Results 1 to 15 of 15

Thread: Titova ispovest u Karadjordjevu 1979.

  1. #1
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    191
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Titova ispovest u Karadjordjevu 1979.

    Ovaj govor bi vecina od vas trebala da nauci napamet,posto vam proslost nije bas jaka strana,a verujte mi na rec da je govorio istinu!
    Lakse cete u buducnost ako me poslusate!


    Titov govor u Karadjordjevu 1979.


    Drugovi,

    Prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra. Cestitajući vama, čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije.
    No, drugovi ja vas nisam pozvao da bi slavili Dan armije, pozvao sam vas da s vama, mojim vojnim komandantima, raspravim neka aktuelna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije. Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u maju iduće godine, navršiti 88. godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu. To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš Vrhovni komandant, s vama, mojim vojnim saradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa zadacima koja naša armija ima po Ustavu. Naime, ja sam prije Havane imao nekoliko višednevnih razgovora sa mojim predratnim i ratnim saradnicima, koji su sada u penziji i od njih sam dobio mnogo informacija o kojima želim da danas i sutra o njima zajedno raspravimo, da zauzmemo jedinstven stav što činiti da o takvim informacijama ne raspravlja ulica, inostrana, a i naša štampa. Ja ću poslije razgovora s vama imati razgovore s političkim vrhom Jugoslavije, a tu su sada prisutni Vlado i Lazo u ime Predsjedništva partije i SFRJ, a prisutan je i Kosta u ime boraca NORa. Pitanja o kojima želim razgovarati s vama ima podosta, a među prvima je da ja, kao vaš Vrhovni komandant, budem informiran o stanju u JNA. Od našeg vojnog vrha dobio sam, kao osnovu za ovaj razgovor, opširnu pismenu informaciju, koju mi je dao general Ljubičić, a potpisali su je i svi komandanti armijskih oblasti, kao i komandant JRM i JRV. Citajući tu informaciju bio sam šokiran iznesenim stajalištima o sigurnosnoj situaciji u zemlji. Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu, a o tome ću govoriti opširnije kasnije, loše, ali nisam znao da su i među republički odnosi naših republika pali na tako niske grane. Tako je, u toj informaciji iznesen i podatak da neki hrvatski kadrovi, koji su i za vrijeme oslobodilačkog rata iskazivali takve nacionalističke ambicije, sada u užem krugu istomišljenika, govore da smo pogriješili što je i BiH stvorena kao republika, da ona pripada Hrvatskoj kao i za vrijeme rata kad je bila pod NDH. Osim toga, od drugova koji su bili kod mene prije Havane, čuo sam da i u Sloveniji ne ide kako treba, a da u Srbiji „pate" što su pokrajine dobile, po novom Ustavu, državnički status. To su pitanja o kojima želim govoriti s vama, a to tim prije što je JNA, po Ustavu dobila zadatak da čuva integritet Jugoslavije, da bude nositelj jedinstva u Zemlji. Ima i tu još nekih pitanja, kao što su ispravljanje nekih historijskih, do sada objavljenih neistina, a koje su se i zbog pojedinaca stavljale „pod tepih".

    No, idemo nekim redom. Rekao sam vec da je političko i sigurnosna situacija na Kosovu svakim danom sve lošija. Stvoren je neki jaz i netrpeljivost između kadrova srpske i albanske nacionalnosti. Kadrovi Albanci iz Kosova misle, da ako su po Ustavu iz 1974. godine dobili veća prava, pa dijelom i državnost, a ja napominjem da sam bio protiv tog Ustava, da mogu samostalno obavljati i državničke aktivnosti. Tako je nedopustivo da mogu mimo republike Srbije, a i Federacije, voditi državničke razgovore s Albanijom. Tako su samoinicijativno, bez našeg znanja, dovodili iz Albanije profesore da na fakultetima i školama predavaju historiju po albanskom programu, da uče našu djecu i studente da je Kosovo sastavni dio velike Skenderbegove Albanije, koja je privremeno pod Jugoslavijom. Ili, mi malo znamo o aktivnosti albanske emigracije, a vidite drugovi, ona ubire „danak" za školovanje Albanaca za komandire koji će komandirati za često najavljivani „narodni ustanak" na Kosovu. Imam podatak da njihovi obavještajci i viši oficiri iz „Sigurimija" predaju marksizam na Prištinskom univerzitetu, a dobio sam podatke da neki, kao Bakali, Hodža i dr. imaju svoju „privatnu" obavještajnu službu na području ne samo Srbije, već i u drugih republika, a posebno zbog šverca droge preko albanskih luka. Naime, javna je tajna da pri albanskoj mornarici postoji poseban odred za šverc droge. Sve se to dešavalo na Kosovu pa su, poslije IV brionskog plenuma i pada Rankovića, Službu bezbjednosti razbili i sada „caruje" ne samo „Sigurimi", vec i „privatne" obavještajne službe u toj pokrajini. Zamislite svi ti koji sada viču: „Kosovo republika" i koji rukovode takvom akcijom imali su pripremljene spiskove koje ljude iz Službe bezbjednosti na Kosovu treba maknuti. Obavještajna služba iz Tirane „Sigurimi", po našim podacima, ima u toj pokrajini preko hiljadu svojih ljudi, a oni su organizirali svoje centre i u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nažalost i u Beogradu. Iako se sve to radi tajno, ipak su neke njihove aktivnosti otkrivene. Posebno me
    zabrinjava podrška separatizmu na Kosovu od nekih rukovodećih
    ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj. Nije slučajno Kardelj još ranije upozorio kosovsko rukovodstvo da takvom politikom „siju vjetar, a žnjet će buru". Od ranije, a posebno od 1974. godine i donošenjem novog Ustava pokrajine, a posebno na Kosovu, igraju se veliko državne politike. Tako i na Kosovu, a i u Novom Sadu ,,državnici" kažu: „Mi nemamo zajedničkih interesa u vanjskim i drugim državničkim problemima sa Srbijom". A, čije su one pokrajine, nego republike Srbije? S takvom politikom se pod hitno mora prekinuti. Evo, da ne ponavljam na Kosovu su „uvozili" profesore iz Tirane, koji su napravili historijski ,,lom" u Prištini, a u vanjskoj politici tvrde: Mi smo pokrajina koja ima pravo ratificirati međudržavne ugovore. Tu „privilegiju" drugovi nema niti jedna republika u Jugoslaviji, a i u Prištini i Novom Sadu oni su se bi uzeli i to pravo koje ima samo Federacija.
    Sjećam se, drugovi, zime 1968. godine kad su u Tetovu razbijene demonstracije albanskih nacionalista, mnogi pa i osuđeni pobjegli su na Kosovo, gdje su nesmetano nastavili školovanje ili dobili pravo, a neki su dobili i odgovorna mjesta. Pokrajinsko rukovodstvo albanske nacionalnosti tvrdilo nam je da bježe zbog „makedonskih šovinista" i da im treba pomoći. Pa i u Zagrebu i Ljubljani bilo je takvih razmišljanja. S druge strane, pridošlicama iz Albanije davali su jugoslovensko državljanstvo s motivacijom da bježe iz Albanije zbog terora. Tko im je to omogućio? Mi drugovi! Nitko drugi. Sto smo posijali to ćemo i žnjati. A evo, poslije IV plenuma i pada Marka iz Kosova sve do sada iselilo se preko deset hiljada Srba i Crnogoraca. Kuće su im otkupili Albanci za „zelene" dolare i to po povoljnim uvjetima.


    Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije. Jedini koji je imao hrabrosti da javno glasa protiv Ustava bio je narodni heroj Radenko Mandic, koji je tvrdio da je takav Ustav protivan AVNOJskim načelima. Zar nije značajna i Kardeljeva poruka koji je pri donošenju ustava rekao: „Nije važna država, već oni koji imaju vlast". A, vidite, sada kada imamo ovakav Ustav, a on nam onemogućava kontrolu, posebno u političkim potezima u republikama i pokrajinama, razbuktava se nacionalizam kao na Kosovu. Tada će se svera interesa nacionalizma usredotočiti i na JNA, a to je najopasnije za integritet Jugoslavije. Ja imam osjećaj, volio bih da se varam, da i u JNA ima, kao i 1971. godine, kadrova koji su zatrovani nacionalizmom. Pratim, osim Kosova događaje i u Sloveniji i Hrvatskoj i to nisu stvari čiste. Ponavljam volio bih da se varam. Ja sam oktobra ove godine kosovskom rukovodstvu otvoreno rekao na sva ta pitanja, ali kori
    sti nema. Naime, nacionalisti i iridenta na Kosovu koriste nejedinstvo u Jugoslaviji oko rješavanja kosovskog pitanja. Slovenija i Hrvatska imaju neka neraščišćena gledanja na kosovski problem. Tko priželjkuje našu neslogu? Oni koji nas nisu nikad voljeli. Vidite sada razmišljam i o našem V kongresu i što smo tada rekli o toj pokrajini. Kao danas sjećam se naših zaključaka da je na Kosovu i Metohiji učinjeno za vrijeme rata niz slabosti i grešaka. Partijske organizacije i tada su se dijelile na „šiptarske" i „nešiptarske", osjetio se i tada nacionalizam i sektaštvo. Većina Albanaca od 19411945. godine bila je na strani okupatora. Teško je bilo biti partizan tada u toj pokrajini. S jedne strane okupator, a s druge aktivni balisti. Do novembra 1944. godine i odlaska okupatora, nismo tu imali ni pedlja oslobođenog teritorija. Ono malo partizanskih jedinica formirano je tokom 1943. godine borilo se na jugu Srbije i Makedonije, a na Kosovu ne. Morali smo zbog vojnog otpora Albanaca u februaru 1945. godine uvesti na Kosovo vojnu upravu. Prije toga, avgusta 1944. godine i pored poziva na prekid suradnje s Njemcima, Albanci su i dalje sarađivali s okupatorom. Tek novembra 1944. godine uz veliko dezerterstvo i otpore počela je mobilizacija koja je završila, kako sam rekao vojnom pobunom i uvođenjem vojne uprave. Sada nakon pada Rankovica 1966. godine mnoge se te istine i stvari falsificiraju. Neki, kao Hasani, Bakali i Hodža miniziraju broj učesnika u vojnoj kontrarevoluciji i vojnoj pobuni decembra 1944. godine. U teškoj zimi 1944-1945. godine nemiri se nisu dešavali samo na Kosovu. Vidio sam i dokumenta o pobuni Albanaca koji su bili regrutirani za popunu naših jedinica i na sremskom frontu. Te pobune bile su organizirane. U Boru, na primjer, u toku jedne noći pobunjeni Albanci poklali su sve komesare i komandante svojih jedinica. U toj pobuni učestvovalo je oko šesto Albanaca, a do takvih pobuna došlo je i u Vršcu, Pančevu, jer Albanci nisu htjeli na front protiv Njemaca.



