Sreten Perović: Pravopisno normirati Crnogorski jezik
Ma kako se kroz istoriju zvao jezik kojim govorimo i pišemo, na kojemu su nastala (i nastaju) najvrjednija djela crnogorske književnosti, u svim sačuvanim dokumentima, arhivalijama i književnim djelima nalazi se za taj jezik pouzdana i po mnogo čemu specifučna dokumenataciona baza. U raznim epohama i različitim društveno-istorijskim okolnostima jezik kojim se govorilo i pisalo u Crnoj Gori (na današnjoj njenoj teritoriji) i kojim se, uveliko, i danas piše - »imao« je više imena: slovinski (naročito u Crnogorskom primorju pod tuđinskom vlašću), crnogorski (termin koji je najprije upotrijebio Vuk Karadziću djelu Montenegro un die Montenegriner, Lajpcig 1837), naški (u većem dijelu Crne Gore i kod albaniziranih crnogorskih »plemena«), ilirski ( u nekim zvaničnim dokumentima iz XIX vijeka), narodni (kako su nazivali mnogi, podrazumijevajući pod tim čitav novoštokavski lingvalni sistem, a naročito jezik srpske, hrvatske, crnogorske i muslimanske usmene književnosti),Vukov jezik (zbog reforme pravopisa, kojim se inače Njegoš nije služio), srpski (naziv na Cetinje donijeli prosvetari iz kaiserlich-koniglich Vojvodine), maternji (u sve tri Jugoslavije), srpsko-hrvatsko-slovenački (jezik »troimenog naroda«, 1936), srpskohrvatski/hrvatskosrpski (u SFRJ), srpski (u trećoj YU) i ponovo maternji (u SCG)... Pa ipak, ma kakvo ime mu nametali, crnogorski jezik je uvijek bio prepoznatljiv po svojim specifičnostima i tim jezikom su se, ne samo u govoru, služili pripadnici crnogorskog naroda i najveći dio pripadnika drugih slovenskih naroda kojima je Crna Gora domovina. U Crnoj Gori dominantni jezik javnog sporazumijevanja bio je i ostao CRNOGORSKI JEZIK.Tu neospornu činjenicu, tu tvrdu realnost - nijesu uspjeli da promijene ni instruirani izvanjci u XIX vijeku, ni diktaturama i asimilacionim programima odani crnogorski »potuđenici« u sve tri Jugoslavije, pa ni uslužni prosvetari i ne manje uslužni političari sve do u naše dane.
Crna Gora ni na početku XXI vijeka, kod toliko istaknutih književnih stvaralaca, istoričara literature i jezika, eminentnih pedagoga i istoriografa, još nije zvanično konstituisala kvalifikovanu komisiju za izradu programa za predmet Crnogorski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu i za odgovarajuće programe ovog predmeta u osnovne, srednje, srednje stručne i više škole u Crnoj Gori. Opterećene nedovoljnim poznavanjem materije koju programiraju, a djelimično i mrzovoljom prema vlastitom izvornom (i jezičkom) identitetu, »stručne komisije« se smjenjuju, programiraju i ugađaju dnevnopolitičkoj klimi, uporno jedna drugu inficiraju kompleksima inferiornosti, pa je u takvoj situaciji logično što od pedesetak dobrih i dvadesetak odličnih savremenih crnogorskih pisaca potonja Komisija uvodi u program samo tri, a čitav niz onih koje je »zaboravila« predstavljaju uvažene književne ličnosti u svim susjednim južnoslovenskim državama. Komisije takvog sastava očigledno ne prate i ne poznaju ni crnogorski jezik ni crnogorsku književnost, ma kojim se titulama njihovi članovi kitili, pa ne mogu ni sačiniti valjan program, te će, ako se tako nastavi, naš podmladak i dalje dobijati neuporedivo više informacija o vrijednostima susjednih zemalja nego o svojoj Crnoj Gori koju, po običaju, drugi narodi znatnije uvažavaju nego »samokritični«, pa i »suverenističk«i Crnogorci.
