledali kako nesretni Poljaci nespretno šutiraju loptu. Bili su užasni igrači, ali su se trudili. Kad bolje razmislim, za ekipu su bili korisniji od "tehničara" poput mene, za koje je cilj igre bio da u jednom napadu predribla sve protivničke igrače, nakon čega bi utakmicu smatrao završenom i nezainteresovan za krajnji ishod podjebavao protivničku ekipu, koja bi, u međuvremenu - pobijedila.
Jednom, dok smo se znojavi i umorni vraćali kući nakon utakmice, pohvalio sam se Loleku i Boleku kako mi je mama juče kupila nove "adidas" patike. Pokazivao sam im novi model obuće, a zatim se pohvalio i "puminim" šortsem i majicom. Nijesam vodio računa o tome da tu odjeću nije bilo moguće kupiti u Poljskoj. Na pamet mi nije palo da te tri stvari vjerovatno koštaju više od mjesečne plate njihovih roditelja.
Sjutradan, Lolek i Bolek su me u uobičajeno vrijeme, uobičajenim načinom - dozivanjem preko kapije - pozvali na fudbal. Obojica su bili obučeni u "adidas" komplete. U bijelim patikama, šortsu i majicama izgledali su kao olimpijski tim neke zemlje Istočnog bloka. U trenutku sam sve shvatio i osjetio stid koji me je paralisao. Za njih je moje prazno hvalisanje bilo teška uvreda. Koju su sprali time što su njihovi roditelji, ko zna odakle, izvukli može biti posljednju ušteđevinu i kupili im glupavu odjeću kojom sam se hvalisao.
Kada je Jugoslavija izgorjela u plamu etničke mržnje, javili su mi se iskrenim prijateljskim pismom. Nadali su se, pisali su, kako će rat brzo stati. Ponovo sam ih vidio tek '96. Prošli su pored mene u sjajnom "pasatu", dok sam se sa kesama punim povrća peo uz brdo ka kući. Parkirali su se pored našeg "vartburga", koji smo rijetko vozili, jer nijesmo imali novca za gorivo. U godinama koje su protekle, naučio sam jedno: sve što smo mislili da znamo o sebi i drugima, bilo je pogrešno.
Sve one priče o "našim ljudima" koji su putovali u Prag i Varšavu i tamo za deset maraka "živjeli kao kraljevi", dok su ih siromašni češki i poljski konobari dvorili a taksisti zahvaljivali na velikim napojnicama, nijesu bile drugo do hvalisanje budala. Oni, koji su dolazili na naše primorje u smiješnoj odjeći i na plažama jeli paradajz, nijesu imali ništa a stvorili su sve. Mi smo imali sve i završili smo u ništavilu.
Nije ekonomska bijeda ono što je strašno. Ono što ubija jedno društvo jeste bijeda duha. Duh koji je svoj ultimativni izraz našao u ruševinama Vukovara i masovnim grobnicama Srebrenice nije, kao u bajkama, pušten iz boce. On je njegovan generacijama, uljuljkivan neradom i mediokritetstvom. Isti duh koji se kroz mene rugao siromašnim poljskim komšijama, isti duh koji se kroz Njegoša u Gorskom vijencu podsmijeva "smradnoj" Veneciji i za Baha i Mocarta bez gusala "ne bi paru tursku dao", isti duh koji se sprdao sa prostitutkama iz bivšeg Sovjetskog saveza koje su se pijancima podavale za jednu "črvenu", isti taj duh je na kraju uništio ovu zemlju oholih i samoljubivih ljudi.
Istorija Jugoslavije i zemalja koje su nastale njenim raspadom istorija je ničim utemeljene oholosti. Može se dugo živjeti u krivom uvjerenju o vlastitoj veličini, ali račun koji valja platiti uvećava se svakim danom.
Poljska mojih Loleka i Boleka sada je, sa devet drugih zemalja, postala članica Evropske unije. Dan kasnije, meni i nama koji smo se Poljacima decenijama rugali, poručeno je da se prijemu u EU "možemo nadati 2015". Nakon što proces pridruživanja završe Makedonija i Albanija (a kako smo se slatko i njima rugali), mi se "možemo nadati".
Što je najteže u našem porazu? To što mu nema kraja, što se propadanje nastavlja? To što nam se Havijer Solana u ime EU povremeno obraća novinskim tekstovima koji su intonirani poput saopštenja uprave u zavodima za retardirane?
Ne. Najteže je to što poraz odbijamo priznati. To što se ovdje ne pravi razlika između onoga čega se treba stidjeti i onoga čime se valja ponositi. To što se ovdje najveće zablude sistematski proglašavaju za dogme, zločinici promovišu u svece a brane se jedino ideje koje valja sa stidom napustiti.
Zbog svega toga, Evropa za nas nije nešto čemu se "možemo nadati". Ona je ogledalo kojem istovremeno zavidimo i mrzimo ga. Ogledalo u kojem se ogleda istina o nama, naš pravi lik. U koji odbijamo pogledati. Jer, samo dok ne vidimo imaćemo najvećeg pjesnika, najboljeg fudbalera i najčasnije i najhrabrije ljude. Cijena naše veličanstvene predstave o sebi samima je sljepilo i tupost. Tu cijenu smo ne oklijevajući mnogo puta platili. Vidi li iko razlog zašto je ne bismo platili ponovo?


Andrej NIKOLAIDIS