    Da, sada kada se prisjećam tih zbivanja mnogi me pitaju zašto i sada ne uvedemo vojnu upravu u toj pokrajini. Mislio sam i o toj soluciji, ali su me, a tu je Vlado, odgovorili on i Edo Bevc. Ja znam da je to što se dešava na Kosovu ne samo antijugoslovenska aktivnost, već je to i antidržavni akt i to treba pod hitno spriječiti. Tako to dalje ne može. Da je Bevc živ poslao bih ga i sada u Prištinu, ne da gasi požar, već da gasi vatrenu stihiju kojm je zahvaćeno cijelo Kosovo. Naime, čuo sam da Hodža, Hasani, Bakali i drugovi ne žele razgovarati sa republičkim rukovodstvom u Beogradu, a da ih ni mi u Federaciji bez ustupaka ne zanimamo. Kad sam 1974. godine bio protiv davanja takve samostalnosti pokrajinama, Kosovu i Vojvodini, a tu je Vlado pa će i to potvrdit, tada mi je Bevc odgovorio da sam „prestrašen" od buđenja nacionalnih osjećaja u tim republikama i da se inače i ne mogu ponovit 1968. ili 1971. godina. No, Bevc je mrtav, ali je tu također kreator tih ustavnih promjena, njegova „desna ruka", Vlado, koji je tada bio istog mišljenja kao i Bevc, pa i on može potvrditi da sam, a zbog toga nisam potpisao novi Ustav, bio protiv takvih promjena. Ustav je potpisao Mika Spiljak, to je istina. No, sada kada moramo goriti vatrenom stihijom nacionalizma na Kosovu, a i autonomaša u Vojvodini teško je biti pametan što učiniti. Da li uvesti vojnu upravu ili pokušati još političkom akcijom to spriječiti. Zamislite, drugovi, koliko su daleko išli neki kosovski rukovodioci da su od našeg vojnog vrha, i to službeno, zatražili da mladići iz te pokrajine služe vojsku samo u toj pokrajini, a da se i otvori rasprava da se pri obuci regruta koristi samo albanski jezik. Ja sam dobio dojam da oni žele stvoriti svoju neku vojsku balističkog formata.
    Ovih dana kada budem razgovarao s političkim vrhom Jugoslavije toj temi moramo dati, ne samo politički značaj i težinu, već i drugi značaj u pokušaju da razbijemo separatizam u toj pokrajini i da sačuvamo integritet zemlje. Jer ja neću dozvoliti nikakav separatizam ili priču da je „odzvonilo monolitnom jedinstvu u Jugoslaviji" i da je takav odnos u našim republikama ušao u krvni tok naših kadrova, a posebno na Kosovu.
    Ja sam, drugovi, ponavljam, ali vam to moram reći, zabrinut sa političkim i sigurnosnim stanjem u toj pokrajini. Naime, u toj informaciji koju sam dobio od generala Ljubičića ima i podataka koji govore da se i vojne starješine albanske nacionalnosti često solidarizuju sa takvom separatističkom politikom i da su se aktivirali da i oni dadu, na razne kamuflirane načine, podršku toj separatističkoj platformi. Ministar unutrašnjih poslova dao mi je, prije mog odlaska u Havanu, jednu informaciju da i naše snage bezbjednosti na Kosovu imaju problema s takvim nacionalističko separatističkim aktivnostima pokrajinskih funkcionera. Zamislite, u SUPim centrima Prištine i drugim gradovima na Kosovu, kružilo je pismo u kojem se pozivaju rukovodioci SUPa albanske nacionalnosti da daju podršku takvoj politici, a posebno da na Kosovu treba biti najmanje devedeset posto milicionera rođenih na Kosovu i to albanske nacionalnosti. U SUPu se uspjela razbiti takva politička aktivnost, ali po dobivenim podacima sada se takva aktivnost provodi tajno i kako se tvrdi u toj informaciji oni govore i to javno: „Sada više nema Rankovića i nema ih nitko pravo prisluškivati i kontrolirati." Da oni žele samostalnost, svoju republiku, a po mojim saznanjima i više. Iako me uvjeravaju da to nije istina, po mojim informacijama već imaju plan stvaranja Skenderbegove velike Albanije.
    Da, drugovi, to je samo jedan dio problema te pokrajine. Ja sam dobio i podatke da pokrajinsko rukovodstvo i prije, a posebno od 1974. godine, raskošno troši novac koji im se daje kao nerazvijenom dijelu naše zemlje. A, ne samo to. Imam dokaze da preduzecima iz Slovenije i Hrvatske ne plaćaju račune za investicione poslove ili kupljenu robu; kad se intervenira znate što predlažu: da im se pedeset posto otpiše, a da če ostatak platiti. To tako ne može ići dalje. Netko će morati dati odgovor i na to pitanje. Jer kad nam je sigurnosno politička situacija u pokrajini loša ne smijem dozvoliti da nam ucenama isti ti pokrajinski rukovodioci ekonomski uništavaju privredu drugih republika.

    Imam osjećaj, drugovi, da tu imaju svoje prste i naši „prijatelji" sa Zapada. Vjerujem informaciji generala Ljubičića da vojno obavještajne, službe SADa, posebno njihova CIA, pod šifrom „Kornjače" ili „Zablji Skok" imaju veliki upliv na političko sigurnosno stanje na tom području Jugoslavije. Jer, kako onda drugačije protumačiti da se visoki funkcioneri, ne samo iz Amerike, već i Njemačke ili Engleske, a to slušamo svakodnevno u radioemisijama „Glasa Amerike", toliko interesiraju za tu našu pokrajinu i brinu se za sudbinu građana albanske nacionalnosti sa Kosova. Oni objavljuju najbanalnije informacije i kad se Albanac i Srbin potuku radi djevojke. Imam ja i drugih informacija koje potvrđuju tu istinu. Naime, neki na zapadu misle da je sada vrijeme „uplesti" prste u Jugoslaviju. Tvrde, moramo biti spremni za dan ,,D", dan kad više neće biti Tita jer je on, tvrde oni, jedina osoba za stabilnost Jugoslavije. Da, ja jesam odgovoran narodima ove zemlje za njezin integritet, za stabilnost, ali da nema vas, naše Armije šta bih ja mogao činiti u situacijama kao što je ova sada na Kosovu. Ništa. Jer, zamislite istinu da je rukovodstvo u Prištini, a posebno njihovi ilegalni aktivisti, dobro informirano o zapadnim strategijama. O tome i o toj temi je Fadilj Hodža razgovarao, kako sam informiran, sa Stane Dolancom, a i Sinan Hasani je sa Lazom ono obazrivo, da ne uvrijedi „zapadne saveznike", govorio o sve većem broju zapadnjaka koji posjećuju Prištinu i razgovorima koje vode. Njih ne interesira da pomognu već da nađu „saveznike" za svoje planove. Još ću se konsultirati kad budem razgovarao sa političkim vrhom, ali sam vec sada u ozbiljnim razmišljanjima da u Prištinu pošaljemo jednu komisiju, a ja cu inzistirati da na njezinom čelu bude Vlado i da se otvoreno razgovara o nastaloj situaciji i da se dade sud tko je kriv za takvo nestabilno stanje u pokrajini. Rekao sam da neki, kao Tempo, predlažu da, kao i 1945. godine, na cijelom području Kosova uvedem vojnu upravu jer da je to jedino rješenje stišavanja situacije u pokrajini. Cekat cu izvještaj komisije i ako ja budem uvjeren

    da drugih solucija nema bit ću prisiljen, pa što god na Zapadu budu mislili, uvesti Vojnu upravu. Ako se odlučim na ovaj potez, a sve sam sigurniji da ću morati, onda će neki od pokrajinskih rukovodioca, ne samo partijski već i sudski odgovarati za takvu politiku. Pa zaboga, to je ne samo politički neposluh, već i antidržavni akt za koji netko, jasno, tko je kriv, mora odgovarati. Imam pouzdan podatak da ce se sada, dok cu ja biti na lječenju, primiriti. A, u toj informaciji na službe, pročitao sam da imaju točno razrađen plan kako organizirati pobune u Prištini, Trepči, Kosovskoj Mitrovici, a i u Tetovu u Makedoniji. Cekaju moj odlazak da idu u realizaciju svojih separatističkih planova. Oni se nadaju našim „brzopletim" sudskim procesima bez dokaza. Ne, neće biti „političkih procesa", ali ce biti sudovanja onima koji su akteri takvih planova. Jer mi ne smijemo dozvoliti da nam u Jugoslaviji netko, tko je najmanje zaslužan, razdire jedinstvo, a vi vojni rukovodioci i naša Armija morate biti čuvari i nosioci tog jedinstva. Zašto sam to rekao? Naime, imam informacije, ne od vas, već od mojih nekadašnjih suradnika koji su u penziji, da i kod vas, jasno, jer je došlo do smjene kadrova, nema potpunog jedinstva. Mlađi generali i viši oficiri, posljeratni kadrovi, imaju drugačije razmišljanje, kad su u pitanju situacije kao ova na Kosovu, od vas, mojih ratnih komandanata.