Državne institucije i njihovi eksponenti nastavljaju neslavnu praksu »zaboravljanja« vlastite kulture, naročito književne i jezičke kulture. U ovoj oblasti Država predugo odlaže pravu podršku onima koji grade, a popušta i materijalno pomaže onima koji razgrađuju! (U ovoj formulaciji se ne radi o istorijskom prezentu, već o aktuelnoj situaciji »na terenu«.) Taj prividni paradoks jednako pogađa tekovine kulturnog nasljeđa i tekuću, recentnu duhovnu kulturu. Nerazumljivo je kako ustavno deklarisana Ekološka Država još ne uspijeva da od devastacije (o)čuva i (od)njeguje ni svoje materijalno ni svoje duhovno nasljeđe, niti da programirano, strateški razvija savremeno stvaralaštvo, pa se tako, između ostalog, navikavamo na činjenicu da se jedino Crna Gora ne trudi da svijet upozna sa najvrednijim djelima savremene crnogorske književnosti. U to »odlaganje« prioriteta spada i grijeh prema jeziku, ne samo prema imenu jezika, nego prema bogatstvu narodnog jezika, koje ima i svoje posebne vrijednosti u svakoj crnogorskoj regiji. Oni koji podrazumijevaju tzv. Arhaični jezik kao dio folklora - potpuno neadekvatno tretiraju crnogorsko kulturno nasljeđe, kao i kulturnu tradiciju manjinskih naroda u Crnoj Gori. Tako osnovoškolcima (i ne samo njima) nanose trajne duhovne ožiljke, kalemeći na njihove duše vlastite kompekse inferiornosti, neznanja ili zainaćenih zlih namjera.
Zar nije čudno što se u znatnom broju crnogorskih osnovnih škola uči maternji, a u drugom, većem broju njih - srpski jezik! (Moja unučad, kao i svi učenici OŠ »Štampar Makarije«, uče srpski, a njihovi vršnjaci u istom gradu – maternji! I to državna Komisija smatra normalnim!)
Crnogorski jezik je još od Srednjeg vijeka bio realnost, a njegove začetke imamo već u zetskoj redakciji »Miroslavljevog jevanđelja« (kraj XII vijeka). Njegova najubjeljivija potvrda sadržana je u crnogorskom usmenom stvaralaštvu i crnogorskoj primorskoj književnosti, te u pismima i poslanicama Petra Prvog / Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, u crnogorskoj periodici druge polovine XIX vijeka, u prozi Stefana Mitrova Ljubiše, u zapisima, testamentima i memoarskoj prozi toga vremena, u »Glasu Crnogorca«, u pjesmama i pričanjima manje poznatih autora, u književnom djelu Knjaza/Kralja Nikole i proznom kazivanju Marka Miljanova Popovića, u djelima najznačajnijih crnogorskim (tzv. socijalnih) pisaca između dva svjetska rata, i, naravno, u djelima mnogih savremenih crnogorskih proznih pisaca (Sretena Asanovića, Huseina Bašića, Jevrema Brkovića, Balše Brkovića, Boža Bulatovića, Miodraga Bulatovića, Stevana Bulajića, Marka Đonovića, Zuvdije Hodyića, Novaka Kilibarde, Mirka Kovača, Mihaila Lalića, Momira Markovića, Andreja Nikolaidisa, Dragana Nikolića, Ksenije Popović, Radoslava Rotkovića, Mihaila Ražnatovića, Ognjena Spahića, Branimira Šćepanovića, Čeda Vukovića, Čeda Vulevića i još mnogih); u djelima savremenih pjesnika koji su obogatili crnogorsku leksiku i poetiku (Branko Banjević, Jevrem Brković, Dušan Đurišić, Gojko Janjušević, Milo Kralj, Mladen Lompar, Sreten Perović, Janko Vujisić, Sreten Vujović, Vojislav Vulanović i drugi); u djelima dramskih pisca i kritičara (J. Brkovića, Ljubomira Đurkovića, Stevana Koprivice, Veljka Mandića, S. Perovića, Veljka Radovića, Borislava Jovanovića, R. Rotkovića, Milorada Stojovića, Radmile Vojvodić...), u tekstovima istoriografa, istoričara jezika, književnosti i kulture, te drugih naučnika (Novaka Ayića, Živka Andrijaševića, Ratka Đurovića, Žarka L. Đurovića, N. Kilibarde, Branislava Kovačevića, Vojislava Nikčevića, Branka Pavićevića, Radoja Pojovića, Danila Radojevića, Radoja Radojevića, Branka Radojičića, Šerba Rastodera, R. Rotkovića, Božidara Šekularca, Mijata Šukovića, Slobodana Tomovića, Sretena Zekovića, Dragoja Živkovića...), te u leksikografskim i monografskim djelima (Vesne Lipovac Radulović, Nikole Rackovića, Manje Radulović-Vulić, Branka Šoća...)
