O izuzetno rigidnom, mučnom položaju srba/sebara u srednjevjekovoj Srbiji, svjedoči nam dalje Miško Lazović, prvo kaže:
Srednjovekovno zakonodavstvo smatralo je ženu maloletnom, stavljajući neudatu devojku pod tutorstvo roditelja ili brata, dok je udata bila u vlasti supruga. U Srbiji su status slobodnih imale samo vlastelinke i građanke, a zavisne su bile sve koje su živele na selu.
Pa onda kaže Miško Lazović, za seljanke iz okoline Kotora:
Slobodne žene iz okoline Kotora čuvale su tuđu stoku, a pazarnim danom na trgu prodavale prehrambene proizvode i ručne radove, posebno platna. Neke su radile kao krčmarice, a udovice su imale pravo da budu frangarice (piljarice), da bi izdržavale porodicu. Retko su se bavile zanatom; obično su bile sviloprelje, svećarke, opančarice, pa i okoparke. Bogatije građanke i vlastelinke u primorju rentirale su zemlju i zelenašile.
Dalje se kaze o polozaju zena u srednjevjekovnoj Srbiji, srpski list "Dnevnik", to jest Misko Lazovic:
Žena u Srbiji nije mogla da bude pozvana na sud bez znanja muža.
A o polozaju zena u Zeti potpuno drugačije:
U Budvi joj se verovalo kao svedoku samo u slučajevima vezanim za miraz, bračni spor, dan mlevenja u mlinu, starost dece i nevinost devojke. Prema Kotorskom statutu, udovica je posle muževljeve smrti mogla da upravlja njegovim dobrom, ali nije smela da ga ošteti ili otuđi, pošto je pripadalo naslednicima. U testamentu muškarac bi obično naveo da će žena moći da koristi imovinu dokle god ostane udovica, pa je za to korišćen pojam “udovički ležaj”. Pravo na novu udaju sticale su posle godinu dana. Udovci u primorju mogli su da koriste ženin miraz dok ne stupe u novi brak, a onda bi ga vraćali deci.
Evo i link :arrow: http://www.dnevnik.co.yu/arhiva/04-1...ne/feljton.htm
Zato Duklja/Zeta nije nikad postala Srbija/Servia!
Obicni narod u Duklji/Zeti nije imao tretman kakav je imao narod u Srbiji. Zećani nijesu imali srpski socijalni status.
Vjerovatno je i u Zeti bilo sebara, oko skadarskog jezera, ali sve u svemu, ne puno.
Bookmarks