    Moram i o tome nešto više reći. Ne, da bih nekoga optuživao, niti da bih zbog toga o toj temi otvorio širu raspravu, već da sa vašom odgovornošću te nesporazume kod nekih vojnih starješina razjasnimo, pa ako je potrebno da se i „rastanemo" s takvim starješinama. Jer, ja na tome inzistiram, a to morate znati, da JNA mora biti jedinstvena, ona je Armija svih naroda naše zemlje bez obzira na nacionalnost starješina. Naime, vi ste upoznati da se od prije dvadeset godina, na inzistiranje političkog vrha nekih naših republika, a posebno Hrvatske i Slovenije, starješinski sastav, a posebno viših oficira i generala u JNA popunjava po sistemu „ključa" po nacionalnosti. To je dobro, ali i loše. No, kada je riječ o odabiru kadrova po „ključu" moram istaći da sam čuo od nekih naših generala, posebno je tu „istinu" isticao general Ivan Gošnjak, da je popunjavanje JNA po nacionalnom „ključu" loša stvar, da će nam se kad tad to vratiti kao bumerang. Evo, ovo što se sada dešava na Kosovu, posebno kod starješina albanske nacionalnosti, rezultat su tog „ključa". Sada kad spominjem, po ne znam koji put, prilike na Kosovu, prisjetio sam se, a skoro sam zaboravio taj slučaj spomenuti, januara ili februara 1945. godine i oštrog istupa u razgovoru sa mnom Josipa Kopiniča Malog kad su u pitanju bili Albanci. Naime, pred kraj rata, januara
    1945. godine, naše su crnogorske jedinice razoružale jednu od nje
    mačkih divizija koja je bila popunjena vojnicima albanske nacionalnosti. Pa i starješine, osim komandanata, bili su Albanci. Ja se ne sjecam tko mi je predložio da tu diviziju, jasno s popunjenim našim komandnim kadrom s Kosova, ponovno naoružam i pošaljem na Sremski front. Moj prijatelj, Kopinič, kao predstavnik Kominterne, bio je protiv naoružavanja te divizije. Rekao mi je: „Zapamti Stari, oni ce se na tom zadatku okrenuti protiv nas. Ti još ne poznaš Albance. Oni jedno govore, drugo misle, a treće rade". Nisam ga poslušao, naoružali smo te vojnike, a šta nam se dogodilo? Na sremskom frontu oni su se, kad su likvidirali svoje, jasno, naše komandante i komandire, priklonili Njemcima i mi smo imali, u borbi s njima nekoliko stotina poginulih. Zašto sam vam to rekao? Ne da bih generalizirao o neprijateljskim aktivnostima u pokrajini sve što se tamo dešava, već zato da shvatimo da moramo pomoći mnogim našim starješinama Albancima koji su zavedeni i sada misle kao i oni koji još viču: „Kosovo republika".

  2. #2
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    191
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Sve što sam vam rekao, znam, reći čete mi: „Pa ti si naš vrhovni komandant, što čekaš?" Znam, to je lako reci, a ja bih htio da se ta stvar raščisti što bezbolnije, bez represalija, političkim putem. Ne želim ponoviti 1948. godinu i Informbiro i Goli otok, kad su mnogi nevini stradali. Morat ću sa drugovima iz Predsjedništva CK i SFRJ dogovoriti što činiti. Rekli bi ljudi: „Bolje spriječiti nego liječiti", ili „Strah nam veže ruke, ali i uništava pamet", a i jedna i druga poslovica mogu se sada staviti u kontekst sa stanjem u toj pokrajini. Ponavljam, moramo sve raščistiti prije mog odlaska na lečenje.
    Ponovno nešto o radu obavještajnih službi. Znate, ja imam, vidite, neke pribilješke pa govorim po njima. Tako što se tiče aktivnosti vojnoobavještajnih službi u toj pokrajini po nazivu u šifri „ECHALON", uz one već spomenute, to moramo raščistiti sa vladama: SAD, Francuske, Engleske i SR Njemačke koje čine jezgro tih službi i njihovih aktivnosti. Vidite, sada kada spominjem vojne obavještajne službe SAD i Evrope, pa uz njih i CIU, moram vam reći da su oni dobro informirani o stanju u Jugoslaviji, a posebno na Kosovu. Znadu oni i ono što mi ne bi htjeli da znadu, ali kojim kanalima „cure" te informacije ne znamo. Znamo i to da su dobro informirani o političkim previranjima, ne samo na Kosovu već i u Sloveniji i Hrvatskoj. Tako je Njemačka obavještajna služba BND, a posebno od 1968. godine sve aktivnija i ona, po našim saznanjima danas ima u tim republikama stotinjak svojih obavještajaca. Njih zanima sve, od politike, vojske, ekonomije do sporta. Zalosno ali istinito, po našim saznanjima u svoju su mrežu upleli i neke naše vojne starješine, posebno one „pale" iz 1971. godine. Tako je u komandama TO Slovenije i Hrvatske zabilježen i upliv tih službi pri razradi vojnih planova, ili, primjer da nam zavrbovan general TO iz Slovenije bježi sa cjelokupnom dokumentacijom o odbrani zemlje i šiframa u NATO bazu u Italiji. Srecom, na vrijeme je otkriven pa je ta izdaja na vrijeme sprečena. Spomenut cu tu i studentske nemire u Beogradu i Zagrebu 1968. godine. I tu su htjeli zapadnjaci „ušićariti" preko svojih obavještajnih službi. Među studentima u Beogradu našli su njih desetak, koji su odlazili u SAD i Englesku na učenje jezika, zavrbovali ih i počeli svoj program „pomoći" studentima. Jugoslavija za kupljenu pšenicu ili kukuruz plaćala je SAD u dinarima i oni su bili na njihovom računu u našim bankama. Tih dana podigli su Amerikanci preko sto miliona dinara sa tih računa i kombijem se taj novac trebao prebaciti do „pouzdanih" punktova gdje bi se dijelili studentima kako bi se nemiri još proširili. No, naša sreća na vrijeme su otkriveni, i umjesto njihovim zavrbovanim studentima ta velika svota novca dospjela je u ruke naših i vraćena je, sada na naš račun, u NB Jugoslavije. Evo vam načina njihove „pomoći". Zbog svega toga, kad je u pitanju takva rabota sa Zapada, moramo biti oprezni i oštri. Moramo na vrijeme doznati što to „naše prijatelje" iz tih zemalja najviše, kad je u pitanju JNA, interesira.