Naveli smo samo neke autore koji su u svojim djelima naglašeno njegovali i obogatili crnogorski jezik, ali ih u svim stvaralčkim disciplinama ima znatno više. Razumije se da ćemo najviše autentičnog jezičkog blaga naći u narodnim umotvorinama, u zapisima i natpisima iz prošlosti, u pismima naših »pečalbara« i tek opismenih moreplovaca i trgovaca, ali i u zbirkama narodnog jezika, koje su pohranjene u rukopisnim fondovima SANU, JAZU (HAZU), DANU, CANU, ili u nekim institutima i arhivima.
U organizaciji Crnogorskog PEN-a, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i CDNK, posljednjih godina održano je više međunarodnih simpozijuma o crnogorskom jeziku u prodici slovenskih standardnih jezika. Dorpinos tih skupova, kao i učinak brojnih saopštenja PEN-a, Matice crnogorske i udruženja Crnogaraca u dijaspori – nije zanemarljiv, ali sve to nije moglo nadoknaditi dosadašnju neaktivnost ili neefikasnost resornih ministarstava i drugih organa Vlade i Palamenta Crne Gore - u ovom važnom segmentu društvenog razvoja.
Dani pred nama ohrabruju mnoge nade, pa i uvjerenje da će u emancipaciji Crne Gore imati dostojno mjesto i Crnogorski jezik i Crnogorska književnost.
Kako treba pristupiti pravopisnoj kodifikaciji
Kako treba pristupiti pravopisnoj kodifikaciji crnogorskog jezika – biće predmet razmatranja Pravopisne komisije koju će, svakako, sačinjavati jezički strunjaci, slavisti i arealni lingvisti, prije svih »jugoslavisti«. Ono što je u svojim kapitalnim djelima proučio i sistematizovao Vojislav Nikčević, što se u slavističkim krugovima vrednuje kao respektabilan korpus, nezaobilazna je osnova za sve specijalističke i šire stručne razgovore. U Nikčevićevim djelima obrađena je podrobna istorija crnogorskog jezika, osvijetljena su njegova specifična svojstva, a prezentirani su i obrazloženi principi na osnovu kojih se mogu razmatrati i usvajati pravopisna pravila crnogorskog jezika. Naravo, pri usvajanju pravopisnih pravila crnogorskog jezika neće se insistirati na tzv. arhaizaciji, na oživljavanju vremenom prevaziđenih (u crnogorskoj publicistici i beletristici XIX vijeka obaveznih!) morfoloških oblika, ali će vjerovatno biti prihvaćeno tzv. Mlađe jotovanje ili jotovanje okluziva (na primjer: đevojka, đed, đeca, đe, niđe; ćerati... i sl.). Treba vratiti u upotrebu i u odnosnom i upitnom (ne i u određnom) značenju zamjenični oblik ŠTO, umjesto sada knjiški preovlađujućeg i uglavnom (i po još važećem pravopisu) nepravilno upotrebljivanog ŠTA. Uvešće se i u azbuku i u abecedu tri »nove« (u nauci odranije upotrebljavane!) grafije, uz mogućnost alternativne upotrebe odgovarajućih dosadašnjih fonetskiih likova itd. itd.
Bookmarks