    Imam osjećaj, drugovi, kad već govorim o stranim utjecajima na našem prostoru da među vama ima razlika kako i na koji način moralizirat našu Armiju. Naime, čuo sam, a to mi je rekao general Dolničar, da na primjer, vazduhoplovstvo želi sovjetske avione i protuzračni raketni sistem odbrane, da je i ratna mornarica naklonjena opremi iz vSSSRa, a da naš kopneni sastav želi naoružanje Zapada, posebno iz SAD. Mi tu, tvrdim i sada, ne možemo sjediti na dvije stolice. Moramo se odlučiti, a moj je prijedlog SSSR i to iz više razloga. Prvi i najvažniji je, da osim što u naoružanju ne zaostaju za američkim i evropskim, da ga možemo plaćati našim izvozom brodova, što poljoprivrednim proizvodima, što dijelom naše vojne industrije, a Amerikancima i Evropi moramo plaćati u zelenim dolarima. Zbog toga, takvih rasprava neće biti. Naši komandanti iz kopnenih jedinica trebaju shvatiti razloge takve naše odluke. Pa, a vi to znate, mi smo vezani sa SSSRom i u koprodukciji proizvodnje tenkova, lakog raketnog naoružanja, pa je i to jedan od razloga takve moje odluke. Još nešto, kad je u pitanju modernizacija naše Armije, vi, moji vojni saradnici, najbolje znate koliko nasi građani, naši radni ljudi, odvajaju za vojsku. Ja sam do sada zadovoljan kada se modermzira JNA. To smo pokazali i manevrima 1971. godine. Pa naša vojna industija razvila se u jednu od najmodernijih u Evropi. Naši su tenkovi sve traženiji u svijetu, a ne zaostajemo u proizvodnji drugog naoružanja. Vojna industrija ove će godine izvesti vojne opreme u vrijednosti od pet milijardi dolara, a to je skoro dvostruko više od uvoza vojne opreme za našu Armiju. Takav trend moramo nastaviti i dalje da bi još više rasteretili naš budžet za izdvajanje za vojsku.
    A sada želim nešto otvorenije i šire reci o nekim odnosima između naših republika, što sam na početku, u opčoj ocjeni samo napomenuo. Posebno želim nešto reći o odnosima između Hrvatske i BiH. Rekao sam vec da neki kadrovi iz političkog vrha Hrvatske, sada još ,,po tiho" u užem krugu glasno razmišljaju da smo pogrešili što smo stvorili BiH kao republiku i što smo Muslimanima dali status narodnosti. Rekao sam da se u Hrvatskoj „po tiho" govori da je ta republika umjetna tvorevina da je stvorena da se napakosti Hrvatima, a da je to po „njihovoj pravednosti" hrvatski teritorij. Da je 1939. godine bila u sastavu Banovine Hrvatske, a za vrijeme rata, u doba NDH pripadao Hrvatskoj. Moram spomenuti da je ta tema neke rukovodece kadrove u Hrvatskoj zaokupljala i za vreme rata, a posebno sredinom 1944. godine kad se NORu priključio dobar dio prvaka HSSa na čelu sa glavnim tajnikom Košutićem. Da smo tada, a i odmah nakon rata „presjekli" takva razmišljanja ne bi smo, a posebno nakon donošenja novog Ustava, morali o takvim „razmišljanjima" sada govoriti. Još prošle godine, drug Mikulic mi je govorio da se na području Hercegovine o takvim ^razmišljanjima" puno govori, a posebno među klerom fratrima Sirokog Brijega kojim je još uvijek teško na srcu za propalom NDHa ili Banovinom 1939. godine. A, vidite, ti fratri nisu takvim idejama samo zatrovali one koji su vjernici, već su uspjeli oko sebe okupiti i dobar dio naše inteligencije, a posebno mladih ljudi. Zašto vam to ističem? Zato što u našu JNA, ti mladi školovani ljudi dolaze na odsluženje vojnog roka, pa bi bilo potrebno da se i o tome, o toj temi, otvori rasprava na časovima razgovora s vojnicima. Naprosto treba, jasno, s puno takta kod vojnika otvoriti raspravu i o toj temi da bi i mi znali što naši mladi ljudi misle o toj problematici, odnosno da vidimo koliko su mladih uspjeli „zatrovati" takvom politikom. O darovanju Muslimanima status narodnosti možda smo prenaglili ali i o tome moramo otvoreno razgovarati. Možda smo, rekao sam, prenaglili u donošenju takve odluke, o tome će „sud" doneti vreme i budučnost, odnosno tko je u pravu, oni koji su donijeli odluku ili oni koji je sada osporavaju.
    Drugovi, da nam se to događa kriv sam i ja, a i mnogi suradnici Vlado, Duro, Bevc i drugi, da ne spominjem sve. Zašto? Mi smo dozvolili da se neka nerazjašnjena pitanja iz naše historije, posebno iz vremena pred rat, i iz ratnog vremena, stave „pod tepih" da se ne bi otvorilo a tako i raščistilo, pitanje: tko je kriv, a tko prav za neke naše propuste tog perioda, posebno kad su u pitanju nacionalni odnosi. Tako smo drugovi, a tu je prisutan i Bakarić, pa može to potvrditi, „preskočili" raščistiti pitanje A. Hebranga i saradnje nekih naših čelnih ljudi iz Hrvatske sa ustaškim pokretom. Nismo rasčistili ni tko je kriv za „slučaj Kerestinac", za „ustanak" u Bosanskoj Krajini 1944. godine, pa tko snosi krivicu za pogibiju Lole, Končara, Oreškovića i drugih naših kadrova za vrijeme rata, a znali smo da su izdajstvom ubijeni. Ne znam čijom „zaslugom" smo zaboravili da do kraja raščistimo „Slučaj Blaiburg" i „Kočevski rog" 1945. godine. Znam, reći ćete, pa ni sada nije kasno da se to raščisti. Ali, morate znati da mnogi akteri „tih istina" kao na primjer: Kardelj, Hebrang, Kidrič i drugi nisu živi, pa je teško raspravljati o njima i njihovim gresima jer „mrtva usta" se ne mogu braniti. No, tu moram spomenuti i još jednu našu, posebno moju, neizvršenu obavezu prema nekim našim starim kadrovima. Naime, ja sam ovog ljeta, kao što sam vam već rekao, prije mog odlaska u Havanu, imao poduže razgovore sa mojim prijateljima i suborcima prije i za vrijeme rata: Vedom Zagorac i Josipom Kopiničem Malim. I jednom i drugom obećao sam da ću, nakon Havane organizirati razgovor s kadrovima Hrvatske, Slovenije i Srbije da bi se s njima raščistila neka neraščišćena pitanja, nerazjašnjene historijske nedorečenosti iz tog vremena koje smo, ne znam zašto, stavili poslije rata „pod tepih". Biti godinama optuživan za Kerestinačku tragediju ili za sukob sa CK Hrvatske, a u vezi sa ustankom 1941. godine, i taj teret nositi na vsvojim leđima, nije lako. Zbog toga sam obećao Kopiniču, heroju Spanije, da ću nakon Havane, organizirati raspravu raščišćavanja tih historijskih zbivanja. Vidite drugovi, tu su i Vlado i Kosta i oni su krunski svjedoci tih događaja i ta se stvar mora raščistiti dok su živi i drugi akteri tih događaja: Blaževič, Krajačić, Belinič, Kosta, Vlado, Polonina i drugi. Jer, ako se to ne raščisti mnoge neistine, a moram priznati da ih ima podosta, ostat će nerazjašnjenje jasno i za našu historiju, a to nije dobro. Nije dobro ni zbog javnosti jer će, ako to ne učinimo, ono što je do sada objavljeno ostati kao istina ili poluistina za našu historiju. Evo samo jedna od nama „podmetnutih" historijskih neistina, a tiču se lično mene. Meni su poznati i „podmetači" i razlozi zašto su otkriveni. Naime, te su historijske neistine aktivirane još prije, rata, a tiču se godina mog dolaska na čelo Partije. Akteri su: Colaković, glavni akter, a pomogli su mu Dilas prije rata i Veljko Vlahović poslije rata. Evo u čemu je stvar. Meni je „prišita" neistina, bolje rečeno netočna, godina 1937. kao
    godina mog izbora za generalnog sekretara partije. A, vidite, ja sam tek u kasnu jesen 1939. godine dobio od Kominterne mandat za taj položaj, a tek na V konferenciji 1940. u Zagrebu, biran sam na tu funkciju. Colaković, koji je u Parizu 1937. godine bio protiv mog izbora i nije mi bio naklonjen, uz asistenciju Dilasa i Vlahovica, objavio je da sam ja na toj funkciji od 1937. godine. Kad sam pitao Ročka zašto je to učinio, znate što mi je odgovorio? „Ne može nam Partija biti te godine bez sekretara. Gorkić je povučen u Moskvu i likvidiran, a ti si Stari bio org. sekretar i vodio si partiju". To smo objašnjenje prihvatili kao činjenicu i slavili smo te godišnjice. No, sada kad su historičari počeli istraživati istinu, istražili su i te podatke. Da, na taj propust upozorio me je i moj suborac i prijatelj Kopinič, pa je, da bi prestala ta tendenciozna istraživanja historičara o toj tematici u riječkom „Novom listu" dao 1975. godina intervju i objavio feljton pod naslovom: „Tko će biti sekretar CK KPJ?" I pisca tog feljtona, a i Kopiniča, pokušalo se, a tu su i Vlado i Kosta, od nekih čelnih hrvatskih rukovodioca, optužiti za izdaju, ali sam ja to sprečio. Ovaj sam slučaj napomenuo samo zato jer se tiče „moje kože" i koga je bilo najlakše raščistiti. Ali, kako ćemo raščistiti slučaj pogibije Lole? Pa hapšenje i streljanje Rade Končara, ubojstvo Marka Oreškovica i niz drugih nerazjašnjenih historijskih poruka iz vremena rata? Znamo da je Lola poginuo izdajom, ali mi do danas nismo za historiju rekli tko je bio organizator te izdaje i koji joj je bio cilj. Ima takvih primjera i iz drugih republika, pa smatram da bi bilo vrijeme, jer godine prolaze, da još za našeg života te neraščišćene dijelove naše historije ili potvrdimo ili objavimo istinu. Tako dalje, zbog istine, ne možemo ici.
    Evo jednog primjera, a vezan je za Koču Popovića, proslavljenog komandanta Prve proleterske brigade. On se sa radničkim bataljonom borio na Kadinjači. Vidjevši, kao vojnik, da je otpor protiv nadmoćnog njemačkog napada nemoguć, napustio je s još jednim drugom, ne mogu se sada sjetiti njegova imena, Kadinjaču i sam krenuo prema Rogatici gdje je bio Vrhovni štab. Prije toga, na formiranju I proleterske, ja sam Koču odredio za njezina komandanta. On to nije znao. Na putu za Rogaticu susreo se sa Lolom i Kopiničem, koje sam kao članove Politbiroa CKJ za neoslobođene krajeve pozvao i oni su se vraćali za Zagreb. Koča se dvoumio da li da ide u Rogaticu ili da se priključi nekoj partizanskoj jedinici tog kraja. Kad mu je i Lola, a posebno Valdes, rekao da je postavljen za komandanta tek osnovane partizanske brigade, odlučio je doći u Rogaticu gdje je preuzeo komandu brigade. On se bojao, zbog napuštanja Kadinjače, da će biti streljan, a vidite da se stvar odigrala drukčije. Ili, još jedan primjer,

    kako smo historijski obmanjivali našu javnost. Mi smo, zbog situacije u IV ofanzivi bili prisiljeni na pregovore s Njemcima o razmjeni zarobljenika i to je u historiji registrirano kao „Martovski pregovori". U isto vrijeme, a bilo je to koncem januara 1943. godine, pojedinci iz rukovodstva KPH, u jeku IV ofanzive, obmanjivanjem, pripovijedali su da se CK KPJ odlučio ići u pregovore s Pavelićem o prekidu neprijateljstva. To su pripovijedali oni koji su „šurovali" sa Zagrebom i to treba jednom jasno reci. Ti isti kadrovi, a o njima ću reći kasnije nešto više, mene su optuživali da se na Sutjesei nije vodila borba za ranjenike, vec da se čekalo na engleskog oficira za vezu pri Vrhovnom štabu, što je notorna laž. Mladima, onima koji dolaze, treba reči istinu o svim historijskim događajima, bez obzira o kojima je riječ, pa ako sam i ja u pitanju. Bojimo se istine, ne svi, ali mnogi da.
    Mene optužuju sada i zbog određivanja granica između republika, a posebno moji Hrvati. Kažu, Tito nam je uzeo „naše", a tražili su Hebrang i društvo, da se Hrvatska proteže do Zemuna. Ja nisam određivao granicu, to je činila komisija, ali, iako to znaju, i dalje sam Hebrangovim istomišljenicima na „nišanu". Ne znam zašto? Njima nije dovoljno što su i Dilas i Vicko javno rekli da ja nisam imao nikakvog utjecaja na određivanje granica...

  3. #3
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Dam Neck,Virginia
    Posts
    6,699
    Thanks Thanks Given 
    467
    Thanks Thanks Received 
    844
    Thanked in
    322 Posts

    Default

    kralj! :twisted:

  4. #4
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Rebellion Area
    Posts
    4,209
    Thanks Thanks Given 
    19
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Bilo ovo vec

    I ja ga znam na pamet :P

  5. #5
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Germany
    Posts
    2,261
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Hvala ti englezovicu jos jednom ali...laz je laz,a evo zasto:

    Demonstracije na Kosovu su izbile godinu dana nakon Titove smrti, i 2 godine nakon ovog navodnog govora. Parola "Kosovo-Republika" se pojavila tada. Prethodni nemiri na Kosovu su se dogodili 1968, o njima se nije pisalo ni govorilo i brzo su uguseni, a nisu bili ni tako masovni, formalni povod je bila dugogodisnja robija cuvenog albanskog disidenta Adema Demacija. Navedena parola se dakle pojavila tek 1981., a navodni govor je odrzan 1979, pa nema teorije da bi Tito tu parolu spominjao, jer nije ni znao za nju, posto je bio pokojni vec godinu dana kada se ona pojavila. Kosovo je postalo veliki problem tek 1981. i kasnije, i potpuno je iskljuceno da bi Tito govorio o tome problemu u stilu sredine osamdesetih, jer to je tipicni vokabular osamdesetih kada je o Kosovu rijec. Prije njegove smrti, Kosovo se jedva i spominjalo. Prema tome podatak o paroli "Kosovo-Republika" je dovoljan da celu ovo konstrukciju baci u vodu.

    8)

  6. #6
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    908
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Tacno,mnogo je "nabudzen"ovaj govor..neznam koja korist od ovoga sto je englezovic napisa ali definitivno je sasvim obicna laz :!:

  7. #7
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    Crna Gora Cetinje
    Posts
    1,591
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Englezovic TJ: Rakovic (hahahahahaaa) pokusava da veljeserbaljsku propagandnu masineriju prebaci sa Njegos org na montenegro .com :lolblue: :lolblue: :lolblue: :lolblue: i prosiplje lazi do jaja samo da nacini pomutnju odje medju Crnogorce ,i zato evo im :ass: :ass: hahahahaaaa!

  8. #8
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Holland
    Posts
    842
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by PHANTOM
    Tacno,mnogo je "nabudzen"ovaj govor..neznam koja korist od ovoga sto je englezovic napisa ali definitivno je sasvim obicna laz :!:
    Porast ce mu nos ka' Pinokiju.
    Sami Crnogorci, i niko vise, odlucice slobodno, zakonskim putem, o buducnosti Crne Gore, koja ce, uvjeren sam, biti dostojna svoje proslosti

  9. #9
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    908
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by MK_NL
    Quote Originally Posted by PHANTOM
    Tacno,mnogo je "nabudzen"ovaj govor..neznam koja korist od ovoga sto je englezovic napisa ali definitivno je sasvim obicna laz :!:
    Porast ce mu nos ka' Pinokiju.
    Pa koliko je lazi ovuda isprosipa nos mu je onda jedno 2-3 metra(minimum) :shock: ahahahhahahah

  10. #10
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    191
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Shokeru,
    izvini za ponavljanje istog,ali moderator mi je zakljucao onaj prvi a ja bih hteo jos malo da pisem,ne-bi-li naucio cemu ove 'NASE MUDZAHEDINE' sto im uvek nesto hvali.

    Sve cu ja to vrlo brzo da posaljem u Afffffffganistan na poduzi 'holiday'!

    Ili mozda da uzgajaju pirinac po onim vrletima!?

  11. #11
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    191
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Drugovi, jos jednom čestitke po povodu godisnjice stvaranja nase slavne Armije.
    Vidim da ste jučer posle podne bili aktivni. Iz informacija, koje sam dobio od Vlade, Laze, Koste i Ljubičića, sinoć prije večere, zaključio sam da vam je puno toga jasno. No, iz pitanja dobivenih informacija, vidim, ima toga podosta sto vas interesira i zelite odgovore, a konstatiram da su i pitanja konstrukrivna. Evo sto sam, po vasim upitima, zaključio da zelite, od mene vaseg vrhovnog komandanta, čuti. Odgovore na ova, za vas, ključna pitanja: Gdje je Jugoslavija u nekom novom ratu. Istine i ispravci nedovrsenih iskaza o nasim historijskim događajima. Pitanja naseg posljeratnog nejedinstva ne volim, posebno poslije mog istupa u Splitu 1962. godine. Da li Jugoslavija ima pet ili sest narodnosti? Tko je i zasto optuzivao Gosnjaka? Terorizam i diverzije - primjer “Bugojanske grupe" i istinu kako su dosli u zemlju. Aktivnost stranih obavjestajnih sluzbi na nasem prostoru? Goli otok? Blaiburg i jos neka pitanja iz naseg rata.
    Ne znam hoću li vam moći odgovoriti na sva pitanja. Ako ne, tu su danas Vlado, Lazo i Kosta pa će mi oni pomoći da dobijete odgovore na vase upite.
    Prvo, gdje je nase mjesto u budućem ratu? Odgovor na to pitanje trazi i uvod i konkretan odgovor. Vi ste vojnici i pripadate istoj partiji kao i ja, vjerujem da će moj odgovor na ovo pitanje biti adekvatan i vasem odgovoru, odgovoru svakog od vas. Izuzetak bi bio u slučaju napada na nasu zemlju. No, ako dođe do rata između dva bloka, nasa neutralnost je upitna. Jasno da ću reći da ćemo braniti socijalističke zemlje. Mozda netko od vas to misli i na 1948. godinu i sukob sa Staljinom. Morate, drugovi, znati, i neka vam je to uvek na pameti, kojem brlogu mi pripadamo, gdje nam je mjesto, a morate znati i to da se po koji put “vučići iz brloga" počupaju a to nije tragedija. Mislim da ste shvatili moju poruku, pa ne zelim, zbog vremena o tome opsirnije. Morate znati da ni SSSR, a ni nasi susjedi, članice Varsavskog pakta nemaju nikakvih pretenzija prema nasoj zemlji, sto je značajno za nase političke prilike danas. No, sada, pri kraju stoljeća, ne vjerujem u velike svjetske ratove. Ne samo ja, već i mnogi od vas. No, dobro je znati i odgovor na ovo pitanje, jer nikad se ne zna sto donosi sutrasnji dan, rekli bi vojni analitičari.
    Bilo je dosta, i na to sam upozoren, zustre rasprave na moje inzistiranje o razjasnjavanju nedorečenosti nekih historijskih događaja, pa sam usput spomenuo samo neke, koji su ili nedovoljno analitički, rekao bih povrsno obrađeni, ili kako je kome od sudionika događaja to odgovaralo, s mnogo nedorečenosti i poluistine. Vidim da se u raspravu uključio i drug Vlado koji je htio, već kako on zna, skrenuti raspravu u drugom c cilju, a to je da za sada u zemlji ima vaznijih stvari o kojima treba razgovarati od ovog problema na koji vi trazite odgovor. Da, znam. Ima mnogo tezih sada u zemlji aktualnih pitanja za raspravu to je tačno, ali Vlado i vi ne smijete zaboraviti da su mnogi kadrovi, stari i uvijek odani Partiji, opterećeni, bas zbog tih historijskih nedorečenosti bili optuzivani i sada pri kraju naseg i njihovog zivota duzni smo i to ispraviti. Nije to moj hir, to je nuznost. Historija ne smije biti opterećena neistinama ili poluistinama. Ne mozemo mi nikoga optuzivati da je kriv za nesto ako je istina drugačija od one za koju smo se do sada opredjelili. Znam, reći ćete mi, tesko je sada, toliko godina poslije rata dokazivati pravu istinu, mnogi akteri tih događaja nisu zivi, a historičari će, na temelju dokumenata to kasnije sami ispraviti. Da, to je lako reći.

    Jos danas nas ima dosta zivih pa je vazno da i mi kazemo tko je u pravu, a tko nije. Jer, evo samo jednog primjera, a tiče se mene, koji dokazuje da sam ja u pravu sto to forsiram. U stranoj stampi, a i u nekim izdanjima historičara na Zapadu, ne znam čijom “zaslugom" i mene su, a to je prava optuzba, ugurali u spisak onih koji su imali kontakte za vreme rata sa Pavelićem i sarađivali s njim. Naime, neki historičari naklonjeni Paveliću, a tvrdim da im se pamet pomutila, moju navodnu “popustljivost" prema Hebrangu i nerasčisćenost svega sto se zbivalo oko njega i zasto mu se nije sudilo, prikrpili su i moje ime nekoj tezi da sam to činio da se ne bi otkrilo da sam i ja bio u dosluhu sa Pavelićem i da sam za to odobravao Andriji sve sto radi. Evo, tu je Bakarić, pa neka on kaze tko je inicirao i trazio da se Andriji ne sudi, ja, nas Politbiro, ili partijsko rukovodstvo CK Hrvatske na čelu s njim.
    Slučaj A. Hebranga ima siru pozadinu i mnogo se o tome pise na zapadu, a i u emigrantskim novinama. Sto je Andrija radio u Zagrebu, na robiji i poslije nje, kakav je imao stav prema ustanku u Hrvatskoj i njegova suradnja sa ustaskim pokretom poznata je historičarima, a i uzem krugu naseg rukovodstva. No, malo njih zna da sam ja, maja mjeseca 1941. godine zbog Andrijine “političke igre" i razgovora koje je on vodio jos aprila 1941. godine sa Lorkovićem i Budakom o stvaranju KP NDH i odvajanju od KPJ, morao bjezati iz Zagreba. Da nije bilo dr Srećka Silovića, Josipa Kopiniča i Mustafe Golubića, koji su me na vrijeme obavijestili sto mi se sprema u Zagrebu, ja bih “zagnojio" u tom gradu. Morao sam bjezati u Beograd.
    Naime, ja sam smetao Andriji da ostvari svoj stari plan i odvoji KPH od KPJ. Za moju sreću “procurila" je informacija da se sprema moja likvidacija. Tu informaciju je kod dr Silovića, velikog mestra masonske loze ,”iz-lajo" dr Budak mason, a i Kopinič i Golubić dosli su do takvih informacija, pa sam se na vrijeme “sklonio" u Beograd. Mojim “bjegom" iz Zagreba propao je Hebrangov plan o stvaranju KP NDH, jer sam ja u “Proleteru" napisao komentar: “Zasto smo jos uvijek u sastavu KPJ?" Sve ovo govorim pred krunskim svjedocima tih zbivanja, Vladom i Kostom i oni mogu posvjedočiti tu istinu. Da smo 1948. godine, kad je Andrija uhapsen sudili njeniu danas bi njegov slučaj bio resen, a zasto nismo, pitajte Bakarića. Osim toga, kad već govorim o Andriji, dobro je tu nesto reći i o drugim političkim potezima koje je, po nalogu “svojih" radio, a u vezi su sa ustankom. On, kao predsjednik Vojne komisije CK KPH, bio je protiv ustanka i za pasivizaciju KPH. To je dokazana istina. Svi oni koji su bili za ustanak, za njega su bili “izdajnici", a neki, kao Marko Oresković, izgubili su glavu jer su protivno Andrijinim nalozima, bez njegova odobrenja posli i organizirali ustanak. Takva konfuzna situacija u Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, poticala je Andriju da sabotira i oslobađanje “Kerestinač-kih zatvorenika". Zasto je Andrija, mimo znanja i Končara i CK menjao plan bijega “Kerestinca" ne znam. Kasnije je Končara “uvalio" u tu igru, pa je i njegov put u Split prokazao ustaskoj policiji. To se zna, ali se ne zna da je i Ivo Lola Ribar zrtva Andrijine izdaje. Lola mu je smetao jer sam u njega imao povere-nja i odredio ga da nas zastupa kod saveznika, da se bori za priznavanje AVNOJ-a kao legitimne vlasti u Jugoslaviji. To je He-brangu smetalo, pa je svojim “gazdama" u Zagrebu preko šifran-ta Čačića “otkucao" plan leta Lolinog aviona sa Glamočkog polja. Sve to historičari znaju, nesto je objavljeno ali ono u “rukavicama" da se nekoga ne bi uvrijedilo. No, smrću Hebranga to je jos uvijek tabu tema. Mnogi su skloni, posebno u Hrvatskoj, braniti Andriju, tvrdeći da sam ja taj koji je dao likvidirati Hebranga. Vjerujem da će i Vlado i Kosta takve insinuacije, na moj račun, demantirati. Vidite drugovi, svuda su historičari utvrdili da je po nalogu Hebranga, maja mjeseca 1944. godine napisan “Privremeni ustav Hrvatske" u kojem su autori, po njegovom inzistiranju, napisali i dijelove o visestranačju, o postivanju privatnog vlasnistva - kapitaliste, o vjeronauku u skolama, o obaveznom sklapanju braka u crkvi.

  12. #12
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    191
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Kasnije sam dobio dokument da su autori bili Andrijini ljudi iz HSS-a. I jos nesto, kad je u pitanju koncept takvog Ustava, istrazivači su dokazali da je u tom Ustavu naznačen i konfederalni status Hrvatske u okviru Jugoslavije. Naime, zastupnici iz Hrvatske u AVNOJ-u morali su dobiti verifikaciju za svoje istupe. Ako bi ZAVNOH, po Andriji dao negativno misljenje o istupima njihovih zastupnika u AVNOJ-u donete odluke AVNOJ-a ne bi se trebale provoditi u Hrvatskoj. Sto se sve zbivalo s Andrijom poslije rata zna se i o tome neću govoriti. O cijelosti “slučaj Hebrang" biti će objavljena knjiga i to nakon razgovora s akterima tih zbivanja i prije, za vrijeme rata i poslije rata. Zasto to ističem? Radi toga da ne budete u zabludi da ćemo zaboraviti i to objaviti. Ono, ako ne zbog historije, to zbog kadrova koji nose nasom krivicom “ljagu" krivca.

    Da smo zaboravili objaviti neke dokumente o događajima poslije rata primjer je “Blaiburg" i zasto se sutilo o toj nesreći hrvatskog naroda. Ustaski emigranti i njihovi simpatizeri u ino-stranstvu optuzuju mene da sam ja to stopirao, da sam ja naredio ubijanje ******, četnika, domobrana i belogardejaca koji su nakon sloma Njemačke, do tada njihovih saveznika, bjezali iz zemlje bojeći se kazne za svoje zločine. Pa zaboga, drugovi, o tome se pise jednostrano, bez analitike, bez dokaza. Postoje moje depese, tu je Kosta pa moze potvrditi, o zabrani kaznjavanja zarobljenika bez suda. Znam da Kosta, krunski svedok, ima cjelokupnu dokumentaciju o “Slučaju Blaiburg" i trebalo bi, jasno sa dokumentacijom koju poseduju Englezi i Amerikanci, to objasniti. Mi sutnjom kao da potvrđujemo sto emigrantske stampe o tome pisu, a pisu sto je i sto nije istina, onako kako njima sada odgovara. Ja znam samo jedno, kad sam poslije rata o tome razgovarao s Churchillom i sto se sve pise u emigrantskoj stampi, a i govori o tome, da mi je Churchill odgovorio: “Marsale, pustite ih neka pisu i govore. Mi Englezi, a i Amerikanci, znamo tko je kriv za tu tragediju. Mi smo, u svojim sluzbenim biltenima, javno rekli da je za pogibiju tih nesrećnika kriv Pavelić koji je iz Hrvatske pokupio sve sto je mogao, da spasi sebe i svoje. Da nisu slusali Pavelića mnogi od njih i danas bi bili zivi." Da, tako mi je rekao Churchill. Postoje dokumenta ne samo kod nas, već i kod Engleza i Amerikanaca, da je svoju vojsku, ne samo ****** koji su bjezali zbog zločinstva, Pavelić i njegovi generali su i domobrane, mobilizirane pred kraj rata, obukli u ustaske uniforme i da sa djelom građanstva bjeze pred komunističkim “osvetnicima" kako su plaSili narod i pripremali za bijeg. Zamislite, pa i deset hiljada Đujićevih četnika bjezalo je preko Zagreba, s Pavelićevom dozvolom u tom povlačenju. Strah od kazne “pobratio" je Paveli ća i Đujića, a oba su tada bili na spisku ratnih zločinaca. A sada nas i ****** i četnici optuzuju za “Blaiburg". Mislio je Pavelič, a to potvrđuju i dokumenti, da će sa nekoliko stotina hiljada, sto vojske, sto civila, imati mogućnosti pregovarati sa Englezima i Amerikancima na ravnopravnoj bazi. Prevario se i kada su Englezi trazili da predaju oruzje, Pavelić i njegovi generali su to odbili. Tada je u povlačenju najvise poginulo ****** i domobrana koji su pokusali proboj, ali su u okrsajima sa nasom Armijom, koja im je priprečila proboj, zaustavljane. S druge strane, vise hiljada te vojske u rasulu poginulo je i od mitraljiranja engleske armije, koja je dobila zadatak sprečavanja proboja prema zapadnim saveznicima. Sam Pavelić napisao je, odmah poslije rata, da su za “Blaiburg" najvise krivi Englezi, da bi na kraju konstatirao: “Englezi me nisu htjeli prihvatiti jer im to nije bilo u interesu. Oni su veći krivci za tu nasu katastrofu od Titovih partizana". No, da ja neduljim o toj temi, ja sam se dogovorio sa generalom Ljubičičem da se historičarima dadu sva dokumenta o Blaiburgu i da oni naučno, jasno, uz uvazavanje kazivanja krunskih svjedoka, dadu objektivan sud o tim događajima.


    Kad sam već načeo temu da govorim i o aktivnostima emigrantskih, da li četničkih ili ustaskih, organizacija, da nesto kazem i o terorističkim aktivnostima emigracije na prostoru Jugoslavije. Nakon Bugojna i ubačenih terorista koji su pokusali stvoriti pomutnju u tom prostoru u BiH, a dijelom i u Hrvatskoj, odlučili smo da se vise angaziramo u sprečavanju upada emigrantskih terorista u nasu zemlju. Zasto? Odgovor je jednostavan. Bolje da ih spriječimo kad se pripremaju za napade na njihovom prostoru, nego da dozvolimo da stradaju nasi građani u zemlji. Sa ministarstvom SUP-a dogovorena je strategija takvih akcija i nadam se da će takvih upada, kao na primjer “Bugojanske grupe" biti mnogo manje, rekao bih nijedna. Sada, kada smo detaljno analizirali “Bugojanski slučaj" utvrdili smo da su svi iz te grupe imali nase originalne pasose, a prema istrazi i brojevi pasosa, a i serije, bili su u posjedu republičkog SUP-a u Zagrebu. Kako i tko ih je dao njima, nitko nije do sada, toliko godina istrage, otkrio krivca. Bilo je nekoliko osumnjičenih pod istragom, a koliko znam dokaza za krivnju nije bilo. No, sada kad zelimo i radimo a u tome smo uspjeli da terorizam sa naseg “praga" prenesemo na njihov “prag", sada nas optuzuju za likvidaciju emigranata, za “osvetu" i tome slično. Ne zelim polemizirati s njima tko je u krivu, a tko je u pravu, neka prestanu planirati terorističku aktivnost, pa nećemo ni mi biti “osvetnici" za takva njihova dijela. Rekao sam generalu Herljeviću: “Nigdje prvi, a kad ste sigurni da planiraju takve akcije, sprečite, da to osujetimo na vreme.”
    Ovdje je bilo puno upita i za nase prilike u zemlji, a posebno kad su u pitanju nejedinstvo naseg vrha poslije rata. Da ima različitih misljenja o pojedinim planovima, kad su u pitanju investicije ili razvoj, to je normalno. No, kad se dogovorimo, nakon rasprava, sta činiti, onda se mora raditi po dogovorenom planu. Međutim, ja vam moram drugovi reći da je bilo, a i prije Splita, ne-jedinstva u nasem političkom vrhu, a poslije Splita puno je bilo razlika kad su bili u pitanju ciljevi kako voditi Jugoslaviju. Različitosti je bilo između republika, a mi koji volimo zemlju morali smo puno toga učiniti da tih razlika bude sto manje. Neki nasi rukovodeći kadrovi krivo su shvatili samoupravljanje. Oni su htjeli da oni “samo-upravljaju" a ono sto donosi nas parlament, nasa vlada, nas CK, to se njih nije ticalo. Ja sam im uvijek govorio, a i sada to tvrdim: “Mi imamo delegatski sistem i kroz njega se moglo utjecati na razvoj ne samo republika, već i Jugoslavije kao zemlje". A sto se činilo, posebno, od Splita? Mi smo se jedno dogovorili, a kad bi se drugovi vratili u republike radilo bi se, ne po dogovorenom planu, već po njihovim planovima. Trosilo se vise nego je drzava mogla podnijeti, a radnička klasa “stezala" je kajis. Kad smo na te činjenice ukazivali drugovima u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, onda su mi znali reći: “Pa, ti nas druze Tito ne razumijes. Mi samo zelimo čiste račune, nista drugo."
    Da su zelili Čiste račune ja bih ih shvatio, ali oni su zeljeli da zive raskosno, da trose vise nego sto u “kasi" ima. To su drugovi htjeli. Najvise je bilo svađe oko sudbine drzavnog kapitala i prava i obaveza nastalih amortizacijom tog kapitala u toku niza godina. I Hrvatska i Slovenija, misleći da oni najvise daju za razvoj zemlje, vrsile su pritisak da se naprave “čisti računi" i izvrsi likvidacija drzavnog kapitala. Ja sam im tvrdio da će drzavni kapital biti likvidiran nakon ustavnih reformi koje su u toku. No, politička platforma zemlje bila je jedna stvar, a platforme republika druga, u toku razgovora tih reformi.

  13. #13
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    191
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Osim toga, različite idejne i političke tendencije tih republika uzdrmale su jedinstvo, ne samo u SK-a u kojem se začela frakcijska borba za vlast, već se prosirila teza da treba legalizirati pravo da svaka republika ima svoj program koliko će odvajati za razvoj zemlje. Neizbjezna posljedica takvog načina i slika političkog djelovanja uveliko je pojačana frakcijskom borbom u republikama. Republička rukovodstva odrzavala su i tajne sjednice na kojima se “razrađivala" taktika takve političke aktivnosti. Tvrdili su zagovorenici takvih aktivnosti nama ne treba centralizam, mi zelimo ustavne promjene, mi zelimo suverenost u sklopu federacije. Pa i kurs VIII i IX kongresa SKJ bio je da se sve vise obaveza i jačanja suverenosti prenese na republike, a to je otvorilo pitanje kako će “funkcionirati" savezna drzava u kojoj njene članice - republike imaju suverenost. A sto je nastalo nakon toga? Trosilo se bez kontrole, a u zemlji su nastale konfrontacije koje su trajale do 1972. godine i ja nisam vidio rjesenja tih kriza. Ja sam bio prisiljen javnim istupima ukazati na te probleme. No, kod nekih mojih suradnika, a posebno Kardelja, nisam nailazio na razumjevanje. Čak sto vise, marta mjeseca 1962. godine, kad se raspravljalo o tim devijacijama ja sam ponudio ostavku, ali ona nije prihvaćena. Dosao je i Split i tu me je Bevc oponirao. Nije htio da otvoreno govorim o stanju u zemlji. Poslije Splita on bi odlazio po zemlji i govorio suprotno od mog govora. To je mene naljutilo i nasi su odnosi “zahladili". Tu je Vlado i on će Vam reći sto se zbivalo u zemlji u to vrijeme. Iz godine u godinu, stanje se pogorsavalo, jedinstvo zemlje bilo je ugrozeno. Ekcesna situacija često je ugrozavala integritet zemlje. Jačao je nacionalizam a svi znamo sto se u zemlji zbiva njegovim bunjenjem. Dosao je i IV plenum o kojem ću govoriti kasnije, dvije godine poslije studentski nemiri, da bi se 1969. zbila “Cesna afera u Sloveniji". Čelni čovjek Slovenije, Stane Kavčić optuzuje Mitju Ribičića predsjednika SIV-a, da diskriminira Sloveniju prilikom raspodjele međunarodnog zajma za ceste u Jugoslaviji. Avgusta mjeseca rukovodstvo Slovenije zatrazilo je reviziju svih Slovenačkih obaveza prema federaciji, a iza tih zahtjeva Slovenačke vlade skrivala se tendencija jačanja republičke drzavnosti. Tu politiku je podrzala i Hrvatska. Nasli smo se u skripcu i SIV je morao popustiti. Slovenija je dobila sto je planirala. I dok smo smirivali situaciju u Sloveniji, u Hrvatskoj jača nacionalizam i sve se, a to vam je poznato, zavrsava padom i ostavkama čelnih ljudi ove republike.

    Daljnji tok zbivanja u zemlji bio je usredotočen na donosenje novog Ustava. Ja sam bio za novi Ustav, ali ne ovakav kakav je donesen. Bio sam protiv davanja drzavnosti pokrajinama i dijelovima Ustava koji omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora s ostalim republikama, odnosno referendumom cijele zemlje. I tada, a i sada vam ponavljam da će to “zlo" od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju.
    Pri donosenju Ustava rekao sam i Bevcu i Vladi a i cijeloj ustavnoj komisiji, da su me nadglasali oni i Kardeljevi istomisljenici, ali da ću ih ja za 3 do 4 godine demantirati i dokazati da imam pravo. Da sam imao pravo dokazuje i ovo stanje na Kosovu, ali i u cijeloj zemlji. Ako vi, nasa Armija ne budete radili na koheziji jedinstva, poslije mog “odlaska" sumnje će se moje i “zle" slutnje obistiniti.
    Zasto vam to govorim?
    Moji su me drugovi suborci jos sezdesetih godina, odmah poslije Splita, a znajući za sukobe na vrhu, upitali da li sam se odlučio za mog nasljednika. Da odmah napomenem, niti jedan od njih, a bili su kod mene: Leskovcek, Cazi, Gosnjak, Kopinič, Pucar i Veselinov, a nisu pretendirali na tom mjestu. Naime, bilo je znajući o kadrovima pa su mi zamjerili da biram kadrove po zelji Steve ili Bevca, a da se manje konzultiram s njima, a i drugim mojim suborcima. Tada je od njih, mislim Luka, spomenuo da bi trebali skolovati i “odgajati" kadrove koji će posle nas voditi drzavu. Tada je Cazi, onako iz “sale" rekao: “Pa druze Tito i Ti trebas imati svog nasljednika. Imamo dobrih mladih kadrova pa ti biraj pravog".
    Da Cazi je to rekao u sali, ali ja sam ga ozbiljno shvatio. Sutradan, kad sam bio sam, razmisljao sam o tome i onako sam u sebi rekao: “Pa, Stari, i ti si trebas odrediti nasljednika". Razmisljao sam i stavio na papir nekoliko mlađih, već iskusnih rukovodioca i odlučio sam se na njih dvoje Miku Tripala i Ratu Dugonjića. Pisući prisjetio sam se i na Ivu Lolu Ribara, jer sam uvijek u sali govorio, a mislim da sam to rekao i Kopiniču, da će on biti moj nasljednik. Ta informacija “procurila" je za vreme rata, pa se Hebrang nasao pogođen da sam Lolu već izabrao za svog nasljednika. Mozda je i to bio uzrok da se Andrija odlučio na osvetu i organizirao je likvidaciju Lole. O mom nasljedniku nikom nisam govorio osim Jovanki, a ona je to, kako mi je tvrdila, iz sale, rekla Stevi taj podatak odmah je ,,procurio" do Vlade i Bevca i oni su oboje bili protiv Tripala, a za Dugonjića se nisu izjasnjavali. I Dilas je, prije par godina, u stranoj stampi objavio: “Tito je bio svjestan da iza sebe ne ostavlja nasljednika". Da imam namjeru za nasljednika odrediti Tripala, ta informacija dosla je i do Mike, ali se nije dao “isprovocirati" da zna taj podatak. No, u dva navrata ja sam javno istupio, a u vezi je bilo s nasljedstvom. Bila je 1964. godina kad je u nasoj zemlji boravio Naser. Ja sam u delegaciju odredio i Tripala. I dok je on čekao u salonu, on ne razmisljajući sjeo je na stolicu određenu za mene. Vidjevsi da je učinio gresku skočio je sa stolice a ja sam", da ga ohrabrim rekao: “Vidim nestrpljiv si, već bi zauzeo moje mjesto." A drugi put, na proslavi Kardeljevog rođendana, Bevca mi je dobacio: “Vidis stari one mlade, kako su nestrpljivi. Htjeli bi preko reda da dođu na nasa mjesta." Time je Bevc dao Tripalu do znanja da sam se odlučio na njega - svog nasljednika. A, vjerujte drugovi tu je Vlado i on najbolje znade tko je Tripala “odvukao" u vode nacionalista. Moje mjesto prepustit ću onome tko će se najvise boriti za jedinstvo i integritet Jugoslavije.

  14. #14
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    191
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Vas kao vojnike vjerujem interesira i slučaj Ivana Gosnjaka i zasto je on otisao. Duga je to priča, ali ona ima i početak i kraj. Jos u decembru 1966. godine kad je pao Ranković, u Bijeloj vili odrzan je sastanak s vojnim vrhom, na kojem su generali Ivan Rukavina i Bogdan Oresčanin inzistirali na reorganizaciji JNA i konceptu TO u republikama. Gosnjak je bio protiv, a podrzavao ga je general Nenezić. No “lavina”, reorganizacije Armije je krenula. Rukavina i Oresčanin imali su podrsku Bakarića i Kardelja. Osim toga, i Vlado je bio stalno u sukobu sa Gosnjakom od 1944. godine i njegovim izborom za sekretara CKH. U drugim republikama Gosnjaka su smatrali ruskim čovjekom, ali nikad nisu mogli dokazati da je “rusofil". U proljeće 1967. godine predlagali su Oresčanina za ministra. Ja nisam pristao i Gosnjak je i dalje bio ministar. Videći da nemam republičke podrske posebno Slovenije, Hrvatske i Makedonije, ja sam odlučio da Ivan ide u penziju, posebno zbog njegovog stava prema TO. Njegovo mjesto dobio je Nikola Ljubičić, iako je i sam Gosnjak predlagao Oresčanina. Odmah po donosenju novog Ustava Gosnjak je i sluzbeno penzioniran.
    Sudbinu Gosnjaka dozivio je i Ranković vise godina ranije. Marka se optuzivalo za prisluskivanje, za izdaju, a sve to bilo je, moram priznati sada “farsa" uz htjenje nekih rukovodećih ljudi da Marka maknu. Njega su optuzivali da je htio ubiti Kardelja u lovu, a dokazano je da ga je ranilo odbijeno zrno Veselinova, tvrdnja je generala Kreačića. Evo drugog “bisera" kad je u pitanju Ranković. Mene su braća Misković, Stevo i jos neki plasili da će me ubiti “moji" za vrijeme IV plenuma. Obukli su mi pancir kosulju, a to je izgovor da budem ubijeđen u urotu “optuzenih" protiv mene. Kad sam to na Brionima rekao Gosnjaku on se nasmijao i rekao mi: “Pa i meni su rekli da će me ubiti, a ja nisam obukao pancir kosulju." Vidite ja sam bio ubijeđen da sam prisluskivan, a to je bila meni “podmetnuta" informacija bas od onih koji su me ubjeđivali da će me ubiti. Kad sam od mog prijatelja Kopiniča dobio pismo, a donela mi ga je njegova supruga Stela, tada sam vidio da sam prevaren. Za uređaje prisluskivanja u mom kabinetu nalog je dala Jovanka, a za Kardeljev njegov šef kabineta dr Vratuša. Razlog je bio da se snima što dogovorimo kako ne bi bilo razlika u donesenim odlukama. Osim toga, sve vile i rezidencije u kojima su odsjeli drzavnici za I konferenciju neangaziranih bile su ozvučene i tu su uređaji ostali i kasnije. A, vidite za sve se optuzivalo Marka. I kad sam dobio to pismo od Kopiniča ja sam dao nalog za aboliciju iako su i Bevc i Vlado bili protiv.
    A zasto je pao Marko? On je smetao Kardelju, mislio je da će on biti moj nasljednik. Jer, dok je Kardelj bio za stalne reforme, pa i onda kad nisu bile potrebne, Marko je bio sklon da se ne ide u reforme kad to nije bilo potrebno. Moram priznati da na Plenumu pad Rankovića nije primljen s odusevljenjem i to me je zabrinjavalo, ne zbog prisluskivanja, već zbog mogućih nedaća u zemlji. No, moram vam reći da je Marko sve to primio stojič-ki i nikada nije htio komentirati optuzbe i kaznu.

    Pisci-historičari puno toga, a posebno do odlaska Jovanke i nasih svađa, pisu o meni. Tako sam nedavno pročitao u jednim njemačkim novinama da sam se borio u spanjolskoj pod imenom Sapajev, a za vrijeme rata, pisac u drugim novinama tvrdi da je pravi Tito poginuo, da sam ja neki poljski grof, pa bjeloruski zidov Lebedijev, i na kraju ruski general Walter. Mnogo se toga objavljuje. Sve su to izmisljotine. Sada se zna i za moju. bolest i moje godine. Da ne zaboravim, ja nikada nisam bio u spanjolskoj, a bio sam organizator dobrovoljaca za pomoć spanjolskoj, to jesam.
    Jedno od pitanja je bilo zasto De Gol nije htio doći u Jugoslaviju, nije se htio sastati sa mnom? Kratki odgovor. De Gol i Draza Mihajlović bili su skolske kolege. Kad smo uhvatili Drazu, De Gol je trazio da ga izručimo Francuskoj, da će tamo izdrzavati kaznu. Ja to nisam dozvolio i De Gol je bio uvređen i nikada mi nije oprostio sto mu nisam ispunio molbu. Nije bio protiv nas, ali se nije htio sastati sa mnom.
    I sada na kraju o odnosima crkve i drzave, a posebno o “Slučaju Stepinac". U posljednje vrijeme katolička crkva u Hrvatskoj trazi da se ponovno ispitaju optuzbe protiv Stepinca, odnosno da se Stepinca rehabilitira. Zasto traze njegovu rehabilitaciju, ne zbog Stepinca, već da se preko njegove rehabilitacije oprosti i rehabilitira ono svećenstvo koje je, kao na primjer u Sirokom Brijegu ili Slavoniji surađivalo i podrzavalo ustaski pokret i Pavelića. No samo fra Majstorović ili kako su ga zvali fra Davolo, koji je suđen kao ratni zločinac i koji je priznao da je njegova ustaska bojna na prostoru Korduna, Banije i Krajine poklala preko trideset hiljada Srba, već i drugi svećenici koji su umjesto kriza nosili pistolj, a njih je iz katoličkog svećenstva u Hrvatskoj bilo oko tristotine, sada zele preko Stepinca i njih rehabilitirati. Kazu Stepinac nije kriv. A, ja se pitam tko je kriv za Glinsku crkvu, za prekrstavanje Srba i tko je kriv da je tako brojno svećenstvo podrzavalo ustaski pokret i njihove zločine? Ja sam poslije rata u dva navrata razgovarao sa Stepincem. On mi je priznao da je katoličko svećenstvo 1941. godine pristupilo Pavelićevom taboru, ali je branio da je on kriv za Pavelićevu politiku prema Srbima i Zidovima. Sredinom 1967. godine pop Draganović vratio se u zemlju iz emigracije. Dugo bi vam bilo da pričam sto je napisano o nadbiskupu, Stepincu i njegovoj ulozi u pomaganju klera, koji ne prestaje raditi protiv nas, protiv nove vlasti. Ustvrdio je u svojoj izjavi da ima puno svećenika koji su i sada ustaski jataci i pomazu teroriste. Mnogo toga doznali smo od popa Krunoslava Draganovića, pa i o popu Viljami Cecelju autoru Pavelićevog molitvenika, koji je bio glavni jatak za ****** koji su se ubacivali u zemlju. I sada, svi ti traze rehabilitaciju, a niti jednog časa ne zele moliti za oprost za zlodjela i pomaganje ustaskog pokreta.

  15. #15
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Holland
    Posts
    842
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ......I tada je Pinokiju porastao nos......
    Sami Crnogorci, i niko vise, odlucice slobodno, zakonskim putem, o buducnosti Crne Gore, koja ce, uvjeren sam, biti dostojna svoje proslosti

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •